четвртак, 07. април 2011.

Augustin-Tin Ujević

(1891 - 1955)



Augustin Tin Ujević (5. jul 1891 - 12. novembar 1955) je jedan od najvećih pesnika na prostorima bivše Jugoslavije. Svojim pesnikom smatraju ga i Srbi i Hrvati.

Ovaj, u međuratnom književnom periodu, istaknuti i osobeni pesnik, rođen je u Vrgorcu, nedaleko od Makarske. Filozofiju je studirao u Zagrebu, Beogradu i Parizu. U književnosti se javio originalnim i nadahnutim stihovima pred Prvi svetski rat, ali najplodniji period njegovog književnog rada pada u razdoblje između dva svetska rata. Originalan talenat, snažan i plodan stvaralac, on je svojim prisustvom u međuratnoj književnosti živo uticao na njen tok i razvoj. Nadovezujući se na Matoša, koji mu je u mnogo čemu bio uzor i učitelj, Ujević se brzo razvio u potpuno originalnog književnog stvaraoca – pesnika, kritičara, esejistu i feljtonistu. Dobar znalac više stranih jezika, pesnik snažnog senzibiliteta i prefinjenog ukusa, on je sa strogošću i savesnošću vršio izbor iz stranih književnosti i iz njih prevodio (M. Prust, Rembo, Po, Meredit, Konrad i dr.).

Za života su mu izašla dela:
• Lelek sebra (1920),
• Kolajna (1926),
• Dva glavna bogumila (1931),
• Nedjelja maloljetnih (1931),
• Auto na korzu (1931),
• Ojađeno zvono (1936),
• Ljudi za vratima gostionice (1938),
• Skalpel kaosa (1938) i
• Žedan kamen na studencu (1954).

(izvor Vikpedia)




OSLOBOĐENA AFRODITA

Kojim riječima, ovako prigodice, govoriti o pjesniku Ujeviću?
Nisam bio uz Tina u tragičnoj, a jedva primjetljivoj, njegovoj borbi sa smrću. Ali i u onih nekoliko kratkih, i kao slučajnih, posjeta riječ je vodio život iako smo svi (a on najdublje i najpouzdanije) znali da se polip razaranja zario u krvotok i u disanje. Tin je savladao smrt, preskočio je, zatvorio se u tišinu i mir, u unutrašnji grč, u sebe samoga, u život, kao maslina ili kamena litica u noć.

A i sad, kad je mrtav, vidim ga samo živog. Jednu gromadu koja lebdi. Visoki razgranati jablan u svemiru.

Raširio je krila. Prevladao je, prevario je smrt dobacivši joj ugljen, a zapaljenu glavnju nemira i riječi darovao je životu. Mudri, djevičanski, pobješnjeli, krotki, mračni, bezumni i trijezni, u sukobu i u jedinstvu, u stvarnosti, iznad, iza i ispred nje, pribijen na križ bez odgovora. Razapeta Afrodita.

Javio se u književnosti skoro na samom početku ovog našeg stoljeća. Od tada leleče i zvoni, pobunjena, zvučna, ojađena, mukla, mirisna, mnogobrojna, elementarna, razorna riječ, koja nalazi smisao u sebi samoj, koja se umnožava, relativna u svim dimenzijama.
Savremeni naš Muzagetes, nevjerni vjernik, vitez mučeništva, heautonthimenumeros, boem, poliglot i erudita, sa ožiljcima sukoba i okršaja na skrivanu licu, napisao je svoje blistave stranice onda kad su njegov život i poezija bili nerazdruživo sjedinjeni. Vidovit i vitalan, pomnožen sa svijetom, on je, kad to jeste, najživotniji i najmoderniji naš pjesnik, slobodan kao bura i rodan kao zemlja. Glas njegov još traži jeku.

Biografija Tinova, već juče mutna od legende, traži da bude istražena, dokumentirana i napisana, jer će vrijeme unositi sve više nesporazuma. I njegovo pjesničko djelo traži da bude sakupljeno. Dosad objavljene knjige ne sadrže sav njegov rad.

Lirika Tina Ujevića otvorila je i otvara mnoštvo pitanja i odgovora, a i ono što nije ni pitanje ni odgovor nego ona sama. Objavljena ljepota. Oćitovanje ljubavi i sna.

Jure Kaštelan - Delo, decembar 1955.





PJESMA O BISERU

Čovječe, što nijesi kao svi drugi, ne nosi srca na dlanu i ne misli da trebaš pokazati bogaljima sva blaga svoje duše.
Sjeti se da na dnu dubokih okeana čami bezbrojno biserje u školjkama. Niko ga ne viđa, niko ga neće vidjeti, možda ni trak zvijezde što se ogleda nad vodom, pa ipak ljepota vasione dobiva od njegove ljepote.
Neće ono blistati izloženo na grudima žene, niti će ikada da resi sjajne prstenove. Naše ga smrtne oči neće ugledati, ali mi slutimo da postoji.
I radujemo mu se više što ga naslućujemo nego što bismo uživali kada bismo ga imali pred sobom. Pa zato, čovječe, koji nijesi kao svi drugi, ne nosi srca na dlanu i ne misli da trebaš pokazati prostoti svih blaga svoje duše.


NOTTURNO

Noćas se moje čelo žari
noćas se moje vjeđe pote,
a moje misli san ozari
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,
ona je zublja u dnu noći,
plačimo, plačimo u tišini
umrimo, umrimo u samoći.


SVAKIDAŠNJA JADIKOVKA

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad !

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa
sto sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.

-O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova !

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,

kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!


TAJANSTVA

Bukom te vreve i sredine tijesne
ja uho pružam za glasove tajne
i donose mi utjehe beskrajne,
ponavljaju mi pjesme urnebesne.

Uhodim kako moje misli bijesne
teku u gorke suze živodajne,
i slutim uru gdje će strašne tajne
gromadom crnom zgnječit noći nesne.

- Ko sam i što sam, što ću, koga volim,
što tražim, kuda idem, za čim lutam? -
Uzalud nebo za odgovor molim,

uplašen sobom svoje suze gutam;
tajanstvo stvari i života zebe,
ne poznajem ništa, a najmanje sebe.


II

I tako, neke noći, usred druma
preteku jezik neke riječi kobne,
strah me je od njih, i strah me je zlobne
pomisli da sam, možda, sišo s uma.

Čemu sva borba, čemu bolna gluma?
Znam da su moje sanje sitne, drobne,
da neće smijenit sudbine zlokobne,
i da ću ići, ići do svog huma.

- Ljubljena ženo, ko si ti da jesi,
luđačku ljubav suvišno je kriti,
al ja sam sitan za sjaj što te resi,

pa makar jesam ono što ću biti.
- I.jubljena ženo, silna ljubav mrvi,
i ja sam zadnji, makar bio prvi.

III

Kad rekoh kletve protiv sviju žena,
kako da kliknem tvoje blagoslove?
Lažov je ovaj što me moćnim zove,
jer gordost imam, al je moć slomljena.

Pobijeli često proročanska pjena
usnice zvane za besjede nove;
da 1' s pravom viknuh zadnje Tuge ove:
»Renate srcu rob za sva vremena?«

Jer iz tvog visa preko gužve grube
ti si mi rekla: »Mojom stopom idi,
pokazat ću ti kako gospe ljube

i dati pogled koji globus vidi«.
Al od te čari i od suda toga
kraljež mi krši breme moga Boga.

IV

Velik sam bio, dok sam bio dijete,
al sad me lome vidici i mašte;
želje su bile očajne i tašte,
a slabe snage samuju, uklete.

I, nedostojan uzvišene mete,
ištem tek zelen pokoj neke bašte;
zar, više biće, ja da volim? Baš te
obožavam, jer ne voli se svete.

Kad veče dođe s mišlju, ja sam tavan
ko zvučne grane u mrku boriku; ozvanjam:
nisam jednak, nisam ravan,

i ja se davim u vrisku i kriku,
i sladogorko kušam gdje me drobi
teška crnina i nestalnost kobi.



ŽENE MEĐU KRALJICAMA

Božanske žene, sva ljepota svijeta
i lavska gordost i plahota srne,
kroz Vaše čari uzvišene cvjeta
u plave dane, i u noći crne.

I, kada stopom punom svetog mira
budite zemlji ritam svih otkrića,
slutim Vas srcem plamenim svemira,
slutim i ištem tajnu Vaših bića.

Svaka je od vas rođena da vlada,
i da za prijesto pruži mliječno dijete;
carice tijela, samo usnom sklada
i usnom želje pitam: što hoćete?

Ko će mi dati ključe Vašeg čuda
i odgonetku Vaše zagonetke?
Kakvo tajanstvo kriju Vaša uda
i koje nade statue Vam rijetke?

Božanske žene, što u snu i slavi
čekate zoru pravednih oltara,
pred Vašim likom koljeno se savi,
a srce, zvučni plamen, već izgara.

Sunčane duše, zjeni poklonika
zaman Vas skriva zločinačka tama;
pobožnu ljudstvu fali Vaša slika,
jer Vi ste Žene među Kraljicama.



POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU

Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opæe zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, medjusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reči u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspredan, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav, i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
ja bezimeno ustrajem u braći.



ZVIJEZDE U VISINI

Ne ljubi manje koji mnogo ćuti,
on mnogo traži, i on mnogo sluti,
i svoju ljubav (kao parče kruva
za gladne zube) on brižljivo čuva
za zvijezde u visini,
za srca u daljini.

Ćutanje kaže: u tuđem svijetu
ja sanjam još o cvijetu i sonetu,
i o pitaru povrh trošne grede,
i o ljepoti naše svijetle bijede,
i u zar dana i u plavet noći
snim: ja ću doći, ja ću doći.



ZAPIS NA PRAGU

Ove pjesme to nisam ja, iako sam ih ja napisao
Ovi jauci, to nisam ja, premda sam ih zbilja uzdisao.
Moj pravi zivot, ja sam samo disao.

Jer ja zivim i kad pjesma umre. Ja zivim i kad patnja mine.
Ima u meni nemira dragog, a ima i moje sirine.
Ja pustam i drugog da govori za me.
A i sam govorim druge same.

Ja ne marim covjek biti ako sam umio ljude bogovski reci.
O, ja.
Ja sam od sebe i manji i veci.
O, ja.
Moj drugi i moj treci.

Ja ne sanjam o sreci. No ne sumnjam o sreci.
Gle ovog dvojstva i trojstva moga:
ima u meni tmine,
no ima u meni i vedrine,
i moja divna sloga.


SANJARIJA

Na livade ljudskim okom negledane
i na zlatna polja što se tekar slute
s prepasti zle svile strijeljaš zjene sane
u turobne ure i strasne minute,

zlatna dušo sestre! Koso Vivijane!
Oči Moje Zemlje, sve, vrcaju u te,
sve ti ljube ruke još neokaljane,
ruke djevičanstva, njih, Te netaknute.

Ti još možda zuriš mističkome Gradu
u sutonu boje što se u zvuk sliva
Ili sanjaš neku grobišnu arkadu;

a dotle se prelest srebrna i siva,
kao prah cigare na pokojnu nadu,
na gole dlanove ljubavnički riva.

II

Oh, u tvoje strasti, u razorne slutnje
bacio sam pogled sa buntovna krsta.
Sada znadem kamo moje želje tutnje,
dokle jezde noću (tobož na vrh prsta).

Vasmir ti nam otkri. Požare i slutnje,
šapat pada vode, ponos kipa čvrsta,
i na kraju, kroz sve kresove i lutnje,
kroz rumen vremena, novog Isukrsta.

Što si? Zagonetka. No tvoj osmijeh jasni
svjetlosne bjeline dana što se pruža
u ružičnoj stijeni i ljubičnoj basni;

cvijeće što je vrsno da udobri muža,
te mi čusmo, kada mašta riječ ti zasni,
tvoje slovke kano pljusak žutih ruža.

III

Ja te tako motrim kraj smeđih portala
kao neko biće iz Višega Svijeta.
— Svijet je danas, Gospo, prepun loših šala
i otuda pokolj žarkih suncokreta.

Jakost našeg oka od juče je pala.
Svaka nam je šaka trostruko raspeta.
Pred dvorcima sanja čuvar crn i ala,
u sazviježđu misli nesta sunce Beta.

Žena na mom pragu. Druga je pred kućom.
Svuda, svuda žena, Marija i Eva,
avaj! bivam grešnik. A tom ploti vrućom

kao ljuti samun i ledena Neva
struji očaj te me stvori palikućom;
doznah da mahnitah, kada ljubav pjevah.

IV

Samo tebe ljubljah u dojednoj ženi,
i o Tebi buncah svijetu nemilosnom;
ko ždrijebe na polju, Crni i Crveni
svetkovaše suton Badnjem-danu posnom.

I opet se vratih, sebar pobijeđeni!
Pogladi me, blaga, svojom rukom rosnom,
pa ću da ti dadem prvi cvijet rumeni
što ga ubrat mogu stazom inokosnom.

Svemir mijenja lice. Bukte Astorije,
vrcaju kreševa našem boljem vidu,
ti tek čuvaš sveti lik — Melanholije,

te dok zvučnim drumom zli konjici idu,
ja u strepnji izbe slutim gdje me bije
oganj tvoje slike na golome zidu.



VJEČNI PRSTEN

Sve će ove stvari jošte jednom doći
kao što su bile i kako su prošle,
i ti crni dani, i te plave noći,
i ljubavi, čedne, strasne, dobrodošle;

jednom tamo poslije hiljada, hiljada
i hiljada ljeta opet ćemo naći
ista svježa čula, ista srca mlada,
i taj nježni osmijeh, blagi i domaći.

Tada opet jednom nad svladanim grobom
motrit ćemo svemir novim osvjetljenjem.
Vladat ćemo opet svojim rosnim sobom,
i ljubavnim plačem i požarnim htijenjem;

samo ipak neće tada, nadajmo se,
da nas jošte taru ove brige ružne,
i da polet uvis događaji kose
i plamen za ženom naše usne kužne.

— Pa da barem tada, za tisuć tisuća
i tisuća ljeta, i još mnogo veće,
primimo na naša srca uzdišuća,
kao nikad doslije, jedan uzdah sreće.



ČESTITKA ZA ROĐENDAN

Na dan kad imah dvaesedam ljeta
u cvjetnom sjaju julskog perivoja
ko listak moje srce zatrepeta,
jer tebe srete, Izabrana moja.

Pleća mi kažu breme tvojih sjeta,
a oči — očaj što ikad postoja,
pokćerko Trećeg Boga Parakleta,
sa zvučnom dušom tičjih slavopoja.

Niko mi nije reko tvoje ime,
ni tvoju tugu preko parka pusta,
al neizbrisiv pečat Hjeronime

bilježi tvoja idealna usta,
i ne znam ime, i ne znam prezime,
al poznam boštvo usred hrama pusta.

II

Na golo srce gaziš stopalima,
dok nudiš Svjetlu umjetničku glavu,
i ti, što vladaš pjesnikovim snima,
preovaploti vječnu Vidosavu.

Dostojna mira i veća od rima,
sjajući ovom horizontu plavu,
donosiš zlatno sunce drugih klima
i tvoju pjanu dušu mirisavu.

I dokle dijeliš gordi čar pogleda,
prosjačkom ljudstvu carsku milostinju,
tvoj vedri osmijeh kroz srca od leda,

ko zora ruža u docnome inju,
svu našu staru misao izjeda
i potapa je u sinjem milinju.


MOLITVA BOGOMAJCI ZA RABU BOŽJU DORU REMEBOT

Pred tvojim slavnim, Majko, dražima,
ja pjan i besan, sasvim nedostojan,
ko trska lak, ko dijete nepostojan,
u mraku klonuh s crnim lažima.

I kost, i mozak bol izažima;
a teško onom ko je, nepostojan,
u jadu srećan, a u sreći zdvojan
lutao noćnim, sam, pejzažima.

- I nigdje nije našo obećane
ljubavi, nigdje grijehu oproštenja,
i nigdje nije našo rosne mane,

i nigdje čistog srebra Pozdravljenja
i nigdje nije našo Vivijane
i nigdje krvi svetog Otkupljenja -

II

Blažena Gospo moje sijede majke,
Marijo, zvijezdo bijelih naraštaja,
s usnice tvoje, s ruku punih Sjaja,
ja popih prve neborajske bajke.

Srce je Majke srce Bogomajke:
ja znam da mnogi ljudski grijeh utaja,
i znam da srodne duše srećom spaja,
izlaže astar povrh gnjevne hajke.

I ti što znadeš za čim plače plot
i tugu cvijeta bereš očima,
znat ćeš i zašto evo postah Got.

Znat ćeš i zašto mene obli pot
i zašto moja tužba počima
za svetu ženu Doru Remebot.

III

O pred te noge s punim ritmom sfera
zavjet u staklu položimo suze.
Pred svete noge nek se s plačem spuze
plameno srce dviju hemisfera.

Nek zemsku ljubav spasi rajska vjera,
Sveta Madona naše svjetske Muze,
i nek uz tihi jauk kornemuze
razvije duša sokolova pera.

Ljubav je Bog, ne Dzeus ni Sabaot,
i zato nek je sanak blagoslovljen,
i neka pada drač i trnski plot;

Majka je Bog, ne Dzeus ni Sabaot,
i nek me čuje, kada vapim slomljen
za rabu božju Doru Remebot.

IV

Svete joj oči kazuju: nevina,
a bijele ruke dršću rajskom strasti.
U njenom vrtu znadoše se srasti
i oganj ruže, i nevinost krina.

Glas joj je tužan kao jek dolina
gdje jaganjac je izašao pasti,
a u tom paklu što me može spasti
do njena zlatna, plava Mjesečina?

Pred njenim likom da se skromno klekne
u slavu bola i u slavu snova
kao pred neki živi Jeruzalem.

I da se plače, i da se vjera rekne,
i svaki uzdah bude Vita Nuova,
a svaka suza drugi sjajni alem.



HEKTOR ZA ASTIJANAKTA

Zemljina Snago, moj budući Sine,
u te da bacim sve što ne smjeh reći
od svoga oca ti ćeš biti veći
za čitav polet uskiptale tmine.

I, kad god uzdah grudima se vine,
žeže me plodno sjeme što će teći;
i trpim što će preko mene prijeći
budući patnik strašne veličine.

Tajna života svoju klicu skriva
u našem boku i u duši mesa;
al težak san je što ga Muško sniva,

dok svojem stegnu pridaje nebesa;
jer svaka ljubav carstvo vila biva,
a draga žena, svaka, Prinčipesa.




ROMAR

I

Neću da bude imena
za mojih suza pakao
i čađu moga krimena.

Ako sam često plakao
svijetu sam grč sakrivao,
i nisam duše takao.

Ako sam često snivao,
ja nisam sebe pojao,
i nisam zvuk uživao.

Ja sam se sebe bojao
i zla sa mnogim čarima,
i strah me skupo stojao.

I kad sam bos, s romarima,
po golom trnu gazao,
ni mladima, ni starima.

ja nisam rane kazao.

II

U kazni mesa, dugom hodočašću,
dok snatrim bijelu vječnost slavna zida,
- s krivom il s pravom – ridam: past ću, past ću,
od jedne hijene što mi grudi kida,

od jedne žene s dušom i sa strašću.
Ona je ponos i gubitak vida,
a ja je žudim slašću ili čašću,
i ljubav nema koprene ni stida.

- Jer šta da glumim uzdah Parsifala?
Ako je drhtaj rosna kap na listu,
čista je ljubav majka ideala,

i svetkovina dlijetu ili kistu:
Njoj kojoj ne znam Imena sva hvala
za moju luku u prostranom Hristu.



UHAPŠEN U SVOJOJ MAGLI

Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.

I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
sretne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.

I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti;
biti čisti. Biti sveti.
I kad nema Našeg Duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.



MENI BEZ MENE

Ure od smole cure besmisleno,
sumorni čovjek snatri bestjelesno,
sutonska strast se boji bezimeno,
a ljubav jeca, jeca bespredmetno;

i sve je danas prazno beskonačno,
a vjetar duva, duva bezutješno
na gole duše koje neprestano
ištu i grle beznadno, beskrajno.



ODLAZAK

U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.

Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.

I bljesak slavna šesitopera,
i miris (miris) kalopera.

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;

da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;

da više ne znam sebe sama,
ni dima bola u maglama.



NOĆU

Mnoge misli struje noću,
rožne misli, crne slutnje;
ne znam više što ja hoću,
čujem trube, frule, lutnje;

zebem dok me bije zima
u skršenim zglobovima,
i dok tražim uzavrelu
krv u ovom bijesnom čelu.

- Sedam brata što ih imah
leže sad na ratištima;
sedam sestra što imadoh
zemlji i daljini dadoh;
a nebesa moja tmasta
boji prepast ljubičasta;
to su moji zadnji dani,
ovi dani izbrisani
i bolesni živci vrište:
to je bolest, ne bojište!



VREMENA

Kroz ova divska vremena
mnogi su moćni i jaki,
dok druge tlak bremena
tišti u njinoj raki,
i jedni teku lovor-vijence,
a drugi žude sjenke, zdence.

— A neki od nas, praznih šaka,
vrebaju zelen mir voćnjaka
i živopisne perivoje
sa sagom cvijetka ili hvoje,
znadu da nema ništa bolje
no zelen gaj i cvjetno polje;
i Ravijojla, bijela ljuba,
nad muškim mirom drevna duba



NA POVRATKU

Gore nego taj što vidje domom pustim
križe uspomena svojih zora nježnih,
okamenjen,zblenut, ne znam da izustim
grč zlih svojih misli i uda betežnih.

Po kakovim evo padoh garištima?
Gdje se prosu mojih zubalja svih pepo?
Što bi s ognjištima, s mojim žarištima?
Kuda li se vastrg moj i gnjev rastepo?

- Ćute mrtve stijene. Dišu mraz duvari.
Prag doma se ruši stravom i prazninom.
Avaj! avaj! Gdje ste, rodbinski čuvari?
(Pad. Udar u tjeme krvničkim mašklinom.)

Nema mojih milih. Oni sniju negdje
u grumenu mokrom primorskih kadulja.
Nad njima ni laste. Tekar magle lebde
nad humom što ne sja topli dašak ulja.

- Nemam ove moći u stegnu i boku
da posjetim njine oborene križe.
Jedva gasim svoju lomaču duboku.
Bol gre na bol, i grč na grč. Plamen liže.

Ko će meni vratit moje lijepe mašte,
i srce iskreno, i vjeru u sutra?
Bolesna sunašca povrh tije bašte,
i primorske noći, i zagorska jutra?

Ko će meni vratit sne neiskazane,
i plamen cjelova, i dašak nebesa?
bajčicu o kruni vile Glorijane,
i gospodstvu kosti, i plemenstvu mesa?

Plavu, vranu ko će meni vratit Mladost?
ure strasnih zora sjetom isplakane?
moju svijetlu srdžbu na današnju gadost
i u neizmjerje duge čežnje sane?

Kad bih imo suza, sad bih isplakao
u trenutku groze cijelu svoju dušu;
kad bih imo daha, svu bih sapu dao
(i gnjev riječi) drumu gdje orkani dušu.

No ja nemam suza. No ja nemam riječi.
Zdesna me nalijevo ludi vjetri kreću
kao bolesnika, kad se ognja liječi,
na ludu krevetu, u maštinu cvijeću.

Što je Enoch Arden i mrak Orestija
prema ovom ovdje polomljenu stubu?
Cijelo tijelo posta jedna tragedija,
rana mojeg srca žeže me u zubu.

- Ona dakle spava uz umorna oca,
moja sveta Majka, krvavi mučenik!
Za životom sebra nađe smrt taoca,
dok za drugim frontom bijah i sam pljenik!

One dakle sniju, moje sestre dobre,
dvije sestrinske Muze, mala i velika,
s dušom što ih, voće, rujna žetva pobre,
krte ploti, ali kova od čelika.

I on dakle usnu, brat mog osjećaja
za dobrotu svoje tihe veličine;
a sunce je jošte puno hladna sjaja;
plavet Dalmacije nebeske modrine.

Oni dakle sniju. Ja ne znam mališa
da na drumu, deran, prstom samilosti,
dušin skromni lelek ljubazno usliša
i pokaže busen gdje im trunu kosti.

Treba dakle ići, samac, sami, sami,
cestom kuda kišni potočići deru,
na varavu suncu ili zbiljskoj tami,
svojem većem Bogu i vrućem Homeru;

ali nigdje — nigdje — da se duša nađe
bez koje su tašta sva ljubljena djela,
brze željeznice, i bojovne lađe,
i crvena krila grešnih Arhanđela.

Kada danas, srušen, nemam porodice,
kad ne sreh na valu istinite Ijube;
preklinjem te, reci, o Bogorodice,
čemu tvojem Sinu sve tragičke trube?

Vidiš li da evo, pedepsan, trabunjam
u nemilost svojih crnih perspektiva;
izranjen, sa mačem u zlom srcu, lunjam
raskršcem gdje nikog moga, nikog živa!

Te mi onda, katkad, lude slovke vrisnu
iz odsutna bola njenih molitava:
čemu patnje javi? čemu patnje i snu?
Tina nije mrtva; ona samo spava.

- Sad sni u svom hladu podno kiparisa,
djevičanska žrtvo razbojničke ruke!
- Ja ti neću platit zalog svetih misa,
a odocnih evo stići u hajduke;

ali evo, katkad, pišući za stolom,
kad zatvorim oči u vizije prisne,
kao neki sanak dahnut alkoholom
tvoja svijetla glava ćutke mi se prisne;

te u premiranju svoga srca budna
opet kušam tvoje dlane ovlažene,
zlopatnički gutam znanja uzaludna:
da ću morat voljet i voljeti žene;

a da za to vrijeme dok se na mom pragu
u orlovsko gnijezdo dješe kukavice,
srljati ću tuđi na tuđem topragu,
i na širu zemlje iskat slično lice.

- No njega će tekar da dočara noću
Mjesečina koja blagorodno ospe
zlatne i srebrne trakove po voću,
a u tihe sobe fantastične gospe.



IGRAČKA VJETROVA

Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublazit neće gorki san.

Podaj se pijanom vjeru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.

Leti ko lišće što vir ga vije
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.



SLABOĆA

Po ovoj magli, ovoj kiši —
o pjano srce, ne uzdiši.

Ti ljubilo si uzaludu,
a sada išteš rodnu grudu,

i tvoja čežnja, vapaj roba,
traži odnekud pokoj groba.

- Tu ću skoro da izdahnem,
tu ću skoro da usahnem,

na našem plavom, plavom valu,
na našem bijelom, bijelom žalu;

i sve ću naći što sam trebo
pod tvojim svodom, Sveto Nebo,

plaveti sunca i vedrine
nad zemljom stare domovine.



SUVIŠNI EPITAF

Blaženi koji sa radosnom dušom
motrite sunca i žute poljane!
Ja prisluškivah kako noćnom tmušom
šušte borici i umorne grane;

ali sa tuđim srcem, jecajući,
vrnuh se žalu naših mladih ljeta;
srce na dlanu ja donesoh kući,
raskošni poklon iz prostrana svijeta.

Ne rekoh ženi slovke koje plamte,
niti se vezah prstenom i žarom;
i neće — mislim — da me Sveti pamte
ko druga dnige vjerno pred oltarom,

ne cvilim dakle oči zaklopljene,
niti se lažem srećom drugog svijeta,
moj brate, za te ponižene zjene
i za to srce što tašto ocvjeta.

Pričest sam snio u nevinoj grudi,
slatki i sveti ti si za me bio
i smjerno drugi nego bučni Ijudi,
dok sada ćutke strepim — tio, tio —

na čelo (bijelo kao kam oltara)
polažem vosak moje žute vjere,
plamičak zadnji što uz plamen zgara
i taman oblak nad vjeđama stere.

Uzalud dakle bijah vjerujući!
Al sad ću barem da na grešnom pragu
u danu strave, u metežnoj kući,
da Čovjek budem na tom sarkofagu.

Jer ni s te strane ne čuh Spasitelja
i bistro derem podlu laž nebesa.
No avaj meni bratstvom mojih želja!
No avaj meni bolnim krstom mesa!

Neću ti slovkat bablje očenaše
ni dosađivat mutnim oremusom;
no za čistoću Zemlje, majke naše,
ćutati, zgnječen lagumom i trusom.

Drugi su, slava prekaljenoj fronti,
zašli u ja zajedničke tame;
dok dnevnu zemlju tlače horizonti
što ih ne spasi zvijezda dobre mame;

a ti si mirom i kraljevstvom geste
sa prašna druma gdje građanin hoda
prešo na plave i sunčane ceste
protega drugih zlatnijih sloboda;

pa ipak sada, na tom starom trnu,
ja neću klicat Duhu Kakav Nije,
niti ću slavit opću grudu crnu
što misli bune maglom tupom krije;

ta ništa ne znam o tajanstvu boga,
osim božanstva savjesti i tvari;
a bujnim mlijekom vrela sakritoga
ne napih usne što groznicom žari.

Sjeto za onim koga dolje nema!
ne grle ruke, ne vide ga oči,
a isprazna je daleka poema
natpisa smrtna na kamenoj ploči;

ni našom psovkom niti molitvama
neće se tresti podmitljivo nebo;
neću te kumit usred pjana hrama
šećernom riječju, Gospo, rajska bebo;

ja volim tugu i svetinju smrti
od mržnje sunca i jasnoće dneva:
spavaj! o snivaj! kad si Zreli (strti)
ne slušaj kletve niti hvalospjeva;

em tako, samac, momački, na splavi
spasoh se tuđim crnim brodolomom;
snij, brate! čekam u krijesu i lavi,
kad hora kucne, javit ću se gromom!



MAŠTOVITA NOĆ

Gle! barut slovke sasuti u ponoć,
ko rujan plamsaj bijesne željeznice,
sagorjeti će noćas — o, Noć, o, Noć! —
ostatak moje pozemljarske tmice;

evo sam spaljen u zublju kupine,
ja, Novi čovjek, takmac Svetog Duha.
Vrcaju za mnom tla i domovine,
a loza moja biva luča suha.

Strahoto moje beskrajne lomače!
Izmakoše mi prirodna kraljevstva,
već nema zjene da me bratski plače,
u ruci štap je, u snu sveta ljestva.

Vidici zemlje pucaju pred čulom
sa razgaljenom napasnom svježinom,
i evo tonem, utapam se u lom
samoga sebe sa divskom težinom

Misli što zveče kao suho zlato,
sanja što sjaju ko najčišća srma;
o da se vrati Sveto Nepoznato!
na nužnoj lađi gostoprimna krma!

- S prozora tuđeg zurila je na me,
u mojem ognju, kamenita glava;
i dok ispijah medne dojke tame,
varala mene maštom molitava;

no moje Sutra čeka me na putu
gdje bi da kroči stopom gorostasnom;
i grozničavo vrebam tu minutu
zavjetovanu čistom Danu Jasnom.

Točite, svijetla vrela blagozvučna!
zvučite, vruci u zvonkoj ponoći!
da s mene spane ova mora mučna
i da se gluho okupam u noći.

Ja evo čekam zoru svoje Nade,
kad ću da kriknem svijetu Lična Prava.
Ja evo sanjam raskošne arkade
a dotle, mrtvi, blago tom što spava.

Blagoslovljeni dakle zdravi! Glupi!
I proslavljeni bez kičme, bez mozga!
Građani! Dripci! Bolničari tupi,
jer, gle, ja slušam kako svira rozga.

Sa slikom plesa usred šedrvana
moj danak evo blista se u mraku
ko carski biser rujnih đulistana
što Istok draga u jutarnjem haku;

bliješti kroz bdjenje grimiz obećanja,
strasna se želja ćutanjem veliča.
O smrti noći! o dosado spanja!
razderat će vas buna moga kriča.

Lijepe su basne što u vrelom dahu
pjanost ih duha brokatno izvezla;
no još su žarča, u sunčanom strahu,
sva moja ljudska i božanska žezla,

svi snovi krvi i biserna plašta
između Crnih ili Žutih Mora;
sve što se ljubi; i sve što se mašta
dušom ljubavi i ljubavi pora.

Teci, o Noći! Sveta, budi gluha!
I struji mračno, i stremi duboko
u ponor moga izgubljenog uha,
i svladaj moje zapaljeno oko;

otkrij mi nove vedre pokrajine
na onu stranu jučerašnjih međa;
i ljubav stvari od kojih se gine,
što ne ču uho i ne vidje vjeđa.

Plamsaj crveno, a na mome mesu
izgori sitne dnevne nečistoće,
i daj mi vrati, u tom urnebesu,
oganj zanosa i zvijezdu samoće.




VEDRINA

I

Ko će mi reći ime moga cilja?
Krv moje vjere ili lijepa Buna,
il neke oči od sna i baršuna,
il neke ruke ljubavi i milja?

Ko će mi reći još koliko milja,
koliko suza usred sjetnih struna,
i što je bolje: duge usred kruna,
il zgažen miris kovilja i smilja?

Divno je ipak kada sam koračam
u čednoj slavi čudnih polumraka,
i zemlji vijenac, nebu pogled bacam.

Jer znadem sebe, i slaba i jaka,
jer slutim sebe, u svjetlu i sjeni,
i jao meni, dakle blago meni! —

II

O ženo, tvoje usne idealne
i tvoje lice okrenuto Gradu
lani su bili otrov mome jadu,
čavao mome lijesu — ili malne.

Hvala ti što si uzduž staze kalne
u obmana me zadržala hladu,
i mome žednom, mome žednom padu
pružila putir neke patnje stalne.

Jer čista suza biva vrelo zvuka,
i genij spasa lice Beatriče;
a tužna vila nije sjena puka.

Duboka rana biva tajno biće,
a što je duša, što je duša tanka?
— Taj sanak sjenke, il ta sjenka sanka?

III

Ne čuva zemlja traga moje stope,
a mrtva djela poniru bez znaka.
Dozrela ljubav biva blaga mlaka,
a suton čeka da se oči sklope.

Skoro je hora da se želje stope;
brišu se strasti, blijedi čežnja mlaka.
Pitanje prvog ili drugog vlaka,
a ta me varka u dječaštvu prope.

Ko li sam ja? O mliječna Luko Mira,
svaka je kletva od mene daleko,
od vriska mojeg, i mojeg vampira,

u slijepu sobu dopire tek eko;
nad rodnim selom (snatre Angelusi)
jos dršću stari, vječni Sirijusi.

IV

Ako još ista bolnom ploti hripi,
Muziko, to je vapaj tvoga bezdna;
bezglavi jecaj što sam sebe ne zna,
jauk što plamsa i živac što kipi.

Plavet, ko rosa na đulistan, sipi
na zrelu savjest koja biva trijezna;
i vrlo skromna i vrlo oprezna;
i sasvim svjesna pređe nego đipi.

Pružite uho, čujte: misli zvuče,
sviraju mašte kao zvonke sfere,
a kolo zvijezda bijelo srce vuče

svemirom gdje se oblak jave stere.
Gluma je rajska, da sam čak i Titan:
svijet tako golem, a ja tako sitan.



MOLITVA IZ TAMNICE

Beskrajni Bože, što na plavom svodu
zlato i srebro noćnih zvijezda pališ,
čuješ li gdje ti na prljavu podu
leleče ljutu molbu srvan mališ?

U noći kad sam očajnički bdio
s pogledom rujnim povrh vlažna stropa,
kad sam u ognju bolnih mašta snio
zvuk pjesme bune ili gromor topa,

koliko puta iz te crne jame
podigoh nebu ruke pune gnjeva,
koliko puta povrh oštre slame
provrištah mržnjom svetih hvalospjeva!

Ako li žrtva mesa ili kosti
spasenje može robova da kupi,
gavranu dat ću da se njome gosti
i gladnom crvu četvrt srca skupi.

Ako te grudi, il te oči bistre,
treba da kljunom svirep jastreb kljuje,
i da me memla, ili bitka istre,
neka! o neka! samo Bog da čuje!

Za pir i raskoš ljubavi budućih,
za zelen trave i za zlato žita,
za slavnu vatru poljubaca vrućih,
za vino pjesme, za zvuk što mahnita

— i za sve žetve ponosne i lijepe
i za sve berbe blažene i čiste,
evo ti nuđam poklon volje slijepe
i svijetlih želja gorde ametiste.

I moja pluća, bubrege i jetra,
i moje kosti, živce ili kožu,
pružam za iskru plamenoga vjetra,
stavljam na oltar žrtvenomu nožu.

Neka od tijela ne ostane praha,
neka od duše ne preteče plama;
neka u požar nestane mog daha
a povrh lijesa bude vječna tama;

i neka čemer potone u dimu,
a plavi sanci u zelenoj travi,
no samo, Višnji, živom pobratimu
kandilo svoje milosti objavi.

Razgali svijetu bagrenu slobodu,
i čudo stvari što se sebi dive,
ozari plavet i obasjaj vodu,
razderi zorom horizonte sive;

i, kada bljesne mlada želja ljudi,
tetive napon u poletu luka,
pod trudnu šiju uzglavlje posudi,
nad muško tjeme gizdu slavoluka.

Pokazi što je Vasiono Pravo,
i nemir znati, ili Ljubav moći,
i volja ići, ići tvrdoglavo
pod žegom sunca i svježinom noći.

Mermera pokoj, žubor vodoskoka
otkrij za blijede, sanjarske mjesece;
a Eden uha i muziku oka
spasi za novi osmijeh naše djece.

A kada spane ova crna ljaga
i radost zblaži svelo lice Hrista,
blažena bit će otkupljena vlaga
i kužna plijesan zasjati će čista.

Znam da ću dotle ostati bez glasa
i da će grobom biti mračna jama;
no zbog tog svetog, zbog tog slavnog časa
blagosiljem te s ovim verigama.

Jer će u vrtu da pobjedni lovor
i nježna mirta da upored cvjeta;
jer će da slavi oslobođen govor
vječitu mladost i nevinost svijeta.



RUSIJI RUSIJA

Majko svom plemenu kakvu ja sam snio
u bujne večeri i predzorja vruća,
vladaj našim grčem, krvava Rusijo,
caruj dušom našom, Velika Buduća;

jer ako se ruši kamen sa kamena,
i ako tvoj dvorac ponire stubokom,
još se čuva žižak svetoga plamena,
kao biser tajne, u srcu dubokom.

I sinovske oči koje jur vidješe
požar carske Moskve i ogromne raspe,
hrabro promatraju gdje se u prah kreše
kreč tvojih palata nad grimiz-Hidaspe;

i gdje krilom ognja udarene krune
propadaju u mrak krvavoga blata,
i gdje slavu carstva, sada carstvo bune,
crvena i crna, pomrčina hvata.

Ali prasak baklje ili zvijezda krijesa,
i sva ova magla, i sva ova tama,
teško da će skriti visoka nebesa
još beskrajno čista nad tim mogilama;

sutone, i jutra prepuna uzdanja,
žamor mlada lisja, rosu vodoskoka,
i svetinje zora i peane granja,
i svu pašu našeg očaranog oka.

- Umrla si danas. No uskrsnu opet
kao onaj labud Globusa na Krstu
što, popljuvan, stučen, izranjen i propet,
čuva tajnu čuda u božanskom prstu,

nevina za nadu drugih pokoljenja,
za sutrašnje tvoje zlatne Petrograde,
gdje u skladu pjesme divlji gromor jenja
što, na užas svijetu, sazda Barikade.

Vasiona majko gustih pokrajina,
tvoje srce žarko grije cijelu zemlju,
u čovjeku svakom ima rodna sina
anđeo Slavenstva u starinskom Kremlju;

ali ništa slavno, ništa tako moćno
od Istoka rujna do rujna Zapada,
kao, i u vrijeme sutonsko i noćno,
probuđena svjesna i iskonska Nada.

Jer ako su mnogi pobjednici pali,
i ako su zašli cari što vladaše,
blago onoj sjenci što je ljudstvo žali,
blago toj aveti kom se krivci plaše;

i jer više nego riječi i sricanja,
i jer više nego jednodnevni žamor,
jedan kratki natpis vjekovno ozvanja
dostojno usječen u besmrtni mramor.

Ne suvišna plača za blaženim odrom
(mojih tajnih suza višnji bog je jemac),
no molitva srca ovom Svodu modrom:
uzdah, kletvu težak: Slaven nijeNijemac!

Beskrajna, neznana, mrakom sakrivena,
čuvaj svoju baklju za luč Naraštaja;
budi dobra majka, što si tužna žena,
slušaj kratki vapaj naših svih vapaja:

Majko svom Plemenu kakvu ja sam snio
u bujne večeri i predzorja vruća,
vladaj našim grčem, krvava Rusijo,
caruj dušom našom, Velika Buduća,



BDJENJE

I

U ponornoj noći strah od svojih čula;
ni starome bogu ne molim se više.
U savjesti mojoj sunca utrnula,
obrisom tek novim sudnji dan se riše.

Zagolicaj, daše đula i zumbula!
Cvijet mojega mozga žedan vampir siše,
a sva moja draga braća izginula
laskaju mi čelo: tići posred kiše.

Ove dnevne čežnje što utrobu režu
jesu kao zveka grešnih praporaca
na dane proštenja u tržnom metežu,

no bojevne želje jadnih neboraca
dave moju sapu, i moj grkljan stežu
stearinskim dahom sinoćnih mrtvaca.

II

O napokon, evo, u svojem krevetu,
daleko od oči sunca i mjeseca!
O napokon, evo, na laž i klevetu,
tihu psovku reći na boga i sveca!

Evo dakle: golu, smradnu, razapetu
da olakša grudi osuđeni jecaj;
a uz to kroz stravu noći prenapetu
kao zvon za pogreb moja miso breca.

Kao pogled na poljanu asfodela,
i mamurni vapaj za pijanstvom ženke,
presudno me mori zla nagota tijela;

i, dok srčem crni nektar, dušu sjenke,
u ognjeni vrtlog plamenih počela
bacam sva bremena i sve terevenke!

III

Pečali vremena! Jade novih ljudi!
Što je, dakle, te smo tako žigosani
u crti svog lica, dahu burnih grudi,
i pred stoljećima brukom okaljani?

Iz čistoće naše cik vremena rudi.
Ali opet, u sat čežnje nespavani,
ko zmija se bašte Adamove budi
težnja novom bolu ili ljepšoj mani.

Te sva pustoš naših divljih osjećaja
trne kao luča u gluvoj oazi,
dok se lijeva ruka s desnom rukom spaja.;

snoviđenje žene koju mašta mazi
(kao palidrvce šušanj osjećaja)
pali suho drvo strasti kuda slazi.

IV

Tako smo, dakle, osuđeni tapat
u glušcu noći tajcem skritih čuda.
Proviru suze te će gluve kapat
do naše Smrti, naime do Suda.

Beskrajne noći! Prisluškivah šapat
trave što u duh, rastom, zavrluda.
Kroz sobu lupa beskonačni hlapat
Srca Srdaca, duše mojih uda.

— Ne preosta više da ja čekam trublje
crvenih zvuka te na juriš zovu;
turnut ću glavu pod jorgane dublje

i tu (strah još crnji nego u rovu)
plamsat će oči kao bijesne zubije,
slušat će uha polnoćnicu sovu.


PERIVOJ

U okviru sunca ko pobjedna slika
s piknjom bijela cvijetka u zelenoj
travi nudi bijeli mramor drevnih umjetnika
oku, i pogledu neba što se plavi.

Tihi žamor djece u kolu i smijehu
dopire do misli na samotnoj klupi,
te se čelo pita: »Je li grijeh u grijehu,
ili je u brizi, u savjesti glupih?«

Dotle slavno Sunce, kao ruža strasti,
baca svijetle zrake preko vodopada;
rujna usna žene guta vazduh slasti
kao med i mlijeko zaljubljenih nada.

Ali mračna bora snatri: Umrijet ćemo,
vjere ni ljepote mi nećemo znati;
nad kolijevku našu, kobna anatemo,
pade crna kletva da se vječno pati.

Već nam malo kaže i duša pejzaža,
cijeli globus ćuti u duhovnoj boji.
Mrtvom oku svjetlo biva paralaža,
a ugasloj zjeni šturi perivoji.

Ne znamo, ne znasmo ni žene, ni zlata;
doživotna tama u tamnici vijeka;
mladu, sva je sreća u hrpi dukata,
a nas zla trpeza, hladan krevet čeka.

Čemu da se tuži, da se vajka, plače?
Suvišne su riječi, bogumrske prijetnje.
Gospod što nas stvori, majka kad nas zače
da nam za uzdarje nesreće i smetnje.

Barem da iskupi slava remek-djela
mraz uzdaha sviju krugom mrtvih želja!
No ni žrtva svijeta, ni krvca raspela
neće da nam dadu snagu Učitelja.

Jer koliko htjeli voljeti i smjeti,
dušmanske će ruke ugrabiti sreću;
vječno popljuvani, vječno razapeti
osuđeni uzdah nudit ćemo cvijeću.

Mi smo krivi samo za tuđinsku zloću;
mi smo krivi samo za svoje proštenje;
krvlju ispaštamo pravo i čistoću,
a životom crva ljubav i poštenje.

Nije vrijedna java da se na nju gleda,
nije vrijedan danak da se na njeg pljune.
— Preko ravne tuge lisnih drvoreda
promiču, visoko, oblaci od vune.

Svi oblici čuda daju jednu sliku,
svi se tajni glasi skladaju u šumor,
a sinu tjeskobe, vjerskom ljubavniku,
i oko, i uho, biva umor, umor...

Pa on tupo gleda staze i fontene,
i tjeskobu neba dok se zemlja mrači;
sakrivena suza što ne skvasi zjene
unutra ga žeže, mori: »Šta to znači?« —


KOLAJNA

I

Stupaj sa svojim mrakom
kroz prepast horizonta;
sa tajnom i oblakom,
od fronta pa do fronta.

Stupaj sa svojom tmušom
kroz ponoć cijele zemlje;
pjevaj sa svojom dušom
gdje god se spava i drijemlje.

*
Dosta je laži! Što mi treba
to nije mnogo, dobri Bože,
i toliko se dati može:
tek ljubav žene, vidik neba.

I ništa drugo. Ništa veće.
Da je u tebe dobre volje,
meni bi bilo čisto bolje
i — čisto ravan put do sreće.

II

Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.

I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
srećne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.

I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti:
biti čisti. Biti sveti.

I kad nema Našeg Duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.

III

Puca, u ognju, naša glava,
a oči tonu snu i stravi;
jer nama treba iskustava,
i ne marimo biti zdravi.

Pogledi moru i pučini
trnu od strave i užasa;
a što nas žeže u dubini,
vi ste, o polja zlatoklasa;

vi ste, o mili đulistani,
i čisto sunce rujna žara,
i svi tapeti izbrisani
kuda korača Slatka Sara.

No više svega, naše more,
i naše gore i planine,
i ružičaste vedre zore
bez mutna dažda i vjetrine.

IV

Miris ljepote strtrji u toj kosi,
njene su usne pune, slatke varke,
njene su ruke drhtave i žarke,
ponor i plamen usred oka nosi.

-Ko hladna mana misao me rosi
na njezin pokret, a ko igra barke
sjećanje na te pune zjene jarke
kojima struje iskre i zanosi. —

- Mrzim te oči mračne i duboke,
kunem te noge pred kojima padam,
i altar tijela gdje u prahu ležim;

božanska ženo, unuko visoke
pramajke Eve, pred tobom sam Adam,
i jer te volim, ja od tebe bježim. —

V

Ove su riječi crne od dubine,
ove su pjesme zrele i bez buke.
- One su, tako, šiknule iz tmine,
i sada streme ko pružene ruke.

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
i katkad su mi drage moje rane.
Jer svaki jecaj postati će zlatnik,
a moje suze dati će đerdane.

No one samo imati će cijenu,
ako ih jednom, u perli i zlatu,
kolajnu vidim slavno obješenu,
ljubljeno dijete, baš o tvome vratu

VI

Je 1' ikad čovjek omamljenim vinom
il kadom ruže crvene i strasne,
i bol, i razum umio da zgasne
ko ja moj jaz sa tvoga bića krinom?

Tvoja se ljubav čini violinom
sa četri žice, bezdnom pjesme jasne;
misli ti plave, nevine i krasne,
miomirisnim i čednim čeminom.

Od tvoje duše nebo počima,
a zvijezdu duha i veselje sjaja
ko simbol nosiš u tim očima.

Sa iskrom sunca i bokorom raja
ti čarno vladaš našim noćima
bez dara usne ili zagrljaja.

VII

Kad vidim njenu bijelu sliku
usred okvira svog prozora,
grudi mi trešte na muziku
beskrajnu, golu našeg mora.

I ja je vrebam kako čita
il neko tanko ruho veze
— a moja želja sva mahnita
ko drhtav listak gorske breze.

Groznica ište: Ti si ona
za koju mene rodi majka?
Molitvi mojoj cilj, ikona,
a mojoj mašti san i bajka?

Da svojim duhom tebi mogu,
a svojom usnom tvojoj rađi,
oprostio bih život bogu
i bio mlađi, ljepši, slađi.

VIII

Iz tvoga doma zijaju ovamo
ledena stakla sa nepovjerenjem,
a moje oči okrenute tamo
pilje sa željom, stravom, nestrpljenjem.

Sad poznam čamu neke stare kiše
i ravnodušni očaj šturih kuća;
no ova glava plamsa jošte više
i huđe praska ova krvca vruća.

Kakav su bezdan ova dva tri metra
do tvoga lica što je nježnom svilom!
Vaj, teče kobni razmak jednog vjetra
međ mojim ognjem i tvojim profilom.

Da mi je mudro ostati na miru
bez želje tvojih cjelova i noći!
ne bih se bojo propasti u viru,
po kojem treba, ko po glavnji, proći!

IX

Božanska ženo, gospo nepoznata,
dokle, i kamo, mene misliš vući?
Hora je došla te ja moram tući
zlatnim zvekirom na bešćutna vrata.

Od tvojih čari i od bljeska zlata,
od dvora strepim kuda imam ući,
a krto srce moralo bi pući
bez tvog osmješka, besmrtna beata.

Dok sjaju sunca i blijedi mjeseci,
snatrim o zmaju ispred tvoga praga
i zlatnom klasju u toj mekoj kosi.

I preklinjem te: Nepoznata, reci,
kakva te tuga iz daljine draga,
i još mi reci, gdje si, što si, ko si? -

X

Znaš da mi čežnja u čekanju sniva
da kroz jaz strave crni šaptač šapne;
ti pojmiš gordost kada volja zapne
i razum gdje se prepast svijeta sliva.

Ponos je zora moći, divna Diva,
on što plač priječi da u suzu kapne;
nek carsku dušu rulja na krst sapne,
odati neće tajne koje skriva.

Živjeti vrijedi zbog bljeska ljepote,
pa da nam borba svaku raskoš ote,
ni nisko rugo niti laska pasja

okaljat neće tvoje suho zlato,
ni ukrasti nam, blago bogodato,
suton što osmijeh lica tvog obasja.

XI

Blaženo jutro koje padaš
u svijetlom slapu u tu sobu,
već nema rane da mi zadaš,
počivam mrtav u svom grobu.

Možda ćeš ipak da potpiriš
pepelom iskru zapretanu
— jer evo, trome grudi širiš
čeznućem suncu, jorgovanu.

Dijeliš mi neke tihe slasti
kad o tvom zaru vidim knjige
na polici — i cijeli tmasti
vidik te sobe pune brige.

Za mene ipak nešto fali
u ovoj uzi bez raspeća,
na dragoj usni osmijeh mali,
u čaši vode kita cvijeća.

Blaženo jutro koje padaš
sa snopom svjetla u tu sobu,
već nema smrti da mi zadaš,
no vrati ljubav ovom Jobu.

XII

Pod gluvim batom noćna dažda
sa beskonačnim odjecima
u mome srcu vlada zima
i njena ljut i njena vražda.

Na cesti žarke nade kisnu
dok se ja grčim u krevetu;
i svi bi snovi da mi vrisnu
Svetomu Sutra, momu Ljetu;

a usred sijera, štura pakla,
gle — moje srce od kristala
zvuči ko tanka zvonka stakla
na koje kiša zakucala;

pa ako kiša prozor trese,
skoro će, strepim, zrno tuče,
da u komade porazne se
staklo i srce što zla muče.

XIII

Jer ti si došla s druge strane svijeta
preko strahota sinjeg akeana;
dva naša srca, dva sljubljena cvijeta,
grle se preko glave Levjatana.

Kroz onaj ritam, ljubav vaseljene,
i muziku što vlada plave sfere,
kroz našu dušu, i tebe i mene,
grle se bijesno do dvije hemisfere.

Sa sjajem krina i sa rozmarinom
da četvrt sata ti si došla kašnje,
odar bi našla. Svojom sad bjelinom
vrati mi moje srce Nekadašnje.

XIV

U ovoj gužvi, ovoj stisci
bez oca i bez učitelja
bio sam sam, a moji vrisci,
svi, nose pečat mojih želja.

I svakim slikom, svakim zvukom
dio sam svoje duše dao,
i strijeljao sam lakim lukom,
i gađao sam gdje sam znao.

Izgarah dati nešto Novo,
a bog moj bio moj je Bedem;
i duh je kriv, i svijetlo Slovo,
ako tek drač i korov jedem.

Najgore tek je u toj stvari
što evo vidim, monotono:
umro Duh je — onaj Stari
— i ja sam danas mrtvo Zvono

XV

U svili skuta šuštavoj Superna
pronosi zvijezdu brojnih lažnih sreća;
na čista jutra njen nas pogled sjeća,
a milost sipa mala ruka smjerna.

Tananih kosa žutost neizmjerna
ko zrelo žito struji preko pleća.
Zadah je sjete melem zadnjih svijeća,
a riječ i pokret svima pričest vjerna.

— Sa sjajna trona među bogovima
u moje misli kad je sišla Donna,
bila je kano zvučan pozdrav zvona

vlažnim pod zemljom tamničarskim tlima.
I slutnjom srca otkrila mi ona
sutone svijeta i podneve rima.

XVI

Kakva čudna svjetla iskre se i gasnu
u vinskome dimu mutnim vidokrugom?
Možda staklo duha u aleju jasnu
i ljepotu ostvarenu našom tugom?

Na tom brijegu suza biva čistim zvukom.
Naše vedre duše nemaju imena,
a po živcu tajna dira lakim lukom
neka tuđa slutnja, neka silna žena.

— Ne govorite mi više moju povijest,
i sve drevne ljude, i sve stare stvari.
Jer će moja vila samca cilju dovest,
a on neće više biti Onaj Stari.

O tišino zvona, ljubavi parfena,
poniznosti, samoćo, čistoćo,
dušo, krotka dušo, ženo uzvišena,
ja sam za vas, za vas, ja sam za vas očo

ovim putem krsta i hrapava trna
kojima nas bodu željkovane zvijezde,
a za nama, dolje Riječ je Bogoskvrna,
dok nad čelom samo mliječne staze jezde.


XVII

Lijepa ženska imena,
Renata, Ofelija,
Cecil, Agrafena,
i Jelena, i Klelija;

imena svijetlih laži,
i ljubavi i mirisa,
imena bola, draži,
i stobojnoga irisa;

kroz ponoć naših noći,
kroz tminski odar mukova,
vaša se pjesma toči
u vinski ritam bukova.

Jedinstvo vaše duše
i vaša medna značenja
vedre i blaže tmuše
svih naših naoblačenja.

XVIII

Osmjejak svaki ljuto plane,
a svaka riječ je - kao puška
u naše grudi rastrgane,
u naše srce bez oduška.

Snivamo zelen mir livada
i dim ognjišta u plaveti,
i bujno zrnje vinograda,
i zrelu tugu mora, ljeti.

Plačemo žubor gorskih vrela,
i mahovinu u zabiti,
kad poslije svrhe tužnih djela
čeznemo čiste suze liti.

No nigdje kraja našem bolu
u bugarenju i uzdahu,
nemir je sličan alkoholu,
a oganj, oganj u mom dahu.

— Osmjejak svaki ljuto plane,
a svaka riječ je kano puška
u naše suze rastrgane,
u naše srce bez oduška.

XIX

Diljem dana što me svojom čamom
plaši čekam nujno veče da za me oživi
kao bokor cvijeća u staklenoj čaši
novi izgled svijeta u ženi i pivi.

Čekam varke spasa i druga obzorja
i ljepotu dima u zgusnutu plaču,
a dok snivam zelen vidik smolna borja
krvari mi srce na igli i draču.

I beskrajno slutim pogreb svoga nerva
što ne ište više duše ni naslade.
Ko mjesec na inje struji moja verva
da obaspe suze i usnule jade.

I ja žvatam ovu tugu bez granica,
i ja gutam ove suze bez imena;
ni po noći sunce, ni danju danica
nema boljih laži ni žarčih parfena.

I ja tako cvilim, tužim i uzdišem,
i ja tako crno beznadno izdišem,
a nizašto čeznem onom boljem, višem,
a nizašto stremim ovom satu tišem.

XXII

Svjetlosti moje vjere, tugo tuge,
kaži mi stazu žutim perivojem
i daj da grlim braću, plačidruge,
i da plačem, da plačem po svojem;

ljubavi moga bola, moga boga,
daj mi da gazim čvrstim stopalima
po žetvi što je zlati žega mnoga,
po vijencima, po snima propalima.

Nikada više neću sresti one
blažene oči sanjarskih badema,
ni rajski osmijeh plašljive Madone,
ni krotko čelo, mudra usta nijema;

bogzna na kojoj zaprašenoj cesti
izgubio sam sjenku svoga duha;
i nikad više, nikad neću sresti
usne nježnosti pravcem moga uha.

I ako oblak udre gustom krupom,
a kruta java stegne strogim gvožđem,
daj mi, o Višnji, šumski hlad sa klupom
i vinograde sa dozrelim grožđem.

XXIII

Kud god pogled bacim, ponižena čela;
kud god ljubav skrenem, pogrbljene šije.
Usred meke grudi ropsko srce bije,
a od leda sunca Gospođa je svela.

Gdje je vedra vjera za ponos propela,
i miška, i mozak, da gradi, da snije?
U poznome vijeku nema Florencije,
lane još izdahnu volšebnica bijela.

Samo iz svog duplja skriti šaptač sluti
koliko je pakla u vrelom sonetu,
koliko je plača u pijanu smijehu;

a dok lišće parka u jeseni žuti,
snivam zgasli tamjan palu Suncokretu
i glas bola nudim planinskomu ehu.

XXIV

Ako čežnja živca stremi u taj vis
bit će da ami sluti bijela snoviđenja,
il da strava drugih svijetlih objavljenja
kruni kao zora uzneseni klis.

Uzalud izlanu: »Ja sain Bilitis«.
Na nemirne čežnje i nestalna mnjenja
što ih muči iskra ljuta nestrpljenja
baca lažnu sjenku zagonetni Dis.

I ja kumim tebe, udaljeno Selo,
daj tmi mliječnu ljubav iz svježega jedra,
vrati plaho srce ljubavno i bijelo.

A kad mlada duša prerodi se vedra,
grliti ću hridi i gorske košture
kud plamene oči grozničavo zure.

XXV

Hoće li iko kad da shvati
zašto se Bogu tako jadam?
Od mesa moja duša pati,
zbog jedne žene ja propadam.

Mjesto da ostah u svom staklu,
izađoh na svijet mlad i zelen;
a sad mi resi u tom paklu
nevinu glavu trn i pelen.

Za suzom suza žudi teći,
i tugu tješim tužnim slogom;
a sva je Nada: jednom reći
životu, svijetu, nadi — zbogom.


XXVI

Dok na nju mislim, ja silazim s uma;
na divnu čelu ona trpi krunu;
za poklon treba zapad veleuma,
za suzu zvuka nadahnutu strunu;

jer ona živi tek gospodstvom bića
i ritmom kreta, crtom carevanja;
njena je pjesma krajina otkrića,
a njezin pogled tiji šuštaj granja.

Skromnu bjelinu nježna porcelana
krije u svili duše koribanta;
i blagu žalost proljetnih blagdana
i ime strasne tuge: Violanta.

Al ništa nema značaj njene sjete
ko uzdah sneni za tuđim oblakom,
ko vijenac cvijeća što ga noći plete,
ko čisto srce što ga vrebam lakom.

Ako to nisu njene meke ruke
i guste kose mirisa i želje;
ko šume lisne za sve slavoluke,
kite i vijenci za pjano veselje.

No tako pali svuda plač i plamen
kroz mećave i čemer bodrih slika;
i njena sila — mramorni je kamen
u hladnoj grudi ko usred zvonika.

XXVII

Devet mjeseci što ja siđoh s uma;
devet mjeseci što od srca sunca
srce i mozak preko usne bunca;
devet mjeseci Bijesa, čudna kuma.

Ne pamtim sam što govorim i kažem,
sredinom trupa prešla mi je pila,
a mila žena (nježna vila, svila)
neće me više draganom i pažem.

Mračna su ova čela niskih briga,
podla ramena zgrbljena od rada;
svjetlosna zemlja gdje Ljepota vlada
bježi u tamu poređanih knjiga.

I blatan mi je ovaj uski globus,
a želja ruši, ko iz silna topa,
tumbe sa u prah oborena stropa,
nenadan,. smrtan i odvratan obus.

Čeznuće biti Mladi i Visoki,
htjeti i moći samo siine stvari,
i biti divi, biti gospodari,
i plandovati, i biti duboki;

ljubav za čedni život sazrcavni,
za okno duše na mističnu pupku,
za grešnu ljubav ko dušinu kupku,
sve se to gubi, i u muku tavni.

I u toj pustoj beznadežnoj studi
posljednja jošte samilosna igra
kroz ovaj život progonjena tigra,
za lice Pravde, to je: biti Ludi.


XXVIII

Golublje perje ili krila laste
ne diže svijetu viših perspektiva,
ko borba muža kad u moćna diva
od krajnje kavge ogromno poraste.

Tad on ne kroči ljudskim stopalima
i sam je viši nego gusti čopor,
ne straši njega strijela ili topor,
u gnjevnoj miški med božanstva ima.

Od pune kavge srž junaka puca,
on vatrom plamti usred žarka oka,
a bol duboka pravi ga visoka;
on gromom grmi gdje svijet niza muca.

On groblja gazi gorostasnom stopom,
kičma je gvožđa neslomljenim stubom;
dijamant krši svojim zvjerskim zubom;
a tvrdo tjeme rve se sa stropom.

Al samo ljubav ima reskost kose
i, kao podla Dalila Samsona,
umilne žene dostojnike trona
svladaju -usred cjelova i kose.

I dok praznoglav pjesnik svuda trčka
što u snu nema, izvan sebe traži,
sabrana Vila željna zbiljskih draži
zna da je Povijest — samo drama grčka.

XXIX

Uzalud muka mišice i uma
iz ovog mozga nešto da istisne;
iz ove ploti da duboko vrisne
zelena ljubav poljana i šuma.

Već kao spazmus bolna medijuma
što već ne umije svjesno ni da pisne,
zgrčena čežnja, nada koja kisne,
zuri u crtu preko ljudskog druma.

I dokle čeka zoru spasenja
u smrti cvijeta, u suzi soneta,
na bijeli jastuk noćnih kvašenja,

ko neka gipka, vitka violeta
slazi u sveti znak doglašenja
tvoja, o Vilo, tiha silueta.

. XXX

Zelenu granu s tugom žuta voća
u kakvom starom spljetskom perivoju
sanjarim s mirom dok se duša noća
i vlaga snova hvata dušu moju;

al čežnja dršće kao ptiče golo,
ko plava pjesma naglo prekinuta,
ko neko blijedo i beznadno kolo,
ko bosi prosjak na po pusta puta.

Sva ljubav moja usred ceste kisne,
moje je srce od sedam komada;
pod svakim mačem jedan plam da vrisne;
nad mojim dahom mramorna gromada.

Tmurne se misli reska svjetla boje;
krv u moždane, mozak van da skoči;
nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje,
tuđinska ženo, samilosne oči.

XXXI

S ranom u tom srcu, tamnu i duboku,
s tajnom u tom trudnu i prokletu biću,
sa zvijezdom na čelu, sa iskrom u oku
gazi stazom varke, mrtvi Ujeviću;

smrt je tvoja ljubav pri svakome kroku,
smrt je u tvom iću, u tvojemu piću,
smrt je u tvom dahu, i u tvojem boku,
smrt, i smrt, i smrt u Nadi i Otkriću.

Što ti vrijedi polet u vlastitu čudu,
što ti vrijedi volja i voljenje slijepo?
Srce bije, pluće diše uzaludu;

gle, bez fajde ljubiš sve dobro i lijepo;
kao sveli miris u razbitu sudu
pogiba u tebi pjev što si ga tepo.


XXXII

Ponore! more povrh moje glave,
i zlatne ribe danom od kristala,
ja pitam gdje je Mjesečina pala
i gdje se gorski horizonti plave.

Zora je puna nježne jasne strave,
a misao je — bistra, ledna — slala;
ne zanima me skala, ni spirala,
ni česti odraz uzdrmane jave.

Srce je svijeta plodno i duboko,
a čovjek slomljen pod težinom neba
a život krila visoko — visoko.

Nebrigo žene, presitosti hljeba,
od ritma misli zadnja spona puca,
a srce kuca, bilo kuca, kuca.

XXXIII

Noću kad hara zračni užas Gota
ne plaši smrt me pucnjem niti praskom.
Na hladnu logu, sa bešćutnom maskom
zazivam na se gromki bič ilota.

Jer mene nije strah od tih strahota,
kad bih već htio ležati pod daskom
uz četri voska, zastrt sa damaskom,
gotov za hum tik nekog tiha plota.

Moj je dom onaj koji pokoj čeka,
jer što će meni sunca i mjeseci?
U stroga vrata samotna čovjeka,

ti koji lupaš, svoje ime reci;
pa ako nisi Smrt, ili Ljubav neka,
odloži zvekir, vrati se, uteci.

XXXIV

Dubna svijeta munjom tvojih ruku
otkriva blago živim bljeskom kreta;
zmija je tajna u svilnome struku,
tvoje su oči biser od po svijeta.

Znadeš li biljeg ognja, znaš li muku,
upropašćena carice soneta,
kad ludim batom sljepočice tuku,
a srce plamsa iskrom suncokreta?

Prsten je vječan u tim viticama,
muzika puna u tom prstu gipkom,
a dok te dragam nježnim kiticama

ti mene lomiš alemom i šipkom;
pa kad god lunjam noći svoga uma
nada mnom blista sumpor dragih gluma.

XXXV

O Previsoka, Preduboka,
navire Vaša duša gusta
i na safire Vašeg oka,
i na srdašce Vaših usta.

Vaša je duša sveta, stroga,
a svaka Vaša gesta kraljska,
sa usna koje diče Boga
besjeda teče nadzemaljska.

Molitva ili volja skromna
kruna je Vaše umjetnosti.
A kroz plot nježna tijela lomna
gospodstvo vidim Vaše kosti.

Al do Vas nemam snage doći
sa tučnim zvekom mojih rima;
jer mjesto Vam je (sutra Moći)
na sredovječnim prozorima.

Hladne su ove riječi lijepe
ko usred snijega mrtve tice;
ali sve duše za Vas strepe
i kliču Svjetlu zahvalnice.

Nego bih htio (nisam više
plemenit vrač u Dubrovniku)
obesmrtit Vas povrh niše
il pribit na zid Vječnu Sliku.

XXXVI

U kiti svjetla slavna Izabela
promiče s vlašću utjehe i mača.
Sa krunom zvijezda oko čista čela
kroz moje snove besmrtno korača.

Paome, cvijeće kuda nogom stupa;
paome, cvijeće na božanskoj stazi!
Neka je miris, nek je raskoš skupa,
kuda god stopom nadzemaljskom gazi.

Jer drača cvjeta kamo pogled baci,
jer svaka riječ joj struji, slatka mana,
i jer su njeni muzika koraci,
a šum tih nogu neprestan hozana.

U kiti svjetla slavna Izabela
promiče s vlašću utjehe i mača;
sa krunom zvijezda oko čista čela
kroz moje snove besmrtno korača.

XXXVII

Očajno naše bolovanje
za uzaludnom Trebizondom,
i uzdisanje, izdisanje
za ljepšim grijehom i Rotondom.

Crve u mojoj grešnoj grudi,
vapaju živca za oblakom,
čemu i komu duša bludi
ko slijepa vatra prvim mrakom?

Bez Boga i bez ideala
lunjam u varke osvjetljenja;
slaba je moja savjest mala
u praskozorja pozdravljenja.

I da ne zvuče vodoskoci,
bio bih i ja ljudsko krdo;
pucaju moji krti boci,
jer nemir krši kao brdo.


XXXVIII

Danas me davi teško nebo
sa neizmjernim oblacima.
Sa čežnje grešne ja prozeboh,
a sad me bije dažd i zima.

Na cesti su mi zaostale
u izdisanju nade kisle;
a magle što su na duh pale
stisle ko neke želje svisle.

Vijaju pusti uragani
i deru vode pustolinom;
i ne znam kada dan se dani
ni kada munja plamsa tminom.

— I nema nade ni uzdanja
u izgubljena pramaljeća;
i uske sanke ljubav sanja
kao u čaši bokor cvijeća.

XXXIX

U mojem vrisku bez prestanka
tim zamračenim ponoćima
bugarim pogreb svoga sanka
sa neizbježnim stradanjima.

I to je moja tuga ljuta
što se, dok stidno, grešno ridam,
ko zadimljenim snom koluta
gubim u tuzi.

—Ja se kidam
hripanjem moga rujna krika,
škripanjem mojih trudnih prsi,
i izdisanjem bolesnika
u sviju mojih nada Svrsi.

I bježim šturi svijet obmana
gdje vlada varka, plač i vražda,
dok slušam, kao jek peana,
na staklu mukli pljusak dažda.
Da moje vjeđe suza moči
kazat će svijetu bijelom stalno
upale moje tužne oči,
bljedilo lica idealno

XL

Po ovom gustom, strašnom daždu,
što gnusno pljušti, curi s krova,
ja gutam gnjevnu mračnu vraždu
i zubom grizem vrela slova.

Sve žarče motrim dnevnu bijedu:
žegu i suze što osuših,
i grane u tom drvoredu,
i vrisci strasti što uguših

I dokle lunjam ulicama,
srce me tišti kao kamen:
dok srčem mozak sebe sama,
gle, izgara me vlastit plamen.

— Al ona žena idealna
što nemir duše žudi strti
ima u jami oka stalna
duboki, kruti oganj smrti.

XLI

(U ruskoj crkvi)

Veliki Duše, ako u tom slomu
skršene kičme i svinute šije
grčimo pesti prema našem domu
s bremenom crnim naše tragedije,

i ako svijetom mi nemamo lijeka
za naše grudi hijenom razderane,
Veliki Duše, pošalji čovjeka
za rasplakane, propale Slavjane.

Oslobodioca ratom ili bunom,
od ovog stidna tiranskoga iga,
ujedinitelja munjom i samunom,
glavnog junaka krvavih podviga.

Za naše duše prežedne božanstva,
za svijetle naše misli, srca čista,
pošalji Tvoju Zvijezdu, Sunce Spasa,
Ruskoga Hrista, slavjanskoga Hrista.

Njega što može da čovještvu vrati
savjest i nadu kao mač i napad,
što Vjerom umije ljubav da pozlati,
i da obasja zamračeni Zapad;

pa da nam dade blago kladenaca
za balsam usne, pa da klikne jadnik
s bjelinom duše smjernih mladenaca:
Slobodan Slaven — ili svjestan radnik.

XLII

Duše što vidiš kroz prozirno srce
podne i ponoć mojih slutnja raznih,
ti znaš da bičem nada što se grče
zanosnu proljet neizmjerno kaznih.

Ti poznaš krvav i strastveni polet
nevinih čula žudnih Natprostora;
ti znaš da teško dan ću dva odoljet
ljubavi šume i daleka mora.

Ti znaš da draga čami na Ostrvu
divlje pučine usred gluve bule;
a da ću zalud na trošnome drvu
iskati njene đule i zumbule.

No zašto onda dade čežnju zvona,
vatru pjesnika, svjetlo medijuma?
— i glad, i žeđ svih dubljih vasiona,
i sunce suze, pomrčinu uma? —

Osjećam da se više ruku pruža
do moje ruke iz okolne tmine;
da više duša sa parfemom ruža
tik moga čela izdiše i gine.

K meni bi htjela nevidljiva braća,
sužnjevi vječni sakritoga svijeta;
često mi desnu njina desna hvaća,
no nikad jasne riječi i susreta.

Jer ljubav struji i kroz ove Tajne,
ljubav što duše za dušama goni,
i nosi samcu sred doline vajne
slutnju o nekoj boljoj vasioni.

Srebro su tvoje slovke svakodnevne,
a budni živci mnogozvučne dirke;
da samo dugom Tvoja Milost sijevne
Odaja Tajne ječat će od svirke.

Duše što vidiš kroz prozirno srce
podne i ponoć mojih slutnja raznih,
ti znaš da bičem nada što se grče
zanosnu mladost neizmjerno kaznih.


XLIII

Tišino noćna, mlijeko utaženja
na večernjemu gluvom Montparnassu,
srčem Vas kao manu Pozdravljenja
zdušno u tupom i mističkom času;

možda će jošte da se čudom vrati
nada, i ljubav, i umrla vjera;
da bude sjeta što mi bolju zlati
ko suhi miris svela kalopera.

Slatka je mašta kad sam sebe varam
o budućemu danju i uzdanju;
gdje rosna dužnost neće biti jaram,
no bijeli kamen u ponosnu zdanju;

kad neću biti uljem Svetog Duha,
ni drug ni dušman bilo kojoj suši;
i kad će želja naći koru kruha
u novom bogu i u vječnoj duši.

XLIV

Ti što snivaš često zvučnu smrt slavuja
što se svojom pjesmom ubija i kida,
sakrivaš na čelu crnu sjen oluja
kao vječnu brigu truda Danaida,

i ti snatriš često. I kad vjetar uja
s tugom žuta lista povrh gola zida,
ti mu pružaš čelo kud misao buja
u samotni vršak vječnih Piramida.

I duboko čezneš unutrašnju Jesen
gdje je zrelo klasje žuto ili zlatno,
i gdje tužno šušti suvi list uznesen.

I sa strašću gledaš nebo nedohvatno
sa tišinom mora i blistavim tkanjem,
i sa dugom, i sa dugom, obećanjem.


XLV


Grčevi srca za pijanstvom duha
i za nadljudskim rujnim orgijama!
Večernja zvijezdo samca potepuha,
strahoto srpa što kosi i slama;

staze u ponoć, staze iz ponoći,
bezumlja ruku na samotnoj cesti,
ćivote tajne, snago svetih Moći,
zelene basne o presvježoj sijesti.

U vreloj grudi zaspali vulkani,
a povrh čela lahor oriflame;
Golgote čuda; grijesi; ocvjetani,
čedni krinovi, ljubice, ciklame;

bunilo duše prema rukoveti
obmana, prama bujnim muzikama,
i svakom ulju što svijetli i sveti,
i zagoneci: sto je ovo s nama?

Tajanstvo misli, i tajanstvo bića,
odsjev sa zvijezda u rascvaloj svijesti,
ljubavi pića, ljubavi zabića,
i željo, prazna željo: negdje sjesti;

beskrajna noći s onu stranu uma,
kuda u muku teški vjetri deru,
sunce zanosa, hlade snenih šuma,
bokore suza dragom kaloperu;

uzdaše sjene, pomrčino plača,
spiralo čežnje kolutima dirna,
zvjezdana iskro povrh rožna drača,
plaveti mora među oblacima;

prirodo mlada djevičanskim slogom,
jurišu neba u jednome redu,
pokorna strasti, samostanski zbogom,
pokoju sobe, sne u drvoredu;

ljepoto svijeta, i ljepoto cvijeta,
ljepoto tvari, i ljepoto stvari,
drumom kud moje umiranje šeta
jošte mi prijete bakarni požari.

I jošte pjane unutrašnjim sjajem
žegu me zvijezde rođenoga srca,
kuda god, zanijet zvučnim zavičajem,
vucarim sablast živućega mrca.

Sve što još žudim jesu cvjetna stabla
na jadranskome živopisnu žalu
što burno more ili dažd iz kabla
uči svirati u stranom koralu;

i onda svete oči neizmjerne
što kao rujni plamni svjetionik
sipaju bajne trakove biserne
na bratsku dušu i domaći zvonik;

ali nad svime, Pustarom Života
gdje žarki samun mrtvo lišće veje,
nebesa plava, kolijevku divota,
oslobodilački krijes Kasiopeje.

XLVI

Ljubi i poznaj kroz tu vatru krotku
božanski ponor što, nema imena;
kad svete niti tvoje misli protku
putuj i slavi duševna vimena.

Čovječe duše, pravi, unutrašnji,
stupaj sa bolom neizrečnih riječi,
u blagom Ništa ti ćeš biti lašnji
od pera i od lista. Moli, kleči.

A kada Gospa bude opravdana
i Nekazani bude joj vjerenik,
ne boj se poznih ozljeda i rana,
i prezri nož, i nemoćni arsenik;

jer divni melem koji rane vrači
teče sa ovih ruku milosrđa;
pa ako dušman čovječanstvo smrači,
ostani vedar: Duh je tvoja Tvrđa.

Ne možda slika mladosti i moći,
ni jutro dneva navještenjem pijetla,
no alem bljeska iz dubine noći,
no srce zvijezda, svjetlo povrh svjetla;

i ako spasiš milje djevojaštva
i neku suzu blaženu i čistu,
zaraditi ćeš cijenu svoga đaštva
sa lukom Mira u beskrajnom Hristu.

Uživati ćeš radost gdje se stapa
jedina duša u punoći Svega
i likovati rukom što se sklapa
u grču hvale za dobrotu Njega.

Pa ako putem zanosa i vjere
prodreš u njedra svetoga jedinstva,
odsustvom strasti i mukom bez mjere
zahvali Tajnom za sva dobročinstva.

XLVII

I ja što evo bezumno ispisah
slavenske pjesme iz krvava srca,
ne znadoh reći svoj najljepši vrisak
i otrov nade što u mraku grca.

Jer otkrih da su strasti preduboke
za slatke riječi, ugašene slutnje;
a da nam želje, oblačne, visoke,
ne stižu frule niti skladne lutnje.

No kada skoro panem nauznačke,
i budem nošen na neslavnu odru,
presvijetle zvijezde ko presvete značke
u mome oku ugasnut će modru.

Pečate krsta bezimenu grobu,
moje blaženstvo kad ne bude mene
gnjila će kriti plamenu utrobu,
a tajnu smrti kletva jedne žene.

XLVIII

I tako dakle u to prozno vrijeme
proživjeh, patnik, nedaće Tristana;
na sjajan prsten bacih anateme
i postah ruglom pepeljastih dana;

a ti, Izoldo, cvijete bijelih ruku,
oprosti moje viteštvo jur pozno,
zamjerit nemoj plamenome kuku
vulkana srca u to doba prozno;

ja te još motrim kraj ponosnih dveri,
košuto plaha, dokle hitaš gradu,
uzveličana srcem sviju ćeri
za ljudsku zadnju i najljepšu nadu.

I dokle tako za dosadnim stolom
redak na redak mučenički nižem,
spomen tvog daha stvara apostolom
i ja se duhom kraljevini dižem.

A ti što smiješkom vrijeđaš ropsku patnju,
nesavremeni svirče kimaerga,
za vječnost tebi ja dodijelih pratnju
psik moga ruga — lanac moga erga.



TIN UJEVIĆ, “KOLAJNA”

U ove stihove silazi se kao u katakombe. Nešto sahranjeno vas dočekuje od prvih slogova, i jedan težak osećaj respekta steže vam srce. Polutama i dubina, i tragičan mir preživljenih strahota. Čini se čoveku da se u ovim stihovima živi jednim zagrobnim životom. Svi su oni izraz jednoga duha koji je prestao da egzistira u našim granicama, i koji svoju čemernu misao kazuje kao sa drugoga sveta.

»Blaženo jutro koje padaš
u svetlom slapu u tu sobu,
već nema rane da mi zadaš,
počivam mrtav u svom grobu“.

„S ranom u tom srcu tamnu i duboku,
s tajnom u tom trudnu i prokletu biću,
sa zvezdom na čelu, sa iskrom u oku,
gazi stazom varke, mrtvi Ujeviću ...“

Od ovih jezivih strofa čoveku se kosa diže na glavi. Svaki pesnik gradi svoj stih uvek pomalo kao zabavu duhu. Ali u ovoj poeziji nema nijednoga stiha koji bi bio igračka. Svi su oni iščupani, kao biljka, i svaki nosi po krvav koren. »Nisam li pesnik, ja sam barem patnik«, kaže se na jednom mestu u ovoj knjizi. Stradanje je bila životna bitnost pesnikova, i na njemu je sagrađena svaka ova pesma. Ali su sve rođene u retko potpunom filozofskom odricanju od svake bitnosti života, i kazuju sveukupno spiritualizovani bol:

„Na tom bregu suza biva čistim zvukom ...“

Otuda su ove pesme, koje su sve u crnini, kazane sa jednom pitomom staloženošću, krotko, i bez ijednoga jauka. Svoj rođeni bol posmatran je izvan sebe, u prošlosti, pod narkozom.

„Ove su reči crne od dubine,
ove su pesme zrele i bez buke,
- one su tako šiknule iz tmine
i sada streme ko pružene ruke“.

Ovaj motiv tame i dubine provlači se kroz čitavu ovu poeziju. Utisak je da je stavljen veo pred misli, i izvršeno pomračenje vidika. Zatvaraju se oči i sputavaju se osećaji. Živ čovek se izdvaja iz života i, nekom vrstom duhovne aberacije, posmatra se s one strane. Iz pomrčine se gledaju stvari i imaju se blisnuća koja se samo sa »granice« mogu javiti. Na nebrojeno mesta je ta granica otkrivena:

„Stupaj sa svojim mrakom kroz propast horizonta ...
Kakva čudna svetla iskre se i gasnu
u vinskome dimu mutnim vidokrugom? ...
I beskrajno slutim pogreb svoga nerva...
Bogzna na kojoj zaprašenoj cesti izgubio sam senku svoga duha ...
Beskrajna noći s onu stranu uma ...“

Ali baš taj poremećeni odnos između pesnika i stvarnosti, koji ga je izolirao, tako da je ostao upućen duboko u sebe sama, omogućio je izvesnu sublimaciju pesimizma, koja je tako očigledna u ovim stihovima.

I za utehu, ostaje san. Kad se od života ništa više ne traži, osvojenja su bezgranična. Ova zbirka stihova sva je ispunjena jednim duboko lirskim snom o ženi. Nisu to strastvene strofe, niti salonski madrigali. To je molitva, to je himna. Žena je ovde religija, žena je smisao. San o ženi, to je život. Jedna vrela potreba, jedna oštra glad, jedna zapovest puti - podignute u heruvimske visine:

„Groznica ište: Ti si ona
za koju mene rodi majka?
Molitvi mojoj cilj, ikona,
a mojoj mašti san i bajka?“

Vizija žene je kao slika čisto neuhvatljiva. Obeležena je samo u nemerljivim oblicima apsolutne lepote, metaforama koliko poetskim toliko nekonkretnim:

„Jer ona živi tek gospodstvom bića,
i ritmom kreta, crtom carevanja,
njena je pesma krajina otkrića,
a njezin pogled tiji šuštaj granja“.

Taj beskrajni san o ženi sveden je ovde na zemlji u vrlo ograničen krug krotkih realnih želja. Ima u toj skromnosti stvarnih potreba, jedan dirljivi znak »svesvejednoga« prema životu, u antičkom, diogenskom smislu. »Ljubav žene i vidik neba«, to je sve što treba pesniku. Ljubav žene, sa svom onom vasionskom ogromnošću, svedena na jedan krajičak horizonta i na komadić pejzaža:

„Daj mi, o Višnji, šumski hlad sa klupom,
i vinograde sa dozrelim grožđem“.

G. Tin Ujević je od svih naših lirskih pesnika najdublje iskopao iz sebe. Možda je i najveći ponor iz koga crpe i najraspaljeniji »oganj u duhu«, ali je svakako da, ako može biti ima finijih i maznijih od njega, snažnijeg liričara u ovome trenutku naša književnost ne može da pokaže. U izrazu, on je vrlo moćan. Ekspresija nije tražena ni birana, i poneki put se to upadljivo oseća, ali zato je spontana metafora i sočnija i svežija. Treba li još da citiram? Zašto ne! Ovakve se stvari nikada ne mogu dovoljno navesti.

„Al' čežnja dršće kao ptiče golo,
ko plava pesma naglo prekinuta,
ko neko bledo i beznadno kolo,
ko bosi prosjak na po pusta puta“.

Beskrajna noći s onu stranu uma, kuda u muku teški vetri deru, sunce zanosa, hlade snenih šuma, bokore suza dragom kaloperu, uzdaše sene, pomrčino plača, spiralo čežnje kolutima dima, zvezdana iskro povrh rožna drača, plaveti mora među oblacima; prirodo mlada devičanskim slogom, jurišu neba u jednome redu, pokorna strasti, samostanski zbogom, pokoju sebe, sne u drvoredu; lepoto sveta, i lepoto cveta, lepoto tvari i lepoto stvari, drumom kud moje umiranje šeta jošte mi prete bakarni požari...

Mislim da se izvesni od ovih »slovenskih stihova« mogu da postave na vrhunce u našoj poeziji.


Milan V. Bogdanović - Srpski književni glasnik, 7, 1926.



UZVIŠENJE

I

Ne gledati više u zjenice dana,
ne kazati lica tuge mjesečini!
Izvan vlažna groba, od sto ljutih rana,
ne izađoh više, ili mi se čini.

Neoprano lice, kosa raskuštrana,
dugi zvjerski nokti, hrip što grudi kini
neće reći dušu plača razderana
koliko sam mrtav u pljesnoj dubini.

Pomiluj me, podragaj me, dobra Smrti!
Svi mi ljudi svijeta učiniše krivo,
a ja pak na kugli što se skladno vrti

prostio sam svima (ljubim ja sve živo)
te se samo pitam, da li ne sagriješih
kad se na vid cvijeća nevino nasmiješih

II

Blagoslov moga bola, evo, tu je.
Konačno suza jest uzveličana.
Vjetrovi hladni kroz kapute uje,
od teške studi prelama se grana.

Pozivam mnoga lica izbrisana
i mnoge žene nježne ko slavuje.
Čulna ljepota duhom obasjana
izliva na grud mirisave struje.

Slava vam budi, krte kćeri Eve,
za svu tegobu i jad pustolovni
moja zahvalnost slaže hvalospjeve.

Al nema vijenca za nju, sličnu dovni,
što pronije mrakom tanan profil kovni
i uzvinu se uvis krilom ševe.

III

Nisam li krivac smrti svetih lica,
da li ne bijah surov protiv nježnih?
Sjećam se naših mladih mučenica
srdaca toplih, ali grudi snježnih.

Umriješe duše lednom smrti ptica
kroz golih drva tugu, neizbježnih.
Čemer vremena i kletva posmica
oganj srdaca, sreću nedosežnih

Ljubavi kojim nema uskrsnuća.
Planuše ploti u Krijes Idealu,
a sada dršće kao čemer pruća

sve što u vrelu bića kliče hvalu,
sve što vapije probuđenja vruća,
što sni bolesnik, smanjen, u kloralu.


IV

Znate li, znate, kad se čudo desi?
Iz vilina carstva neke zore siđe
ona, kojoj nema ravne na nebesi,
te je iz daleka moje oko viđe,

te je iz blizine moje oko viđe.
Bijela ruka hljebac otkupljenja mijesi,
a na cvjetnu usnu kao leptir priđe
osmijeh što sve kaza o njenoj karesi.

Trebala je sići tako prije groba
da je smotre žedne oči, da je vide,
i da padne mržnja, i da svisne zloba,

a usta nju taje; a lica se stide
što je dočekasmo još u pozno doba,
kada crnom zemljom božji Sin ne ide.

V

Pristupa, evo, slazi Uzvišenje!
Ropske će ruke biti razriješene,
i past će s oka sudbonosne mrene,
a zapjevat će drveće i stijenje.

Kada nam sašlo pjano Uznesenje,
omami usta žarom bijele pjene.
Možda će slovka idealne žene
da makne dveri u Bogojavljenje.

...Tako je prosnih Marka čamotinjom
gdje s konja kune crnu kob (zločinku);
smišlja, jezdeći hridi i gloginjom,

da nekom rđi skine svetu krinku,
da hulju ljudski lupi demeskinjom,
ili da ljubi lijepu Morozinku.



ROBOVANJE

Spono vasione! Vječnosti sindžira!
Uzaludne čežnje vezem u spirale.
Dokle dažd rominja, ja iz sobe male
slušam kako na ulici vjetar svira.

Prošao sam svijetom. Sad sam opet tu.
So vlastitih suza žvatam u zlom hljebu.
I sjećam se da sam na dalekom nebu
gledo kako, redom, jasne zvijezde mru.

No sad olujina što me nije takla
sipa teška zrna, lije ko iz kabla,
moči i zeleni zaprašena stabla,
zvoni ritmom bune na odjeku stakla.

Ne mogu da slomim taj željezni krug.
No do juče, oho, nisam imo braće.
Ponizna i smjerna svaka patnja znat će,
sad me svaki putnik motri kao drug.

Spokojan sam danas. Ja sam juče psovo.
Sada hoću, svjestan o teškome lancu,
da izbjegnem smrti u hajdučkom klancu
i da s dušom sanja živim svoje Novo.

Ljubav biva tiha. Strast se dočima.
A kad idem putem, ja bih rado znao
da li na susretu, dobar ili zao,
plam poznanstva gori u snim očima.



PROTIV MILOSTI VIJEKA

Lovorovo lišće žene iz Trecenta
nude čulnom rukom; kliču: svijetli maču!
Druge bengalije moga transparenta
licemjernom suzom uzaludno plaču.

Sve bi mirisale taj aromski korijen,
ili da me grle na preranom lijesu;
zašto li sam tako sudbonosno stvoren
da potresi srca tuđe živce tresu?

Duvaju kroza me sile nepoznate
kao vjetar noći koji gasi svijeću.
Ja sam crnom riječi užasnuo sate
i kazao pravdu vodi i drveću.

Na dalekoj zvijezdi žude moje srži.
A sve oči što me proniču iz bliza
znadu da će vlastit požar da me sprži,
da ću planut kao baklja ovog niza.

Ne žalimo ove snage što se troši.
Vitez duha prima mačem žene udar;
a za uzvišenje gordijom raskoši
u dubinu slazi kao crni rudar.



NOSTALGIJA SVJETLOSTI

Danas sam zgnječen veličinom neba.
Bojim se: plavi val će da ponese
slaboću moju u vis što me vreba.

Da 1' sunce žeže ili zima trese,
osjećam mračno ilovaču uda,
i uvijek slabe kosti pune truda.

A oko mene ljudi svi zemaljci,
tjelesa žena još od stare gline,
likovi stvari, kocke, kugle, valjci,

a sve su oči pune guste tmine.
Ta patnju svoju, svu, na mesu golu,
što uzaludno ište melem vrela,

dugujem rani, uvrijeđenu spolu,
što vele: »Srcu ranjenom od strijela«.
Kinji me briga: kakva li će ruka,

kakva će meka ruka da me spase
od mojih crnih beznadežnih muka?
Ta zar i ljubav nije (ljubav, zna se)

za krotku djecu izmišljena gatka?
So suza pijem u plamenoj čaši,
um dere tkivo što ga mašta satka,

a kada desna za zvijezdu se maši
znam da će sunca kojim ne znam ime
prije da me zgrabe u svoje visine

no što ću ikad spustit u nizine
života Sunca što im ne znam ime.



DRUGOVIMA

Drugovi! Imali smo da budemo jedna vojska. Išli smo pod jednom zastavom, kleli smo se jednim bogom i ponavljali jednu lozinku.

Molitva je naša bila jedna, put je naš bio zajednički, vaša zvijezda je bila moja zvijezda, i među nama nije bilo razlike.

Mi smo imali da budemo jedna vojska. Ali srca su naša, o drugovi, bila podvojena: vi ste tražili korist, a ja samo ljepotu



NEŠTO I ZA ME

Radost ću svoju saopćiti svijetu, ali bol moj neka ostane za me. Neka se braća ogriju na mome žaru, no tajnih suza ne povjeravam nikomu.

Čovječe, ako zvuk riječi može da ti dade sreću, ja ti je neću kratiti. Ali na stravičnome drumu što vodi u ponore ja hoću da ostanem sam.



PUTOVANJE

Drugi prte sa sobom teške kovčege i sanduke; ali moja je prtljaga lakša od paunova perca i sunčane zrake.

Jer nemam ni zlata ni srebra, ni pokućstva ni posuđa ni rublja u pletenim košarama ili izrezanim škrinjama.

Ali moj je Bol, taj mjehur od sapunice, tako gust i težak da nema tezulje na kojoj bih ga mogao vagati. Ali moj je Očaj tako masivan da bi mogao potopiti najčvršću lađu; pa opet valja putovati.



VOĆKE ZABORAVA

I

O blago onom koji štiti tajnu
usuda svoga i sakriva ranu.
On znade ko je krivac sadržajnu
bolu što gordo sam ga taji danu.

O blago onom što već sad se slaže
da bude kao drugi svi ostali.
O blago onom što umije da laže,
za ljudsko oko da postane mali.

O blago njemu: našao je ključe,
zna da je kažnjen samo dobra radi,
ne radi zla, i ako srce tuče
da biva stoga što se mlad ogradi.

O blago njemu ako posta hladan:
u grudi neće ušuljat se zloba.
I usud svima bit će tako skladan
ko veličajnost zajednice groba.

II

Blago onomu što zna za vrle čari
zakona ozgo što su svi u međi.
Jer to je propis najprvi, prastari:
sve običniji što si mahom rjeđi.

Blago onomu koji se ne buni,
on je odista ugodio bogu.
On je u svojoj pravedničkoj kruni
par mučeničkom divu bosonogu.

O blago onom koji jad otrpi,
te pored ruga slušanog u bijedi
promakne gluh, u sirotinjskoj krpi
snoseći breme tuđih zapovijedi.

No blago, blago ko se ne osveti,
tek njemu blago! Ni kad ga najdraži
ubo bodežom, popljuvao sveti,
ako je usred razvalina laži

spasao kumir iz praha oltara
taj što je vjeran svojemu zloduhu,
taj što je jači nego vjera stara,
iz njega bolji čovjek progovara:

on je živio i umro u duhu!



IZ GOSPOĐE TLAPNJE

I

Neće li sići iz okvira slika
ko vjerenica Duha sa oltara
da bi u hodu čežnje umjetnika
išetala se čarolija stara?

Neće li čisti mramor kovna lika
i alabastar pleća da dočara
u očajanje bespomoćna krika
barokan pristup učtivih gospara?

Moje su želje gospe starog sloga
u neoskvrnjenim bijelim haljinama
sa šuštom tkanja i dugačkim repom.

Dostojni oblik zorno slavi boga,
dokle bi jasno što je stavom Dama
i umiranje u ponosu slijepom.

II

Ako si dala rukoveti cvijeća
da bude život umjetničko djelo,
moj te se sok čeznuća, Divna,
sjeća kao dlan ruke ispružen pred vrelo!

Iz tebe crpim. Dvorove umijeća
blagosiljem ti vrenjem, srce vrelo.
Ko kadionik pred redove svijeća
nudim pred noge udivljenje zrelo.

U polonezi, valsu, menuetu
izučen korak, kad na sagu čežnje
stupaš u nove svetkovine oka,

ne oprovrgnu, meto suncokretu,
ti obesmrti djevičanske gležnje
u taktu pored mlaza vodoskoka.



VASIONAC

 Sto glasova iz stotine grla,
iz dubina stostruke mi svijesti
grmi, kliče: još me nije strla
teška žalost zatajanih vijesti.

Sto pjesama iz sto mojih vrela,
iz dubljine stostruke mi vode
šiknu, viknu: Nije me raspela
zarobljena boginja slobode.

Kliče, vapi duša mnogim umom,
buni se u grudi srce šire.
Dokle hodam pogaženim humom,
uskrsnut ću Asir i Misire.

Struje misli kao vir zelenca.
Pomiče se moja mrtva snaga.
Sebe motrim usred svoga zdenca,
uspravljam se usred sarkofaga.

Uske su mi ove male zemlje.
Kratke su mi moje bijele ruke.
Gorke su mi ove suhe žemlje.
Ja bih mogo, Svjetlo, u hajduke.

Kroz ocean neba ja sam ronac
i u mrežu lovim mliječne staze,
Mjesečić i Sunčić, Vasionac.
Mene pravo samo zvijezde paze.

Borci viču: konja! A mornari: jedra!
A ja, opit glasom pomorkinja vila,
žudim samo plavet, Vasiona Njedra,
i ja vičem: krila! — krila, krila!



ČAROBNI PELIVAN

Brate, koji krotko osvećuješ zloće
bezazlenom šetnjom usred ružmarina,
s mojim tamnim srcem druguju samoće,
bog govori sa mnom iz dna kupe vina.

Čuj me! Kad odleti lišće, strune voće
pod pokrovom snježnim ježurnih planina,
ja, plam daha zemlje, s mišlju da sve proć će,
motrim izrezani sarkofag Solina.

Kada budeš tužan, spomeni se mene,
vedar trag iz tuge, kolo usred sjene,
što razgalih pjesan u krvavom ropcu:

ja, što ludo skakah širom po konopcu,
još vjerujem u kov oblika što krote
i u neraspletne verige Ljepote.



AUTOM KROZ KORZO

U otmjenom krugu snobova šetača
i mnogih ljepota nadražajnih čari
javlja se sirena:
ja pjesnički gonim četiri kotača
vulkanizovana.

Malo kaučuka i željezni pancir,
ogradivši srce od umrlog mesa
ja odbijam polet životnih tjelesa;
najzad postah svoj vlastiti bankir
i muvam po asfaltu srca
elektromagnetizovana.

Asfalte! asfalte!
glavna sirovino moga rodnog sela,
gusto se rastapaš ispod hoda vrela,
ti si samo nova pjesma gradu.
Ja se danas gordim, vlasnik rudokopa,
milionerski kupac bioskopa,
po maštinskom inžinirskom radu,
za najveću moguću nasladu:
sazdao sam više nego proste kuće,
ja paklinom saših zglobove ulica.
Nisam stvoren ni rođen od zemlje
i osjećam kako za mnom pilji
maturantica s okom električne kruške
hipnotizovana.

Bogovski znamo: malo srdaca kuca
u originalu prave ljubavi, po propisanom tempu
ali tišina tali salo u vrućinu.
Vatrogašče duha! pazi da vatra bude
lokalizovana.


ULIČNI PJEVAČI

S tugom i jaukom praznih želudaca
sišavši s visova nebotična krova
u sumornu brigu večernjih pijaca
urličemo uzbuđena slova.
Paramo tišinu
i cijepamo tminu.

Pričat ćemo noći skasku ideala,
slikat ćemo gradu predgrađa u smradu.
Pronašli smo biser u kalu, kanalu,
kao u raspadu kakvu časnu nadu.
Mi pjevamo gradu
o našemu jadu.

Ne puštaju vihor na podij lokala,
mi smo olujina što ne smije u kuće.
Za naše vidike budućnost je mala.
Pit ćemo u pajzlu sutra u svanuće.
Mrtvi narod čut će,
s pjesmom, srce vruće.

Potrebni smo hljeba, mesa i odijela.
Potrebni smo juhe da nam tijelo zgrije.
Potrebni smo ruha i zalogaj jela.
Svaki od nas treba banku ili dvije.
Stoji riječ: ne kradi
nego trudi, radi.

Hoće li s prozora pasti šaka srebra,
milodar za poderanu četu?
Mi što tek udarce u rebra
sakupljamo guranjem po svijetu
imamo li liru
na zvučnom tanjiru?

Mi smo meso koje pomrčina jede.
Zbrojit ćemo pare na sakritoj klupi
u cvjetnjaku gdje mirišu rezede,
dok u san mrtvački pada život tupi.
Spavat ćemo danju na krilu djevice
majke, mlade zemlje, dok se ševice
u vis plavi krile, učiteljke, pjevice.



PREDIGRA BURE

 Bez niske strasti projuri kroz život: ne nudi srca onima što ga nisu vrijedni. Prevelik ulog nije za igru; ne izlaži blaga gubitku. Ne podaj se čitav, ne vezuj se za stvari. Jesi li vidio smrt osjećaja u bolu? Zato ćeš stražiti granicu svoje duše; napiši na pragu: ako budeš odviše ljubio, bit ćeš nesretan.

Kada konjici jezde poljanama, pod kopitama trava ne raste. No nijedan borac ne pita koliko cvjetova izdahnu. Cvijeće je bilo divno, ali četa hrli u bitku. I ne umije da se žalosti.

I pred tobom stoji nedaleki boj. Zato ne tuguj, ako pod tvojom nogom umre neki cvijet ili usahne neko srce. Doskora ćeš vidjeti većih događaja. Pa ti, koje ne plačeš sebe, zašto bi kukao druge?

Ni sretan ni nesretan, prošetaj bešćutni pogled poljanama koje su bojne. Budi pripravan da tvoj brat bude tvoj ubica. Spremi se na nevjeru drage i na crninu majke. I neka ti svi užasi budu ravnodušni, kao sva veselja. Ni žalostan ni radostan, prođi pokraj ljudi koji plaču ili likuju. I sjeti se da je drugi tvoj posao i da je prva dužnost biti jak. Nemoj pitati za male nevolje – o kojima je turobno razmišljati – nego vjeran maču i lozinci pođi u svoju vrstu i neka ti je glavno zadovoljstvo što si dobar vojnik.



AGNI

Moje tijelo je lomača koju je upalila moja duša. Dani su moji izbrojeni; satovi će moji brzo proći; meso se troši, živci se izjedaju, vatra mojih misli pelazi u pepeo.

Ja ću izgorjeti! Ja ću izdahnuti mlad: jednoga ranoga jutra, ne dočekavši podneva. Minut ću kao kratki požar, kao žižak ulja, sjaj munje, let meteora. Ali ću biti radostan da plamsam i da buktim kao krijes nad gorama, kao sunce usred neba.

Smrtnik će izgorjeti veseo, ako bude mogao zasjati




NOĆ U KOJOJ PLJUŠTE ZVIJEZDE

Noćas se zvijezde ore iz vječna mira svoda.

Kamo se ruše zvijezde? Za lov im nemam mreže —
progutat će ih eter i beskonačna voda.
Ruše se zvijezde u prostor svijeta bez ravnoteže.
Ko da ga veže?

Što biva od mrtvih zvijezda? Idu u dim, u paru?

Neće li nove zore pojesti opća tama?
Neće li tkivo svijeta propasti u požaru?
Ili će zvijezde stići u ognjen sudar s nama?
Iskre, gdje je jama?

Gube se mahnite zvijezde u tajne svemirske rupe.

Ja molim pravo na najmanje parče meteora.
Da ove strasne vatre u lubanju me lupe,
da leš moj plane u svetu lomaču odozgora,
smrt zvjezdanoga stvora.



BASME ČAROBNJAKA

Što su na nebu nebeska tijela,
na zemlji će biti tjelesa i djela.

Učinkom naše moći hipnoze
ljudi će doći listom u poze.

Svaki se kreće u redovnom sklopu
u svojoj slobodi po horoskopu.

Ljudi su mumije već prije groba,
znane su tajne budućih doba.

Svemirci prestaju biti nemirci
plešući tačno po našoj svirci.

Pokreti štuju zakone reda,
ljudski je plamen sanduk pun leda.

U povijesti nema žezla ni znaka,
što vrijedi teški štap čarobnjaka.

Svako je htio tek što je snio,
svak se ko dio odatle vio.

Mi smo na svijetu tvorci osvuda
samo već zato što tvorci čuda.



IGRAČKA VJETROVA

Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.

Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak neka te mota
u ludi polet vihor lud.

Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo, stvorena;
za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.



KOVČEŽIĆ S BISERJEM

Imam tajni pretin s dugmetom na perce
u kom skrivam mali kovčeg s karatima zlata.
Tu sam pohranio najbolje šesterce
i odrezan oštrac ljubavnih nokata.

Tu su vruća pisma s kapljicama krvi
i uzlovi sveli hirovite vrpce.
I kad škrine drvo što ga grizu crvi
ugašeni miris preplavi mi srce.

Tu je oltar mojih plačnih relikvija:
slike bez očiju, trošne rukavice,
i promjena želje što se dnevno svija
vijugavo uvijek u druge kaprise.

Otvaram taj kovčeg kad hoću da plačem.
Da osjetim radost što mi život uze,
da osjetim žalost u porastu jačem,
i na dnu zatvaram uvijek po dvije suze.

Bez njeg nemoguće meni biti ganut.
I tek čitam što mi stari dani pišu.
Da bi draga suza mogla opet kanut,
a iz njega stare suze još mirišu.



SVRATIŠTE SUB IOVE DIVO

Katkad mi se sluči ispod debla sjesti,
kroz sumračan život milost mi se javi:
crpsti s dlanom s vrela, šumsku bobu jesti,
snivati pod zvijezdom, spavati u travi.

Tmaste zagonetne misli šumom vrve,
poziv da se podam svojim bogovima;
ovo bojno polje gdje se sav duh rve,
dugo vitko tijelo ispružiti tlima.

Oj, i ja sam biljka; lišen želje rasti.
Oj, i ja sam život, cvasti ću u vrtu.
Nemam biti veći, samo oči pasti,
upiljene u tu zatravljenu crtu.

Svladao sam, nebo, tvoje nepogode,
budi miran pokrov povrh zemnog loga.
Pusti da se moja voća u snu rode,
pusti da me prožme iz tla strepnja mnoga.

Da je gradski krevet, soba nema daha,
ovdje kose trake urese mi vezu.
Šaraju mi pređu sitna zrnca praha
i od skritog Bijesa ćutim prisnu jezu.

Tako shvaćam zemlju, vlažnu grudu smeđu,
ja bez kraja nevin i tek s njome grešan.
I kad spustim vjeđu, kičmom slasti pređu,
sutradan ću biti svjež i žedan, ješan.

I u tvojem oku, Zemljo, nisam smiješan.



ŠTO ŠAPĆE VODOSKOK

I

Uveče kada po basenu
ne voze više ljuske djeca,
vodoskok svoju pjesmu snenu
ponovno s bolnim šumom jeca.

Iz starog parka rijetki ljudi
odlaze tiho: neće noću
čovjek da budnom nogom budi
san kipa, sjenu i samoću.

A tada romon vodoskoka
u oblaku od bijela praha
ispuni suzom oba oka
šetača koji nema daha.

I sanjar čuvši u tišini
turobne riječi bolnog mlaza
krije ih duši u dubini:
jer to je Tajna što mu kaza.


II

A jutrom drag i draga slute
magleni odraz svoj u vodi,
pa premda njine usne šute,
oči im kažu da im godi.

Vodoskok voli polutame
kada se ljubav parkom šeće
i kad u dvoje vidi same
dragane, i u kiti cvijeće.

Ljubavni par ga dugo sluša,
znači: i za njih riječ imade
zamamnu koja srca kuša
i budi za dan nove nade.

Da li razumije srce sneno
riječ perle što se mlazom skliže?
Meni si čini. Jer se — eno —
odjednom dragi stisli bliže.



HYMNODIA TO MOU SOMATI

Ne pjevam ni pjesmu sebi ni svoju hvalu
ni tužbu ni plač na rugobu.
Bez ponosa i sramljenja na kakvom vedrom žalu
promatram taj nagi lik, za duh tu vedru sobu.

Dijete, ne bijah jak, ali sam pregorio suze.
Jedva bijah zdrav, no odrekoh se tuge.
Ako mi svemirska mijena najbolje radosti uze,
plač i bahtanje ja ostavih za druge.

Znamenit je život ovoga važnoga crva,
no on se odrekao toliko slaboća.
Očaj i ludilo sebe to je mana prva,
a bolja vrlina sočnost i dodir mesa voća.

O moje tijelo! U tebi otkrih iskonsko trojstvo:
tvoju visinu, dužinu i širinu,
u tebi nađoh duh i dušu, moje svojstvo, mojstvo,
i u dnu njega nespokojstvo vječito, virovitu dubinu.

To što spaja te tri crte znači: Vrijeme,
četvrtu od protega u kojima se život kreće,
i jadnu zbilju stvaranja: ljudsko sjeme
po kojem porod i bivanje uvijek postaje veće.

O moje tijelo! I ti si čestica eterskoga mesa,
a tvoja građa predstavlja čudesnu zgradu kosti;
ne slavim te — no u tebi su i zvijezde i nebesa,
prah zemlje, sjaj sunca; sav život, pun i prosti.

To mnoštvo rada u ruci; te milje hoda u nozi;
te nade u očima; taj vulkan želje u boku;
te pseće gozbe u nosu; taj stas kom zavide bozi,
i ta epopeja svih žeđi i kretnja u kroku.

Pa ona zbirka pohlepa u djelatnome mozgu,
gdje u polusnu tiho šapuću prelesni pantuni,
i kiparevi prsti mijese po mekom vosku;
taj glavni grad radoznalosti, velegrad i katuni.

Pa ovi živci po kojima svemir svira;
pa ova pluća kojima bahato boštvo diše;
sve što bje i jeste i biva na grud se privi, nju dira,
ja jesam prah i život, i cijelost svjetlosti, i ništa više.

Evo takav sam, bog zora i mlijeka, i vrlo grešan,
čovjek koji od sanja kujem zbiljske izvorne slasti;
svih pogleda i opipa i osjećaja ješan,
sa živom trajnom čežnjom: u svijet strasti rasti

i biti ravan svemu, da bih, kad dođe hora,
prešao u ono Sve, koje se u me slilo i zbilo,
i da bih tada, od leša bez kretnje i bez zbora,
od mene ništa, a ipak nešto dično bilo.

Ne veličam tu ljepotu ni sve strasti vrele
ni sve vode žive što krkljaju u vrelu,
nego, sijedi starac, slavim trpnje zrele
što su našle jesen u mom duhu zrelu.

Kad je tvoje djelo bilo svladati sve patnje,
sve zločine protiv tebe kroz godine duge,
ustrajati, žrtva svijeta, raspet sam, bez pratnje,
i opet se uzvinuti na obzore druge.

Boštva prirode od gline stvorila su čelik.
Istovetno tijelo, svjesno, blistaj božanskoga ruha.
Prolazan i treptav, no svojom stopom velik,
um svjetionik, taj hram volje, ova kula duha.

Slavim tvoj otpor, tvoju ustrajnost, tvoju snagu,
makar i snagu patnje, strpljivu patnju diva.
O moje tijelo! Ti silno još na grobnom pragu,
pa što si nego savjest i moćna duša živa?

Pa što si nego izraz napokon budne svijesti
iznikle iz svih mračnih zakutaka svijeta,
iz svih mrtvih stanja stvari — jedinstvo svih česti
što ih atom na putu kroz kozmos u cjelini sreta?

O moje tijelo! Koliko smaknutih radosti,
koliko žrtvovanih sposobnosti i sila;
nerođeno da se kaje i da posti,
pa ipak, tako trajno i moćno, nešto zdrava i čila;

gordo protiv Titana, razapeto i sveto,
izopćeno, zbiljsko; u smrti mlado slavlje,
o ti, u tuzi, u bolu, u borbi, u studeni ljeto,
slavim tvoje vječno i raspojasano zdravlje.

Koliko vrijedi darežljiva kapljica crvene krvi
koju muž raskošno proliva i nikada ne štedi,
koliko treptaj mozga i svaki žmarak što vrvi —
koliko? nego koliko i život i vječnost vrijedi.

O moje tijelo! sprdnjo slučaja, hire vasione,
ti si mi prijevod kaosa i samovoljne tvorbe;
a što od tebe ostaje nakon lomače bone,
nosi još svjedočanstva te gorostasne borbe.

Bez sebičnosti osim da budeš potok vina,
grozd opojnosti ubran na berbi duša stvari,
pehar na stijeni, gdje je Smrt sudbina
i krvožedni bozi zakonski jematvari.



KOTAO

Velika strepnja od budućih stvari,
od mora dubine,
od strave crnine,
u meni kipi, i ključa, i vari,
ogromna strepnja od budućih stvari,
golema strepnja od idućih stvari.
Crne sablasti grotesknih grimasa
krvave vrpce preko bola stare,
prema mojih misli na mom tajanstvu.
Muče me prostranstva. Muče me božanstva.
Javlja mi se Svemir u mojoj širini,
meni riče hijena,
mene grli žena,
zaglušen je čekić srca u tišini,
zjapi mračna kripta
staroga Egipta,
mene dave knjige iz prašnoga reda,
mene truje kreda,
i bodu me pera, i kinje me skripta.
Grije, grije voda u mojemu kotlu,
praska, praska iskra usred moje peći,
čelo je u potu, i hvala Teotlu*
u grudi je požar veći stao peći,
žeći:
Rujne vaseljene, himne sa Selene,
ili onda teški duvar Louvra,
talas Duvra,
mnoge čežnje bezimene što se pjene.
Uzalud na me čekao je Budha
sa lotosovim cvijetom
i sa boljim svijetom.

Juče ranjen čovjek, ja sam danas luda,
idem — ne znam kuda.
Udes nema suda,
sjenka neba svuda
kuda se uzluda.
Put —
brut,
nedostignut,
muči put,
pregrčenu, pogrušenu plot:
HOĆE LI U MOZGU DA MI ZVIJEZDE
SINU?
ili ću da svenem u nijemoj bjelini?
ili ću da odem u zimu i tminu,
zimi i tišini,
zimi i tišini,
zimi i tišini?

Pjena mojih misli na mome tajanstvu!
Prosvjeduju mora, neshvaćena mora,
rikom svojih hora, sramljiva mora,
nevoljna mora,
a dotle, a dotle,
muče me prostranstva, muče me božanstva!
a dotle, a dotle —
(pjeno mojih misli na moru Tajanstva!)
da ne pukneš, srce! Da ne paneš, Jelo!
Da ne prasneš, čelo! Da ne prasneš, Kotle!
Kotle! Kotle!


* Meksički bog; „Sunce Voda“



SMRT CVIJEČA

 Siječe rujnom notom, u staklenoj čaši,
izdah karanfila pustu plohu vode.
Pjeva pjesmu zvijezda, pjeva himnu našu
srce karanifila mirisom slobode.

Osuđeno cvijeće što je kobno palo
tu, do zlih migrena, i do smrtnih bolja,
da bi uskliknulo, da bi zapjevalo
ritam carskih bašta i širokih polja.

A kada se zadnji plamen čaške zgasi
(osmijeh cvijeća blažen agonijskom sjaju),
strastveno će prijeći preko naših vlasi
oproštajna milost sunca na smiraju.

I duh mrtva cvijeta, nag u strepnji noći,
stići će u snove zvonjavom parfena;
svoj će zadnji život mjesečarski proći
crnom jezom sobe i sklopljenih zjena.



ODMAZDA CVIJEĆA

Ranjavaju me mirisi i duhe,
i tamni plamen pogažene trave.
I patim radi žute biljke suhe
nemir u srcu, strepnju, i bol glave;

a kada kitu pohranim u vodi,
duša je cvijeća ubod nove rane;
i cijela bašta u novu čežnju plodi,
i cijela zemlja u mirluhu plane.

I kako zadah prama ženskih kosa
šara mi živi oblik cijele žene,
tako mi mrtvi listak vrućih rosa
čara opojnost širom Vaseljene.



MOJE NEPOZNATO BIĆE

Ja se pitam često: tko sam ja,
ovaj tuđinac,
i strepim.
Osjećam se tako mračnim,
tuđim
i slijepim.

U sjeni duše igra mreža boja.
Jesam li došao sa raskršća
ili iz tundre, sa stepa?
Možda slutim, kad se grud ziba,
nešto strahovito lijepa;
ali ne umijem reći
tko sam, kako i zašto,
ni kuda,
nego se čudim.

Kako ću prijeći na mjesec,
pa s mjeseca na sunce,
pa na najdalje zvijezde?
Ja sam taj most,
ali opet najdublja noć
preko sebe,
tajnost.

Mogu da poznam teoreme,
ali nikada neću da riješim
svoje vlastite probleme.
Iz svijeta nešto me cijepa,
svejedno, sila sam slijepa,
čudnovata i jedna;
taj zagonetni znak pitanja,
no vrelo najdubljih slasti
od muka čedna.

Ja neću pući
kao kakav šareni mjehur;
no bojim se da sam strijela
koju će tetiva odapeti,
i da u prostor leti.

Taj znak gorući.



PONIŽENJA LJEPOTE

I da suhim zlatom riječi moje plate
i da svako slovo teži tas na vagi,
pošto su za tebe bez ljubavi dragi,
pjesnik stišće zube: neću da me shvate.

O ljepoto, ljudi proklinju ti ime,
jer si samo obris koji putem biva,
jer si prizrak zračni visoko nad svime,
koji daje među što se zatim skriva.

Groznice u krvi požare mi pale.
No, ako to nisu sni bolesti vrući,
društvu ispadaju kao male šale,
a društvo mi ne da pragu momu, kući.

Je li tebi zadnje robovanje ide?
Kao da si sova duboka u noći?
Oni društvo duše sasvim krivo vide,
sastaje se društvo duša u samoći.

Ja sam k njima došo, no ne oni k meni.
Ni ljubavi naše nisu uzajamne.
Dok na vrhu mome zora se rumeni,
njihove su crne gore jošte tamne.

Rjeđe patnje gube zbiljsko srce mase.
Suza se s mjeseca kao biser runi.
Pijmo jedno vino, no plačimo za se.
Suza mi je biser u patničkoj kruni.

Jedini ja poznam zadnju muku pakla.
Muka je tolika da već glasa nema.
No iz vatre vući otopine stakla
beskoristan ures za srca je nijema.

Za nama se sporo vuče mučno vrijeme.
A opet ga riječju ne možemo stići.
Kad smo njegov kićen šljem i ljupko sljeme,
i kada se pred njim uputismo ići.

Ugovor je s društvom dužno poštovanje,
utezi i mjere za glave što sude.
Ali o mom trudu ne postoji znanje,
niti ima mjera što će tek da bude.

Na otoku divljem nakazit ću lice
(stid bilježi vrenja pohote u duhu)
da ga ne poznaju zvijeri niti ptice
kad sa stabla budem nadao se kruhu.

Bezimene oči u ruj lica pilje
radoznalom pomnjom, i ta nema kraja:
odbaciše grešni stanovnici spilje
požudu za žene prošlog naraštaja.

Ljepota je miris od kog boli glava,
vrela duga oko žigice u noći,
opojnosti pića od kojeg se spava;
već se razlikuju ljepota i slava.

A do pravde vodi sunovraćen rječnik
i do čiste biti izbrušena prizma.
Ljepota je vrlo ozloglašen liječnik
i stvaranje svijeta usred kataklizma.

Nisu prave misli na dohvatu ruke.
Mrki psi stražari spavaju na pragu.
Isti izraz spaja tražilačke muke.
Nije željan div da upotrijebi snagu.

Pao je Danijel usred lavljih šapa.
Pjan od vina pjesnik pravi se da drijema.
On uz divlje svirke tihe oči sklapa
i u mulju dima novu suzu sprema —

osuđena ljubav ne zna anatema.



KRUŽNA CESTA SREĆE

Dijete sklapa svemir usred bistrih zjena:
svjetska je ljepota tvorevina snova,
nov je život šetnja budućnosnih sjena,
u glavi su čežnje ispod svoga krova.

Blažen čovjek spava dalek u planini.
Pod suncem na zraku spavač sretno diše.
Doziv rajske trublje ječi u tišini.
U gaju se grana njihom slasti njiše.

Što je radost naša? Nekoliko slika
dozivanih maštom, bogaćenih duhom.
Četa osunčanih raskošnih vidika
primljenih i srcem i uhom i njuhom.

Vječni, bosonogi, nemirni pastiri!
Da sam samo pastir stada svojih težnja.
Drago mi je sve što polet usplahiri,
što ubada nemir kretnje usred gležnja.

Zamislimo noć i hod u mrkoj šumi,
dok se zadovoljno k Neznanome hoda;
kroz mrak pipa kamen što ga pljusak umi,
baršun mahovina rubom glasnih voda.

Možda me još danas slijepac Mjesec vara.
Možda dođe dar mi umora i truda.
No svejedno volim dražesnog sljepara
što će bičem muke osvježit mi uda.

Na svim lutanjima sporedne su građe.
Zamamno je ono što se trajno mijenja.
Od sna krajolika nema ništa slađe;
on je prepun riječi, varnica i vrenja.

Samostani, to su privremene stanke.
Još nisu posljednja draga pustinjaka.
Otoci divljine vabe nove stranke
ispod drugili neba, laskom sanje maka.

Spavao je netko čitav vijek u basni
i kasnije neće svezu da prepozna.
I tako smo pali u taj svijet mi kasni,
java nam je došla snohvatica grozna.

U mom oku trepti zabliješteno čudo
od preobražaja odbjeglih vremena.
Te je sve nekako bez osi i ludo
kao ruševina straha i bremena.

Ogroman san oči u nedogled širi,
koje ne gledaju no stvaraju zbilju.
Iz njih radoznalost za novosti viri:
blažen, tko je sebi dočarao Milju.

Milju čudna svijeta, gdje i tlapnja živi.
Prostor magle, svjetla, vasionu bajke.
Blažen, tko se piću tečnog vida divi
i uhodi svemir u sočne okrajke.

Tako na nas slazi divno obasjanje.
Kucavica svijeta udara kroz žile.
Pogled u svijet biva sveopsežno znanje.
Nas su obuzele jučer više sile.

Vidio sam prizor Taema Mandaru
gavanskiji i od gizde Velazqueza.
Preplavljuje boja suhu zemlju staru;
njoj kotači bježe izvan dužnih sveza.

Sam se život jača sadržajem sanja.
Opsjene u mozgu paučinu predu.
Vješaju se mlade vile usred granja;
oblaci za drugim vuku se u redu.

Sanjar i za stolom putovanja pravi:
može i na mjesec: i dalje od zvijezda.
Nemoguće tek je doploviti Javi.
Naša java, to je cvrkut, bezbroj gnijezda

Svijet se duša tako neprostano stvara,
raste, te se širi, prolazi i mijenja,
iz žarišta jednog više kolobara,
te je za nas preprv dan Stvorenja.

Možda je još glavno začuđenost naša,
zadivljenost uslijed obmaničke moći,
gdje je sitna zemlja neiscrpna paša
od svih mašta, iskre vatara u noći.

Put u se — van sebe, uvijek ista šetnja
Njom je svima dana iskupnička svota.
Nemir usred mira, u mramoru kretnja,
kružna cesta duše, taj je hod divota:

Sreća, to je golem zaborav života.



O TINE

O Tine
sine
vedrine,
čvrstine,
jedrine,
gustine,
da ti zora sine
kad ti u duhu iza dosadne hajke
zajeknu balalajke
i igra gitana uz pjesmu gitara.



AUTOPORTRET

Portreta ja nemam; slikar koji bi ga imao izraditi
morao bi nadići sama sebe
i sa mnom se skladiti,
a to je nemoguće,
jer niko ne zna ko sam ja
i, pravimo se, ni ja sam.

No nije me sram:
ja znam svoju cijenu,
čvrstu kao granitnu stijenu,
znam da sam jedin i sam
ondje gdje me niko neće stići,
ni zmaj ...

Autoportret: najprije treba imati crte
ustaljene i škrte
i stav za vječnost i pozu za vrijeme;
a ne da vas buše, ni da vas vrte,
ni razapinju na svoje dileme ...

Veliki dio našega portreta
jest naš stan i odijelo —
i njegovano tijelo
u kočiji velikog svijeta...
Mene zasipa bijeli prah cigareta
po kaputu,
a ja sam vječno tragana silueta
na putu.
Vukući noge bez galoša
preko blata i gliba
kao ranjene noške ptica —
dok mi dim izgriza oči
u zakutnim kafanicama
gdje se rijetko predstavi
sablasno sunašce.

Vidi što od mene načiniše duga nezaposlenost
i javrii nerazum i bekrijanje —
i u spletkarenju i kleveti prezaposlenost.



PROBUĐENI ORFUS

U tmaste dane u zlu škuru vijeku
sa čelom jasnim kao jonski dani
ja točim Miso bistru kao rijeku,
danu i noći nudim osmijeh sani.

Da more nikad ne vidi me mrka!
govori osmijeh kao plamen ruža.
Vazdušna šetnja ili konjska trka
budi u meni punu mladost muža.

Prijaznost mi je najljepše božanstvo
u vezi s miljem i sa pravom snagom.
A koribanta svešteno pijanstvo
opčinilo me, stvorilo me magom.

Ja volim samo žene kosa zlatih,
a svoje pravo da za Ljubav trajem
košću i srcem krvavo naplatih,
i zadovoljih muškim zagrljajem.

Pred tugom sveta duševna vedrina,
pred zlima neka Nada povrh svega,
ni smetnja psina, niti žuč i slina
da spriječe korak do svetoga brijega.

Pjevajte u mom srcu, zvijezde sklada!
Ja branim iskre mozgom svoje Tajne,
ja rađam radost trupom svoga jada,
a moje noći postale su sjajne.

Samo da čuva osmijeh svoje biće!
pupoljak usne da bi nježno cvao
u ružičastu paru Euridice
i maglenastih dana umor zao.

I danas volim, među barbarima,
mekoću zora i tajanstvo noći,
sazrelost ljeta i čistoću zima,
i silni pokret prirodine moći.

No ništa kao Tebe, Dobra Smrti!
Jer povrh ruga pseta, kletve hulja
majčinski nosiš u otkupnoj sprti
mirisne suze i kreposna ulja.

Mjesecu ja sam dao cvijetak strasti,
ali pod suncem ja sam, divlja trava,
u žaru duva, preran, stao cvasti
i — strepiti za docni cvijet agava.

Po brijezima sam u tišini hodo,
dubokom šumom sjenke guste isko:
- speri sa mene kale, blaga vodo,
vitlaj daleko, vjetre, Moje Nisko. —

Ja ću da krotim divlji nasrt mazge,
ja ću da svladam razuzdanost vira;
pod maslinama i u hladu bazge
moja kretnja Vječna Lira Mira.

Uskrsni mojim dolom, stari Mite!
Daj vrati svoje čudo, drevna Basno!
za Hiperborejce i za Anamite,
za cijelu zemlju palim Svjetlo Jasno.



BEZGLAVI DROMEDAR

Moja je duša zaboravljen cvijet koji se otvara uveče
da pije plavu noć usnama požudnih kapi.

Ljubav je stara majčinska zasjeda kojoj će do kraja nasjedati mlađi naraštaji,
ljubav je tužno promašena stvar kao đački stihovi.
Imam, milosti veće i bolje od ljubavi cijele.

Na tragu svome ja gubim sebe i uzalud tražim ljusku sebe,
ovo kiptenje živaca je žuta groznica od duha.
Nema vrata u moju ćeliju, moj muk je mir bez prozora
i dakle sasvim definitivan;
samo fine glave umiju način da čvrsto šute.

Ne želim biti srećan; ja sam srećan kad se vidim tresti i patiti
kao bog na vidiku živoga pupka buđenja.
Ja želim biti samo lijep, u redu otmjenosti.
Mene život škaklje i golica, i svijet je kliknuo u hiljadu blagoslova
O radosti, ti si jezgro svega, zreli klas dana, i kada zapjevam, to je od tebe;
ja te umijem cijeniti i kada ne znam za te.
O radosti, ti si bezazleno vrelo svijetle tišine.

Ja znam da putujem, i, sklisko, nikad nisam na mjestu.
Mene vozi bezglavi dromedar oceanom smisla
i ima tako mnogo glava sa fenjerima vida.
Ja nisam u kući, publiko, i uvijek sam na drugom mjestu nego ovdje

2000 besmislenih slogova u svečanoj povorci daha
jesu moje živinsko mucanje za izvore vedrine,
jesu moje prelesno tepanje dragoj vasioni cjelova,
jesu moje grešno draganje tajne srži stvari
u čudnoj prirodi s eteričnom kožom.
Povorka glava povorka je uvrnutih slogova,
pazite da ne rasturim na strane vjetra snopove električnog mlaza
preko svih blaženstava prošiktale zeleni.

Ja treptim. Ja strepim od milja.
Od potkožne injekcije milja pod prutom,
pod grančicom đurđevka i jorgovana.
Osjećam se uživati od predahnute patnje;
na dnu moga daha sakriva se žmarak
od kojega je opća tvar postala osjetljiva.
O radosti, ne trebam druge radosti nego one: biti,
i piti struje svježine iz dalekoga svijeta.



JEDAN ČOVJEK PRIČA O SEBI

Ne mrzim sebe, ali ništa ne mrzim kao svoje Ja.
I mrzi me da govorim o sebi.
Koga su bacili gola na snijeg, usred svakoga zla,
i rekli: gladuj i zebi.

Trpjeli su me dok sam bio mlad,
jer sam imao kičme i snage;
a daleko mi je veća cijena sad
kada star padam s vage.

Tješe me ljudi dobrotom i bolnicama;
oni vječiti bolesnici;
kad volim lutanja mase prijestolnicama
i moju samoću u tmici.

Putuj! Kaže mi moja vlastita Himera,
stanuj u vagonu i na lađi;
ali nikada do španjolskih sijera,
nikada do Mebika u svađi.

Don Kihot je plemenit hidalgo,
a ja sam konjušnik bez konja.
I spor sam pješak i trom sam malko,
kada zemlja i kiša vonja.

Ne slavim srce ni svete laži suza,
ja cijenim razum hladni;
jer hipnoza je opasna Meduza
i svi smo tek Uma gladni.

Ja sam čekao da me pokopa snijeg
i spavao u vrtu, na tlima;
i na me je palo brdo i brijeg,
i duh je moj ukrutila zima.

Ne plačem. Ali žalim prazna ljeta,
godine bez napora ruku;
žalim propala vremena svijeta,
žalim propuštenu muku.

Cepnem do prve biblioteke
da u tišini žvakam kruha;
i do vrbe, do srebrne rijeke
da skinem ljagu mojega ruha.

Ali o sebi govor mrzim.
I obraćam se drugima.
Gužvi što kola hodom brzim
u vijugama dugima.

Svijetu što žicom munju hvata
ili na selu žito trijebi,
uzalud i bez pravih vrata
čovjek priča o samome sebi.

Beskorisno je naše Ja
i razgovori gube svrhu;
kad nam u vatru spale prah,
u vatri — mi smo na vrhu.
I sa svim trudom i čežnjama svojim
možda ja ni ne postojim.



NIMBUSI NAD VIDNIM POLJIMA

Ne vidi svako isti svijet istim očima.
Svak u njemu vidi pogled vlastiti.
Ne gleda svako čisti svijet čistim očima,
neko je svijet morao svojim okom premastiti.

Čudnovato da se ljudi mrze i dijele.
Znači: u očima imaju sjene, mrene, pjege.
I pored traženja neba, mora i očne njege
ljudske oči nisu nikad čitave ni cijele.
(Strašni ključ svega!)

I često su stvari oblaci i pjene,
često mjehurići i slomljen odraz na vodi.
Često su ljesak šara usred sjene,
često pelud što daleki kraj plodi.

Tiha je java i nestvarna i stvarna.
I pitanje je što stoji, traje, što se drži.
Eterična, halucinatoma i parna,
maglovita, u dimu, na vjetru, na suncu što prži.

Stojećke snivaju ljudi sve, sniju vina s nogu.
I obzori su perspektive sanja,
i sutoni su vidik što se sklanja
i izranja, i div što mijenja togu.

Iz polja vida ljudi opoj piju.
I ja sumnjam mnogo, kad me java čara,
da me stalno moje oko vara,
da u mom oku iluzije kliju
i da se šire kao šarna para
što hara.



VARNICE U STEPI
 

Bilo je jedno srce koje je
na vatru bačeno od ljubavi.
M. Gorki


U sredini gužve, koju htjede spasti
kroz gudure crne i gorske vrhunce,
iščupa iz grudi i vidje procvasti
svoje Srce, ovo ljepše sunce.

I sijaše ono poput stalne luče
gomilama djece i žena u stravi
da posljednje smrti – jer već davno puče –
kao plamen vulkan u ognju i lavi.

Potekoše mnoge bagrenaste kapi
iz vreloga srca i iz grudi vruće;
dok se mašti oka jednom ne protlapi
vidik znana dima s pradjedovske kuće;

ali tada, žarko srce što se poda
za spas čudne braće i mjesto pred bogom,
za nagradu žrtve i slavnog ishoda,
bi plaćeno slinom, i zgaženo nogom.

Bi plaćeno slinom. I zgaženo nogom.



SMAK SVIJETA I RASULO KAOSA

Je li život ima u pokretu smjer
i stoji (li) zvijezda na svrsi —
ili je isto čovjek i zvijer
što mesom se krvavim mrsi?
Je li ima put, a put nečemu vodi,
ili su lažne i ceste i mete,
a svijet je tek slika oblaka na vodi,
i odraz boginje razapete?
Jesmo li rođeni da budemo drugi,
ili da ponavljamo uvijek isto,
i je li razvoj tek lanac dugi,
roba što ne misli nikada čisto?
Nas su zamijenili,
i otuda, dok nas nisu smijenili,
i nas i sebe su obescijenili;
survao se dinamični svemir,
propao je stvaralački nemir
i veliki prizrak u zraku.
I sada samo čekamo čas
da veliki ponor proguta nas,
a kaos pane u kloaku,
i sve što je mlako u mlaku.
I tada da dođe (čega nema) kraj.

Obmano sretna, sjaj!



GROB

Jedan grob me čeka. Kopaju ga za me.

Odavno su njemu slavno ime dali.
I sam grob se zove neumrla slava.

Tu ću počinuti i bez malo slame.
I biti ću malen i beskrajno mali.
A za me će biti ravnodušna java.

Jedan grob me čeka. On će poći na me.

Ko da ja ne poznam vlagu suterena,
i ko da ne poznam sve podrume mrske.
Prazan grob dariva ispraznošću sjena,
i žive su kretnje za koban grob drske.
Taj grob kao zamka neizmjerno šuti.
No on je pokopan, jer i on već sluti
da ću k velikomu nebu uskrsnuti.

Život ravno grobu otvorenom hita,
no savjest oklijeva i još se nešto pita:
u dnu grob se, dalek, neizvjestan čita.
Tajna svijesti drugu tajnu groba gata,
u dalji se nešto odmotano shvata.
U svakome pravcu tamo vodi put,
mašta putem svoje čarne snove šara;
čovjek misli: još ću biti uzdignut.

(Možda ću ipak jednom naći dom
na grudi s crvom, u tom grobu svom.)



SKLONIDBE RUKU

Jednina

Prvo čudo svijeta, to je desna ruka;
desna koja drži pero, moćno dlijeto.
Motrim kako nad njini prosipa se muka,
i sve mi je u njoj beskrajno i sveto.

Koga srce neće, ne pružaj mu ruke.
Mora biti čista sprava što se pere.
Prijateljstvu znači zaklon tihe luke,
dušin doček, znamen zastava i vjere.

Divni pravednici pravični su ruci.
Rječito se riše ogledalo kretnja.
Šipkom dirigenta pokreću se luci,
teče pokret koji ne poznaje smetnja.

»Ja još živim« — znači: osjećam tu ruku,
a taj žarki polet, da zla lijenost sapne,
ja bih pretrpio smrtonosnu muku,
osuđen da pokret i moj disaj zapne.

Budi pozdravljena, draga duha, ruko!
Teško nam je reći: ljubim ruku tvoju
samo radi ruke; ljubim tebe, Muko,
prsten plamenova s pet prsta na broju.

Duševnih je mnoštvo biljega na ruci,
te što mučenički šuti naša glava,
probija na prstu u izraznoj muci
kao zelen život u divljanju trava.

Tako nam se kleše život svojom rukom,
da bi važan bio, da vrijedi, da traje,
da je pun, da nije slučajnošću pukom,
da je djelo čina — i ta šaka haje,

ona dava; u snu Pravednika sjaje.


Množina

Orijaš ne trpi samo dvije ruke.
S kolom ruku pleše Nataradža Šiva.
Ples kalaški nisu porođajne muke,
to je patnja svijeta, zator svega živa.

Divlja grozni Šiva u kolutu ruku.
Mudrost nije ravna Šivinomu plesu;
to je požar svijeta; udarci što tuku
posred krvi sunca i po živom mesu.
Starinski Egipat moli se rukama:
na sunčanom traku mnogobrojne vise
pomoćnice ljudstvu pri zemskim mukama,
oblik boga, s glasom: “Gore, pridiigni se!”

Upoznavši davno nebrojene ruke,
ne iscrpoh drevni dlan Sabaziosa,
prostran i darežljiv, širok poput luke
što poprsja, zmiju, borov češer nosa.

Iz njih proklijaše znakovi i Herme.
Davna se pobožnost njima klanja: »Ruke,
lijte svetu vodu u duhovne terme,
istočite pokoj od isvjetovne Muke!«

Još ni tu ne doznah što sni u rukama:
jednom baklju nosi novorođen Mitra,
drugi, bespomoćan, otporan kukama,
nagim rojem zvijezda prpošno se titra.

Bodhisattve plešu mistički s rukama
čuvajući smjerni dostojanstvo tijela
s tihim odgovorom zemaljskim brukama;
dlani su im bajoslovna vrela,

što se u poljupcu spuštaju na čela.


Dvojina

Osobiti oblik braka: dvije slične.
Mrzim zamisliti da ih skupa nema.
Volim da mi klonu sasvim nepomične
nego da obuzme tetive im trema.

Ruke u jednini, ruke u množini —
to su uvijek iste ruke u dualu;
to je par bez premca, iskren, u silini,
veslo svakoj vjeri, previsok za hvalu.

Rad muškarac kaže samo: moja desna.
Pa ipak su kućno društvo: one Dvije.
Miriši mi iz njih brašno kruha prijesna.
Oko budućnosti zamamno se smije.

Ruke, od mene još postojite prije!



ODAR U ARKI SNOVA

Mnoštva čuče »negdje«: u Evropi, svijetu.
Mom je tijelu dosta da se klupko skupi.
Trošno, lomilo se predugo u kretu.
Sad je zadovoljno u šutnji, u rupi.

Rado gledam s plahte svoj grob ili odar.
Rado mislim da već odavno sve minu.
Možda žut u licu, bojom kože modar
obvijam se tamom, gutam trpko slinu.

Molio bi čovjek da sve nije prošlo.
Sada je sve pusto. Ni cilja ni mete.
Tim je možda i sve za najbolje došlo:
čemu da se živi pokojnika sjete?

Na struni, na slami, ja toliko težak
derem plahtu, buncam, obaram pokrivač.
Što sam danas zbačen nego tromi ležak,
svoje duše i svog živa bila skrivač?

No još traju sile što nisu ni svjesne.
U snu tamnom s maštom ja plovim na brodu.
A još u polusnu tajne sile nesne
trzaju se gipko, drže me u hodu.

U snu i polusnu jošte traje nada.
Čudno, tu sam pjesme svekolike spreo.
Tu mi sviće želja: krenimo do grada.
Sve sam glasne ptice tu čuo i sreo.

U snovima vječne ptice pjesme glase.
I u snima kliču žive ptice jave.
Skorup zvuka kroz san skidam tiho za se.
Takav mi je zajam zalog jasne slave.

Rado u snu slušam ptice, kišu, more,
vjetre. A u polju slušao sam šapat
trave i stabala. Kroz bubnjić i pore
primam zbirku zemlje, slušam glazbu kapat.

Ne tražim. Ne čekam. Suviše sam skroman.
Privijam se bogu, bivam mrtva klada.
Iz mraka će teći glasovi, a loman san
će nove mete gibanja da sklada.

Sve je to san nagi, crno noćno ruho.
Putanja je k sebi. Povratak iz vira.
U tišini niče jezgro bića, uho.
Žudim k vrelu šutnje. Meni treba mira.

Ovaj odar, to je istin put života.
Neznan noćni pokop još blista od slika.
Ujedinjuju se pustoš i divota:
krevet, kobna bolest, strast je bolesnika.

Niče pređa pjesme: ne htjeti, a biti.
Pada sirov kamen navaljen vrh grudi.
U praznini mraka spliću se sve niti.
Događaj je kad se čovjek bistar budi

i svježinom iz dna toplo čelo kiti.



ARTESKE VODE

Da, ne živi čovjek još samo o kruhu!

Tekuće su vode u ljudskome duhu
razigrana pjena s bljeskom vatrometa,
ali vode, iskre drage mojem sluhu,
baš i nisu vode s površine svijeta.
To su vode jaza u duhovnom ruhu.

O što mi je milo okititi vodu
i na drevni bunar sviti uman vijenac!
Vali, divna mora dala su mi zgodu,
virovi su bili moj častan prvenac.
Ja sam zavolio, poklon cijelom rodu,
vrelo, česmu, vodoskok i zdenac.

Pazi: moje vode duboke i hladne,
struje Stiksa, Lete, pritok iz Kocita,
nisu ni prpošne rijeke vodopadne,
a ni ogledalca iz pospanog rita.
To su mrzli tokovi bez kita.

Vode, sjajne od bjeline snijega,

nisu dovijek tako ledne i duboke:
moje vode ne otječu s brijega,
to su tajne što mrze svjedoke,
ledenjaci što ih mrzi stega.
I što u otkriću bijesna slapa minu,
kada zašiknuvši spljusnu površinu.

Volim ta ključanja ko dragulj i rudu,
zgoljne elemente i čiste kristale.
Bljesci čistih kapi nemirnih u sudu
baš kvintesenciraju moje ideale.
To su moje suze bez žalosti pale:
zebu mi u oku, i nijednom sudu.

Čuo sam daleki vapaj crne Zemlje:
»Buši moje grudi, u srce ubodi,
pustinja je suha i bez vlati drijemlje,
spas zelenila je u dubakoj vodi,
pusti kraj tim mlazom doći će k slobodi!«

Vode, ljute vode trzave mi duše,
niste divlje vode na odmaku zime:
vi ste alem bezdna što ga sprave buše,
ali vi ste iskren otkup iz zla suše,
jednake ste općem preporodu klime
i najljepšem glasu što ga ikad čuše
iz samoće, dalji i duboke tmuše!

Vode, vi nebesko iz podzemlja vime,
možda ste vi moje rudokopne more...
Ja se tajnim trnkom radujem tom mlazu:
nalaznik je zbog vas prokopao gore,
a, iz bliza vatre, jednake ste mrazu,
ponorni talasu, zvučni putokazu!

Moji bijesi, s vama drhturim u Jazu!



PJEŠAČENJE FAKIRA K DUŠAMA

Širom karte Zemlje tražim svoju kuću.
Pod kržljavim stablom za me nema hlada.
Ne mogu da svladam atmosferu vruću.
Nema k meni bistre vode vodopada.

I za noge s trpnjom vrućine i zime
ne nalazim doma niti prave klime.

I pošto se nisam obuko u lišće,
glupa me je čeljad odjela u cunje.
Natekle mi ruke mravinjaci grist će,
poštena će stabla oboriti munje.

Povrh glave nemam krova niti zida,
a podnosim mukli bol Karijatida.

Kao da sam Atlas koji nebo drži.
Moja kuća nije za kost no za duše.
Nezahvalno sunce moju zebnju prži,
a cestama duše tuđi vjetar puše.

Pa ipak će duše nedostupne u me,
čim me vjetri, magle, vatre izbezume.

Za glad zuba jest ću aromatski korijen,
pritisnut ću usne na mir ledenjaka.
I prohodan bono, ofuren i koren
napustit ću zaklon zadnjih pustinjaka.

I smatrat ću da je uzduh Maharani
što me s ruku skupa s ptičicama hrani.



ŽELJA

Blagoslov Vama, Jaki, Dobrodošli!
Pobjeda sja se na svijetlome rtu,
a poslije borbe što je Vi ste prošli
čeka Vas mjesec u otkupnom vrtu;

jer Vi umjeste s grudi od čelika
prebrodit bure s lovorom na čelu;
a Meluzina ili Anđelika
sačeka borce na domaćem sijelu;

al onom koji strada, koji pati,
dajte slobodu da on bude slabi,
dozvolite mu plakati, sanjati
o svom različku ili visibabi;

pa kada nema majke niti drage
da tješi snene otajne domjenke,
dajte mu sniti opstanak bez ljage
i božju dušu bez potrebe ženke.

Pa neka sniva kroz vinske kristale
oči Beate ili rajske duge,
i neka gradi zračne pijedestale:
dvorane slave ili dvorce tuge,

samo da spasi za buduće vrijeme
vjeru ljepote i čistoću grudi,
i ono svoje posvećeno tjeme
za cjelov zore što već negdje rudi,

pa da sa riječi, grčem prekinutom,
otplače sjenke i bezbojne magle
što tromo jure zabačenim kutom
i nepoznatom Danu naglonagle.



FISHARMONIKA

Slika moje duše nema kronike.
Krajolik misli, to je zvuk harmonike.
Šišmiš je u kraju ko mrena na očima.
Gdje se sanja počinje? gdje se dočima?
Zemlji rastu kose. Taj je mjesec kopija
s neke razglednice stare što me opija.
Mi smo išli putem. Put je bio dug.
Kasno opazismo da je taj put krug.
Po danu mjesec na nas svoju slutnju sipa.
Divlji kesten cvjeta i miriše lipa.
U nama plamen skitni strasnika.
Noć nam šalje ćuka, svoga glasnika.
I sve noću biva puno svete strave.
Šešir nam se diže sam vrh budne glave.
Nas će obuzeti gorostasna šuma,
izrasti će lišće čak i povrh uma.
Je li usna zbori ili nebo svira?
Gostiona uz put sjedište je mira.
Iistinskomu biću mi smo prešli među.
žarki pelud s cvijeta pao nam na vjeđu.
Noćas će se jasno složiti zvonici:
Aleluja, srećo, ustaju bonici.
Nama opet služe neumorne noge
do nade na zemlji i svjetlosti mnoge.
Tim krajem sutona što sanja o zori
šiknuti će noćas blijedi reflektori.
Kriknuti će ptice: gori šuma, gori.
A kad mlaz svjetlosti pane povrh pjesme,
probudit će lugom pozaspale česme
i presahla vrela i umorne rijeke
kojim vjetar nosi sve jeke daleke.
Eto, zbori zemlja; eto šuma plače:
kad krčma na drumu dočeka svirače.
I ta svirka naše razgovore priječi,
I ti sneni zvuci jesu naše riječi.

Nužno, netko fali, kad nas pjesma smami.
Gledamo se blijedi. Falimo mi sami.



DOZRIJEVANJE LJEPOTE

Javila se rano, poslije jedne zore,
s pozivom da djeca obustave suzu,
i s molbom da oci svrše razgovore.
I bilo je sporno: kako krstit Muzu?

Javila se kada kosa mijenja boju,
i kada u tijelu skrućuju se kosti.
U čas, kada miris prožima svu hvoju,
smiješila se s praga bez goropadnosti.

Ali dugo nisu trpjeli joj ime.
Kao šaka praha, zlatni trak u zraku,
bezgranični trepet vladala je svime
i zgažena bila na svakom koraku.

Njeno mlado meso, sedef Nejasnoće,
duša amalgama, biser što se cakli,
dvostruko je cvalo, kao stidno voće,
dvostruko je sjalo, i nisu ga takli.

Jednog dana preliv otiđe po svijetu
da bere značanja teška kao breme.
S tim je došla nježna Ljepota svom dlijetu,
ko pečat se na nju urezalo vrijeme.

Nekada bez vijeka, kasno istom mlada
prešla je u kristal, sad već crta čista.
Nije dala da je poznaju sred grada,
govoreći rulji: Nisam Ona Ista.

Imala je pravo. Bila je čeznuće,
san o zori, vjetar, bijes što steže gušu.
Samo s putovanjem stekla je pregnuće,
godinama zrenja dobila je dušu.

Ovako se pjesma rodila dva puta.
I dva razna bića ne treba da miješa.
Veliko iskustvo nosi s prahom puta,
no s težine sreće sad nju nije preša.



VERPEŽA*

 Čovjek osuđuje suđenicu Parku
što ovisan život sapinje o niti,
i u moći kobi gleda laž i varku
i misli da ne mora biti što će biti.

Ali za Verpežu znade drevna Litva.
Ona s neba čedu trak života prede
sa zvijezdom na kraju. Ni bodež ni britva
ne može do neba ni božanske Lede.

Svaki živi čovjek s koncem zvijezdu miče
i po udesu se zvijezda nebom kreće.
Sad manja, sad veća s noći zvijezda niče,
i krasi sudbinu kao vrt cvijeće.

Dalek i nepoznat nebesnik u srži
u svemir svak pušta dugu paučinu
i osovljen k svjetlu čovjek zvijezdu drži
da ne padne sitna u kozmičku tminu.

Ali kada čovjek mučenički strada,
kada k humu pane, gdje se trava suši,
i zvijezda sa svoda u prazninu pada,
sa sobom u ponor čovjek zvijezdu ruši.

Ako pratnja plače, kad smrt obistini
ništavilo žića i zavlada tama,
znaj, da odjek smrti mori na visini:
propala je zvijezda, divna zvijezda, s nama.

Verpeža je s koncem vezala dva bića,
i jedno se gasi, a drugo se drobi;
a na dnu se sluti jedinstvo otkrića:
kobno trošno vrijeme spaja dvije kobi.

*Varpeža – Suđenica, božanstvo koje određuje ljudski udes po litavskom bajoslovlju



PJESMA VATRE U PEĆI

Ja sam plamen u peći,
ja moram peći,
žeći,
no žudim prema svijeći
i riječi reći
o sreći,
o beznadnoj sreći.

Ja neću suza.
Suza je uza.
Ona srce ledi.
Ja suze brišem.
Snu zborim tišem.
Ja snove njišem.
Ja krišom pišem
niz ispovijedi
bez propovijedi.

Amo te, što si se zgurio
za crvotočnim stolom,
jadniče, što si se šćućurio
u predgrađu, u tom selu golom,
i bono se natmurio
pred alkoholom:
dat ću ti lijepih riječi,
štiva
što liječi,
tkiva
bajke,
naivnih priča
majke,
kriča
hajke.

Pričat ću ti o smrznutoj karavani,
o tarantasu i o snježnoj trojki,
o samovaru i lutrijskoj brojki,
o Sahari i suncu na Havani,
o snima koje snijeg zasipa,
o snima koje snijeg sasipa,
o kavani,
o općoj kavani,
o pahuljicama u prahu,
o smijehu,
o živom dahu
u grijehu.

U meni puca i pucketa;
u meni muca,
kuca,
tuca
i blebeta,
i paluca,
i pucketa
riječ presveta
i nesveta,
brid soneta
i raketa marioneta.

Ja sam tuga uglja i stabala,
ugljenokop i prašuma u gvožđu.
Ja sam čemer varkinih spirala
i utjeha dozrela u grožđu:
radost, kada za one što vole
kroz plinove sažgem tanki miris smole.

Blago tom što rublje suši
na mojoj vreloj duši!
Blago tom što se skruši
i uzdah mučni guši
kada se na me sruši
u lednoj noćnoj tmuši,
kad se dim iz obuće puši
i prozeblo tijelo suši.
Ja sam za čaj, za kavu, za čašicu konjaka
neobično sladim lonce i kasrole;
iza oblaka naslada sam jaka,
za oblakšane grudi tanki miris smole.

O bolesnici od gripa,
kroz pukotine snijeg se sipa
u hladne izbe koliba,
u praznu čamu koliba.
Kiša se kroz rupe cijedi
reumatičnoj bijedi,
a mraz bezuslovno sudi
tuberkuloznoj grudi;
o bolesnici od stana
i beskućnici bez stana,
ja sam vam milost dana:
smrt čuči na pragu, izvana.

Ugasi svjetlo. Otvori rupu. Iza moje kvake
plamsa požar htijenja, igra ples svih sjena.
U mračnoj sobi slikam bijesne vilenjake,
po stropu i po zidu šaram film mijena:
mrzne srce sred njedara,
kad u meni nema žara.
Cvrčak cvrči.
Tko se grči,
svjetlo srči.
Cvrčak cvrči,
svjetlo trči.
Fantomi orača, kopača,
duhovi uma,
hoćete ruma,
hoćete sjajnih kolača?
Cvrčak cvrči:
ne snij! ne hrči.
Tko se grči,
svjetlo srči:
svjetlo trči,
tminu mrči.

Bez mene soba je grob.
A ja sam granica zime.
Bez mene čovjek je rob,
a ja mu vraćam ime
i ja ostajem s njime.
Kad sunce mine,
jedini izvor topline,
jedini pomagač srca
što iskru vrca
lešini mrca.
Da srce neprestano kuca,
da oganj praska i puca.

O sobe petrolejke i lojanice,
i vi zvjezdarska ispotkuplja!
Iskre se krijese u brojanice,
žar se u ugarak skuplja:
sa mnom je radost skuplja,
ja tvorim u životu svezu,
budite na oprezu,
bez mene era je šuplja,
pepeo praši po cesti
koju je jalovo mesti.

Do peći se jadnik savija,
a radost muklo zavija:
nitko ne umije reći
što puca i zbori u peći.
Do nje je dobro leći
mučeći,
učeći.



ODSUTNI

Kojeg bijela dana, koje noći tavne
žrtvova u mraku osmijeh osuđeni;
oči što sanjahu svijetle priče davne,
ruke što stremljahu cjelovu i ženi?

Vidio ga nisam kad mu tijelo srva
ropac izdisanja, kao uzdah lijesu;
nisam prepoznao muklo djelo crva
što ga izgrizao u duhu i mesu,

ali patnjom živca i turobnom slutnjom
ubila me crna i zlokobna Jeza;
otkrih ranu srca, otkrih teški put njom
samac čovjek, samac kao sama breza.

Jer je zakon svijeta da uvijek Najbolji
mine s palmom rujne berbe među nama;
žrtvom otkupljenja općoj ljudskoj bolji,
što se tiša suzom, spasava pjesmama;

i tako on ode, sa tom muškom zbiljom,
sa tim vedrim srcem i čeličnom crtom:
a ja, pustom sobom kao praznom spiljom,
lunjam, usred srca sa ledenim rtom.

- Avaj, tugo moja! Avaj, brate, brate!
usred svijeta bijela drugoga te nema,
i sva ljudska blaga neće da pozlate
žalost, vječnu žalost tvoga dijadema.

Otišo si od nas ne upoznav slave
što je pruža duša i ljepota tijela;
ljudskog tijela, kuće grijeha, divne sprave
sunca pakla, slave, i našeg raspela;

ali zato kada u noć pružim lakte
radi zagrljaja Opsjeni i Magli,
- znaj da u svom oku čuvam katarakte
suza – i da suza Viru Svjetla nagli.



SUTON U ČOVJEKU

Ne može sve što se voljelo da se drži,
nemaju sve stvari neprekidne veze.
Mnogi list čeznutljiv gorko sunce sprži,
cijeli komad duše ugine od jeze.

Ima i u meni hladan hodnik smrti,
ima trijem kostura i dvorana leša.
I u mozgu mojem mlinica se vrti,
a drage ljubavi trg nemilo miješa.

Tko smije da kaže: srce žrtvovati?
Ipak srce vene, dio za dijelom.
Izgubljeno nikad više se ne vrati,
nikada se više nadat srcu cijelom.

Nisam umro jednom, nego dva-tri puta.
Pitanje me muči: što mi još preosta?
I samo nevrijedni kakav trag moj pluta.
Kad mogu da volim, često već je dosta.

Sklonosti i sreće gade borca trijezna
koji ne oprašta izgubljenu meku.
Svak se čudi novom, i već nitko ne zna
kad pogiba čitav svijet u čovjeku.



KOSTUR VREMENA

Kamo su pale godine?
u kakvu rupu, crni jaz?
Vrati mi sebe, Gospodine,
u suši hladni mlaz.
Kamo su pale plodine?
u kakav mrak? u kakav mraz?

Od svega osta kita riječi,
taj bezutješni spomenar.
Prazninom svaka slovka zveči
i kori: ti si opsjenar.

Riječi su mrtve. Trule. Svele.
A zvuk je možda smisao.
Kaži mi, rujni arhanđele,
zašto sam sve to pisao,
na se kidisao
i nisam izbrisao?

Pala su ljeta u jaz zvuka,
pjesme su pjesnika razočarale.
Danas se liječim znakom muka,
riječi su svoju riječ rasparale.

Leti na vjetru, pljevo ljetine!
Gubi se s virom što je lud zaplesao.
Saopći tamnoj duši svjetine
sreću što sam (sa sebe) prah otresao.

Da, zvuk je možda smisao.
A smisao je nesmisao.




ZA UJEVIĆA

Ne, prevarili ste se u očekivanju.
Ovo nije nipošto jedna tužaljka nad vašim nehajem za velikog čovjeka koji živi, tj. umire među vama. Te tužaljke kojih već bješe dosta suvišne su, besplodne, i nedostojne za one za koje su govorene!

Ne, nipošto, nipošto tužaljka. Nešto posve drugo, jedan posve drugi ton, jedan posve drugi krik.

Ja ne apeliram, ja ne molim. Neću da ponizujem onoga o kojem govorim i samog sebe.
Ja nisam skinuo šešir da u njega spustite filir za čovjeka koji strada i koji nije jednak vama. Ja prezirem, i ne tražeći ništa od vas prolazim. Jer sve ono što biste vi mogli dati, što ste vi kadri dati, da napregnete sve svoje snage, toliko je da se za tim ne treba (i ne smije) prignuti. Ja samo velim ovo: Jedan čovjek koji svaki dan sjedi u Kazališnoj kavani, jedan umjetnik, jedan čovjek s idejama, ukratko jedna pojava koja visoko strši ponad jugoslavenske urođene osrednjosti, živi tragični život i čeka tragičan svršetak.

Bezbroj njegovih banalnih, tj. protivno od tragičnih, suplemenika, morali bi da budu (kad bi to samo mogli osjećati) ponosni što je između njih jedan narastao sve do u tragično.
Moja je radost da sam u općem mnoštvu banalnih našao čak i jednog tragičnoga.
Ako ima još tko od tragičnih koji razumiju ovaj jezik, neka im ova tragična pojava ojača dalje snage da se možda ne bi iz tragičnosti spustili dolje ... k onima.
Kad je jedan tragični sin ove zemlje, koja iz svoje barbarske i mediokritetima plodne utrobe rađa tako rijetko tragične, životom svoje borbene mladosti dojurio u preranu smrt, u dalekom tuđem gradu, »plakale« su novine, revije, publika. Svaki je uzdahnuo: »Hvala Ti, Bože, što moja sudbina nije kao sudbina onoga!«
I poslije toga: »Šteta! Bio je jak talent!«
Publika, novine, revije plakahu što se našao jedan koji se usudio da ne izabere kakav sramotan nego tragičan način života. (Prema životu je dakako mogao odgovarati i svršetak tog života.) Trebalo bi plakati da je njegov život, dakle i svršetak, bio drukčiji nego je bio, tj. da je bio kao život onih koji su »plakali«.

Ja neću ovdje govoriti da li taj život nije mogao da bude i ljepši (ljepota nije ovdje nipošto tek estetički pojam) - jer se u ljepotu ne raste do određenog stupnja -, ali onakav kakav je bio dostojan je poštovanja.
Događaj ovaj s jednim ponavlja se s drugim i trećim ... i tako sve dalje kroz beskonačno vrijeme: sreća za kulturu i za budućnost čovjeka. Zamislite kakav bi se čovjek rodio jedanput u budućnosti kad ne bi dotle vodio lanac tragičnih i jakih. Degenerirano, tupavo. Nešto, čiji bi duh zakržljao dotle da bi se od životinje razlikovao valjda samo svojom tradicijom. (Kad bi samo tijelo mogao vratiti u ono tijelo nekadašnjih ljudi prirode! Ali to je nemogućnost, jer idiotizam ne vraća natrag u snagu nego tjera naprijed u degeneku.)

Da me bolje razumijete, još jedna anegdota:
U ratu između Japanaca i Rusa, japanske su čete u više navrata pokušale probiti rusku liniju, ali su svaki put ostale pred gustim redom bodljikavih žica. Opasnost da će biti poraženi približavala se Japancima. Najedanput se ponudila četa mladih dobrovoljaca da će sama navaliti na Ruse. Oni su se zaletili u trku prema ruskoj liniji i kad su došli do nje, poskakali su svi u zrak tako da se njihova tijela mogu nabosti na red žica koji je branio. Ostali Japanci su trčeći preko crvene naslage tjelesa u kojoj je bila iščezla smrt od žica zadjenuli na tom mjestu pono-snu zastavu svoje japanske pobjede.
Koliko tragičnih heroja duha treba da se spase pobjeda kulture!

Može se dogoditi da pobjeda kulture uopće ne dođe. Pogotovo u jednoj zemlji u kojoj je kultura još embrio može da prođe dugo vremena dok ona naraste.
Da, ova zemlja! U kojoj vidjeh neki dan prizor - o kad bi se samo takvih, prema drugima nevinih, prizora viđalo! - kako gospodin Augustin Ujević, koji je umjetnik i mislilac već deset godina barem, daje nekom piskaralu od jučer svoj rukopis da mu ga odnese u novine. Piskaralo od jučer, kojemu će umjetnost i misao biti još dugo daleko kao publici i valjda zauvijek kao stvaraču, gospodinu Augustinu Ujeviću!

Jednako mogu ubrojiti među pojave koje su kod nas zakon, pojavu da gospodin Augustin Ujević ne može da štampa nijedne svoje knjige u zemlji u kojoj, naprimjer, to isto prije spomenuto piskaralo može da štampa već tri, ulazeći tako iz posljednih brojeva Šišmiša preko tzv. »literarnih revija« Književnog Juga i Savremenika ravno u »slavu«.
Zemlja, u kojoj se slava gradi na širokim čvrstim leđima gluposti, tom odavno poznatom i jedinom izrazu naše tzv. publike!

Gospodine Ujeviću, umjetniče, mislioče, nepopustljivi patniče, ja ne znam hoću li dočekati dok Vas Vaši suplemenici potpuno ubiju. Ali ako dočekam taj čas, neću nad vama roniti svoje suze s vašim suplemenicima. Nego ću stisnutih usana pogledati ladnim pogledom preko jednog svršenog života, koji nije bio nedostojan da se dogodi.

Ja ću činiti svoju dužnost da se često zagledam u vašu zvijezdu i da je pokažem onima do kojih mi bude stalo.

Antun Branko Šimić - Novosti, Zagreb, 1919.


Нема коментара:

Постави коментар