среда, 04. мај 2011.

Viktor Igo

(1802. - 1885)
  
Viktor Igo! Šta sve ne kaže i ne krije u sebi to čudesno ime, taj magičar riječi i simbol slobode! Teško da je bilo pisca većeg i blistavijeg uspjeha: poznat u osamnaestoj godini, čuven u dvadeset petoj, slavan u tridesetoj; još je gorio bujnom mladošću a bio je vođa čitavog jednog novog književnog pokreta; vole ga i narodne mase i duhovne elite; cijela se književna mladost ushićuje njime i opija njegovim djelom; Luj XVIII i Šarl X nagrađuju njegove divne stihove; Luj-Filip ga imenuje za člana Gornjeg doma; liči na pravog književnog vladara. Prognan iz domovine, zbog buntovnog stava i slobodarskih ideja, postao je još veći u izgnanstvu, i vratio se posle devetnaest godina, kao narodni idol i sijedi prorok. Umro je u slavlju kakvo nije strekao nijedan Francuz. Prve časove svog vječnog sna prospavao je pod Slavolukom, čast koja je, pored neznanog junaka i pobjednika iz Prvog svjetskog rata, dosada samo njemu ukazana. Do Panteona, u kom počiva, otpratio ga je cijeli jedan narod, žaleći ne samo svog najvećeg pjesnika, nego i velikog čovjeka, koji je bio nadahnut svim plemenitim mislima i osjećanjima, koji je osjećao sve radosti i sve patnje, volio istinu i dobrotu i pomagao čovjeku da se uzdigne, da bude bolji i srećniji, vodeći više od trideset godina neumornu borbu protiv svih unižavajućih predrasuda, protiv teokratije i eksploatacije, protiv socijalnih nepravdi i mračnjaštva, protiv svih društvenih okova koji sprječavaju slobodan razvoj čovjeka.

Igo se - poput Getea u njemačkoj književnosti - ogledao u gotovo svim književnim vrstama, ostavivši golem opus u kojem se, međutim, teško mogu razabrati neke faze, pa niti neko spajanje klasicizma i romantizma kakvo bijaše prisutno u mnogim Geteovim djelima. Bavio se i politikom, pa je u mladosti pristao uz monarhiste, zatim se priklonio demokratima, 1848. borio se na strani republikanaca, a 1851. bio je prisiljen otići u progonstvo, đe je ostao sve do sloma Drugog carstva. Godine 1870. vratio se u domovinu i uživao slavu najvećeg francuskog književnika, koji je imao i vrlo jak uticaj na tada već u Francuskoj podosta snažno izraženo "javno mnijenje".

Pjesničku slavu je stekao već zbirkama lirskih pjesama “Istočnjačke pjesme” i “Jesenje lišće”, ali se uglavnom smatra da su mu najbolje kasnije pjesme satiričkog i refleksivnog karaktera, kao “Kazne” i “Kontemplacije”, a zapamćena je i kao grandiozni poduhvat “Legenda vjekova” , zamišljena kao niz pjesama u kojima se obuhvata cjelokupni razvitak čovječanstva. Drame su označile pobjedu romantizma u francuskom pozorištu, no u njima prevladava lirika, pa i retorika, a nedostaje prave dramske radnje. Od brojnih pak romana i pripovijedaka svjetsku su slavu stekli “Bogorodična crkva u Parizu” i “Jadnici”.

Premda je Igo bio neprikosnoveni vođa i prvak romantizma u Francuskoj, najveći dio njegovog stvaralaštva kojim je stekao svjetsku slavu ipak pripada, barem vremenski, kraju romantizma i prelazu u novu epohu, tako da ga istoričari književnosti uglavnom svrstavaju u „drugu generaciju romantičara“.



BOGORODIČNA CRKVA U PARIZU

Iako je sav u političkoj groznici, Igo se 1. septembra vraća Bogorodičinoj crkvi u Parizu. “Kupio je bocu mastila i veliki vuneni triko, odijelo zaključao, kako ne bi dolazio u iskušenje da izlazi, i sav se predao svom novom romanu. Toliko je obuzet svojim stvaralaštvom da ne osjeća ni umor ni hladnoću, i usred zime radi pored otvorenog prozora. Poslednjim kapima mastila završio je posljednje redove romana 14. januara (1831). Radeći tako silovito i munjevito, on je za četiri i po mjeseca.napisao jedno od svojih i najvećih i najboljih djela. On se toliko bio saživeo sa ličnostima svoga romana da je, po završetku, bio tužan, kao da se rastao od starih prijatelja”.

Roman je objavljen 16 marta, usred mučne političke atmosfere. Julska monarhija već je stvorila nezadovoljnike među kojima je i Viktor Igo, koji oštro napada novi poredak. Dolaskom na vlast Kazimira Periea, koji je protiv sebe imao napredne liberale i revolucionarne elemente, pojačano je nezadovoljstvo i zaoštrena politička borba. Ipak, djelo značaja i vrijednosti Bogorodičine crkve u Parizu nije moglo ostati nezapaženo i ono je za godinu dana doživjelo sedam izdanja. Opšti utisak je bio, kaže Pjer Moro, „zasjenutost i zadivljenost pred jednim takvim raskošem umjetničkih bogatstava."

Bogorodična crkva istorijski je roman. Radnja se zbiva 1482. u Parizu, a izvanredno je opisana katedrala Notre-Dame - koja simboliše romantičarski shvaćen duh srednjeg vijeka - i raspojasana svečanost na trgu pred katedralom.

Glavni lik je nakazni grbavac Kvazimodo, kojeg je kao ostavljenog dječačića našao arhiđakon Frolo, vaspitao ga i postavio za zvonara, pri čemu je Kvazimodo ogluvio od zvukova gigantskih zvona. Siže počinje kada se Frolo zaljubi u ljupku Ciganku Esmeraldu, zapravo dijete koje su Cigani ukrali. Esmeraldu noću napadaju dva muškarca, no spašava Febus de Šatoper, u koga se ona smrtno zaljubljuje. Prvi je napadač pobjegao, a drugi je uhvaćen; to je Kvazimodo, kojeg je poslao Frolo. Kvazimodo je osuđen na bičevanje i stub srama, no kada on pati od bičevanja i žeđi, a svjetina mu se izruguje, Esmeralda mu se smiluje i donosi mu vode. To je poenta: u duši grbavca nastaje preokret.

Frolo ne odustaje od namjere da se domogne Esmeralde. Posredstvom Febusa on s njom ugovara sastanak, ali kada primjećuje da je Esmeralda u Febusa zaljubljena, probode ga u nastupu ljubomore i pobjegne. Esmeralda je optužena da je pokušala ubiti Febusa, koji je ipak preživio. Podvrgnuta mučenju, ona priznaje sve što od nje traže, pa je osuđena na smrt. Febus ništa ne preduzima da je spasi, ali zato joj Frolo nudi spas ako mu postane ljubavnica. Esmeralda zaprepašćeno odbija, a Frolo dopušta izvršenje smrtne kazne.

Pred izvršenje, međutim, koje je trebalo da se obavi pred katedralom, Kvazimodo se spušta užetom i odnosi je u crkvu. Tamo je zaštićena, no ne može napuštiti katedralu, a Kvazimodo se brižno za nju stara, izbjegavajući čak da je plaši vlastitim izgledom. Pisac Grengoar, koji je ranije u napadu takođe pomogao Esmeraldi, a kojeg su oteli Cigani i odlučili ga ubiti jer nema novaca, pa se spasio tako što je Esmeralda iz samilosti pristala da se s njime vjenča "na ciganski način", skuplja gomilu Cigana i lopova kako bi oslobodili Esmeraldu. Kvazimodo je međutim brani, baca na gomilu kamenje i rastopljeno olovo, jer misli da je hoće oteti. Vojska na kraju rašćera napadače, no za vrijeme meteža bitke Frolo i Grengoar ušuljali su se u katedralu i odveli Esmeraldu. Frolo je, međutim, pred poćerom ugurao u ćeliju časne sestre Godule u obližnjem samostanu, uz povike da je to Ciganka, a Godula je mrzila Cigane, jer su joj oteli dijete. To je dijete zapravo Esmeralda, no Godula je prekasno prepoznaje prema papučici koju Esmeralda nosi kao amajliju: Esmeraldu odvedu i objese je. Frollo i Kvazimodo posmatraju vješanje, no kada Frolo prasne u smijeh, Kvaziimodo ga baci s tornja. Zatim odlazi na mjesto đe bacaju tijela obješenih, zagrli mrtvu Esmeraldu i ostaje tako do smrti.

Prema svom značenju, to je tipičan roman epohe romantizma. Sve što je oduševljavalo romantičare u njemu je prisutno: izuzetno strasni likovi, zanimljiva i zapletena fabula, pokušaj da se shvati duh srednjovjekovlja, zlo i dobro tamo đe se ne očekuju, suprotnosti Cigana i lopova s jedne strane, a državne i crkvene vlasti s druge, a iznad svega uvjerenje u moć saosjećanja. U njoj je, naime, Igo nazirao rješenje temeljnog društvenog problema odnosa između slabih i nemoćnih s jedne strane, a jakih i moćnih s druge, između potlačenih i tlačitelja, između bogatih i siromašnih, između srećnih i nesrećnih, koje prosvjetiteljstvo nije uspjelo riješiti.

Da bi istorijske i lokalne boje bile što tačnije, što vjernije stvarnosti, Igo se podrobno dokumentovao u mnogim memoarima, istorijskim spisima i arhivama. On je zatim od prikupljenog materijala probrao ono što je karakteristično za doba koje je vaskrsavao i, zahvaljujući svojim izvanrednim sposobnostima da zamisli i predstavi daleke događaje i odsutne stvari, oživio svu tu sirovu građu svojom bujnom maštom i svojim snažnim umjetničkim dahom u nizu ogromnih fresaka, slika i živopisnih prizora najrazličitije boje.

Intriga romana, međutim, plod je piščeve bogate fantazije. To isto važi i za ličnosti. Od glavnih junaka samo su Luj XI i Grengoar istorijske ličnosti. Ostale su djelo piščeve mašte i često su toliko neobične i izuzetne da ih ne možemo smatrati za predstavnike jednog određenog društva i jednog određenog doba, iako žive snažnim životom. Njihova psihologija nije produbljena, iako ima veoma tananih psiholoških analiza. Igo slika ličnosti radije prema njihovoj spoljašnosti. Po onome kako misle i šta osjećaju, one više liče na savremenog čovjeka nego na ljude XV vijeka.

Ali zato je slika staroga Pariza, njegovih običaja, naravi, vjerovanja, predrasuda, njegove umjetnosti i civilizacije ne samo umjetnički živa i kolorisana nego i istorijski vjerodostojna. Pišući o istorijskoj tačnosti Igovog romana, arheolog Fedo kaže: „Nikada,: nijedan čovjek nije napisao nijedan odlomak iz arheologije koji vrijedi kao istorija, kao tačnost, kao zanimljivost, kao boja, kao misao, stoti dio glave ’Bogorodičina crkva u Parizu’ i ‘Pariz sa visine’”. Arhitekt Lasi kaže da mu je Igov roman bio od velike pomoći pri obnovi stare katedrale, dok se Emil Mal, čuveni istoričar srednjevjekovne umjetnosti, nije ustezao da kaže: “Mi smo s mukom pokazali ono što je pjesnik osjetio intuicijom genija”

Igova vizija toliko je snažna da često sve ostale senzacije preobražava u vizuelne slike koje imaju moć priviđenja. Te su halucinacije ponekad toliko jake da ličnosti romana u mrtvim stvarima vide živa bića. Kad šatrovci jurišaju na katedralu, njima se čini da se na vrhu tornjeva sve statue đavola i zmajeva kreću, da se guje smiju, da čudovišta kevću, da salamandre duvaju u plamen a aždaje kijaju u dimu. Esmeraldi se čini da sve sprave za mučenje idu ka njoj sa svih strana da je bodu, stežu, muče.

Igo je isto tako dramatičan i slikovit evokator narodnih masa. Uz staru katedralu, narod je glavna ličnost romana, narod svih staleža "svih naravi, i svih običaja, od studenata do vlastele i šatrovaca. I, sve te mase žive snažnim životom, i kad se, radosne zabavlaju, i kad se, kivne bune ili jurišaju na Bogorodičinu crkvu. Kroz njih “upoznajemo dušu Pariza s kraja XV veka”.

Ali, ono što je najljepše i najtrajnije u ovom romanu, to je poezija u svim njenim oblicima: epska poezija u silovitom oživljavanju prošlosti, mrtvih stvari, sredina i kolektivnih bića; lirska poezija toplih pripovijesti i snažne opisne boje; dramska poezija raznolikih prizora, čas silovitih i svirepih, čas dirljivih i nježnih koji se lako i prirodno odvijaju na prostranom platnu starog Pariza.

Bogorodičina crkva u Parizu napisana je takvim jezikom i stilom da liči na divnu poemu u prozi. Igo je čarobnik riječi. Njegov je jezik raskošno bogat. Igo ima u najjačoj mjeri razvijeno osjećanje za živost, izrazitost, linije i boje. Njegova je rečenica vajana, reljefna, blistava, praskava, kolorisana, živopisna, i takmiči se sa plastičnim umjetnostima. Zbog piščevog jedinstvenog slikarskog dara, u njegovom romanu stvari žive dubljim životom nego ličnosti. Živopisnost je potisnula analizu, dekor je apsorbovao čovjeka.

Svi se kritičari bez razlike, i stari i sadašnji, dive izvanrednim stilskim bogatstvima djela, čudesnoj orgiji zvukova i tonova, i ritmičkom treperenju rečenica. Čim se djelo pojavilo, ono je svakoga zadivilo čudesnim bogatstvom jezika. „Ponekad jezik je tako čudan i neobičan da izgleda kao da se pisac služio nepoznatim slovima nekog prastarog narječja", pisao je jedan Igov savremenik, dok Tibode nalazi da je Bogorodičina crkva u Parizu jedna od kreacija francuske proze, „remek-djelo slikanja sredina" i „pravo remek-djelo umjetničkog pričanja".

Igo je majstor pripovijedačke umjetnosti. On priča živo, tečno, slikovito, jezikom koji združuje „arhaizam sa najblistavijom modernom bojom", tonom u kom se neusiljenost običnog, prostog govora miješa sa uzvišenošću, lirizmom i patetikom.

Igo je majstor i kompozicije. Sve je logički povezano i harmonički stopljeno u ovom romanu složene intrige i obilja materijala. Ni uvođenje čitavih glava iz istorije umjetnosti nije narušilo sklad ove velike freske. Lamartin je nazvao pisca “Šekspirom romana”, a njegovo djelo “epopejom srednjeg vijeka”


JADNICI

“Jadnici”, čije je objavljivanje počelo u sveskama 1862. godine, su djelo dubokog razmišljanja I dugog sazrijevanja, “san mladosti ostvaren u zrelom dobu”, u dobu kad je Igo dospio “do najviših vrhova” u svim oblicimaa stvaralašttva. U “Jadniccima” je, naime, obuhvaćen širok dijapazon francuskog društvenog života u prvoj polovini devetnaestog vijeka, u razgranatoj fabuli i mnoštvu dugih epizoda, u brojnim likovima i istorijskim situacijama. Temeljna je zamisao oblikovana u sudbini Žana Valžana. On je proveo u tamnici devetnaest godina, samo zato što je pokušao ukrasti hljeb kako bi nahranio sestrinu gladnu đecu, i što je pokušavao bježati iz zatvora. U zatvoru je, svakako, strastveno zamrzio čovječanstvo, fiktivnu pravdu i sve koji u njoj učestvuju, no nakon izlaska iz zatvora jedan je čin sve promijenio: biskup Mjuriel primio ga je na prenoćište, a Valžan mu je ujutro ukrao srebrne svijećnjake. A kada ga je opet uhvatila policija, biskup ga je oslobodio rekavši da mu je svijećnjake poklonio. Valžan je tada od čovjekomrsca postao nešto sasvim suprotno: roman prati njegov daljnji život u kome se oblikuje romantični tip takve humanosti kakvu više ništa ne može pokolebati; Valžan čak oprašta i spašava život policajcu koji ga je uporno progonio, čak i kada je Valžan postao ne samo pošten nego i dobročinitelj svim nesretnicima.

Uspjeh Jadnika bio je neposredan i ogroman, uspjeh koji opija, koji oduševljava, koji zaluđuje, ali i uspjeh koji razjaruje, jer pojedina kritika nije mogla da oprosti Viktoru Igou njegov borbeni socijalizam, njegovo žigosanje bolesti i rana jednog nezdravog društva, njegovu vatrenu ljubav prema narodu, prema njegovim bijedama i patnjama. Čak i Lamartin, koji je isprva bio „zasjenjen i opijen darom koji je postao veći od prirode", ustao je nešto docnije da brani društvo od Igove optužbe. U odgovoru na prvo Lamartinovo pismo, Igo je osvijetlio i precizirao svoje socijalne ideje i cilj svoje knjige: „Ako radikalno znači idealno, onda sam radikalan. Da, ja u svakom pogledu razumijem, želim i prizivam ono što je bolje; bolje, iako ga poelovica optužuje, nije neprijatelj dobrog, jer to bi značilo: balje je prijatelj zla. Da, društvo koje dopušta bijedu, niže je društvo, vjera koja prihvata pakao, niža je vjera, čovječanstvo koje dozvoljava rat, niže je čovječanstvo, a ja težim višem društvu, višem čovječanstvu, višoj vjeri: društvu bez kralja, čovječanstvu bez granica, vjeri bez knjige. Da, boirim se protiv svještenika koji prodaje laž i protiv sudije koji čini nepravdu. Uopštiti svojinu (što je suprotno od njenog ukidanja) uklanjajući gotovanstvo, to jest ostvariti ovaj cilj: svaki čovjek sopstvenik a nijedan čovjek gospodar, eto, to je za mene prava društvena i politička ekonomija...Ja osuđujem ropstvo, progonim bijedu, poučavam neznanje, liječim bolest, osvjetljavam noć, mrzim mržnju... Eto zašto sam napisao Jadnike. Ja sam zamislio Jadnike kao knjigu čiji je temelj bratstvo sleme napredak".

Ali napadi su bili usamljeni glasovi u buri ovacija i slavlja. „Treba slušati”, pisao je Pol
Meris, “kako ljudi dišu u vazduhu ushićenja... Svijet je opčinjen i razdragan". Jedan drugi kritičar, veoma poznat u to vrijeme, piše: „Viktor Igo i njegov slavni roman privukli su pažnju cijele Francuske. Samo se o Jadnicima govori, a sve je ostalo ništa". Igova supruga, koja se nalazi u Parizu, piše da Jadnici „izazivaju uzbuđenje kome nema ravna. Ta ]e knjiga u svačijim rukama; ličnosti koje su već sada postale tipovi pominju se u svakoj prilici i povodom svačega. Slike tih ličnosti nalaze se u svim izlozima
prodavnica bakroreza; ogromni plakati koji objavljuju Jadnike izlijepljeni su na uglovima svih ulica". — U jednom drugom pismu pjesnikova supruga daje sliku buntovnog nestrpljenja publike koja hoće i silom da dođe do Jadnika: „Tek je dva
sata, jadala joj se jedna prodavačica Jadnika, a popadale smo od umora. Još od šest sati ujutru stvoreni su redovi pred našim još zatvorenim dućanom. Svijet je lupao, udarao i htio da razbije vrata. Nijesmo htjele da otvorimo jer bi narod silom upao u radnju i ne bismo mogle odoljeti. Pojavila sam se na prozoru prvog sprata i govorila masama pokušavajući da im dokažem da treba redom da ulaze. Otvorila sam dućan kad mi je pritekao u pomoć jedan policajac, i uslužile smo narod. Ali, uh! Kakav dan! Pa mi smo, gospođo, imali pravu pobunu, cio se kvart uzrujao. Dok sam ja govorila sa svog prozora, susjedi su se sa svoje strane pojavili na svojim prozorima. Pogledajte da li možemo imati ijedan slobodan minut; eto, pozivaju me da otvorim depeše koje stižu".

Interesovanje za Jadnike toliko je veliko da je jednog dana, u 6 časova ujutru, gomila nestrpljivog svijeta provalila u jednu parisku knjižaru da se dokopa drugog i trećeg dijela romana. To se oduševljenje prenijelo munjevitom brzinom i van granica Francuske, po čitavom svijetu, đe milioni saosjećaju sa Žanom Valžanom, sa Fantinom, sa Kozetom, sa Marijusom. Igo je sada više nego ikada ranije građanin svijeta. Svi, od vratara do vladara s ushićenjem čitaju Jadnike. Nije onda čudo što nijedan roman francuske književnosti, tako bogate u remekdjelima blistave proze, nije dostigao popularnost Igovih Jadnika čije je glavne ličnosti usvojila narodna duša i uzdigla ih do tipova.

Slava Jadnika donekle je potamnjela kada je realizam "smijenio" romantizam, jer je kritika upozorila na prekomjernu razvodnjenost u epizodama, na prećeranu sentimentalnost, na crno/bijelu tehniku karakterizacije i na pomalo trivijalne zaplete i situacije. Ipak, premda su Jadnici doista djelo koje nije posve uspjelo zbog grandiozne zamisli - zbog koje se, možda, načelo integracije svih dijelova u cjelinu naprosto i nije moglo do kraja sprovesti - upravo takva zamisao nije samo mana nego u i nekoj mjeri sadrži i veličinu romantizma. Jadnici tako nijesu samo reprezentativno djelo jednog razdoblja i jednog "raspoloženja": likovi koji su i svojevrsni tipovi, temeljna poruka i brojne arhetipske situacije, kojima se sukobljavaju dobro i zlo i u kojima se pojavljuju temeljne dileme smisla ljudskoga života, nadahnule su i mnoga kasnija djela.

Izvor:
Dušan Milačić - Viktor Igo, život i rad
Milivoj Solar - Istorija svjetske književnosti
Viktor Igo - Bogorodična crkva u Parizu; Jadnici



JUDITI GOTJE

Lepota i smrt su dve velike stvari,
Što sadrže mnogu sen i svetlost sjajnu;
Dve obilne sestre, pune strašnih čari,
Skrivajući istu čudnovatu tajnu.

O glasovi, oči: crne, plave žene!
O biseri nežni što vas ljulja more!
Ja mrem a vi sjajte, budite voljene.
O vi svetle tice, usred mračne gore!

Judita, naša je sudba skoro ista,
Što se ne bi reklo, poredeć nam lice:
Sav bezdani svemir u oku vam blista;

Moja duša krije zvezdan ponor ceo,
Susedi nebeski mi smo, gospođice,
Pošto lepi vi ste a ja ostareo.


KOD AVRANŠA

Tmurna noć je padala u prostore tmurne.
Krilo vetra večernjeg iz daljine burne
Teraše, kraj grebenja granitnog, u muku,
Jata prema gnezdima i jedra u luku.

Svet me okružavaše žalošću što guši.
Oh! beskraju talasa, ponore u duši!
Sen-Mišel izranjaše u mrak kao gora,
Tamni Keops zapada, piramida mora.

Razmišljah o Egiptu, nedostupnom blesku
Jedne večne osame usnule na pesku,
O mračnome logoru smrti, gde pod kamom
San čadore carske ispunjava tamom.

Avaj! U toj pustoši koju moćnim dahom
Bog prožima milošću ili crnim strahom,
Sve što čovek podiže do nebeskog krova,
To je ona grobnica i tamnica ova.


GITARA

A šta ćemo, kažu oni,
Kada ćun taj brzo tone
I kada nas pandur goni?
- Vi veslajte, kažu one.

Ali kako, kažu oni,
Da se suze sad ne rone,
Kako mržnji da odzvoni?
- Vi spavajte, kažu one.

Kako da nam, kažu oni,
Bez napitka budu sklone
Lepe žene? - Glas im zvoni:
- Vi volite, kažu one.


MESEČINA

Per amica silentia lunae.
Virgilije

Vedra mesečina morske vale ljubi.
Kroz otvoren prozor najzad stiže lahor.
Sultanija gleda more koje plaho
Srebrnim talasom crni otok rubi.

Iz ruku, drhteći, pada joj gitara.
Sluša ... Prigušeni zvuk odjeke diže.
Da li turska lađa to s otočja stiže
Grčkog, pa veslima gluhi odjek stvara?

Da li kormorani to rone, pa voda
Kao biserje im s krila se rasula?
Ili to u more ruši stene s kula
Zloduh što zviždeci po tvrđavi hoda?

Ko to kraj harema uzburkava more?
Ni crni kormoran koga njiše voda,
Ni kamenje zida, ni milenje broda
Čija duga vesla s valima se bore.

To su teške vreće, gde se jecaj gubi.
Ko traži, naći će, tu, pod talasima,
Kako nešto ljudsko miče se u njima ..
Vedra mesečina morske vale ljubi.


***
Ako mi ništa reći niste htjeli,
Zašto mi dolazite, je li?
Zašto mi se taj smiješak nudi,
Koji i kralja može da zaludi?
Ako mi ništa reći niste htjeli,
Zašto mi dolazite, je li?

Ako tajite kakvu poruku,
Zašto mi onda stiskate ruku?
U nježnom i andjeoskom snu,
Ko leži u vašeg srca dnu?
Ako tajite kakvu poruku,
Zašto mi onda stiskate ruku?

Ako moj odlazak želite,
Zašto ovuda prolazite?
Čim vas ugledam zadrhtim tad:
Vi ste moja radost i moj jad.
Ako moj odlazak želite,
Zašto ovuda prolazite?


JULSKE NOĆI

Leti, čim dan mine, cvetna polja tako
Iz daljine miris opojni svoj liju,
Da u snu prozračnom mi lebdimo lako,
Uva skoro budnog, sklopljenih očiju.

Jasnije su zvezde, mrak blaži izgleda;
Polusvetlost večnim svodom je rasuta;
Da izgleda svu noć nežna zora bleda,
Čekajuć da grane, u dnu neba luta.


DEVOJKA RAŠČEŠLJANE KOSE

Rašcešljane kose i bosa je bila,
sedeć, bosonoga, uz te trske mlade:
dok prolazah tuda mišljah da je vila,
i rekoh: "Hoćeš li doći u livade?"

Podiže na mene svoj pogled oholi
što osta lepoti da na slavlje seća,
i rekoh:" Hoćeš li, dob je kad se voli,
hoćeš li u šetnju pod senkom drveća?"

Brisala je stope kraj reke u travi:
kad po drugi put zagleda se u me
u nestašnoj djevi misao se javi,
Oh! kako pevahu ptice udno šume!

Kako voda blago ljubljaše obalu!
Ugledah u trsci zelenoj i punoj
devojcicu srećnu, divlju, ustreptalu,
s kosom u očima, i s osmehom u njoj.


SANJARENJE

Mir dajte mi! Čas je kad se vidik puši
Krijuć lik nestalni u maglenoj tmuši,
Čas kada ogromno sunce rudeć zgasnu.
Požutela šuma zlati breg u seni,
I kao da, sada, u izmak jeseni,
Dažd i sunce riđost daju šumi jasnu.

O, sazdati ko će, uzdić u daljini
Namah, - dok uz prozor snim ja u tišini
I dok u hodniku već se hvata tama, -
Grad mavarski jedan neviđen i sjajan,
Što ko vatromet će rasut, veličajan,
Raspršiti maglu zlatnim strelicama?

Nek dođe, u meni da buknu, ožive,
Pesme mi ko nebo to jesenje sive,
I da čarobnim mi bleskom oči prene,
I dugo se gaseć u obilju zlata,
Da s kulama svojih vilinskih palata
Zupca ljubičaste vidike maglene!


JUN 1871.

Nasred barikade jedne duž pločnika,
Umrljanog krvlju palih zlosrećnika

I kojeg je sprala krv pravednih grudi,
Uhvaćen je dečak u odredu ljudi.

- Jesi li ti njihov? – Da, odvrati deran.
- Pa, lepo, oficir reče, bićeš streljan.

Čekaj svoj red. – Vide sev pušaka mali
I niz ljudi što se pored zida svali.

Oficiru reče: Da l’ ćete mi dati
Da odem do kuće gde mi sedi mati,

I da sat joj predam, ovaj iz mog džepa?
- Da utekneš hoćeš? – Vratiću se. - Lepa

Priča! A gde živiš? – Tu. Kraj vodoskoka
Gospon kapetane, evo, za tren oka,

Vratiću se! – Beži, huljo! – Kidnu glatko!
Oficir i četa smejaše se slatko

I streljani ljudi sred ropca i grča.
Al’ smejanje presta, jer natrag dotrča

Odjednom bled dečak…glave uspravljene
Stade uz zid pa im reče: Evo mene.

Posramljena beše i glupa smrt s toga
A oficir pusti dečka junačkoga.


POŠTO SAM

Pošto sam pehar tvoj, još pun, usnama tako;
Pošto u tvoje ruke zaronih blijedim čelom;
Pošto dah blagi katkad udisao sam lako,
Dah tvoje duše, miris tamnim ovijen velom;

Pošto mi bješe dano da te još čujem reći
Riječ onu što na srce svoj tajni melem toči;
Pošto viđeh u tuzi, pošto viđeh u sreći
Tvoja usta na mojim, a pred očima oči;

Pošto vidjeh gdje mi je nad sretnom glavom sjala
Zvijezda tvoja, avaj, uvijek maglom omotana!
Pošto vidjeh gdje mi je na val života pala
Latica s ruže otrgnute od tvojih dana!

Ja mogu godinama sada žurnim da velim:
- Letite dalje, jer će starenje moje stati!
Odlazite odavde s tim vašim cvijecem svelim,
Ja imam cvijet kog nitko ne moze uzabrati!

Udrite krilma, prosut nećete moći njima
Tu čašu tako punu iz koje sada pijem.
U meni više plama, no u vas pepela ima!
Više no vi zaborava, ja ljubavi krijem!

...
Evo zore nove,
Beži gusti mrak.
I tminu i snove
Goni zlatni zrak.
Ruže su i žene
Poluotvorene,
Stvari se, još snene,
Bude na šum lak.

Šapat podrhtava
Svud u isti mah:
Šapću dim i trava,
Gnezda, izvor plah
Vetar hrašću zbori
I talas žamori
I skoro se ori
Svaki šum i dah!

Sve vraća svoj znamen,
Svoj glas i svoj sklad,
Ognjište svoj plamen,
A krošnja svoj hlad;
I ludost i pamet
Slede svoj amanet -
Ono čim je zanet
Svak nastavlja sad.

Nek nas misli tište,
Nek žeđ mori nas -
Sve u svetu iste
Neki cilj i spas:
Čamac ruku s mola;
Pćela cvet; busola
Pravac nekog pola;
Ja - istine glas.

...

Jer Reč je, znajte, živa; ona treperi, diše.
Ruka sanjara uvek zadrhti kad je piše.
Pero, što nekom krilu davaše raspon veći,
Zatrepti nad hartijom pri rađanju te reči,
Reči sto je znamenje iz kraja ko zna koga
I lice nevidljivog, i oblik neznanoga.
Ko li je stvara, kuje? Šiklja iz tmine tmaste,
U našoj tamnoj glavi opada ili raste;
Kao voda razinu, smisao uvek ima;
Ona je znamen ognja što zri u mozgovima.

Svaki se čovek nekoj dubokoj reči klanja;
U njoj se udvajaju sve snage, sva uzdanja.
Po mozgu salivena, živahna ili spora,
Ozbiljna ili britka, ona je slika bora
Sa čela ljudskog, dvorac, po ljudskoj glavi zidan;
Stari otisak u njoj kraj novoga je vidan.
Kao talas o hridi, o cela ona bije;
Što jedna ni ne sluti, to druga razotkrije.
U zamišljenom duhu, gde vrvi ih sva sila,
Reči imaju kandže, a ponekad i krila.
Kao kad u kaminu crnome iskre blude,
Reči, taj tamni narod, radosne, gorke, lude,
Žalosne, pune snova, putnice zagonetne,
Istražiteljke bića, kroz naše duše lete.


PJESNIK POLJEM IDE

Pjesnik poljem ide. Gleda i, bez r'ječi,
Divi se; i sluša: lira u njemu zveči.
Videć gdje dolazi, cvijeće pred kojim
Rubin tamni, cv'jeće koje bojam' svojim
Sjaj potamnit može repa paunova,
Cvjetići od zlata i modri cv'jeci mali
Dočekuju njega lica misaona
Il koketna, i vratom dok su njihat stali,
Ko da stoji cika: "Gle nam miljenika!"
Pun svijetla, sjene i žamora živih,
Puk veljih stabala, koji u šumi živi:
Svi ti starci: tise, lipe i javori,
Časni hrasti, vrbe s borama na kori,
Brijest s crnim granjem: teški od mahovine,
Ko ulemi kad se pokaže muftija,
Onome, što ide, dubok poklon čine;
Glava od lišća i brada od bršljana se svija
K zemlji. I dok čela sjaj mu promatraju,
"On je! Sanjar!" ide Šapat po svem gaju.


DOLAZAK

Stajemo. Kraj gospinih nogu fenjer trne.
Stigli smo. Putnik želi san. Kočijaš lupa
I viče : - Hej, krčmaru! - Ćutnju noći crne
Pune besnim lavežom psi iz svojih rupa.

Domaćin, bos, sliazi. Kapija polako
Jedno krilo otvara, krčmar jedno oko.
Dah vetra gasi sveću. Sluškinja, pred mrakom
Oči je izbečila u tu noć, duboko.


NE ZASTANI

Ne zastani! Nemoj leći,
O ti koji stalno sreći
Gledas leđa;
U sumrak, kad predah mami,
Zemlja je u polutami
Mračna, smeđa.

Sa varljivog okeana
Pena, para uzvitlana
Kulja gusto.
A kad gledaš tim vidikom,
Nigde kuće! nikog, nikog!
Pusto! Pusto!

Noću - priča svuda ista:
Kradljičevo oko blista
Kraj tvog puta,
A družina šumskih dama
Ponekad je, jao nama!
Nešto ljuta.

One kreću sad u roju;
Nemoj samo sresti koju
Tu u tmini,
Dok zloduha zračnih jato
Započinje ples u zlatnoj
Mesečini.


MRTVOJ KĆERKI

Sutra, kad se polje zabijeli od zore,
Na put ću poći. Znam, ti me čekaš tamo.
Ići ću kroz šumu, ići preko gore,
Jer ne mogu dugo da ti nisi sa mnom.

Zadubljen u misli, hodat ću u muku,
Nit ću što vidjeti niti čuti moći,
Sam, neznan, pogrbljen, prekrštenih ruku,
Tužan, a dan će mi biti sličan noći.

Neću pred Harfleurom gledat u sumraku
Jedra u daljini, zlato što se ljeska.
Kad stignem, na tvoju položit ću raku
Buket od božike i procvala vrijeska.


ŠETNJA

O, ljubavi, budimo srećni. Dođi, sedi
U senu što izgleda kao suton bledi.
Koračajmo polako. Opusti se. Kloni.
Sad, kad nema nikoga, ti se sa mnom skloni
Iza gustih živica u to vrelo žito.

Što ne mogu četiri zida dići hitro
U tom kutku nevinom, kao čudom nekim!
Priroda je uhoda sa korakom mekim;
Sakrijmo se; ne veruj muku što nas rubi;
Čuj kako ti kolena žarka duša ljubi,
Jer ja sam samo duša, duša što ti tepa;
No duša je sposobna da u kandže ščepa
Ženu, i odnese je, i da svet potresa
Tajanstvenim poklikom orla sa nebesa
I zloslutnim čekanjem zveri koja reži.

Što je divno postići cilj kome se teži,
Slušati stišavanje blage opomene,
Opiti se tajnama dragim što rumene
Milo lice! Slatko je obećanje njeno
Što za tren razmišljanja biće povučeno!
Povučeno? Nikako. Biće još i jače…

Sakrijmo se. Grana se izdajnički mače.
Uvek se saznavalo gde i kad se kriju
Eshil i Megarila pitomih očiju,
I bilo bi odato njihovo šaptanje,
Jer je oleandrima tad drhtalo granje.


VEČERAS JE SUNCE ZA OBLAKE ZAŠLO

Večeras je sunce za oblake zašlo,
A sutra će doći bura, noć i veče,
Pa prozorje svetlo sa maglicom sivom,
Pa dani, pa noći: vreme stalno teče.

Ti će dani proći. Kao roj će proći
Preko mora, reka i bregova nagih,
Preko gustih šuma, u kojima noću
Šumi tužna himna pokojnika dragih.

Bregovi i reke ostariti neće,
Nanovo će listom zalistati gore,
I srebrna reka, tekući iz brega,
Uticaće opet u široko more.

A ja, sve to više tonući u tugu,
Ja ću poći grobu koji mi se sprema,
A svet ovaj ceo, ogroman i krasan,
Osetiti neće da mu nečeg nema!


***
Sami u pustoši, da li ikad čuste
Kako se razleže smeh iz šume guste?
Da li ste bežali u ledenom znoju?
Jeste li misao uronili svoju
U onaj neznani svet pun snoviđenja,
U dubine čudnih i jezivih vrenja;
Osluškivaste li ikad, o sanjari
Crno gamizanje nevidljivih stvari.


***

Zar ne, o ljubavi, da noć sporo teče,
Kad, dok ležiš sama, san beži od žena,
Kad svakoga sata spolja zvona ječe,
kad časovnik broji drhtaj svakog trena?

Dok budna sanjariš pod teretom tmine,
Samoća ti ne da lek što umor briše:
Ni san, da ti s njime noć što brže mine,
Ni ljubav, da sa njom san ne želiš više.


SLEPI MIŠ

Da, prepoznajem te, videh te u snima,
Kobna ptico! Ali mračnim krugovima
Svog nemirnog leta zalud stremiš na me;
Drugom nosi vesti probuđenih seni;
Greh i sreća neznani su meni,
Da se bojim tvojih slutnji punih tame!

Noću, mračnim nebom kad plešu demoni,
Čarobni hor tebe u kružni let goni.
Paklena te himna na zlo veće zove;
Hitaj! Novo cveće slasnim vonjem diše;
Nek te vazduh rodnog groba njiše,
Nek ti mračna krila parom krvi plove.

Šalje li te neko sa one visine
Gde mesec nadleće bele razvaline?
Bledo mu se lice poput tvog mrači.
Luču moju kroz dalji besputne
Pratile su, dakle, tvoje oči mutne?
Tako i sjaj slave nesreću privlači!

Stižeš li iz kule gde Vrtoglavica
Stani se, taj kepec svirep, što iz tmica
Leprša nad gore, sja iskrenjem bara,
Vazduh ispunjava smehom, borje svija
I svake večeri, s ruba provalija,
Bledoga putnika u ponor obara?

Zalud oko mene tvoja igra plaha
Širi zadah groba i ljudskoga praha;
Ne, ne bojim te se, ali daj mi mira,
Jer svetini sutra pružicu da gleda
To maljavo tvoje telo, krila bleda
Koja krase crno ognjište pastira.

Deca će te besnog gurati i bosti,
Doći će devojka u radoznalosti
Da preglasnim smehom strah ti zada jak,
Kroz narode ptičje razdragane
Uzalud tražiti slepim letom mrak!


PAKAO

Nemani riču, ječe krici
Iz štala čije oči žarke
Kroz ponor blistaju u tmici,
A jezivi utopljenici
U mrkloj noći grizu barke.


OLUJA

Kakvo je čudovište munja! kakav je vetar,
O ponore, što s hukom, ko dzinovski metar
Meri strop nebesa, i od čije moći
kao slamke pucaju crne grede noći.

Noći, o ledena noći, ti večeras
Kao da podmuklo i zlo nešto smeraš,
Žuriš bez meseca, bez daha, bez šuma...
Spremaš li izdaju, o noći bez uma,
ili hoćeš, noći, ti što pustaš bića
Koja snuju užas i krvoprolića,
Da nekom zlokobnom, plamnom, crnom kljunu
Daš pticu što spava, poverenja punu,
Pticu što krijući krilom nežnu glavu,
Nogom steže božju grančicu drhtavu?


MAUZOLEJ

Ja sam div-spomenik gorostasnog srca;
Pod mojim kubetom kojim azur vrca
Ni smrt nije smrtna; ona sja i živi
S tolikim porfirom da se sebi divi!
Ja sam likujuća tuga, grob palata.
Oh! dok god umrla bića budu data
Zaboravu, ispod ljudske sreće sjajne,
Dok se slasti budu smejale kraj tajne,
A boli tonule u varljiva vina,
O živi, ja, tamna, gorda građevina,
Na vaša ću lica bacati sen groba
Do kraja godina, do isteka doba,
Dok vreme, umorno, ne klone na gore;
Moj svod, moji luci, večeri i zore
Što u nebu režu te zabate tmurne
Gde mračni divovi nemo nose urne,
Moja tuč, moj mramor zboriće reč bola:
Jad Artemisije i smrt Mauzola.


REČI NA PESKU

Sad kad moje vreme ko buktinja trne,
Kad moj put do cilja stiže;
Sad kada silazim već niz stube crne
Patnji što me grobu bliže;

Kada u dnu neba, tog sna moje snage,
Tamnog nepovratnog puta,
Vidim prošlost svoju, sve trenutke drage
Koje mračni vrtlog guta;

Sad kad znam da uvek laž mora da zine
Iz ljudskoga likovanja,
Pogružen, koračam uz rub te dubine
Kao biće koje sanja.

Gledam nad pučinu kojom bure kose,
Nad vrh što nebesa para,
Gde runo oblaka u daljinu nose
Kandže vetra-lešinara;

Slušam huk prostora, glas mora pod stenom,
Leute što stenju lukom,
I poredim u svom duhu zamišljenom
Ovaj šapat s onim hukom.

A ponekad ležim na kržljavoj travi
Peščara, do onog časa
Kad se mutna zena mesečeva javi
U bledome snu bez glasa.

Mesec se uspinje; dugim zrakom sneno
Seče prostor beskonačan,
I oba gledamo u mrak ukočeno -
On svetao i ja mračan.

Gde su mrtvi dani? Ko li još poznaje
U tminama ovim mene?
I da li vedrinom mladosti još sjaje
Moje oči zasenjene?

Zar je sve iščezlo? Umor me povija;
Samoća i muk me more.
Zar nisam, o vetre, tek dah jedan i ja,
Zar nisam tek val, o more?

Zar sve što zavoleh neću naći više?
Noć u meni gasi plavet.
O zemljo, obrise tvoje tmina briše:
Zar si groblje, a ja avet?

Zar sam ispraznio sve radosti burne?
Zar će dan moj da se smrkne?
Sa žudnjom naginjem redom svoje urne
Da iz svake kap još srknem!

Kako je sećanje grizodušja puno!
Kako se led na sve hvata!
Kako si, o smrti! hladna! Crna kruno,
Tamna bravo ljudskih vrata!

O misli, čuj vale nedostupnih bora
Koje gorki vetar stvara,
Čuj smejanje leta, gledaj gde kraj mora
Cveta plavi čkalj peščara


MORS

Videh kosačicu. Beše sred svog dola.
Sejući i koseć išla je ohola,
crni skelet sasvim prepušten sutonu.
U tmini gde stvari drhte i utonu,
čovek je očima pratio sjaj kose.
Pobednici koji slavoluke nose
padahu: Vavilon posta pusto mesto,
presto je stratište, a stratište presto,
ruže đubre, deca ptičja jata bela,
zlato prah, a oči roditeljske vrela.
I žene vikahu: Vrati malog stvora.
Što si ga stvorio, ako umret mora? -
To beše na zemlji jecaj, gore, dole:
krute ruke streme iz postelje gole:
mrzli vetar šušti kroz pokrove mnoge:
bezumni narodi ispod kose stroge
behu plaho stado što nesta u seni:
žalost, noć i užas koraci su njeni.
Uz nju, dok mu čelo blagi plam penuša,
nasmešen anđeo nosi bokor duša.


SOVA

Ja gledam tu prazninu i eter netremice
Taj uragan, taj vazduh, to nebo puno tmice
I grčenje oblaka kroz prostore što slute;
Jer moje veđe već su na ponor naviknute
I čitav mrak bezdani vrtoglavih nebesa
Pod lobanjom mi vreba iz moga očnog kresa.
Ja osećam na sebi dodire kruga mračnog,
Tu urnu Mogućega s poklopcem beskonačnog!
U limbu tom što spava u stravičnome ruhu,
Za hranu mom pogledu, za hranu mome duhu,
Za misli, za ludilo, ja imam ponor tmine,
Nečuveni taj krater bezgranične crnine;
Svoj sjaj i svoje zvuke u mene dan ne toči
I zato ja postadoh užasna vaza noći
Što uvlači u sebe te smračene vidike,
Dubine bez obala, snove, i grobne slike,
I tu, na pragu levka gde već praznina guši,
Taj strašni drhtaj crne strmine što se ruši!
 

TRUBLJE MISLI

Trubite, bez, prestanka trubite, o trublje Mislil

Kad Jozua, taj sanjar i prorok, Ijutlt, hodo
Okolo grada i, trubeć u trublju, narod vodo
Za sobom, prvi put ga kralj uz sm'jeh gledo; drugi
Put poruku mu posla: "Zar ti bi htio sada
Od vjetra trublje tvoje da grad moj u prah pada?"
Jozue kada maknu naroda red se dugi
Sa zavjetnim kovčegom, siđoše niza stube
Djeca da, uz rug, pljuju na kovčeg i na trube.
U četvrtome hodu, žene na zidinama
Šjedile, i smijale se, i prele, i st'jenama
Na porod Aronov se bacahu sa visoka.
A peti put kad Jozua okolo grada prođe,
Na zid slijepac svaki i svaki bogalj dođe,
Pa buka nasta kao da riče divlja stoka.
A šestog puta, gore, na kulu od granita,
Gdje oro gn'jezdo gradi, i takva joj je kamu
Čvrstoća da grom zalud str'jelom se u nju hita,
Vrati se kralj, i sm'jeh mu iz puna grla prasnu,
I reče: "Ti Židovi muziku prave krasnu";
Pa, oko njega, starci što sjede s njime u hramu
Da v'jećaju predveče, u hihot udariše.
A sedmog puta, sve se zidine razvališe.


SIJAČ 

Sjedim na pragu, ispod luka,
I gledam, suton dok već pada,
Kraj dana što još obasjava
Posljednje čase Ijudskog rada.

Po njivama od noći mokrim'
Promatram starca, gdje korača
U dronjcima, i pregrštima
Buduću žetvu u brazde baca.

Visoki njegov lik se crni
Nad radnjam krupnim. Osjetiti
Vjeru mu možeš u korisni
B'jeg dana, koji samo hiti.

On ide amo i tamo, i baca
Sjeme po uv'jek široj njivi;
Otvara šaku i opet sije . . .
A, gledeć u nj, ja, svjedok sivi,

Još razmišljam, dok krila sjene
- Što, uz šum neki, sveđ je jača
Produžuju do samih zv'jezda
Svečanu gestu tog sijača.



MUŠKARAC I ŽENA

Sledećí stihovi velikog Inicijata i humaniste Viktora Igoa, pozivaju na put Savršenog braka: "Neka ljubav bude Blagoslovena. Neka  bića, koja se obožavaju, budu Blagoslovena."

Samael Aun Weor


Muškarac je najuzvišenije stvorenje.
Žena je najdivniji ideal.

Bog je stvorio presto za muškarca;
Za ženu oltar.
Presto slavi;
Oltar sveti.

Muškarac je um.
Žena je srce.
Um stvara svetlost; srce proizvodi ljubav.
Svetlost oplođava; Ljubav oživljava.

Muškarac je snažan zbog razuma.
Žena je nepobediva zahvaljujući suzama.
Razum ubeđuje;
Suze smiluju.

Muškarac je spreman za svako herojstvo.
Žena za sve patnje.
Herojstvo oplemenjuje;
Martirijum uzdiže. Muškarac ima nadmoć.
Žena izbor.
Nadmoć znači sila;
Izbor predstavlja pravo.

Muškarac je genije.
Žena je anđeo.
Genije je neizmeriv;
Anđeo neopisiv.

Težnja muškarca je najviša slava.
Težnja žene je krajna vrlina.
Slava čini sve što je veličastveno;
Vrlina čini sve što je božanstveno.

Muškarac je kod.
Žena je jevanđelje.
Kod popravlja;
Jevanđelje usavršava.

Muškarac razmišlja.
Žena sanja.
Razmišljati znači imati u glavi larvu;
Sanjati znači imati na čelu aureolu.

Muškarac je okean.
Žena je jezero.
Okean sadrži biser koji kiti;
Jezero je pesma koja zadivljuje.

Muškarac je orao u letu.
Žena je slavuj što peva.
Leteti znači gospodariti prostorom;
Pevati znači osvajiti Dušu.

Muškarac je hram.
Žena je sakrarijum.
Pred hrmom skidamo kapu;
Pred sakrarijumom klečimo.

Ukratko: muškarac je tamo gde se zemlja završava;
Žena, gde nebo počinje.


ALBERTU DIRERU

U starim šumama, gde val struje sočne
Poji krhke breze i hrastove moćne,
Ti si, zar ne, često, preko proplanaka,
Sluteći za sobom jeziv korak mraka,
Hitao, bled, drhtav, raširenih zena.
Alberte Direru, dušo zamišljena!
Tvoje divne slike, kroz svetlost i boje,
Kazuju da oči vidovite tvoje
Otkrivahu svuda usred šumskih sena
Sva božanstva šume, sjaja zelenih zena,
Fauna i pana usred cvetnih špilja
I vilu s rukama punim svežeg bilja.

Šuma je za tebe svet neuređeni
Gde su san i stvarnost svud isprepleteni,
Gde i hrast visoki u snu saginje se,
Gde vetar borove zamišljene trese
I gde u tom mračnom granju što se krivi
Ništa nije mrtvo niti sasvim živi.
Potočarka žedno pije; vali beže;
Na padini, ispod grma, jasen steže
Zemlju čvornovatim nogama u tmini;
Cvet se u jezerskoj ogleda dubini;
A vi što hitate dok vas užas hvata
Budite himeru ljuskavoga vrata
Što, stežući koren stabla usred tmice
Iz neke vas špilje motri netremice.
O rastinje! snago! tvari gde duh sniva!
Skrila te je kora hrapava i živa!

Ni ja još ne videh šumu treperavu,
A da nisam srcem osetio stravu
I gledao trave što u vetru dišu
I nejasne misli što se s granjem njišu.
Sam bog, koji vidi u ljudskoj dubini,
Zna kako osećah često u divljini
Ja, biće u kome topli plamen sija,
Da, živeći s dušom, drhti kao i ja,
Da se smeje i da poluglasno zbori
Čudovišno hrašće koje šumu stvori.


NAPISANO NA JEDNOM PRIMERKU „BOŽANSTVENE KOMEDIJE“

Jedne noći videh niz puteljak bliski
čoveka pod plaštem kao konzul rimski,
i ko crn pod sjajem što s nebesa toči.
Taj prolaznik zasta, upre u me oči
sjajne, i duboke s nekim divljim žarom,
i reče mi: – Prvo, u vremenu starom,
ispunivši vidik beh visoka gora:
zatim, još slep duhom bežeć iz zatvora,
uz lestvice bića penjah se pun mora,
bejah hrast, sa mnoštvom žreca i oltara,
i kricima čudnim punih vazduh sinji:
zatim lav sam bio sanjar u pustinji,
čiju moćnu riku mračne noći pamte;
sada, ja sam čovek, i zovem se Dante.


STELLA

Na žalu sam jedne ja zaspao noći.
Vjetar me probudi; otvorivši oči,
Vidjeh, izišavši iz bunila svoga,
Danicu što u dnu neba dalekoga
Kroz bjelinu nježnu, neizmjernu sjaše.
Odnoseć nevrijeme bura odmicaše.
Pahuljom oblaci postajahu sivi.
Sjaj to bješe jasni, što misli, što živi;
Stišavao udar vala je u hridje;
Kanda duša neka kroz biser se vidje.
Uzalud još noćne vladale su tmine,
Božji osmijeh užga nebeske visine.
Vršak je jarbola svjetlost posrebrila;
Na crnomu brodu bijela jedra bila;
Jato galebova, stojeć na strmini,
Pozorno gledalo zvijezdu u daljini
Ko nebesku pticu iz iskre rođenu;
Ocean, ko narod, motreć sjajnost njenu,
Bučeć posve tiho, k njoj se primicao
Ko u strahu da je ne bi odagnao.
Neiskazana ljubav rosila iz zraka.
Do nogu mi tresla vlat se trave svaka,
Ptice su čavrljale usred svojih gnijezda;
Cvijet mi uzbuđen reče: sestra mi je zvijezda.
I dokle svoj veo podizahu sjene,
Čuh glas što sa zvijezde stizaše do mene:
-Ja sam ona zvijezda, koja prva hodi,
U koju u grobu vjeruju, što vodi.
Sijah vrh Sinaja, sijah vrh Tajgeta;
Stijena sam ognjena, zlatna, odapeta,
Ko iz praćke Božje, na crn obraz tmuše.
Ja podižem snova svijet koji je srušen.
O narodi, ja sam plamna poezija.
Blistah vrh Dantea, blistah vrh Mojsija.
Ljubav za mnom lava oceana tjera.
Stižem. Nek ustaju krepost, hrabrost, vjera!
Mislitelji, dusi, na tornjeve hajte!
Otvor'te se vjeđe, a zjenice sjajte,
Zemljo, buni brazdu, žiće, vrevu vrati,
Na noge, spavači! – onaj što me prati,
Što me šalje poput prethodnice svoje,
Anđeo Sloboda, div Prosvjeta to je!


SUNCE NA ZALASKU

Ja volim prozračno veče, volim veče
Kad, zlatno, po starim pročeljima teče
I sja iza krošnji gustih;
Kad mu se po nebu vuku magle plamne
I kad zapljuskjuje iz plaveti tamne

Otočja nebesa pustih.

Oh! gledajte nebo, te oblačne struje,
Neznane oblike te, što ih oluje
Gomilaju u visini!
Val im se obasja katkad munjom blijedom,
Kao da džin neki izvlači odjednom
Mač u nebeskoj dubini.

Kroz njih svjetlost sunca sja, još uvijek ista;
Od nje krov kolibe skromne sav se blista
Kao zlatni krov palate;
Ona tmurni vidik otima od tmine;
Po tamnom travnjaku, kada ona sine,
Sjajna se jezera zlate.

Dočarava nebo - mutna pruga smedja -
Krupnog krokodila ispruganih ledja,
Sa tri reda zuba plamnih,
Kome noć pod sivim trbuhom već zija
A ko zlatna krljušt što oblaka sija
Sa bokova polutamnih.

Zatim nikne dvorac. Ali vazduh tada
Krene, i oblačno strašno zdanje pada
Ko ruina usred mora,
I prsti u dalji...Niz kupa oblačnih
Nad glavama našim visi, poput mračnih
I preokrenutih gora.

Taj crijep od olova, od srebra i zlata,
Gdje se uragani, grom i burna jata
Odmaraju zagoreći,
Njega Bog po krovu nebeskome slaže,
Kao ratnik svoj oklop odlaže
Kad, umoran, ide leći.

Sve nestaje! Sunce propadne u nebesa,
Ko djule od tuči pada usred kresa
Žeravice raspaljene,
I talasi moćnog ognja burno niknu,
Do samog zenita oblačine siknu
Kao niti žarke pjene.

Oh, gledajte nebo! I u smiraj dana,
Uvijek, svuda, nek vam duša očarana
Velove tog neba sanja;
Nekom čudnom tajnom oni su prožeti
Zimi, kad su crni kao pokrov, ljeti
Kad zvezdana nose tkanja.

2 коментара:

  1. Da li mozda znate ko je prevodilac pesme Jun 1871. ?
    Hvala.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Na kraju Igoovog teksta “Poslednji dan na smrt osuđenog” koji je prevela Branka Grujić Zec, dodata je i ova pjesma pa pretpostavljam da je ona prevodilac i pjesme.

      Избриши