понедељак, 02. мај 2011.

Ana Ahmatova

(1889 - 1966)




Ana Ahmatova (Ana Andrejevna Gorenko) rodila se 24. juna 1889. godine u Velikoj fontani — predgrađu Odese, ali se već u drugoj godini života obrela u Carskom Selu kod Peterburga (Lenjingrada), đe je provela djetinjstvo i mladost do 16. godine.
Njena majka — Ina Erazmova Stogova, ljepotica iz Tverskog, pored divnog obličja, izražene čulnosti — ostavila je Ani u nasljeđe mekotu i senzibilnost duše, trpkost i sjetu, koja nikada nije napuštala umiljato lice. Rodila joj je, uz to, još dvije sestre i dva brata, jednog iz prvog braka.

Otac — Andrej Antonovič Gorenko, naprotiv, bio je strog i bezosjećajan. Sklonost ka poeziji koju je već u ranim godinama njene mladosti primjećivao kod svoje šćerke za njega je bila porok, koji se ne može ničim pravdati. Možda je i zbog toga Ana, od svoje babe Tatarke, s majčine strane, uzela drugi dio svoga pjesničkag imena — Ahmatova.

Uz bezosjećajnog oca rasipnika, porodicu Gorenko pratile su i druge nedaće. Sestre Anine su bolovale i umrle od tuberkuloze, od koje je i Ana bolovala u 16. i 20. godini. Sve je to dovelo do brodoloma u kući i roditelji su se razišli već 1905. godine.

Ipak mladost Ane Ahmatove nije bila neinteresantna. U Carskom Selu, izletištu i ljetnjem prebivalištu carske gospode i velmoža najvišeg sloja ruskog društva, koje je baš tada neumitno počelo da silazi s pozornice svjetske istorije, u divnim parkovima raskošnog zelenila, uz „zamišljene" tihe vode, pored hipodroma, između dugih i prekrasnih drvoreda — rasla je vitka crnooka đevojčica, sanjarila i kradom pisala stihove.

Ljeto je provodila na Krimu, na obalama Crnog mora, predajući se „žestoko" suncu i talasima. Oni koji su Ahmatovu poznavali iz tih dana, pisali su da je to nježno, krhko stvorenje najviše ličilo na vilu iz narodnih predanja. Bijele puti, poput snijega, duge crne kose, sjekla je oštre valove crnomorske „upravo" kao vila brodarica.

A šta je to krhko đevojče moglo da uradi u poeziji?

Početkom 20. vijeka propjevao je i nježni glas Ane Ahmatove. Istina, ona je pisala pjesme u gimnazijskim klupama u Peterburgu i u Kijevu, đe je završila gimnaziju 1907. godine i upisala pravne nauke, koje je baš nijesu mnogo privlačile. Ali prva knjiga „Veče" izašla je 1912. godine, a 1914. druga — „Brojanice".

„Veče" i „Brojnice" već su Ahmatovoj donijele simpatiju i slavu. „Ove knjige su postale književni događaj", pisao je njen savremenik K. I. Čukovski. „U rusku poeziju ušla je rijetka po svojoj ljepoti, uvjerljiva za čitaoca, lapidarna, dragocjena, zategnuta ženska nota". O njoj su s uvažavanjem pisali istaknuti kritičari u istaknutim žurnalima. Njeni stihovi su ulazili u modu, u život, u spomenare. Čukovski je govorio da je njene stihove, iz pjesme „Pjesma poslednjeg susreta" zapamtila cijela Rusija.

U 1910. godini Ahmatova se udala za Nikolaja Gumiljeva, jednog od predstavnika kružoka „Akmeista" čiji su članovi bili još Osip Mandeljštam, Vladimir Arbut, i Mihail Zenkejevič. Ta Petrogradska grupa pjesnika, mada je, u krajnjoj liniji pripadala simbolistima, nastojala je da prevlada njihovu mističnu i mračnu narav, njihovu književnu čistotu, čehovsku uslovljenost i nadsocijalnu zainteresovanost.
Putujući s mužem u Pariz, zatim u Švajcarsku i vrativši se ponovo u Petrograd, Ahmatova je sazrijevala kao pjesikinja, širila svoje književne vidike studirajući istorijske književne nauke, posebno proučavajući Homera, grčku tragediju, zatim Vergilija, Katula i Dantea, Šekspira. Istočni spjevovi i Biblija, takođe je privlače kao i francuska poezija. Puškina detaljno proučava.

Nastupala je na književnim večerima sa Blokom, Anesenskim, Ivanovim, ali je bila uvijek tiha, povučena, s pečalnim usnama na izuzetno blijedom licu. Umjetnik Anengsov, jedan od autora njenih portreta, pisao je: „Sjeta je bila najkarakterističniji izraz na njenom licu. Čak i kada se smijala. I ta očaravajuća sjeta činila je njeno lice izuzetno lijepim. Nijesam mogao odvojiti pogled od njega. Visoka, tanana, lijepo građena ličila je na petnaestogodišnju đevojčicu.

Još u svojim ranim pjesmama pokazivala je uzuzetnu intuiciju, složenu senzibilnost i dar predskazivanja. Čuveni slikar Modiljani, koga je srela 1911. u Parizu, divio se njenom pogađanju misli, otkrivanju tuđih snova. „Duboka, tajanstvena, mjesečeva polunoćna struja takla je kroz njene stihove", primjećuje Banikov. „Intuicija i duševno pamćenje Ahmatove čudesno su se ređali u jasnom, čistom i, po shvatanju K. Čukavskog, geometrijski tačnom mišljenju, ne mijenjajući se do kraja života.

Majstorstvo detalja, psihološki dobro uočenih i probranih, svaka riječ izabrana s neobičnom strogošću, smisao za lapidarnost, za minijaturu, bez obzira da li pjesnikinja oslikava pejzaž ili portret, strast ljubavi, ili žestinu bitke — davali su njenim pjesmama uvjerljivost, ubjedljivost, plijenili pažnju čitaoca.

„Umjetnička jasnoća Ahmatove, psihološka dubina njene poezije nerazdvojno su vezani, slivani s fonetikom, zvukovnom bojom njenog stiha. Strofa i faza ne javljaju se u Ahmatove kao neki elementi muzikalne proizvoljnosti, crteža, kako je to bilo u mnogih njenih savremenika simbolista. Pažnja u stihovima Ahmatove prenešena je na intonaciju, na riječ, nosivu riječ... Čitatelj s osobenom jasnoćovi iz njenih pjesama upija prvosazdanu svježinu ruske riječi, punoću njenog zvuka, njegovu reljefnost, njegovu boju i ukus, njegovu težinu", »konstatuje N. Banikov.

Poetesa Ana Ahmatova sa ogromnom silom lirizma pisala je o ljubavi. Ljubavni stihovi Ahmatove tkaju čitavu povijest sa mnoštvom mizanscena, peripetija, lica koja su se našla u njenim vrtlozima slučajno ili neslučajno. Susreti i rastanci, nježnost, osjećanje krivice, razočarenje, ljubomora, ogorčenje, čežnja, razdraganost srca, neispunjena očekivanja, samozadovoljstvo, gardost, tuga i gorčina i razni oblici i pojavnosti ljubavnog zanosa i žara. Tu je i ljubav prema bližnjima, na rodoljublje.
No, ljubav je rijetko srećna, češće je trpnja, gorčina, patnja, a nerijetko se pretvara i u tragediju, koja za čitav život ostavlja u duši bolni pečat, na licu pečalnu masku. „Kao i u likovima u stihovima Ahmatove u duši pjesnikinje je živjela istinska potreba o pravoj ljubavi, vreloj ni čim ne unakaženoj", kaže Banikov.

U lirici Ahmatove otkriva se bogatstvo, ne samo njenog, duhovnog života, nego čitavog njenog pokoljenja. Eto, otuda i „Veče" i „Brojnice" i „Belo jato", i
„Bokvica" (1921) i „Anno Domini (1922), mada su neki kritičari smatrali da je stihotvorenije Ahmatove lirski dneviik, nose iskustvo čitavog pokoljenja.
Ljubavne pjesme pisane u prvom licu, nijesu, dakle, samo ispovijest duše pjesnika. Prije bi se relčo da je u njima sadržana ispovijest njenog vremena. To se naročito pokazuje u pjesmama koje je pisala u godinama prvog svjetskog rata, a zatim oktobarske revolucije.

Vrijeme je pokazalo da nijesu bili u pravu ni oni kritičari koji su poeziju Ahmatove smatrali kamernom u negativnom smislu. Visoko majstorstvo, izvrsna versifikacija, lakoća u pjevnosti stiha davali su joj tek kamerni prizvuk.

Još manje su u pravu oni koji su smatrali da se Ahmatova bavi ograničenim brojem tema i motiva, ograničavajući svoje pjevanje i na mali broj poetskih slika. Zar u njenoj poeziji nijesu našli mjesta: široke ruske stepe, rijeke, divne šume, ptice, proljeće, ljeto, jesen, „škrta Tverska polja", „zlatni Bahčisaraj", divni stupovi Hersona „Pavlovsk brežuljkasti", „zamišljena voda", prekrasni grad na Nevi, sa čuvenim mostovima, kolonima, arkadama. . . Zar to ne govore i ovi stihovi:

,,Ti znaš, ja se patih u nevolji
I gospoda za smrt svoju moljah,
Al' jednako u sećanja volji
Behu meni škrta Tverska polja,
U bunaru zaronjene ptice,
Ključi pene — nad njima oblaci,
Na ogradi škripave vratnice,
Miris hleba u tuge ugarci. .."

Onaj plodonosni uticaj u razvoju poetske ličnosti dogodio se Ahmatovoj baveći se Puškinom, i pišući o njemu. S te strane u poeziji Ahmatove učvrstila se ta klasična nota, koja se naročito ogleda u stihovima iz knjiga „Belo jato", „Bokvica" i „Anuo Doimini".

U životu Ane Ahmatove, kao i u njenoj poeziji, nijedna čaša meda nije ispijena bez otrova, bilo je dosta ljubavi, ali i gorčine. Pored „bogatog" djetinjstva u Carskom Selu i na obalama Crnog mora, brodolomi u porodici činili su to djetinjstvo i nesrećnim. I dalje kroz život pjesnikinju prate slični događaji. Sjaj Pariza, Venecije, Firence, zamjenjuje brodolom u braku, samovanje u Slepnjevu, u koje je redovno odlazila sve do 1917. godine. Ratni vihor i gladne godine poslije rata imale su svoju cijenu trpljenja i življenja. Ni Staljinove čistke, takođe, nijesu je zaobišle. Njen sin Lav Gumiljov tek je 1956. rehabilitovan.

Nešto od ovih događaja našlo se u njenoj poeziji. Poema „Rekvijem", koja se sastoji od pojedinačnih pjesama obrađuje taj period. Ona u cjelini nije objavljena u Sovjetskom Savezu.

Iz neposrednog predratnog perioda i prvih dana rata je i knjiga pjesama „Trska", a tek 60-tih godina pojavila se njena „Sedma knjiga" i „Poema bez junaka", koju je pisala više od 20 godina.

Za vrijeme života pjesnikinje i poslije njene smrti (marta 1966) objavljeno je više zbornika njene poezije.

Izvor:
Tomislav Šipovac: Rimama ljubavi na izazove vremena



LJUBAV

Čas u zmička obmota se klupče,
Oko srca koluta i čara,
Čas celoga dana ko golupče
Sa prozora guče, zagovara.

Čas u inju razgori se, sevne
Iz cvetova uspavanih boja.
Čas potajno usred duše pevne
Zaleluja niti nespokoja.

Ume tako slatko da zarida
S ustreptalih struna violine,
Zagonetkom srce da iskida
Iz osmeha što nenadno sine. 


U CARSKOM SELU

Razigrani konjići poletni
Po aleji, griva dugi vali...
Ja te volim, grade zagonetni:
Zavoleh te u prvoj pečali.

Čudno pamtim: duša kao rana
Zapečena, u bunilu sniva. ..
Ko igračka sad sam razigrana,
Ko papagaj, moj drug, samoživa.

Bol mi grudi ne tišti, ne zove.
Gledni, tuga iz oka ne lazi.
Ne volim tek zalazaka časove,
Vetar s mora niti reč: „odlazi".

II

A tamo je moj mramorni dvojnik
Opervažen, nad njim javor sneni.
On, zanesen šuštanjem zelenim,
Jezerskoj je vodi dao svoj lik.

Svetli su mu daždi s lica sneli
Tugu, ranu ohladio žamor.
Ah, pričekaj, ti hladni i beli,
I sama ću da postanem mramor.


* * *

Pod tamnim je velom ruke svila...
„Zašto si ti danas tako bleda?"
„Zato što sam njega napojila
Pićem tuge i oporog jeda".

Pamtiću to: hodom je pijanim,
Iskrivljenih usana do grča
Niz stubište sišao. Ja za njim,
Krilca se ne dotičući, strčah.

A pred kućom kriknuh: „Sve je šala!
Ako odeš, umreću naprasno".
Nasmej'o se sav zelen od žala:
„Hladno ti je, idi, već je kasno".


* * *
Sećanje na sunce u srcu bledi,
Žuti trava.
Pahuljice retke, vetar što se jedi —
Ovejava.

U kanalima uskim već zamreće
Voda usred pada.
Ovde nikad ništa desiti se neće,
O, nikada.

Na nebu pustom tek iva ostala,
Lepeza vetrena.
Možda je bolje što nisam postala
Vaša žena.

Sećanje na sunce u srcu bledi.
Tama obuzima?
Možebit... Doći će noćas, dah se ledi
Zima.


VEČERNJI SATI

Večernji sati nad stolom minu
Neopozivo - bijela stranica
Mimoza miriše na Nicu i na vrućinu
Kroz mjesečinu leti ogromna ptica
Čvrsto sam kosu noćas splela
Kao da će mi trebati kosa
Kroz prozor, bez tuge, dugo gledam
Na more puno talasa ko otkosa
Koliko snage imaju oni
Što čak ni književnost ne mole!
Ne podižu se kapci umorni
Čak ni kad čujem da me zove.


NEĆEMO PITI IZ ISTE ČAŠE

Nećemo piti iz te iste čaše
ni vodu, a ni slatko vino, niti
ljubiti se u rano jutro naše,
ni navečer kroz prozor motriti.
Ti dišeš suncem, mene luna plavi,
ali u jednoj živimo ljubavi.

Uvijek je nježni prijatelj sa mnom,
s tobom je vedra prijateljica tvoja.
Ali ja shvatam strah u oku tamnom,
i ti si krivac moga nespokoja.
Mi susrete odužujemo svoje,
a mir naš sačuvaćemo suđeno je.

Tvoj glas u mojim pesmama se vije,
u stihovima tvojim lebdi moj dah.
O, ima plamen kojega ne sme
dotaknuti ni zaborav, ni strah.

I da znaš kako sad privlače mene
te tvoje usne suve i rumene.


PESMA POSLEDNJEG SUSRETA

Studen mi je pakla grudi takla.
Korak se u laku dao drhtavicu.
I ja na desnu ruku sam namakla
S leve rukavicu.

O, koliko ovde stepenica ima
A ja sam verovala — tri.
Šapat jesenji među klenovima
Prošumi: „Umri sa mnom ti!

Varljivost života sreću mi zakrili.
Prevrtljiva sudba nasmeja se zlobom".
Ja mu odgovorih tiho: „Mili,
Meni, takođe. Umreću sa tobom".

O poslednjem pesma to beše susretu.
I ja pogledah na sumorni dom.
U spavaćoj sobi, ko na drugom svetu,
Gorele su sveće ravnodušno za mnom.



* * *
Ukrašenim tuk'o me kaišom
Moj muž — do modrica tela
Zato što ti sa prozora krišom
Motriš. Svunoć u vatri sam bdela.

Sviće. I nad modrom kovačnicom
U kolute dimčić se izvio.
A ti sa mnom tužnom sužnjanicom
Opet nisi — opet nisi bio.

Ja sam tebi, uz ranjenu dušu,
Sudbu-muku prinela na dlanu,
A možebit ti voliš plavušu,
Riđokosu milu, nasmejanu?

Ja ne umem skriti jauk pjani.
Srce tuži, u duši bol grsti.
Tanki zraci, ko sablasni prsti,
padaju na čaršaf nezgužvani.



* * *
Da mudro živim već sam naučila,
Gledajuć' u nebo i moleć' se bogu
I da dugo skitam da bih izmučila
I nemir duše i dušu ubogu.

A kada u dolji vetar prene čičke,
Grozdovi rjabine sviju se po plotu,—
Ja veselo slažem mozaik-kamičke
U pesme o divnom prolaznom životu.

Vraćam se. Tople dlanove mi liže
Baršunasti mačak, preduć natenane,
I jarki se oganj razgoreva, striže
Nad vodom iz modrih dimnjaka pilane.

Samo tišinu cepne iznenada
Krik rode koja već sleće na krov.
Ako na vrata pokucaš sada —
Neću čuti tvoj zov.


* * *
Sahrani, sahrani, ti vetre, mene.
Najbližih mojih na pogrebu nije.
Okolo mrtvih već lutaju sene,
I disanje je zemlje potmulije.

Biće moje beše slobodno i žedno
Ko i ti i htede još životne muke.
Pomiluj, vetre, ovo telo ledno
I prekrsti mu u nedrima ruke.

Zatvori na njemu ovu crnu ranu
Pokrovom tkanim od večernje tame.
Naredi sutonu plavome, svečanu
Da nada mnom čita tihe psalme.

Da bi bilo lakše osamljenoj meni
Sna poslednjeg zgasit' buktinju goruću,
Šumite svom snagom, visoki jaseni,
O proleću, o mome proleću


SIVOOKI KRALJ

Slava tebje, bolu preduboki,
Juče umro kralj je sivooki.

Veče beše jesenje, nemirno,
Moj muž, došav rekao je mirno:

Iz lova ga doneše u selo.
U starom mu dubu našli telo.

Za kraljevnom žal. Bol je opsada.
Samo za noć postala je seda.

Uzev lulu sa kamina, tmurno
Na noćni rad pošao je žurno.

Devojčicu istog trena prenem
I gledam u sive oči njene.

Nad prozorom šapuće topola:
„Nema kralja, ovo je noć bola".

 
PODRAŽAVANJE I. F. ANENSKOGA

S tobom mojom prvom ćudljivicom
Opraštah se. Istok granu plavim.
Ti si rekla: „Zar da zaboravim?"
A ja ipak odoh s nevericom.

Izranjaju izanđela lica —
Bliska danas, a sutra daleka.
Zbog čega sam uglove stranica
Tu previo, i zašto me čeka

Ono mesto oproštajnog trena
I samo se u knjizi otvara?
Zar godine behu samo pena,
Otplovivši, ne raspretav žara?

Još si rekla: „Srce je kameni
Stup čekanja, a od vatre bila".
Ni sad ne znam da l' si bliska meni
Samo bila, il' si me ljubila.


VEČERNJA SOBA

Govorim sad reči koje tami streme
I samo se jednom rađaju u duši.
Pčela oko bele zuji hrizanteme.
Jastučić starinski za miris me guši.

U sobi, čiji prozori su uski
Još prebiva ljubav i starine skrama,
I nad krevetom napis po francuski
„Gospode, smiluj se nad nama".

Kazivanje drevnih, tajanstvenih slova,
O dušo moja, ne diraj ne išti...
Buni se odbljesak sevrljskih kipova
Ispod odežda tame što ih tišti.

Poslednji zračak žućkasti i gordi
Vene u buketu jarkih georgina
I, ko u san, kaplje: zvuk sa violina
I s klavira jecaju akordi.


UVEČE

Oplakuje tiha muzika predvorjem
Ispaćene duše tajanstvenu bedu.
Sveže i oštro mirišu morem
Sa poslužavnika ostrige u ledu.

„Prijatelj sam ti", šapće, a uzdisaj
Meni se ote kada mi ramena
Dotače tek nežno, i iz mene žena
Zavapi ruku njegovih zagrljaj.

Pogled mu je pogled mačaka i ptica.
Na jahačice se jedre tako gleda.
Ispod laganog zlata trepavica
U oku se osmeh spokojan ogleda.

Napeve setne sred šumnoga plesa
Zakovitlani uvis diže dim:
„Blagoslovi, bože presvetli, nebesa,
Ti si noćas prvi put s ljubljenim".



ODLOMAK

... I nevidljiv neko u drveća seni,
Uznemiriv lišća opalog sloj —
Kriknu: „Šta uradi sa tobom voljeni,
Šta uradi voljeni tvoj?

Kao u gustoj ogreznuli tmuši —
očni ti kapci sviti otežali.
On ti ostavi ljubav koja pali
Otrov sumnje i tugu što guši.

Prestala si davno ubode brojati
Tupih igala u umrle grudi.
Lakše ti se živoj sa zemljom spojiti
Nego sa osmehom koji nadu budi..."

„Skrivaču crni i hitri bez stida,
Sa pakošću niskom što vreba u seni:
On je tih i nežan i privržen meni
I volim ga više od očinjeg vida".


***
I tvrda, hladna riječ je pala
Na žive grudi, kocka jada.
Svejedno, sve sam to već znala
I smirit’ ću se, bar se nadam.

Još mnogo posla predstoji meni:
Treba i spomen da posivi,
Treba, da duša okameni,
Učiti opet kako da živim.

Svejedno, vrelo šumi ljeto,
Kao da praznik neko slavi.
Odavno ja sam znala sve to,
I pustu kuću i dan plavi.




* * *
Iz mojih očiju sivih mami
Još uobrazilju česta slika;
Kao u mojoj tverskoj osami:
Sećam se gorko tvoga lika.

Prekrasnih ruku srećni zarobljenik
Na obalama usnule Neve.
Dogodilo se (htede ti il' vreme?)
Da moj znameniti budeš savremenik.

Govorio si: „Ti si zadovoljna..."
Pođi i ubij svoju ljubav, je li...?
Nisi znao da će venuti bezvoljna
Krv moja i duh zamreti veseli.

A ako ja umrem (o ne da se branim),
Ko će moje pesme o tebi da piše?
Ko će rečima još neiskazanim
Pomoći da ti zov pesme usliše.


* * *
Prvi zraci, blagoslov od boga
Ljubljenom skliznuše po licu.
No, on samo pobleđe od toga
I u sna se uvi nevidicu.

Jamačno od poljubaca slađa
Toplota ga neba dirnu zrakom.
Nekad davno kada bejah mlađa
Usnama ga uspavljivah tako.

A sada ja u miru telesnom,
Al’ ljubavi neutešnoj strasti,
Njemu letim na krilima pesmom
U jutarnjim zracima plavkastim.



***
Dugo, dugo kroz sela i luge
Išao je i pitao redom:
„Gde je ona, svetlost moje tuge —
Njenih oči sa zvezda pogledom?

Sve vedriji i manje snežniji
Proleća se nižu dani novi.
Sve je češće sanjam, sve nežniji
O njoj su mi snovi.

I došao u naš grad je tmurni
U smiraja predvečernjeg tren.
Mislio je još na London burni
I sanjao Venecije rumen.

A u crkvi, svod visok i tanak,
Nad granitnim sjajem blešti srmom,
Molio se za novi sastanak
Sa ljubavlju i radošću prvom.

Nad prestolom u okovu zlata
Božji vrt se rasja vatrom bledom.
Tu je ona. Sevnu umiljata
Svetlost oka sa zvezda pogledom.



* * *
Dvadesetprvi. Noć je. Ponedeljak.
Prestonica u magli se davi.
Kakav je to stvoritelj smetenjak
Koji ljubav na zemlji ostavi?

Od dosade il' lenjosti svoje
Svi u život poveruju pravi:
Susreta se i rastanka boje
I pevaju samo o ljubavi.

Nekima se i otkrije tajno,
I tišina svije im svoj hlad.
Mene ona zavede beskrajno
I od tada bolujem svoj jad.


NOVOGODIŠNJA BALADA

Mesec se zapliće u oblaka kolu,
Baciv u salon tek pogleda zor.
Šest pribora je večeras na stolu,
I još jedan nedostaje pribor.

Moj muž i ja, prijatelji naši
Sa godinom srećemo se novom.
Zašto su mi prsti krvavi? U čaši
Zašto se vino meša sa otrovom?

Domaćin prvi podiže zdravicu,
Titrajući kruto ko plamen na sveći:
„Ja pijem za našu plodnu oranicu,
U koju ćemo svi na kraju leći!"

Drugi, u oči pogledavši moje,
Kao da traži neki odraz sveti,
Reče: „Ja pijem za stihove tvoje,
U kojima ćemo svi živeti".

Treći, kad ponoć otpoče da bije
Pomalo lenjo sa staroga sata,
Kao da moje tamne misli hvata,
Reče odvažno: „Ja za njega pijem. . .
Koga još nema — za sedmoga brata!"


LOTOVA ŽENA

“Žena pak Lotova obazre se idući iza njega
i u slani se kamen pretvori”.

Knjiga postanja



Za izaslanikom boga je išao,
Ogroman, svetao preko gore crne,
A nemir ženin, vreo, nestišao,
Još ga je zvao da se bar osvrne.

„Pogledaj kule prekrasnog Sodoma,
Parkove gde pevah, dvore gde sa prela,
Prozore puste visokoga doma,
Gde sam ti rodila dete, gde sam čela".

Okrenula se, i sa smrtnom bolju
Zavapiše oči, sa prizorom srasle.
Telo se prozračnom ukrutilo solju,
I noge joj hitre za zemlju prirasle.

Ovu divnu ženu oplakati ko će?
U ošptem gubitku njen udio šta je?
Samo srce moje nikada ne hoće
Zaboravit': život za pogled se daje.

Нема коментара:

Постави коментар