Aleksandar Leso Ivanović

21. XI 1911- 13. X 1965

Jedan od najpoznatijih pjesnika moderne crnogorske poezije na našem području, svakako je Aleksandar Leso Ivanović. Rođen je 21. novembra 1911. godine na Cetinju. No, datum rođenja za Lesa nije bio od velikog značaja. Jednom prilikom je rekao: “Ja sam bio mnogo više ravnodušan prema datumu rođenja nego prema činjenici da sam uopšte rođen.“

A. L. Ivanović potiče iz činovničke porodice, tako da je i on nastavio stopama svojih predaka, što je smatrao najvećom greškom koju je u životu napravio. Kao darovitom muzičaru dodijeljena mu je stipendija, ali se nije upisao u muzičku školu. Imao je želju da studira Likovnu akademiju u Beogradu. No, ni ta želja mu se nije ispunila. Nakon četiri razreda gimnazije, stupio je u državnu službu.  Još kao mladić ostao je bez oca, braće i sestrara. Živio je skromno, uz majku koja je bila domaćica. Pred sam drugi svjetski rat se oženio. Jedan od njegovih sinova je poznati crnogorski šahovski velemajstor Božidar Ivanović.

Zbog raznih nedaća koje su ga u životu zadesile, okrenuo se boemskom životu. Pisao je pjesme i to ga je ispunjavalo.

Za života je objavio dvije zbirke pjesama „Stihovi“  (1950) i „Čapur u kršu“ (1960). U literaturi se prvi put javio kao šesnaestogodišnjak. Njegove pjesme odišu ljepotom, nostalgijom, žalom za prošlim vremenima, tihom tugom zbog prolaznosti svega – ljudi i vremena.  Jedna od njegovih najpoznatijih pjesama je „Ljudi-sjenke“. Pošto je i on sam bio nenametljiv, tih, nije tražio mnogo, smatra se da je ovo i poluautobiografsko djelo. Pjesma „Kari šabanovi“  na nas ostavlja poseban utisak.  Možemo, makar na kratko, da se nađemo na karima, vozimo starim putevima uz kolsku škripu i slušamo priče Jovana Šabana, Lesovog druga koji mu je bio inspiracija za ovu pjesmu. Druga, s kojim je provodio kišne dane, sunčana jutra i modre sumrake.

Iza njega ostalo je još divnih pjesama: „Biljarda“ , „Poruka daljinama“ , „ Sužanj na kamenu“ , „ Jutra jugova“ , „ Jesen“ , „ Pohod na Crnu Goru“ , „ U susret nebu“…

A. L. Ivanović je bio čovjek tanane lirske duše. Bio je visok i lijepih crta lica, ali uvijek nenametljiv i skroman, nježan i tih. Volio je život, ali nije mogao da se pomiri s činjenicom da je sve prolazno, a povodom toga se u njegovim djelima osjećaju tuga i melanhonija. Rijetko kada je napuštao svoje Cetinje, ali kao što je i Miroslav Đurovic  rekao: “Pjesnik Aleksandar Leso Ivanović malo je putovao. Jedva je vidio more koje mu je bilo pod nogom. U Beograd je stigao tek pred kraj svog života tražeći lijeka. Ali je zato ovaj pjesnik, kao nijedan crnogorski, daljinu u duši nosio…” .

Na svijetu ima ljudi koji imaju neku čudesnu intuiciju. I Leso je bio takav, mogao je da osjeti stvari koje drugi nijesu mogli. Zahvaljujući toj intuiciji, jednostavno je znao da će dan njegove smrti biti nedjelja, što se i ostvarilo. Umro je 13. oktobra 1965. godine na Cetinju – gradu kojeg je rijetko kada napuštao, o kojem je pisao, u kojem su ostale njegove najljepše uspomene, u njegovoj domovini.

On je mir nalazio pišući pjesme u kojima je iznosio svoje nedoumice, zapažanja, strahove i činjenice. Kao plod njegovog pisanja imamo divne pjesme –  napisane srcem u kojima upoznajemo Lesovu blagu narav, pjesničku dušu i koje nas podstiču na razmišljanje. Čitajući njegove pjesme ispunjene dubokim unutrašnjim osjećanjima, uz prisustvo nostalgije i melanhonije, upoznajemo ljude, svijet, prirodu i same sebe.

Lesove pjesme će živjeti dugo, ako ne u čitankama i knjigama, onda u srcima i dušama onih koji su te pjesme sa pažnjom čitali i pronašli se u nekim stihovima.

Ivana Šekularac

PJESNIK O SEBI

Ja sam bio mnogo više ravnodušan prema datumu rođenja nego prema činjenici što sam uopšte rođen... No, dok se to prvo nasilje (rođenje) vrši nad nama u i času kada smo još sasvim nesvjesni, kasnije — u staroj Jugoslaviji i za vrijeme okupacije — zapazio sam da su se nasilja nad ljudima vršila baš onda kada su oni bili najviše svjesni.

Potičem iz činovničke porodice, a smatram za svoju osnovnu grešku što sam i lično produžio tu tradiciju. (Ako poživim, sinovi mi sigurno neće biti činovnici!). Dok mi je otac bio viši državni činovnik, majka mi se, kao prosta, patrijahalna Crnogorka, zadovoljila i pozivom domaćice. U svoje vrijeme imali su nešto nepokretnine, ali su je — usljed čestih bolesti i smrtnih slučajeva u porodici — morali prodati. Otac je već davno mrtav (zajedno sa osam sinova i dvije kćeri), a majka, kao penzionerkam, još živa.

Poslije završena četiri razreda gimnazije stupio sam u državnu službu, primoran na to slabim materijalnim prilikama. Ova nesrećna prekretnica u mom životu materijalno mi nije ništa koristila, ali me zato intelektualno gotovo sasvim upropastila. Već u to vrijeme osjećao sam dispoziciju za književni rad, ali pseći život ondašnjeg državnog dnevničarčića i mnoge nesreće koje su se srušavale na našu porodicu, uveliko su me kočile i konačno odvele u kavanu, u neuredan život, u kocku... Pred sam drugi svejtski rat oženio sam se i time valjda potpuno zapečatio svoju sudbinu kao "književnika".

Za vrijeme okupacije, pod utiscima sopstvene promašenosti, bio sam pasivan, antipatičan. Ipak, bio bih nepravedan prema samom sebi kad bih rekao da sam ikad u duši bio neprijatelj progresa, ali je tačno da se za vrijeme ove krvave borbe, najviše iz sentimentalnih obzira prema porodici, kod mene svodilo sve na pasivno, gotovansko priželjkivanje ove pobjede.

Tek poslije oslobođenja Cetinja bio sam nešto više od godine dana u Jugoslovenskoj armiji, stigavši u nju sa mnogim drugim koji su zakasnili.

Poslije demobilizacije (7. decembra 1945. godine) opet sam postao državni činovnik, naravno, pod kudikamo boljim okolnostima nego ranije. Pomalo pokazujem znake i književnog oživljavanja...

PISMO PRIJATELJU

Aleksandar Leso Ivanović je rođen 21. novembra 1911. godine na Cetinju. Otac mu je bio državni činovnik, a majka domaćica. Gimnaziju je završio na Cetinju. Poslije završena četiri razreda gimnazije stupio je u državnu službu (činovnik). U literaturi se prvi put javio kao šesnaestogodišnjak. Kako kaže Niko S. Martinović to su bili “stihovani đački akvareli” rađeni na odbljescima narodne pjesme i Šantića. Godine 1929. se desetak puta oglasio u beogradskom “Vencu” Jeremije Živanovića i to je značilo priznavanje i relativnu afirmaciju jednog novog pjesničkog imena. Od 1931. do rata je radio u Ministarstvu zdravlja, Ministarstvu prosvjete i u “Narodnoj knjizi” na Cetinju. Do 1935. godine u onovremenim crnogorskim publikacijama: u podgoričkom almanahu “Srž”, u cetinjskom “Pregledu”, “Zapisima”, “Odjeku”, i “Zetskom glasniku” štampao je još nekoliko pjesama. Sljedećih desetak godina nije ništa objavljivao. Pred sam Drugi svjetski rat se oženio.

Poslije 1945. godine povremeno sarađuje sa “Pobjedom”, “Susretima” i “Stvaranjem”. Godine 1950. cetinjska “Narodna knjiga” izdala mu je prvu zbirku pjesama “Stihovi”, a deset godina kasnije titogradski “Grafički zavod” štampao mu je drugu knjigu poezije “Čapur u kršu”. 

Poslednjih desetak godina života je radio kao lektor u “Pobjedi”. Umro je 13. oktobra 1965. godine.

Najpoznatije pjesme su: “Kari Šabanovi”, “Pohodi na Crnu Goru”, “Ljudi sjenke”, “Slomljenom oknu”… Napisao je 53 pjesme.

Dva dana prije smrti Aleksandar Leso Ivanović je napisao pismo prijatelju: ‘’Dolazi jesen, pa zima… sa maglama, sa kišama, s mećavama. To je njihova obavezna pratnja. A kad stignu, zateći će kod mene: bolest, siromaštinu, brige. To je opet moja obavezna pratnja… Možeš misliti kako će to biti zanimljiv prizor kad se obje pratnje uhvate za ruke i zaigraju oko mene vrzino kolo… A dva sina treba poslati na studije. Drva treba nabaviti za nas troje koji ostajemo ovdje. I dužan sam. I uopšte, cijelog života ne uspjeh da odgonetnem tu, za mene nerješivu, zagonetku: kako, na pošten način, ne štedeći trud i dajući uvjek kvalitetan učinak, zaraditi dovoljno za život. Od svih mnogobrojnih puteva koji vode ostvarenju tog cilja, ja sam, izgleda, izabrao onaj jedini pogrešni… Ne znam imaš li kakve mogućnosti da mi pomogneš… u nevolji sam pa rekoh: da ti se požalim. Jer, čovjek se žali prijatelju’’.

Najveći crnogorski liričar je umro 13. oktobra 1965. godine u Medicinskom centru “Danilo I” na Cetinju, u 54. godini života. Sahranjen je u starom cetinjskom groblju kapele Svete Gospođe u Donjem Kraju na Cetinju. Na porodičnoj grobnici upisan je jednostavan natpis: “Aleksandar-Leso Ivanović 1911-1965”.

IZVOR

BRUSIO JE LIRSKE MEDALJONE

Leso je bio čovjek rijetke skromnosti, melanholične lirske duše

Prva zbirka pjesama Aleksandra Lesa Ivanovića, sa nepretencioznim naslovom "Stihovi", pojavila se krajem 1950. godine. Upravo tada se i moja prva knjiga "Dioba Sunjine družine" nalazila u štampi. U Izdavačkom preduzeću "Narodna knjiga" kazali su mi da moj rukopis lektoriše Leso Ivanović. Potražio sam ga u prizemnoj kući, nedaleko od hotela "Grand". Našao sam ga u malom stanu, gdje je stanovao sa ženom i troje djece. Nijesam ni slutio da će jedan od tih mališana, četvorogodišnji Božidar, kasnije postati tata-mata, za sve nas šahiste.

Leso je bio visok, vitak, lijepa lica, zamazane kose. Govorio je sasvim tiho. Pokazao mi je na stolu moj rukopis, na kome je upravo radio. Uočio sam mnogo ispravki crvenim mastilom — ja sam tada bio osamanestogodišnji književni početnik. Obećao je da ce brzo završiti lekturu i sljedećeg dana predati rukopis štampariji. Otišao sam zadovoljan što će moj literarni prvijenac biti štampan bez jezičkih i pravopisnih grešaka.

Tih dana u književnim časopisima i listovima pojavili su se prvi prikazi Lesove knjige. Beogradski književni kritičari pisali su o talentovanom mladom pjesniku sa Cetinja kao otkrovenju, mada on nije bio sasvim mlad — već je bi zašao u četrdesetu. Govorilo se da on ni taj rukopis ne bi ponudio izdavaču da ga na to nijesu natjerali književnici Ratko Đurović i Janko Đonović.

Mi koji smo se početkom 50-ih godina sa Lesom svakodnevno susretali na Cetinju znamo da je on pjesme dugo "nosio u sebi", slagao stih o stih, osluškivao i odmjeravao, ne žureći s bilježenjem. Bilo nam je jasno — Leso ne piše pjesmu, ona u njemu nastaje. Dorađujući u sebi stihove, brusio ih je, tražeći što savremeniji izraz, uvijek težeći vanrednoj stilskoj čistoti. Ni druga zbirka "Čapur u kršu" nije bila mnogo obimnija od prve. Njegov opus nije veliki ali je svaka pjesma pravi medaljon. Leso je bio čovjek rijetke skromnosti, melanholične lirske duše.

Neveselo djetinjstvo i kasniji težak život, satkan od nemaštine i neizvjesnosti, uslovili su njegovu sjetu i potištenost, koja će ga uporedo pratiti i u literaturi i u privatnom životu.

Rođen je na Cetinju 1911. godine, gdje je završio četiri razreda osnovne škole i nižu gimnaziju. Dalje nije mogao, suočen s teškim materijalnim problemima porodice. Kao darovitom muzičaru dodijeljena mu je stipendija, ali se nije upisao u muzičku školu. Imao je želju da studira Likovnu akademiju u Beogradu. No, ni ta želja mu se nije ispunila. Veoma rijetko je putovao, i to samo onda kada je tražio sebi lijeka. Kasnije je dobio bolji stan, u kome je mogao samo da prespava noć, dok je u toku čitavog dana boravio u Titogradu, radeći kao lektor u "Pobjedi". Svakodnevno putovanje od Cetinja do Titograda i obratno bilo mu je naporno. Uz to, bio je nezadovoljan statusom u listu i malom platom. Svoje razočarenje izrazio je stihovima posvećenim davno umrlom drugu Punju Lopičiću:

"Sa mnom druguju jedino munja,
vjetar i kiša, i magla siva.
Zaboravili su davno, Punja,
i tebe mrtva — i mene živa!"

Koliko se sjećam, padala je kiša onog 13. oktobra 1965, kada nas je sledila vijest da je Leso podlegao svojoj dugoj bolesti.

U septembru 1996, kada je Božidar Ivanović postao šampion Jugoslavije u šahu, dobio sam pismo dr Ljubiše Rajkovića Koželjca, filologa iz Zaječara i autora esejisticke knjige o mom stvaralaštvu, koji pored ostalog piše:

"Molim te da isporučiš moje najsrdačnije pozdrave velemajstoru Ivanoviću. Osvojio me taj čovek na televiziji, a možeš misliti kako sam se osećao kad sam saznao da je on sin Aleksandra Lesa Ivanovića, jednog od meni najdražih pesnika (u srcu mi živi). Poslušaj, molim te (hoću da te darujem poezijom):

PUTOVANJE NA KLINIKU

Stanica bučna velikog grada.
Drhtave noge tromo me vuku.
A noć, i magla, i kiša pada.
i nikog znanog da stisne ruku.

Samo mi nosač s perona priđe.
Poguren, s mokrim rukama dvjema.
Al mene i on nek mimoiđe:
za patnje ljudske nosača nema.

Evo, tako je pevao besmrtni Leso!" — završio je svoje pismo moj prijatelj Koželjac.

Morao sam njegov pozdrav prenijeti Božidaru Ivanoviću, tadašnjem ministru sporta. Boža je prekinuo neku sjednicu da bi me primio u svom kabinetu. Kad sam mu pročitao pismo, ganule su ga tople riječi njemu nepoznatog čovjeka.

Dobra poezija živi duže od pjesnika. U čitankama i knjigama trajno su nastanjene divne pjesme Aleksandra Lesa Ivanovića i postale duhovno blago novih generacija. (www.facebook.com)

Milenko Ratković

KARI ŠABANOVI

Sjećanje iz djetinjstva

Sjećanje me lakom tugom ovi:
... veče slazi i miriše lipa.
Kroz sumrak se čuje kolska škripa,
— s puta idu kari Šabanovi.

Mi u susret otrčimo k njima,
a kari nas vrate srećne kući
i sivom nas džadom truckajući
o pređenim šapću drumovima.

Mili dani, moji sni nestali,
kao da ste svi u jutro neko
na kare se kradom ukrcali
i otišli od mene daleko.

Zalud uho sad zvukove lovi,
zalud oko daljinama pipa:
davno više ne čuje se škripa,
niti idu kari Šabanovi...

Stevan Raičković o pjesmi Kari Šabanovi Aleksandra Lesa Ivanovića  

Već sam od svih Ivanovićevih strogo izabranih pesama posebno izdvojio onu pod naslovom „Kari Šabanovi“. Bar za mene, nimalo slučajno: ja bih se nadalje, u ovom svome kratkom slovu, samo na njoj i zadržao.

Ova pesma, po mom skromnom mišljenju, poseduje neka od onih takozvanih zagonetnih svojstva koja se ne daju tačno odrediti i imenovati, ali za koje smo svesni da u pesmi postoje kao „nešto“ što nas magnetski privlači i vezuje za nju, na takav način, da nas podsvesno gotovo razrešava i bilo kakve potrebe da se u sumu onih reči koje se nalaze u pesmi udubljujemo ili da o njima naknadno razmišljamo.

Kada sam izabrao pesmu „Kari Šabanovi“ da se baš na njenom primeru okušam sa jednom svojom pretpostavkom – imajući u vidu i srodne poetske slučajeve – pokušao sam da se u ovu pesmu i udubim i da o njoj razmišljam. (Mislim da to nikad do sad nisam činio ni sa jednom iz niza onih pesama koje sam tokom godina, iz sebi neobjašnjivih razloga, voleo.)

Fabula ove pesme sasvim je prosta i u suštini počiva samo na jednoj (ali zaista lepoj) slici, koja se javlja u dva maha, u dve varijante: prvi put kao prava slika – direktno izazvana iz života, drugi put kao njen negativ – u ulozi simbola.

Po raspoloženju: prva polovina pesme je u znaku ponesenog, radosnog sećanja, druga polovina je melanholična reč o pesnikovoj javi.

Tema sasvim uobičajena: lament nad prohujalim detinjstvom.

U ceo ovaj poznati i odvajkada debelo izrabljivani pesnički, zapravo, lirski kontekst, Aleksandar Ivanović – sem svoje specifične i originalne sličice – čini mi se da sadržajno ne unosi ništa drugo novo i nepoznato.

U čemu je onda tajna tako neodoljive privlačnosti ove pesme koja je postala nezamenljivi sinonim i za samo pesnikovo ime?

Ni u njenom izrazu ne bi se mogao potražiti odgovor na ovo pitanje.

Versifikacija ove pesme gotovo nijednim svojim elementom ne skreće na sebe pažnju: pesma se metrički ravno kreće u sasvim pravilnim desetercima (asocirajući na Jesenjina u Pašićevom prepevu), rime su poznate i bez ijednog iznenađenja, leksika je standardna i uglavnom ispomoćna – u službi deskripcije.

Pa ipak bi ja ono „nešto“ potražio baš u ovoj poslednjoj odrednici, u jednom leksičkom spregu za koji mi se čini da je svojim dvostrukim refrenskim prisustvom prožeo i ozvučio čitavu ovu pesmu zaista jednim izuzetnim melodijsko – koloritnim valerom.

Reč je naravno o spregu – kari Šabanovi.

Ako bismo reč kari (italijanski carro) zamenili nekim uobičajenim (književnim) sinonimom iz našeg jezika, a Šabanovi takođe jednim od rasprostranjenijih ličnih domaćih imena – da li bi naš doživljaj ove pesme bio isti? Recimo: kola Jovanova.

Nije uputno, čak je i grubo i sa primesom neke vrste estetskog ( da ne kažem i duhovnog) nasilja, vršiti ovakva poigravanja sa jednim odavna postojećim poetskim – i to još dragim – tekstom.

Ali nisam mogao da odolim a da i u ovakvoj, javnoj i pismenoj formi, ne dam oduška jednoj svojoj staroj, skrivenoj pomisli, na ovu istu temu, koja mi se javlja, kad god čitam, ponavljam poluglasno ili čujem od drugih, jednu od najlepših pesama našeg jezika „Santa Maria della Salute“ Laze Kostića.

Da nema ovog i baš ovakvog , za nas i u našem sluhu i duhu tajanstvenog, zagonetnog i gotovo mističnog refrena – koji na srpskom jeziku ne znači baš bogzna šta (Sveta Marija od spasa) – da li bi i ona ostala suma Kostićevih reči sama za sebe i sama iz sebe, imala baš takvu uzvišenu tačku oslonca kakvu za naš sluh i iluziju u našem duhu ima refren koji je sam pesnik, razbarušeni i fascinantni Laza Kostić, izabrao?

Na sličan način je tako nešto, za sebe, uradio i skromni Aleksandar Ivanović, u pesmi „Kari Šabanovi“. Naravno, s jednim sasvim drugačijim prizvukom, spuštajući svoju stvar na zemlju, u lokalni ambijent, u specifične reči i frazu jednog kraja, da ne kažem – jedne ulice (ili da se poslužim samim pesnikovim određenjem – jedne džade).

I za mene, koji ovo iznosim, radi se ovde, naravno, o jednoj relativiziranoj, nepotpunoj istini, nekoj vrsti poluistine koja je tako prisutna u gotovo svakom tumačenju poezije, pogotovu lirke. Hoću da kažem: i sve drugo u pomenutoj pesmi Laze Kostića – izvan njegovog, za naš sluh tako opojnog refrena – ima svoju visoku poetsku cenu. Mislim da je na neki način slično i sa, u sami centar pogođenom, čitavom slikom-okosnicom u Ivanovićevoj pesmi „Kari Šabanovi“.

Pa ipak, ja ostajem pri tome da je ono što sam prethodno naveo, u oba slučaja, potenciralo naš utisak o ovim pesmama.

Moj utisak – svakako.

ČAPUR U KRŠU

Daljini svakoj dio sam srca dao,
na rodnom kršu ostao prepolovljen,
ko suhi čapur u kamen urastao,
koprivom ljutom i dračom zakorovljen.

AH, LESO….

…A sad je godina 1965-ta. Moj otac voli literaturu, piše na teškom “Remingtonu” svoje priče, romane, ali, to nije važno. Svaki dan ga čekam “ispred zgrade” kako se govorilo, da se vrati s posla. Iz daljine ga već prepoznajem, visokog, pravog kao svijeća, radujem se njegovom ujednačenom, brzom hodu, obaveznoj “Politici” preduplanoj u ruci, možda je danas “došao” i “Politikin zabavnik”?

Tog dana o kojem pričam očev hod je drugačiji, sporiji, glava je malo sagnuta, ona “Politika” ne maše veselo u njegovoj ruci, sve otkriva neku očevu odsutnost.

Penjemo se stepenicama, ulazimo u kuću. Majka prepoznaje da jes nešto? Pita, pretrnula od straha, što se desilo, Vukašine i dobija odgovor: Zoraida, Leso se raspao od tuberkuloze, danas je umro, a svakoga za to u ovom gradu boli k….

Tada sam prvi put čuo za Lesa.

Mnogo kasnije pročitaću njegovu knjigu poezije Čapur u kršu.

O, da, velikih priča je bilo oko onoga čapur. A što će mu ono, a seljački brate bogami, a ko će to razumjet? I ja sam nekad dijelio isto mišljenje…

A znate li vi što je čapur? Zamislite nepregledni, surovi katunski krš, pa one njegove djelove gdje je erozija dotukla i samu nadu, samu pomisao na život, pa ipak uočite da je pravo iz toga krša, ali s mijene na uštap i kao kršu u inat, izraslo neko usamljeno, izuvijano, svo u čvorovima i krivinama, nisko stabalce makije. Pa kad se ta utvara potpuno osuši, kad umre, crkne, kad postane patrljak, svjedok mučeničkog bitisanja tučen vjetrovima, kišama, snjegovima, goren vrućinama, e taj patrljak, preostatak nečega što je nekad disalo i rađalo se i borilo za zrak sunca, za dašak vazduha, tu, u nemogućim uslovima, zove se čapur.

Već odavno razumijem Lesa kad se odlučio za takav naslov, a sam naslov mu je vrijedan čitave knjige, da ne kažem poezije…

Slavko Perović ( http://slavkonotebook.wordpress.com/2009/08/21/21-08-09/ )

LJUDI-SJENKE

Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi
što kroz život nečujno i tiho gaze
kao da nogom stupaju po pamuku,
a naše oči nikada ne opaze
ni njih ni njinu tihu radost ili muku.

Ima ćutljivih patnika na svijetu
što se samo umorno i gorko nasmiješe
na ljude kad se o njih teško ogriješe
i suminu ih nevini, nalik cvijetu.

I ima ljudi usamljenih i bonih,
sa obrazima upalim i žutim,
što ne čuje im se ni smijeha ni plača,
što žive kao samotna i divlja drača,
ali sa bodljama unutra okrenutim,
da nijedna nikoga ne ogrebe
i da nijednom nikoga ne ubodu
do samo svoje rođeno srce i sebe.

Njih ne vidi naše oko kad ih srijeta,
kad tiho prođu u mimogredu mirnu,
jer nikog oni ni laktom ne dodirnu
u vječnoj gužvi i vrevi ovog svijeta.

I žive oni tako, nečujni i neveseli,
i mile kao sjenke, kao vrijeme i sati,
i tek kad umru, slomljeni i uveli,
objave crni posmrtni plakati
da su i oni sa nama živjeli.

POHODI NA CRNU GORU

Kakvo li tražiše blago u tebi, najmilija,
s vojskama silnim i flotama ratnih lađa,
kad je sloboda bila jedino što kam tvoj rađa
a junaštvo tvoja jedina industrija?

O, mogla si pred svima noću-danju
džepove da istreseš, da svi se zgranu ljuto:
pred njih bi palo samo izgužvano i žuto
uvjerenje o siromašnom stanju.

Pa što nasrtahu bijesni na tvoja vrata
kao da kriješ u sebi sva blaga svjetska
i sve rudnike suha zlata, 

ti — siromašice moja slovenska! 

SLOMLJENOM OKNU 

Slomljeno okno sa pola stakla,
ko li te razbi, šta ti je bilo?
Je li te ruka kamenom takla,
il dok si odsjaj daljine pilo
zalupi vjetar prozorsko krilo?

Ko li ti uze odbljeske dana,
nebo i kuću u granju skritu?
Ko li ti ubi u letu pticu
i slomi grane jablanu vitu?

Da neko ko te po sudbi svoji
skrhano tvoje komađe spoji,
da li bi sliku još krila staru
ta sitna parčad na trotoaru?

Slomljeno okno iz tankog rama,
u tebi vidim, dok slazi tama,
krajičak puta i golo polje.

A kad se malo zagledam bolje,
da li to vidim i sebe sama?


JUTRA JUGOVA

Skriše se oku modri bregovi, 
skupi se vidik u krug najuži; 
cestama kruže lišća zbjegovi 
i navriješe kiše — zajuži.

Pogledaš — puti lišćem zasuti. 
U sjetnu želju misli potonu: 
svi srcu dragi blizu da su ti 
kao da čekaš uru potonju.

Slomi te neka tuga prastara 
što je i predak ćutke tugova 
uz mukli zveket starih lastara 
u davna neka jutra jugova.



ŽALBA MRTVOM DRUGU

(Dragoj sjeni knjizevnika
Nikole-Punje Lopichica)

1.
Pišem ti mrtvom iz našeg mjesta,
dok jablan drhti od noći stravljen.
A niko ne zna ni koja cesta
do tebe vodi na grob zatravljen.
Zahuje kroz noć kao da kore
vjetrovi s juga ko fijuk biča:
o tebi s tužnim prizvukom zbore
mećave zimske iz tvojih priča.


2.
Usamljen rodnim prolazim gradom,
u sjenci kuća, kraj niskog žbunja,
i samo mi se pridruže kradom
umukli tvoji koraci, Punja.
Sa mnom druguje jedino munja,
vjetar i kiša i magla siva.
Zaboravili su davno, Punja,
i tebe mrtva i mene živa.

POSLIJE RATA

Crnom Gorom snjegovi se bijele 
i steže prva zima poslije rata. 
Mećave ljute viju preko nje cijele 
i tuga je za nestalima hvata.

Zgarišta mnoga kroz nju oči srijeću,
bez krova i bez ljudskog razgovora; 
gledaš kroz rupe vrata i prozora; 
u zidine im pahulje ulijeću...

Je li to teret snijega i oblaka 
nad Crnom Gorom ugnuo vidik sivi? 
Ili se sjete svih patnja, gladi, studi,
pa težak pogled u njega upru ljudi, 
začuđeni kako ostaše živi?

BILJARDA

Na stogodišnjicu 
smrti Njegaševe
Na mjesečini grad ko danju vidan. 
Pusta i gluva s kulama Biljarda 
kraj manastira tužna čeka Rada 
da s puta stigne od prsi izvidan.

I mjesečina po krugu prebira, 
prstima žutim kroz noć pipa meku, 
na stazi nekoj blizu manastira 
Vladici brižnom da ocrta sjenku.

Noć grabi jutru a ni java Radu. 
Tek crne sjenke zamašu iz kruga, 
pa svukoliku kamenu Biljardu 
opaše teška, stogodišnja tuga.


VARKA 

Koračam ulicom pustom gore - dolje. 
I ma gdje stao nogom na mokru cestu 
učini mi se: na nekom drugom mjestu 
radost ću neku naći - tamo je bolje. 

I ređam mjesta: jedno, drugo, pa treće... 
Pa opet - nespokojan i pokisao - 
zanesen idem kuda me vuče misao: 
Neznanom kutu mira i tihe sreće. 

Obiđem svaki kutak što srce zna ga, 
neće li i gdje njezin osmijeh sresti. 
Al svud je, svud je isti: radosti nigdje traga 
što mi se tužnom prisni na mokroj cesti.


JESEN

Opet je jesen stigla sa svojom sivom pratnjom;
maglom i kišom i vlagom i ljudskom patnjom.

Mutne je vode i prozori mokri snimaju
i svi je ljudi u očima imaju.

Je li to odraz, kao u oknima,
jeseni ove u ljudskim očima?

Il’ kroz nju mutnu prolazeć zanesen
to svako nosi sobom svoju jesen?


U SUSRET NEBU 

Sjaj čudni jedan zapad toči,
Na zemlju nebo slazi kradom:
nose ga, nose žutim gradom,
nose ga stakla, vode, oči.

Sjaj čudni jedan zapad ima:
visoka stabla k njemu streme,
put njega noćas ptice nijeme
hitaju, pjene, u jatama.

Od neba toga žutog pijan,
i ja pogled mutni šaljem,
na zemlji ovoj teškim maljem
života patnog izubijan.

Kroz šapat trava što ga srete,
po dahu vjetra, po jastrebu,
po šumu lišća nek uzlete
nijeme moje žalbe nebu.