Aleksa Šantić

(27. V 1868. – 02. II 1924.)

Neke velike škole koje će ga pripremiti za rad kojem će se posvetiti Šantić nije završio. Rođen u uglednoj trgovačkoj porodici, on je, nakon osnovnog školovanja, samo kratko vrijeme proveo u Trgovačkoj školi u Ljubljani i kod privatnog učitelja Ljudevita Vuličevića u Trstu, a zatim se, 1883.god vratio u Mostar i stupio u trgovačku radnju svoga oca, ispoljivši vrlo brzo i pravo polje svog interesovanja i djelovanja: književni rad i kulturnu misiju. 

U društvu „Gusle“ njegovo sudjelovanje je mnogostrano i u njegovim redovima on je među najviđenijim: recitator i glumac, pjevač i solista na violini, horovođa i kompozitor, predsjednik. Plodnoj kulturno-umjetničkoj djelatnosti ovog društva Šantić je posvetio niz svojih mladalačkih i zrelih godina i širok odjek i svijetla brazda koju su „Gusle“ ocrtale u svom vremenu dobrim dijelom su i Šantićevo djelo. 

Jedan od najznačajnijih kulturno-književnih pothvata mostarske sredine bio je, svakako, pokretanje književnog časopisa „Zora“, a Šantić je u tom pothvatu i kao pokretač i kao urednik učestvovao. 

Pojava i izlaženje „Zore“ bio je događaj od izvanrednog kulturnog i književnog značaja ne samo za mostarsku i bosanskohercegovačku sredinu nego i za srpsku književnost u cjelini.

Stekavši glas na književnom i kulturnom polju, Šantić biva uvučen i u politički život. On je član političke grupacije oko lista „Narod“, pokrenutog u Mostaru 1907.godine, te u vrijeme aneksione krize 1909.god, pred opasnošću od hapšenja, mora da bježi sa S. Ćorovićem u Italiju. Nakon smirivanja aneksione krize on je opet u matici političkog života: poslanik u Bosanskom saboru i, za vrijeme balkanskih ratova, vatreni zagovornik oslobodilačkih ideja. U Prvom svjetskom ratu zatvaran je kao talac i izvođen pred sud pod optužom za buntovništvo. Kraj tog četvorogodišnjeg svjetskog klanja i ličnog i narodnog stradanja dočekuje oronulog zdravlja i u materijalnoj bijedi, ali književni rad nastavlja do smrti.

Šantićev pjesnički opus vrlo je obiman i, u isti mah, veoma neujednačen. Prema svjedočanstvu Vladimira Ćorovića, on je pisao brzo i lako i kako se, sa izuzetkom nekoliko sasvim neuspjelih pripovjedačkih pokušaja u duhu zakašnjele romantike, izražavao isključivo u stihu, broj njegovih pjesama penje se na stotine. Uputivši se u književnost veoma mlad, bez ozbiljnijeg obrazovanja, bez razvijenijeg kritičkog čula i literarnog ukusa, Šantić se sporo razvijao i njegovo pjevanje sve tamo do prvih godina našeg stoljeća, osim u rijetkim izuzecima, ostalo je bez značajnijih poetskih dometa, u znaku lutanja i raznovrsnih uticaja. 

Presudan podsticaj usmjerenju mostarskog pjesnika u pravcu značajnijeg i dubljeg stvaralačkog pothvata zbiva se 1901. godine, kada Bogdan Popović, u „Srpskom književnom glasniku“, daje kritičku analizu i ocjenu Šantićeve treće zbirke „Pjesama“. Popović je navodio brojne primjere Šantićevih ogrješenja stilskog i logičkog karaktera koja su, po njemu, bila karakteristična i za Šantićevu pjesničku zbirku, a, dobrim dijelom, i za srpsku poeziju toga doba uopšte. Ova Popovićeva kritika, ispunjena pretežno nabrajanjem negativnih primjera, nije, međutim, ostala dužna ni u naznaci prirode Šantićevog pjesničkog talenta i njegovog izraza „u obliku lijepih i zvučnih stihova kakve lijepe slike“, u „nježno probranim živopisnim pojedinostima“, u „tihoj emociji“, u „muzici stiha i slika“ pojedinih pjesama, kao i u dvije najbolje pjesme te zbirke u cjelini: Ostajte ovdje i Moja komšinica. 

Oštra u ocjeni Šantićevog dotadašnjeg pjevanja, kritika Bogdana Popovića, i pored izvjesnih krutosti pa i nekih promašenih uopštavanja, u mnogome je „otvorila oči“ pjesniku i podstakla ga da još predanije traži svoj put, u skladu s prirodom i mogućnostima svojih pjesničkih predispozicija. Ona ga je, istina, bolno pogodila i začudila, ali nagnala da preispita samokritičnije ono što je dotad pisao i da, ponosan, pokuša u poeziji dosegnuti dublje i više. Veliki broj pjesama što ih je i kasnije pisao nosiće, istina, i dalje znake neprodubljenog stihovanja, ali će, uglavnom između 1904. i 1912. Godine, Šantić u čitavom nizu pjesama izraziti osobenost svoga talenta i njima dostići jedno od najistaknutijih mjesta u srpskoj poeziji tog doba. Godine 1908. Jovan Skerlić proglasiće ga za jednog od obnovitelja rodoljubive lirike srpske, a Bogdan Popović u svoju „Antologiju novije srpske lirike“ (1911. godine) uvrstiće jedanaest, odnosno, u drugo izdanje (1912. godine) dvanaest Šantićevih pjesama. Poslije toga vremena, međutim, linija Šantićevog poetskog zamaha, osim u rijetkim proplamsajima, pokazuje već vidne znakove opadanja. Opaka bolest uzima sve više maha (bolovao je od tabesa – bolesti nervnog sistema), a stradanja u ratu njegovo opšte stanje ubrzano pogoršavaju. (V. Ćorović se sjeća: „Kad me, posle tri godine što se nismo videli, u jesen 1917, posetio u zatvoru u Travniku, iznenadio sam se kako se bio izmenio. Onaj nekad retko lepi Aleksa bio je sasvim grohn’o, imao lice ne samo izborano nego nego prosto potamnelo... Kako se bio promenio! Govorio je teško, snebivljivo, sporo; već je brkao imena, i ponekad se zaplitao u rečenicama. Kad sam posle bio s njim u Mostaru, video sam kako se povlači od društva, kako voli da smo nasamo, kako se plaši dodira. Imao je tada neka priviđenja. Uveravao me kako u našoj bašti, ograđenoj i povučenoj iza kuće, tutnje neki konji, i čudio se što ih ja ne čujem...“).

O tome da se Šantić u početnom periodu svoga pjevanja jako mnogo ugledao na poeziju drugih: Branka Radičevića, poneđe Jakšića, a naročito na Zmaja i Vojislava Ilića, saglasni su svi oni koji su se na te početke osvrtali. Isto tako su saglasni da je na njegovo pjesništvo uticala i epska poezija, a donekle i Kranjčevićeva rodoljubiva lirika. 

V. Đurić je tačno primijetio da je Šantić u svojim pjesmama „zvao u boj, na žrtve, u pohod protiv zla – zvao, sokolio i preklinjao tako uporno, strašno i lijepo kao narodni pjevač u epskoj pjesmi i Njegoš u Gorskom vijencu“ i da je znao da „voskresenje ne biva bez smrti“, kako je nekad govorio Njegoš, ali nije podvukao koliko je opšte osjećanje života i poezije, izraženo u djelu crnogorskog vladike, kao vrhunski izraz poimanja i etike našeg patrijahalnog života, ulazilo u osnove Šantićevog životnog pogleda i prirodu njegove poezije. I to ne samo rodoljubove, u kojoj se osjećanje i misao o „borbi neprestzanoj“ i veličini smrti u borbi za slobodu izravno nadovezuju i na Njegoševo shvatanje koliko i na narodnu epsku pjesmu, nego i u refleksivnoj noti Šantićeve poezije o sudbini čovjeka i smislu života, uopšte. 

Što se, pak, stranih poetskih uzora tiče, tu na prvom mjestu dolazi, svakako, Hajne, čiju poeziju je Šantić prevodio gotovo u čitavom svom stvaralačkom vijeku. „Osetio ga je“, kako kaže P. Slijepčević, „vinuo mu se kao jednoj dalekoj neispunjenoj mogućnosti samog sebe. Sentimentalnost zarobljena vinula se ka osećajnosti oslobođenoj“. Uticaj njemačkoj pjesnika primjetan je, međutim, najviše u poeziji Šantićevog prvog perioda, dok je kasnije taj uticaj gotovo neprimjetan.

Skerlić je o Šantiću kao pjesniku rekao da ima „dva osnovna i jaka osjećanja: žarku ljubav prema svome narodu i duboku setu za mladošću koja prolazi“, i to je, bez pogovora, tačno, ali se dijapazon motiva i oblika njegove lirike, ma kako bio odeđen tim osnobnim osjećanjima,ipak ne može tematski svoditi u ova dva okvira. Isto tako, čini se, ni Slijepčevićevoo određenje glavnih motiva Šantićeve poezije (a to su, po njemu, pobožnost, patriotizam, ljubav i prolaznost mladosti) ne obuhvata svijet Šantićeve poezije u njegovoj raznovrsnosti i njegovom jedinstvu. Čak i ako se, dakako uslovno, prihvati zaključak da Šantićeva „evolucija nije mogla da izađe iz jednog izvesnog kruga“, njegov poetski svijet, gledan u svojim krajnjim razmacima, ukazuje se, i u svojim ponavljanjima i u svom razvijanju, ne kao izraz dva osnovna osjećanja ili četiri-pet glavnih motiva, nego kao poetski svijet u kojem se više različitih osjećanja, više motiva i, reklo bi se, nekoliko sfera, međusobno prožimaju i, proizlazeći jedni iz drugih, jedni druge nadopunjuju. 

Svijet Šantićeve poezije širok je i raznovrstan i u isto vrijeme povezan bitnim crtama Šantićevog pisanja. Mnogo je u tom svijetu slabih pjesama, ali i niz dobrih, i to raznovrsnih. On je pjesnik nekoliko ponajboljih rodoljubivih i socijalnih pjesama, kao i jedne od najtoplijih elegija naše poezije uopšte; on je duboko prisni poet mostarskog ambijenta, pjesnik ljubavi i prirode, duševnosti i života. 

(Branko MILANOVIĆ, iz eseja Šantićevo pregalaštvo)






PJESME ALEKSE ŠANTIĆA


...Šantić je pravi pjesnik, jake inspiracije. Nesumljiv talenat, unosi u umornu malokrvnost naših plačnih i sladunjavih dana (upravo: „danaka“) svjež dah mladačke krepčine i muževnog zanosa. Divlje snage i pitome dobrote, on je posve zdrav i tako iskren da njegovi stihovi kao nikoji moraju sačinjavati jedno idealno zadovoljstvo kritičkoga propovjednika iskrenosti, g. Jovana Skerlića. Uz to, tako jednostavan, nesložen, tako jasan da je nama, djeci druge, daleko složenije generacije, poraženoj od tolikoga zdravlja, radi toga pomalo nejasan, iako vrlo simpatičan. Osnovni utisak njegova djela jeste osjećanje nečega toploga, nečega što hoće da živi u punoći, da se kreće u slobodi, da se bori.


Smisao njegove patriotske poezije je propovijedanje srčanosti, neustrašivosti: ne plačimo, borimo se – to je čitavo njezino opće značenje izraženo u suhoj kratkoći jedne fraze. Kako je njegova vjera sloboda i domovina, njegov je moral energija muža. I to je dobro, stotinu puta bolje od vječite plačljivosti: jer i ako napor djela može ostati bezuspješan kako je suza nužno bezuspješna, on je svakako dostojniji čovjeka.


Kod Šantića vrijedi da posebice istaknem njegov jezik, čist, narodan, bogat, zvučan i tečan: jezik kao suza. U njegovim pjesmama zvoni i teče jedna riječ ijekavska iz najbolje Hercegovine prelivajući se u šarenoj ljepoti izraza, što može služiti uzorom svim onim našim piscima kojima je tako potreba da nauče naš jezik, hrvatski, srpski, kako je istina da ga ne poznaju. Šantić ne boluje od manije riječi, od te raširene manije knjiške: kod njega nije riječ radi riječi, već riječ radi rečenoga, ali on je svejedno bira i njeguje, da poštujući sredstvo posluži svrsi i u lijepim besjedama razvije smisao. Uz malo iznimke, tu i tamo, njegova je forma čista, ritam tačan, rime odabrane, iako nijesu savršena.


Mi Hrvati, da dođemo do jedinstvene kulture srpske ili hrvatske, treba da čitamo ovoga srpskoga pjesnika što će tada postati pravo i potpuno ono što on jest već danas: hrvatski pjesnik. Radi se samo o tome hoće li i u koliko će Hrvati svesrdo prihvatiti pouke našega pjesnika, što u nama žarko, kao možda niko poslije Kranjčevića, budi krepku vjeru u vlastitu desnicu, kojom ćemo slomiti željezni obruč sudbine što se zove ropstvo. U ime te vjere želim da Hrvati čitaju Šantića i da ga prigrle kao svojega, te pozdravljam pjesnika naših borbi današnjih i sutrašnjih.


Tin UJEVIĆ




***


„Krv junačka, duša devojačka“, diskretan i povučen, narodni čovek zato jer božji čovek, Aleksa Šantić više je voleo, što se tiče njega lično, sreću u malom krugu nego slavu u velikom. Dočekao je obrnuto. Čovek familijarno nežan do krajnosti, kopao je grob za grobom i poživeo samohran, bez ličnog gnezda; a susreo slavu retku među pesnicima. 

Šantiću je bilo suđeno da sahranjuje i sestre, i roditelje, i braću. Valjalo je da spusti u zemlju i druga i zeta Svetozara Ćorovića. Sreća njegova što je ugrabio da sam umre prije Svetozarove kćerkice, na koju je zatim bio usredsredio svu svoju milost.

Selo je bilo Šantiću okrepa telesna i duševna, on mu peva stalno. Eno seoske idile: povratak s rada, eno uskoka-borca što je ostao beskućnik, eno orača i sejača, eno žetve u znoju i pripeci, eno vodenice, i stare čeljadi pred kolibama, eno i strastvena grljenja kraj skrovite reke. Siluete patnika rabotnika rastu pred vašim okom, dogledate na horizontu ogromnu siluetu čoveka što zamahuje krasnom i krči nerodnu zemlju. On mrzi gospodare što mu hleb otimlju, ali ne ropće na Boga. Šantić se pred tim čovekom sve dublje klanja. Devetsto druge on mu ljubi čelo; devetsto osme ljubi mu ruke, vičući: tebe slavim, tebe blagodarim; devetsto dvadeset četvrte, on sklapa dlanove pred tim crnim rukama hraniteljkama kao pred pravom svetinjom i šapće: osana!- To je jedna od poslednjih Šantićevih pesama.

Od jadranskih ribara tražio je da ga prime u društvo; što se tiče ovih seljaka, on zna da je njihov i ponosan je tim sojem.

Moji su očevi iz onijeh strana
gdje motika zvoni i gdje krasna bije;
--moji su očevi iz koliba grubi’
gdje se gusle čuju, pripovijesti, bajke;
--gdje gnijezdo svoje krstaš or’o vije
i sa vihorima bije se i tuče.

Divio se Šantić selu, ali je zaljubljen bio u Mostar. I više no to, omađijan, očaran; toliko da ga je mogao da ostavlja samo na kraćim izletima do mora, do Nevesinja, do Boračkog jezera. Poznato je kako nije mogao da se skrasi na Ženevskom jezeru, kod Dučića, gde su ga drugovi poslali 1902. gotovo silom. Pa šta veli, zašto nije mogao? Čime pravda svoje bekstvo u Mostar? Ničim, on prosto beži kući kao dete. Eto, veli, ja ne mogu ovde, pa ne mogu. Volim Ronu, volim „Liman“, i šume, i tu švajcarsku zemlju slobode i jednakosti – ali ja hoću onamo gde miriše naša trava s golih brda, onamo gde me vole moji drugovi i braća. Švajcarci su, kaže, stvorili reč Heimsucht, jer se kašto prosto fizički razbole od nostalgije. Tako se Šantić odmah razboleo u njihovoj zemlji od bolesti za svojim zavičajem. I mnogo docnije, pod starost već, on tepa svom rođenom zavičaju da ga neće ni do smrti ostaviti; njegova duša radije će ostati ovde kao ptica, no da leti do nebesa. Nećete verovati, ali pogledajte kako se on, već čovek četrdesetogodišnjak, vajka 1910. da je tobože ostavio i izneverio domaju, „prezreo so i hleb“, „drsko svete raskinuo uze“ i da je našao samo „crnu sreću“ u tuđini; sad se vraća skrušen moleći za tek toliko mesta koliko treba za grob.

Šantić je prepevao svoju varošicu u jedan mali ideal. On nam izaziva sliku jednog starog i ponosnog grada na dubokoj reci, u hladu čempresa i jablanova. Pršte šedrvani po raskršćima i proleću kumre kroz bašte sve u cvetu. Robuje se, ali i strasno voli sloboda. I pod navalom Orijenta čuva se stari slovenki običaj, i pod strogim običajem srca sagorevaju, i u ljubavnoj groznici ne pokazuju se ljubavnici na ulici no stidno promiču baštama. Idealni grad Alekse Šantića lepši je od Pariza svojom istočnjačkom skrovitošću, a od sasvim istočnjačkog Vranja Stankovićevog čistiji je svojom moralnom čistotom. Prema drevnom Dubrovniku negdašnjih gospara, kako ga je opevao Dučić, on se odnosi kao živa lepota prema uspavanoj.Ova slika jedne male prestonice nije dovoljno stilizovana, usredsređena, nego je valja pabirčiti kroz Šantićeve knjige. Ali će ostati jedan pozitivan prilog u našoj umetnosti, i dosta će obrazovanih ljudi zaželeti da vidi Mostar zbog Šantića.

I zbilja, ako je idealista bio Aleksa Šantić, bio je u ono vreme i njegov grad. Ako je ikada grad imao dušu, imao je on. Iamo je tri vere i tri politike, ali jednu fizionomiju, osećalo se kud ide i šta hoće. Naprasiti i tvrdoglavi, kao onaj njihov ludi sever, Mostarci onda imađahu i neko specifično raspoloženje za smeh. Bilo je to ili podsmevanje svakom i svačem, onako iz obesti, bez zle volje, ili smejurina oko bujnog i burlesknog maštanja minhauzenskog. Vojvođanin Jovan Protić pisao je tamo svoje „humoreske“, kao da zabavlja njima svoje veselo društvo za stolom. Grad i gospodstven, i strog, i raspevan. Devojku je smeo pratiti na čas pevanja samo najbliži rod, a ljubavnici su se viđali javno samo u grupama, na uglovima sokaka, ako ne na kapidžiku. Još devetsto i neke odbila je skupština Gusala predlog da se uvedu „okretne igre“ (to su onda bili, razume se, tek valceri i polke). Doduše, Šantić jednom piše: „Moral je na visu, na najvišem visu. Samo što nevinost fenjerom traže“ – ali ne slušajte ga, on je tada bio lično uvređen. Već nekoliko decenija Mostar je bio duhovna žiža Bosne i Hercegovine, začetnik organizacija i pokreta svake vrste kod sve tri vere.

Ako je Mostar vodio zemlju, Šantić je kod Srba umetnički vodio njega. I pesnik, i kompozitor, i diletant u pozorištu, i predsednik pevačkog društva, i prvi predsednik pododbora Prosvete, i prvi urednik Zore, i jedan od prvih narodnih poslanika. U one dane, pune slutnje uoči ratova, ljudi su izgledali ređi i važniji no pisci; Šantić je bio i jedno i drugo. Između nekoliko zemljaka, javnih radnika silnog i svetlog karaktera, on se isticao time da je uz karakter imao i savršenu lepotu, i to lepotu i duše i tela. To beše za naš račun apsolutni ideal našega čoveka viteza. Ne samo lep jer dobar, nego i dobar jer lep. Baš tako je Šiler zamišljao svoj uzor tzv. „lepe duše“. Lepota i gospodstvenost lika nije ga ostavljala ni pod starost.

Poniraće savremeni i budući pesnici još dublje u našu zemlju, i biće veštiji kao majstori. Ali ćemo i dalje svraćati i krepiti se kod starog pesnika, poslednjeg viteza romantike, kao što se svraća u Dečane i Gračanicu. I doista, doći njemu, to je kao doći na ostrvo dobrote, i to će zadugo biti potreba nežnih i čestitih, naročito u vremenima pogane poplave, surove i živinske sebičnosti. U Aleksi Šantiću je još jednom blesnula epoha narodnog idealizma. I kao što u mnogoj dragoj uspomeni iz prošlosti mi stvarno volimo sami svoju negdašnju mladost, tako i u Šantiću volimo sve ono njegovo vreme koje se opasa čestitošću, jer je imalo da izvrši veliko i čestito delo.

Da nema svojih nedostataka, Šantić ne bi možda bio tako simpatičan. Ima mnogo i mnogo pesnika koje više cenim kao pisce, ali ni jednog s kojim bih kao živim drugom voleo vekovati. O takvim se ljudima bolje peva nego raspravlja.

(Iz eseja Pera Slijepčevića)


PROLJEĆE 

Gle krasote, gle ljepote
Što se sada stvori!
Gle kako se ljupka, mila
Tica pjesma hori.

Pupoljci nam sa svih strana
Svoje glave dižu,
A mirisi raznog cv'jeća
U grudi nam stižu.

Ljubičica krasna, mila,
Širi liste svoje,
A slavujak kod nje stao,
Umiljato poje.

Čelica nam laka, hitra,
Oko cv'jeća l'jeće,
Proljeće je milo došlo,
Mirovati neće.

Zabruj'o je već i potok
Studeni i 'ladni,
Vesel'te se sada i vi,
Siromasi jadni.

Radostan je sada pastir,
Pa uz frulu svira,
Oko njega milo stado,
Pa travicu bira.

Ratari se sa svih strana
Žure svojim ralom,
- Sada ima i leptira,
Blago Niki malom! -

Doletjela hitra lasta,
Kroz zrak se vijuga,
Ponosito stao slavuj,
Gleda je iz luga.

Hvala tebi, mili Bože,
Na ovakom daru!
Još Srbinu uz proljeće
Pošlji slavu staru!...

1887.


BOG SE SMILOVAO 

Tiha noć je, zvijezde trepte,
Među njima mjesec sjajni;
Na sve strane proljetnoga
Širi s' cv'jeća miris bajni.

Sva priroda stišala se,
Svaka duša mirno spava,
Samo tamo jednu sobu
žižak slabi osvjetljava.

U sobici tužna majka
Pokraj svoje šćerke kleči,
Boga moli da s' smiluje,
Da joj šćerku izliječi.

Bog milostiv smilova se,
Pa podiže šćerku bonu.
Od radosti velje majka
Na zemljicu doli klonu.

A više nje šćerka stade,
Poljupcima majku osu; -
I zorici bilo drago,
Pa na prozor zračak prosu.

1887.


RANJENIK

"Handžar i koplje grudi su moje
Proboli evo, - krvce je tek,
Ruka mi klonu, snaga mi panu,
Još samo što mi postoji jek...

Spušta se sunce za gore čarne,
Već skriva topli sa neba sjaj...
Još samo malo, pa noćca crna.
Tu će mi doći mog žića kraj...

Sklopiću oči, ukočen stati,
Za sve se rastat' od roda mog...
Ne plači, mati, ne plači, sestro,
Ko s' za dom bori, tog voli Bog!

Ja padoh, evo, al' slava stoji:
Za rod sam dao život i sv'jet...
Od moje miš'ce, od mača ljutog,
Mnogi je pao dušmanin klet!

Slavno je, slavno ginut' za narod,
Širit' mu staze kuda će poć',
I palit' zublju, nek vida daje -
Kroz gustu tamu, golemu noć!

Oj, srpska zemljo, koljevko mila,
Već neću mlađan gledat' te ja...
Gasi se luča sunašca moga,
Što nekad tako predivno sja...

Ali ću mirno ispustit' dušu,
Bio sam borac, trudbenik tvoj!
Gusle će mene vječito slavit'
K'o svakog - ko je Milošev soj!"

To reče sveti ranjenik mladi
A srce stanu - umuknu glas. -
I noć se spusti, mrtvom junaku
Na polju vjetar leluja vlas.

1887.


TICI U ZATVORU 

Gledam tebe, tico mala
I skučene tvoje dvore,
Pa se pitam: kako ti je
Bez tvog druga i bez gore?

U tavnome sjenu kruga,
Gdje se bol i tuga slama,
Zar ti srce jošte živi
Milim glasom u pjesmama?

Lahki polet tvoga krila
Svezala je žica pusta;
Mjesto gore nad glavom ti
Tvrdih žica mreža gusta.

Izumrli slatki časi
Kad se ono sunce rodi,
Ti sa grane pozdravljaš ga
Slatkom pjesmom u slobodi.

A sad tude, u zakutku,
Međ' zidinam' mračnog dvora,
Niti znadeš kad je veče
Ni kad sunce budi zora.

Ista uvijek tavna sjenka
Na žičani dvor ti slijeće,
A ti pjesmu milu pjevaš
Kô da j' srce puno sreće.

Ko mi može pjesmu uzet
Što potiče iz mog srca,
Sa plamena mog ognjišta,
Na kom nadom vrije krvca?!

Ko mi može pjesmu uzet
Kad ljubavi izvor tekne,
Po talasi mog izvora
Moja pjesma da zajekne?!

Lanac! Gvožđe! Lomno tijelo
Malaksaće u tom bijesu,
Duh moj čili slobodan je,
Misli moje slobodne su.

Što god živi izumrijeće:
Neko s tugom, neko sladom;
Ja ću s pjesmom na ustima,
A u srcu vrelom nadom.

1888.


PJESMA

Šta je pjesma? - Iskra sveta,
Iz ljubavi što j' začeta,
Da nam kratki sladi vijek.

Šta je pjesma? - Moćna sila,
Iz milosti što s' razvila,
Da nam tuzi pruža lijek.

Šta je pjesma? - Trunak raja,
Kojim bolnik, sred očaja,
Blaži, guši teški jad.

Šta je pjesma? - Slatko piće,
Što nam slabo krijepi žiće,
Duši stvara sveti nad.

1888.


MORU 

Ala si divno, oj sinje more!
Pučini često šaljem ti gled:
U tebi tajne pjesme se hore,
A srcu mome svaka med.

Još kada mila po tebi zora
Razvije tihi vjetrića pir,
I spusti na te sa čarnih gora
Svjež, mio, bujan taj cvjetni mir,

Ti mnogo sličiš srdašcu mome:
Sad mirno spavaš, a sad si lav!
Ne trpiš bure koje te lome,
Na njih se vineš razjaren sav.

Mnoga te lađa teretom tišti,
A ti je trpiš, jer trpit znaš,
Al' kad ti srce srdžbom propišti,
Jednim je mahom ponoru daš.

Probudiš tvoje gromovne vale,
A svijet se čudi sili ti toj,
Velike lađe i s njima male
U stravi dršću gledeć ti boj.

Pa zdravo da si, oj sinje more!
Rado ti gledam pučine lik
U tebi tajne pjesme se hore,
Samo im mladost dočuje klik.

U Dubrovniku, 12. avgusta 1888.


OJ POTOČE... 

Oj potoče, što si tako
Sjetan, tužan, bolan jako?
Radosti ti minô roj.
Tvoje lice bješe prije
I krasnije i milije,
Veseliji žubor tvoj.

A sada te, oj potoče,
Kao golo to siroče,
Obuzela tuga, vaj;
Ti si tužan: tvoja dola
Ostala je pusta, gola,
Ne miriše već joj kraj.

Uzvehnulo tvoje cvijeće,
Oko njega ne oblijeće
Sitnih čela skladan roj;
Zaćutao slavuj lugom,
I on jadi s tobom - drugom,
Umukô mu slatki poj.

I nebo se promijenilo:
Nije više tako milo,
Oblak krije sunčev sjaj.
Vihor bjesni sa svih strana,
Pa uvelo lisje s grana
U daleki nosi kraj.

Sve je tužno... Oj potoče,
Ostao si kô siroče,
Al' ne gubi blagi nad:
Opeta će doć proljeće,
Zamirisat tvoje cvijeće,
Tvoje duše milje, slad.

1888.


NA MJESEČINI

Oh, kako je ponoć mila,
Kakav duši spokoj stvara!
Sa svjetlošću vječnih sila
Bezbroj zvijezda nebo šara.

Mjesec plavi kô na moru
Sa jedrima šajke one.
Ne prolama pjesma goru;
Sve u slatki sanak tone.

Ja se samcat budan krećem
Kroz dolinu milocvjetnu,
Slušam lahor kako s cvijećem
Razgovara bajku sretnu.

Slušam potok što s' vijuga,
Pa šumeći dolju para;
Slušam slavlja što iz luga
Sa pjesmom mu odgovara.

Slušam šapat gustih grana,
U tišini što odlijeće;
Slušam kako sa svih strana
Pozdravlja me miris-cvijeće.

Divan li si, svijete mili,
Punan li si svetog čara!
Ja se klanjam onoj sili
Što ljepotu ovu stvara.

1888.


ĐURI JAKŠIĆU 

Sa obale sinjeg mora
Gledam jednu st'jenu golu,
Šibaju je b'jesni vali,
Predavaju ljutom bolu.

Ona trpi sve udare,
Trpi muke, jade same.
Ta stijena usred mora,
Na tvoj život potsjeća me.

I tebe su boli trli,
Lomila te crna tuga,
- Al' ti nisi, Đuro, vrli,
Nikom htio biti sluga. -

Trpio si... Nemilosno,
Sudbina ti jade slala,
Al' za milost nije s' nikom
Tvoja glava preklanjala.

Imao si divnu vilu,
Mehlem tvojih ljutih rana,
Njoj si pjev'o pjesmu milu,
Lučom svetom obasjana.

Pa i Srpstvu pjevao si,
Moć mu pjesmom srcu liv'o; -
Tvoju pjesmu slava nosi,
Vječnost joj je Bog dariv'o.

Oni mnogi, što su bili
Za vremena tužna tvoga
U kadifi i u svili,
Sred groba su ledenoga.

Za ime im ne zna niko
- K'o da nisu nigda bili -
A tebi se, naša diko,
Lovorovi v'jenci svili.

Tvoje ime svijet znade,
Tebe Srbin obožava,
Jer ga tvoja pjesma kr'jepi
I duši mu snage dava.

Pa dok srpsko sunce blista, -
Kog, v'jekovi kivni, gase -
Dopiraće tebi gori,
Ti ćeš čuti roda glase;

"Neka mu je vječna slava!
Za Srpstvo je rad polag'o,
Pjevao mu noću, danju -
Ostavio njemu blago!"

U Dubrovniku, 15 augusta 1888.


DIVNA JE ZORA 

Divna je zora
Kad jutrom s gora
Razgoni mrak

Divno je sunce
Kad na vrhunce
Rasiplje zrak

Divno je cvijeće,
U njemu sreće
Gledamo lik

Al' ništa nije
Da dušu grije -
Kô pjesme klik.

U Mostaru, 19. maja 1889.


MORNARU 

Hajde, hajde brodi smjelo,
Razapinji jedro bijelo
Uz veseli pjesme glas!
Nek se laka šajka vine
Preko mora u daljine,
Nek udari u talas!

Hajde, hajde preko mora,
Ne malakši od umora,
Traži luku cilja svog!
Nek poteče znoj ti s čela,
Nek zaplamti krvca vrela
U grudima srca tvog!

Kad se smrkne, kad navali
Bjesni vjetar, gordi vali
U pomami paklenoj,
Čvrsto stani, soko budi!
Ne salamaj stravom grudi
Na pučini nesitoj!

Sve teškoće, nepogode,
Svaku muku i nezgode,
Što će stati na put tvoj,
Trpi smjelo, trpi brate;
Vjera, nada nek te prate,
Kao stanac kamen stoj!

Pa ćeš tako preko mora,
Preko mora i ponora
Stići luci, cilju svom,
Odmarat se od umora,
Gledat kako ljepše zora
Rudi, sviće žiću tvom.

Hajde, hajde brodi smjelo,
Razapinji jedro bijelo
Uz veseli pjesme glas!
Nek se laka šajka vine
Preko mora u daljine,
Nek udari u talas!

U Mostaru, 25. marta 1889.


VOJISLAVU 

Protekô je danak. Na daljnom zapadu
Odavna je sunce utopilo zrak.
Nad zaspalim svijetom, po selu i gradu,
Spustio se sanak čaroban i lak.
Umukla je pjesma veselog mornara.
Sve se u spokojstvu tihano odmara.

Na obali mora, pod granom "citrona",
Na ćilimu cvjetnom samac sjedim ja.
Sa vedroga neba, s božijega trona,
Bleđanoga lika puni mjesec sja;
I kô slatka nada, puna svete vjere
U mlađanom srcu, zvijezde trepere.

Niže mene vali tihani i mali -
Kô pjesmice gorske kad zarudi maj -
Nestašno i blago pričati mi stali
U šaptanju slatkom zadovoljstvo, raj;
Pričaju mi blago neke mile bajke,
Što ih samo slušah na kriocu majke.

A s pučine daljne sa širokog mora,
Kao onaj sveti heruvimski poj,
Čujem slatke glase tajanstvenog hora;
To Sirene šalju noći pozdrav svoj,
A slavujak, što se u zagranku skriva,
Milozvučnom im se pjesmom odaziva.

Sve je tako bajno, sve milotom zbori,
Al' je moje lire još slabačak glas
Da u jednu pjesmu sve miline stvori
Što ih oko gleda u taj blažen čas;
Ja sam jošte tiče koje kuša krila
Da ga vinu tamo u stanove vila.

Oj ti sine dični Šumadije drage,
Što ti vila sveti poklonila dar,
Dođi Jadran-moru, žicom lire blage
Ti si kadar ovu opjevati čar;
Ja sam jošte tiče koje kuša krila
Da ga vinu tamo u stanove vila.

U Dubrovniku, 1890.


DA LI ČUJEŠ?... 

Da li čuješ, usred ove noći,
Iz daljine neki tajni glas?
Punan milja i božanske moći
Tiho, blago dol'jeće do nas.

Da li glase iz gorice vile
Donosi nam lahorovi let?
Il' slavuja slatkopjesme mile
U dolini uspavljuju cv'jet?

Ne! To glasi heruvima sveta
Tiho bruje u ponoći toj,
Iz svemira on zemlji dol'jeta
Da sa pjesmom sladi sanak tvoj.

Oh, pa spavaj, tu na moje grudi
Glavom kloni, zaboravi sv'jet, -
Štitiće te, dok zora zarudi,
Ljubav moja i heruvim svet.

U Mostaru, 15. maja 1890.


HERCEGOVAC NA MOLITVI 

Pošljedni zraci, eno, velikog sunca tonu
Za daljne mračne gore, i danak ostavlja nas;
Pod krilom blagog mira u večernjemu zvonu
Molitve bruji glas.

Umorne teškim radom i moje ove grudi
U čistom onom zvuku pokoja nalaze svog,
I u meni se sada tiha molitva budi
U plamu srca mog.

Oj, čuj je, vječna silo, i primi želje ove;
Skromna je molba ova što u tvoj lijeće sjaj:
U borbi pakla crnog, o, daj mi sile nove
Za novi okršaj...

Okrijepi dušu moju nebeskom tvojom nadom,
U moru navale adske da ne klone mi grud;
Oživi tvoje grome, nek cikne zmija jadom
I strašni vidi sud...

U Mostaru, 8. aprila 1891.


PRITAJI SUZE... 

Posvećeno drugu P(eri) M(isiti) 

Pritaji suze! Neka duša plače,
Al' tvoje oko neka svijetlo biva;
Zar ljudi znaju šta te suze znače
I onu ljubav što s' u njima skriva?

Onamo hajde - u svetinju mira,
Gdje čisti potok kroz dolinu stiže,
Gdje nježno cvijeće laki lahor dira
I svet mu miris na krioca diže.

Tu neka suze padaju na cvijeće
Što mirno cvjeta u sanjivoj doli,
Niko ih tamo razumjeti neće -
Suze su rosa koju cvijetak voli.

Tu plači, plači i izvidaj grudi.
Al' kad se nađeš međ' ljud'ma, u krugu,
Ponosna čela, svijetla oka budi,
Kao da nikad nisi znao tugu.

17. novembra, 1892.


NA SESTRINOM GROBU 
Sve prolazi, pada,
Sve zaborav krije,
Ali moja tuga
Još prestala nije.

Još jednako srce
Uzdahe mi vije,
Još jednako suza
Za tobom se lije.

Ja ne mogu, sejo,
Uvenuli cvijete,
Zaboravit nikad
Uspomene svete.

Ja se sjećam, sjećam
Onih zlatnih dana
Kad kucahu naša
Srca razdragana.

Ja se sjećam svega:
Kad, prepuni sreće,
Po poljani ravnoj
Izbirasmo cvijeće...

Oh, sjećam se, sjećam
I ljubavi tvoje,
Sa kojom si uvijek
Susretala svoje.

Što se više sjećam
Sve je tuge više,
Još ne može duša
Sliku da ti zbriše.

Sve prolazi, pada,
Ali tuga tajna
U mojoj je duši
Kao vječnost trajna.

Valjda samo "časak"
Što me minut neće -
Sa srca mi, duše
Tu tugu odnijeće.

Ja ne mogu, sejo,
Uvenuli cvijete,
Zaboravit nikad
Uspomene svete.

U Mostaru, 21. januara 1892.


*** 

U svetom času ponoćnjega mira,
Kad tiha rosa počiva na bilju
I bezbroj zvijezda s dalekog svemira
Ljupko se smiješi u anđelskom milju;

Kad blagi šumor mirnim zrakom plove
I nježno cvijeće o zorici sanja:
Tajanstven glasak mami me i zove
Na drago mjesto našeg milovanja.

Kô rujna zora što slavuju budi
Milinom slatkom ono srce sjetno,
Tako taj glasak napuni mi grudi
I dušu diže na prestolje cvjetno.

I prošle sreće zatrepere krila,
Na mrtvoj vjeri zablista se nada:
Preda mnom sine tvoja slika mila
Čarobnim miljem kô boginja mlada.

Sa bajnog prama tvoje guste kose,
Što divno pada na bijele ti grudi,
Mirisi slatki u nebo me nose,
Daleko tamo od svijeta i ljudi.

Ja željno gledam tvoje lice bajno
I nježni osmjeh što mi svemoć sprema,
A srce vrisne, zaplače očajno:
Ja ruke širim - ali tebe nema...

Zaludu pogled u beskrajnost bludi,
To samo bješe prizrak noći tavne;
Ja spustim glavu na umorne grudi
I nijemo snivam cvijet prošlosti davne.

A hladni vjetar leluja mi vlasi
I šumom tone sred ponoćnjeg doba -
Kô svete tuge prekidani glasi,
Kô tajni uzdah sa pustoga groba.

1892.


*** 

Koliko puta kroz beskrajne snove
Kad duša bludi u nečujnom letu,
Tajanstven glasak mami me i zove
Daleko tamo čarobnome svijetu,
Gdje ljupko milje i mladosti sveta
Vječito cvjeta.

Oh, kad bih imô tako silne snage,
S tobom bih, dušo, na mlađane grudi,
I vinuo se u predjele drage,
Daleko tamo, kuda misô bludi,
Kud duša zove raširenim letom,
S ljubavlju svetom.

Na tihom krilu pokoja i sreće,
Gdje svjetske borbe ne čuju se glasi,
Pili bi miris što ga lijeva cvijeće,
Lahor bi tvoje lelujao vlasi,
A vječna himna oko nas bi bila,
Nebu se vila.

U lakom čunu plovili bi ti'o
Po plavoj rijeci bisernijeh vala,
Nad nama cvrkut slađan bi se vio
Od šarenih tica i bezbrojnih ždrala,
Nebu bi duše letile nam mirne
Kô miris smirne.

U vedre noći, zvjezdane i bajne,
Čuli bi nimfu gdje se dolom kreće,
I pjeva pjesmu ljubavi beskrajne
I njome njiha travicu i cvijeće,
I bludi dalje i u noć se gubi
Kô zvuk što ljubi.

Al' kad nam java krati želju milu,
Daleko kad se drago mjesto krije,
Hajdemo, čedo, na dušinu krilu
Onamo gdje se vječna mladost pije;
Poljupci čisti kao kaplja rose
Neka nas nose!

U Mostaru, 23. jula 1892.


SNOVI 

Na tajnom mjestu, gdje smo nekad brali
Mirisno cv'jeće pramaljeća sjajnog,
Pod krasnim v'jencem ružičica mali'
Viđ'o sam opet mog anđela bajnog...

Kroz njene bujne raspletene vlasi
Svježi je vjetrić lepršao krilom,
K'o čisto sunce, što nebesa krasi,
Sjao je osm'jeh na licu joj milom.

A njeno oko bješe tako blago
K'o prvi cv'jetak što ga nebo budi,
Sveto, k'o ono uzdisanje drago,
U pjesmi slavlja, što kroz ponoć bludi...

I sinu vjera i uskrsnu nada
Slatka k'o miris ljubice i smilja;
Sa pjesmom duša zaigra se mlada
I kao potok razli se u milja...

I ja ljubljah tako silno, strasno...
K'o zorin zračak onaj cv'jetak mio,
Al' kad me iz sna trže sunce jasno
Na mutnoj javi ja sam suze lio...

6. novembra 1892.


SRPSKA VILA 

Kad se ponoć svede, kroz zvjezdice sjajne
Anđô rajskog mira krene pjesme tajne:
Uz visoko stijenje, kuda orô lijeće,
Djevojče se jedno tajanstveno kreće;
Njezin suzni pogled u daljinu bludi,
U očajni uzdah slamaju se grudi.

Kô u poznu jesen listić blagog cvijeta
Tužna je, blijeda njena slika sveta;
Zlaćane se vlasi po grudima gube,
Pa se kadgod tiho sa vjetrićem ljube;
A miris se prospe, kô da na sve strane
Pomenak se budi i ružice rane.

Katkad ruke skrsti, puna svete boli
U nebo pogledi, kô da s' bogu moli,
I na stijenje klekne s prekidani dasi,
Pa ga ljubi, ljubi, i suzama kvasi;
Zatrese se stijenje kô d s' gromi gone
I podmukli tutanj u dubini tone.

Ko si, sveto čedo, što te nemir budi?
Da l' nevjerna ljubav ranila ti grudi?
Il' si, zrače blijedi, siroče bez snage
Pa suzama tužnim tražiš svoje drage?
Ne, iz suze što je srpska majka lila
Stvorilo se čedo - stvorila se vila.

Plači, sliko sveta, kô siroče bludi
Koga niko vjerno ne prima na grudi;
Zalud more krvi i gomile žrtav':
Smrznulo se nebo, spasitelj je mrtav...
Plači, vilo sveta, suzam' stijenje kvasi -
Rasuo se vjenac što ti čelo krasi...

1893.


O, NIKAD VIŠE... 

O, nikad više, nikad moja ruka
Stisnuti neće tvoju ruku b'jelu, -
K'o tužni odjek tajanstvenog zvuka
Kidaće jadi moju dušu c'jelu.

K'o sjetna tica, što u krugu tavnu
Ledenih žica zarobljena stoji,
Snivaću i ja o blaženstvu davnu
O slatkom raju poljubaca tvoji'.

Ja sam k'o stablo, kome vjetar hudi,
Raznese lišće u daleke strane,
K'o vječni sužanj, koji zalud žudi
Osmejak mili one zore rane.

Po tavnoj noći, kad sveštenim mirom
Prel'jeće sanak nečujno i blago,
Besvjesno lutam na grudima s lirom,
I zv'jezdam' šapćem tvoje ime drago...

Ja suzam' kvasim tvoju sliku bajnu
I gledam osm'jeh, što s usana l'jeće,
Al' zaman suze, nikad prošlost sjajnu,
Nikad mi tebe darovati neće...

Oh, nikad više, nikad moja ruka
Stisnuti neće tvoju ruku b'jelu, -
K'o tužni odjek tajanstvenog zvuka
Kidaće boli moju dušu c'jelu.

Mostar, 8. januara 1893.


PROLJEĆNJA NOĆ 

U ovom času, kad plavim svemirom
Ljupko i milo zvjezdice se zlate,
Kad anđ'o snova pozdravlja me s lirom -
U slatkoj tuzi ja se sjećam na te.

U ovom času, kad priroda sanja,
Meke sam tvoje milovao vlasi,
U ovoj noći - sa šumorom granja
Ljubavi naše tekli su uzdasi.

Na bujnom plamu mlađanih mi grudi
Počivala je tvoja glava mila,
A moja duša, što sad mrakom bludi,
Beskrajno milje svetih snova pila.

Ja nisam gled'o nebo noći bajne,
Ni zlatna jata na njegovom visu,
Nebo mi bjehu tvoje oči sjajne
Gdje nikad zv'jezde umirale nisu...

Ti si mi bila sve što nebo krasi:
Sunašce sv'jetlo i zvjezdice drage,
Raj, u kom se čuju heruvimski glasi,
I slatki izvor duhovne mi snage.

Al' sve je prošlo kao sanak mio...
U ovom času, kad se glas ne hori,
Ja samac lutam, a duša mi ti'o
Kroz ljubav - suze tvoje ime zbori...

1893.


POD PLAVIM NEBOM 

Pod plavim nebom s čistom
Rosicom cv'jetak miri,
Vjetrić se igra s listom
I laka krila širi.

Potočić jasno šumi
U miru i samoći,
A vali pričaju mi
Ljubavi slatke moći.

S trepetom želja tajni',
Slavujev pozdrav stiže,
I jatu zv'jezda sjajni'
Čista krioca diže.

U sjaju snova l'jepi'
Ja pijem pehar sreće,
K'o rosu, što ga kr'jepi,
Milo i nježno cv'jeće.

Okriljen duh mi poje,
Prepunan milja sviju,
K'o da ga oči tvoje
Slatkim sunašcem griju.

Mostar, 6. jula 1894.


PJESMI 

Ne kloni, pjesmo moja, pred zvekom smrtnog mača;
Iskro svjetova sjajnih, s tobom je sila jača!

Volja promisli svijetle mome te duhu dala,
I nebo tvoj je tvorac, boginjo ideala!

Uz tebe anđô slijedi, nebo te okom gleda,
Pa čega da se boje pravedna božja čeda?

Zar mraka ili groba? Ta grob je sve što biva,
I što će naprijed biti veo skončanja skriva.

Mračne klisure tvrde Perun će gromom zgruvat,
A vjetrovi će pepô po zraku im razduvat.

Ta sav je svijet žrtva u čeljustima smrti,
Za svakijem životom jedna se sjenka vrti.

Sve što pred jasnim suncem diše, živi i stoji
Praznom se sjenkom zove, i sve se smrti boji.

Al' koje nebo posla da dižu oltar sveti
Boginji istine rajske, ti se ne boje mreti.

Na grobovima njinim snova se život diže,
I sve je jarko sunce spomenu njinom bliže.

Ne kloni, pjesmo mila, pred zvekom smrtnog mača,
Uz tebe anđô slijedi, s tobom je sila jača!

Digni se i zahori kroz svjetlost božjeg lika,
Kô silni zvuk gromova, ko poklič osvetnika;

I leti dok ti duhom nebeski plamen gori,
Za svjetlost samo živi, za istinu se bori!

Djelo tirana gladnih beskrajnom kletvom prati,
A nevoljniku budi dobra i vjerna mati.

Ne kloni, pjesmo moja, kad ljute munje prijete,
Zahori svetim zvukom vjere i nade svete!

1895.


PJESNIK 

Prijatelju Svetozaru Ćoroviću 

Noseći putir svijetli, punan istine sjajne,
On među ljude stupa i s ljubavlju ih druži,
On bratstvo mirom brati i zublju vjere trajne
Visoko nebu diže i s njome rodu služi.

Po neravnome putu, na kome trnje sreta,
On smjelo naprijed grede, preziruć sudbu strogu,
U času iskušenja diže ga misô sveta,
I on se samo moli nebu i svome bogu.

Sa njegovijeh usta slobodna riječ leti
I umorne snage k novome djelu kreće,
A kad ga rulja goni, štiti ga anđô sveti, -
A koga nebo brani, rulja ga srušit neće.

Što ljudi blagom zovu, njegovo blago nije -
Prestolje, moć i sila sve se to začas gubi;
On višeg blaga ima, u kome svjetlost grije:
Pjesmu i srce mlado, srce što vječno ljubi.

I noseć putir svijetli, punan istine čedne,
On će živjeti tako, posvećen hramu mira,
A kad mu tijelo klone pod kosom smrti ledne,
Na njegovome grobu opojaće ga lira.

10. marta 1895.


NE PRUŽAJ RUKE... 

Ne pružaj ruke sa plačem i tugom
Dok čuješ srce da kroz grudi bije!
Ne sklanjaj glavu niti budi slugom -
Sokolom budi što se nebu vije!

Sujeti mrskoj ne čini po ćudi,
U vrtlozima nevolje ne kloni!
Bezglasna stijena ljutom gromu budi,
U sebi duša neka suze roni.

Uzdigni glavu, kao što vrh diže
Stoljetno borje, kroz oblak i tamu!
Život je borba - nek oluja stiže,
Sunce će snova rodit se u plamu.

Uzdanjem svetim diži duhu krila
I budi borac koji časno pada;
Ali ne kloni pod teretom sila;
Sudbine gorke, nevolje i jada!

Nemoj da tuđa zalaže te ruka;
Ako si sirjak, ne daj duhu da je:
Znoj i krv tvoja, u vihoru muka,
Neka te hrani dok života traje!

Ne pružaj ruke! Nemoj biti slugom,
Sujeti mrskoj ne čini po ćudi!
Nijemo, kô stijena, bori se s tugom!
Uz prkos sveme svijetu gordim budi!

1895.


RUŽIN SAN 

Pitao sam ružu malu
Šta u tihoj noći sanja:
Da li danak, da li zoru,
Ili pjesmu milovanja.

A ruža se čisto trže,
Kao da je vjetrić krenu:
"Sanjam, sanjam, rajsko milje...
Slatki miris - kosu njenu".

1895.


RAJSKI TALASI 

Kad pogledam grudi tvoje,
Čini mi se kao da su
Dva goluba zaplivala
Svetog raja po talasu.

Ja poletim tice grlit
Na srdašce moje vrelo,
Pa u talas svetog raja
Utopi se žiće cijelo.

1895.


MOLITVA 

Ti si mirna, sjetno ćutiš,
Kao ruža uspavana,
A pogled si upravila
Put nebeskih blagih strana.

Ti se moliš, a nebo se
Tako ljupko na te smije,
Jer čistija nigda molba
Do raja mu stigla nije.

Oj, moli se! Taku molbu
Rado nebo sebi prima,
Tvoja molba biće svjetlost
Usred raja anđelima.

1895.

U DUBINU DUŠE MOJE... 

U dubinu duše moje
Tvoj premili pogled pade,
Kao poljub sunca vrela
Na njedarca ruže mlade.

Oh, to sveti zračak bješe,
U kom rajsko milje leži:
Svaki duše osjećaj mi
Razvi se u cv'jetak svježi.

I sada je duša moja
Perivoj, gdje cv'jeće miri -
Svaki cv'jetak tebe sanja,
Tebi svoja njedra širi!

1895.

JOŠ LJUBITI MOGU... 

Usahnuo izvor ushita i sreće,
Ne nosi me struja mladalačkih snova,
Sa grane života rasulo se cv'jeće
U beskrajnu pustoš pokojnih sv'jetova...

Nit' osmejak slatki milozračne zore
Ne vraća mi pokoj umrlijeh dana,
Nit' pjesmice mile, što se jutrom hore,
Ne vidaju grudi pod teretom rana.

Izlio sam suze i bez suza sada
Na pepelu nade i pokoja plačem,
I vjera mi gine, umire i pada,
K'o nevina žrtva oborena mačem...

Ja sam hudi mornar, kom' je sudba dala
S okeanom hladnim da se vječno bori,
Koji neće stići zoru ideala,
Niti slatku čežnju, što mu srce gori.

Niti više nemam ni snova, ni sreće,
Samo jedno blago propalo mi nije:
Još ljubiti mogu, još se izvor kreće,
Koji tvoja slika besmrtnošću grije!

1895.

OSTAJTE OVDJE... 

Ostajte ovdje!...Sunce tuđeg neba,
Neće vas grijat kô što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.

Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.

Kô pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat'te se njojzi u naručju sveta;
Živite zato da možete mrijeti
Na njenom polju gdje vas slava sreta!

Ovdje vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji i krševi goli
No cvijetna polja kud se tuđin kreće.

Ovdje vam svako bratsku ruku steže -
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta,

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat kô što ovo grije -
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije...

1896.

PLIJEN (VERZIJA I) 

Noć sjeverna. Konjik stiže,
Juri preko stepe puste.
Mjesec gori... Prah se diže
Kô pramenje magle guste.
No gle! Junak samac nije,
Za njim sjedi cura neka;
Vrana joj se kosa vije
Kô prosuta svila meka.

Znaš gdje laka srna pase,
Voda pada s hridi gole,
Kako bršljan obvija se
Oko breze i topole?
Tako ona, vita, lomka,
Obvi ruke obadvije
Oko pasa smjela momka
Što mu čelo samur krije.

Ne pitaj ih kuda jezde,
To ne smije niko znati,
Do li ponoć i zvijezde
I pun mjesec što ih prati!
Ne stoj na put!... Mrko sluti
Onaj što kô vihor goni...
Rukom drži kindžal ljuti,
Krvav kao mjesec oni.

1896.

*** 

Susretoh je pokraj bistra vrela,
U gorama pod visokom jelom;
Kosa joj se po njedru rasplela
Kô zrak sunca po mramorju bijelom.

Njeno lice ne miluje sreća;
Sjetno oko, oboreno krilo,
Kô da tuži, kao da se sjeća:
Što je bilo, što je davno bilo.

Njene ruke vijence ne pletu,
Skrstila ih na nevine grudi,
Kô da šapće molitvicu svetu
Što je tuga sa uzdahom budi...

"Vilo moja, vilo roda moga,
Što si stala i u bolu svela?
Zar već nema cvijetka nijednoga
Za vijence što si nekad plela?"

Vila prenu pa podiže krilo,
Suza blisnu na oči joj plave:
"Ima cvijeća, vijenaca bi bilo,
Ali gdje su za vijence glave?"

23. oktobra 1896.

I OPET MI DUŠA SVE O TEBI SANJA 

I opet mi duša sve o tebi sanja,
I kida se srce i za tobom gine,
A nevjera tvoja daleko se sklanja,
Kao tavni oblak kad sa neba mine.

I opet si meni čista, sjajna, vedra,
Iz prizraka tvoga blaženstva me griju,
Pa bih opet tebi panuo na njedra
I gledô ti oči što se slatko smiju.

Tako vita jela koju munja zgodi
Još u nebo gleda i života čeka,
I ne misli: nebo da oblake vodi
Iz kojih će nova zagrmiti jeka...

27. augusta 1896.

BLAGO TEBI... 

Blago tebi, ako na svijetu
Nađeš srce, u kom vjera sjaji,
U kome se čista ljubav taji
Kao miris u rosnom cvijetu.

Ljepšeg dara od tog' dara nema, -
U toj sreći tek bi sreća bila;
Čisto srce nebeska su krila,
Što ih Gospod s blagoslovom sprema.

Blago tebi, ako vjerno bije
Na tvom srcu jedno srce drugo:
Skrsti ruke i moli se dugo
Onoj Misli, što nad tobom bdije!

18. I 1896.

ROB 

Na obali burnog Tigra,
Gdje tičiji pjeva hor,
U prisjenku gordih palma
Visoki se diže dvor.

U blizini slavuj željka,
Cv'jeće miri noć i dan,
Al' iz svojih b'jelih dvora
Ne izlazi mladi kan.

Ljepšu pjesmu tamo sluša,
Ljepši tamo gleda sv'jet:
Na srcu mu strasno diše
Mila ruža, bajan cv'jet.

On joj gleda crne oči
I grli joj viti stas,
A po njenom b'jelom njedru
Prosula se gusta vlas.

Niko nije tako srećan,
Niko nema taki raj,
Pa u sreći obeća se
Pohoditi Sveti Kraj:

Da na grobu Prorokovom
Dade hvalu srca svog,
Što mu taku divnu ružu
Iz svog raja pruži Bog!

I dan svanu. Pred dvorima
Nogom bije spreman hat -
Kao da bi mladog kana
Svetoj Meki htjeo zvat'.

I kroz palme sunce sinu,
Nad Tigrom se glednu dan,
A uz pratnju vjernog roblja
Na put krenu mladi kan.

Kudgod gledne, tu je ona,
Svud se vija njena vlas,
Svuda sreta oči njene
I svud čuje mili glas.

Za uzdahom uzdah leti,
Pa nad njome svija let,
K'o šareni mladi leptir,
Kad ga rosom mami cv'jet.

Već je sunce na zreniku,
Silno gori ljetni dan,
Pa kod jedne vite palme
S robljem panu sretan kan.

On odsjednu snažnog hata
I pod palmin stade hlad,
Pa svog Boga molit' ode,
Da mu štiti život mlad;

Da se ves'o dvoru vrati,
Gdje ga čeka mio raj,
Da ga opet žudno steže
Njezin topli zagrljaj.

I tek što je molit' poč'o,
Zastade mu dušin dah:
U daljini dizao se
Gusti oblak, prhli prah.

Je l' to samum s hladnom smrti
Podigao poraz ljut,
Da sa grobom zaustavi
Pravovjernog sveti put?

Na koljena roblje kleče:
"Pošljednji je ovo dan!"
A sa okom punim bola
U daljinu gleda kan.

Gleda, kad će samum ljuti
Spremiti mu hladan grob,
Al' iz praha, iz oblaka,
Na konjicu niče rob:

"Gospodaru, vrat' se s puta,
Ne pohodi Sveti Kraj,
Tvoja l'jepa nevjestica
Tvog imena skvrni sjaj!

"U nje nije srce jedno,
Nije vjerna njena krv -
U tvom dvoru provlači se
Tvojoj sreći štetan crv.

Gospodaru, drugi ljubi
Njeno lice, njenu vlas -
Varaše te one oči,
Varaše te onaj glas!"

Zabolili mladog kana
Crni glasi, crna v'jes',
A u bolu gnjev se stvori,
K'o gromova silan tres:

"Je l' istina, robe, kaži?"
"Ne bude li, krv ću dat'!"
Prah se diže, s mladim kanom
Izgubi se brzi hat.

Leti konjic, za konjicem
S robom stiže konjic vran -
Danak prođe, veče dođe,
A u dvore mladi kan.

Konjic hrznu, cv'jet se trznu:
"Bježi dragi, tu je grom!"
Pa lagano na kapije
Izletila kanu svom:

"Što je lice tvoje bl'jedo?
Što je mutan mili gled?
A na usti k'o da stoji
Strašan prekor, ljuti jed?

Je l' osveta razgnjevila
Tvoje duše silan plam,
Da l' nevjerno roblje tvoje
Nanese ti sjaju sram?"

"Šut', nevjero! Sa tebe je
Moga neba pao dan"...
Pa nad njome oštrog mača
Zavitlao gordi kan.

Mač poleće, ali ona
Na mladu mu pade grud:
"O, ne kosi cv'jet sa mačem,
Ne izriči grešan sud.

Za te ovo srce bije,
Za te hrani vreo plam,
Ja za jednu ljubav znadem,
Ja za jednu vjeru znam.

Nek' svjedoče suze ove
I udari srca mog,
Da je moja vjera sveta,
A u vjeri ti si Bog!

Zaustavi silnu ruku,
Nevinosti ne daj grob -
Kleveta su oni glasi,
Lagao je crni rob.

Za te ovo srce bije,
Za te hrani vreo plam,
Ja za jednu ljubav znadem,
Ja za jednu vjeru znam".

Dirnuli ga nježni glasi,
Dirnuo ga sjetan plač,
Pa u grudi vjernog roba
Svoj, zavitlan, spusti mač.

Krv se proli, srce stade,
Čistu vjernost stiže grob,
Tu pred kanom ležao je
Vjerni sluga, stari rob.

Ležao je... A Bejaza
Slavila je svoju moć,
I pogledom varala je
Mladog kana dan i noć...

1896.

PLIJEN (VERZIJA II) 

Juri konjik, kroz noć stiže,
Pod njim tutnji stepa pusta,
Za konjikom vjetar diže
Suri oblak praha gusta;
A konjiku srce bije,
Uza-nj sjedi čedo strasno, -
Oči su joj zv'jezde dvije
A zora joj lice krasno.

Kao što se bršljan spleće
Oko struka vite jele,
Tako ona, puna sreće,
Obvila je ruke b'jele,
Oko mlada konjanika,
Što mu čelo samur skriva,
A sa oštrog, mrkog lika
Munjom pr'jeti smjelost živa.

Ne pitaj ih kuda nagle,
To ne smije niko znati, -
Predupreš li pute drage
Kindžal će ti otpor dati!
Ljuti kindžal, on će biti
Braniocem svete tajne,
Koju ponoć mirom štiti,
A treptanjuem zv'jezde sjajne.

1896.

NA GROBLJU 

Hladno mi je... Hladno mi je...
Proljeća mi duša želi, -
Al' proljeća moga nema,
Cvjetovi su moji sveli.

O, kako je strašna java,
Kako li me kivno prati!
Ni to sunce s neba plava
Ne može mi dana dati.

Svud je ponoć, mrak i tama,
Kud mi suzno oko gledne, -
Kao da mi dušu slama
Grdni teret sante ledne.

Ja bih htio ubrisati
S mutnog oka suze ove,
Al' ko može meni dati
Mjesto suza sreće nove?

Niko! Niko! Sve je svelo
Što sam svojom srećom zvao, -
Ja sam svoje srce vrelo
U grob hladni zakopao;

Srce svoje: brata svoga,
Dva cvijeta - seje dvije,
Majku milu - milost boga,
Nju - to blago najsvetije.

Od mogile do mogile
Sumorna me tuga kreće,
Iz sna zovem svoje mile,
Al' ni jedno meni neće...

Tek što katkad šum preleti
I nada mnom lako mine,
Kao da mi glasak sveti
S neba šalju duše njine.

Ja ga slušam, a iz grudi
Otimlje se uzdah jadni,
Pa s jecanjem k nebu bludi,
A ja stojim kô kam hladni...

1897.

ŠTO TE NEMA?...


Kad na mlado poljsko cv'jeće
Biser niže ponoć nijema,
Kroz grudi mi želja l'jeće:
"Što te nema, što te nema?"

Kad mi sanak pokoj dade
I duša se miru sprema,
Kroz srce se glasak krade:
"Što te nema, što te nema?"

Vedri istok kad zarudi
U trepetu od alema,
I tad duša pjesmu budi:
"Što te nema, što te nema?"

I u času bujne sreće
I kad tuga uzdah sprema,
Moja ljubav pjesmu kreće:
"Što te nema, što te nema"...

1897.

PUSTA NOĆI... 

Pusta noći, šta mi tako mami
Mutan pogled u dubine tvoje?
Sve daljine kriju se u tami,
A nebesa pod koprenom stoje.

Nigdje zraka od zvijezda sjajni',
K'o smrt hladna da ih rukom tinu, -
Samo sjenke i duhovi tajni
Kroz noć blude, jave se i minu.

Sve je pusto; k'o da vječnost stenje
I pritiska jedan teret sinji, -
Teški sumor duh i misli veže,
A dosada mori ih i kinji...

Oj, ta gdje si, mjesečino plava?
Gdje si, pjesmo iz zelena luga?
Al' sve šuti i u smrti spava, -
Svud je ponoć i duboka tuga...

Al' što vrisnu srce moje, što li
Hladna strava zače se u duši?
Što se suza s mutnog oka proli,
A jecanje davi me i guši?...

U daljini kuda tama bludi,
Vidim sliku nebesku i blagu:
Gladne zmije piju joj iz grudi
Svetu krvcu, i život, i snagu.

Sjajni v'jenac s božanskog joj čela
Pak'o gazi, kida ga i pljuje,
A od biča, što je zloba splela,
Nad njom fijuk s užasom se čuje...

Grdni povor bestidnijeh duša
Sve je bliže do ponora goni;
Ona šuti i sa bolom sluša
Glas sudbine što nad njome zvoni.

I već kleca, posrće i pada
Kao Gospod na vrhu Golgote,
A iz oka, puna ljutog jada,
Krvava se jedna suza ote...

Al' ko vidi onu suzu, ko li
Čuje kletvu što je ona sprema?...
Mrtvo nebo... a na zemlji doli
Molitva joj utočišta nema...

Tužna sliko, kojoj demon uze
Sjajnu svjetlost i vijenac s glave,
Vojvodino Svetitelja Save,
I ja s tobom, evo, lijem suze!...

Vojvodino, domovino moja,
Majko moja, što mi život dade,
Srušen padam u naručja tvoja,
S tvojim jadom da dijelim jade!

Tvome plaču iz bolova sveti'
Moja duša istu suzu sprema, -
S tvojom kletvom moja kletva leti
Strašnom nebu, jer tu Boga nema...

1897.

NEVINAŠCU 

K'o najljepše sunce na proljetnom danu
Tvoj osmejak blagi snaži me i grije; -
A u slatkom sanku tvoja duša pije
Iz božije ruke anđeosku hranu.

Ja vidim anđelka kako s pažnjom bdije
I nad tobom drži svetog mira granu;
U kol'jevci tvojoj, u malenom stanu,
Tvoje carstvo mirno uzano ti nije...

No kad prođu dani, koji brzo lete,
Da l' će tvoje srce za tu čednost znati
I u sebi hranit' zrak istine svete?

Hoće li te tada blagosiljat' mati?
Hoće li ti sužanj da vijence plete
Ili će te novim tiraninom zvati?...

1897.

JUNACIMA 

Najljepši v'jenac, koji je splela
Boginja slave u hramu svom,
Blista i sjaje sa vašeg čela,
Dični junaci, vi krvi vrela,
Što sveto teče za mili dom!

Ta koja srce osjeća više
Od vašeg srca, od ognja svog?! -
Božanstvom blagim duša vam diše
Jer vaša snaga nevolju briše
I s njom se rađa svjetlosti Bog!

Vaše se oko smrti ne boji,
S prsima golim stupate njoj;
Na vašem čelu sloboda stoji,
I teško, teško onome, koji
S lancima jurne boginji toj!

Narodi mnogi danas bi stali
U pustom groblju pep'o i prah,
Nit' bi se svojim imenom zvali,
Da vi nijeste svu krvcu dali
Na slavu rodu, a vragu na strah!

Slava vam, slava, junaci sveti,
Ponose dični naroda svog!
U strašnom času, kad propast leti
Da sruši oltar djedova sveti':
Desnicu svetu diže vam Bog!

1897.

JESENSKO VEČE 

Okolna sela u magli se kriju;
Poljane ćute u kopreni tame,
Visine mutne sitne suze liju
I mome srcu tajni vazduh mame.

Ne pjeva slavuj, nit' me ljupki glasi
Odnose sanku čarobnoga svijeta, -
Studeni vjetar leluja mi vlasi,
A zrakom leti miris mrtvog cvijeta.

Pod golim granjem bez listića mlada,
U pustom vrtu, gdje me sjeta goni,
Usamljen stojim bez mira i nada,
A s male crkve glas molitve zvoni.

O sretni časi preminulih dana,
Na vas se sjećam usred ove tame.
Nekad sam ovdje, pod zaklonom grana,
Ovjenčan bio vijencem sreće same.

Slušajuć zvuke večernjega zvona,
Ljubljah joj usne i milovah vlasi,
A svijetlim okom gledala me ona -
Čista kô suza što proljeće krasi.

Bleđana svjetlost mjesečine sjetne
Padaše mirno na lica nam vedra,
A malen vjetrić sa ružice cvjetne
Sipaše miris u bijela joj njedra.

Iz guste šume i pitomog luga
Slušasmo pozdrav što ga ljubav spleće,
A svaka zvijezda sa plavetnog kruga
Gledaše na nas kô na simbol sreće.

No sve je prošlo... Kô prebijena grana
Bez lijepog cvijeta sad usamljen stojim,
I svetu sreću nekadanjih dana
Kličem i tražim sa uzdahom svojim.

A vlažni vjetar prelijeće i bludi,
Jesenska nojca tihe suze roni, -
Duša mi želi, umire i žudi,
A s male crkve glas molitve zvoni.

1898.

U NOĆI 

Preko tvojih trepavica
Kad se spusti sanak ti'o,
I pod tvojim prozorima
Kad zapjeva slavuj mio,

Ja umirem, i kô sjenka,
Kô duh koji tajno bludi,
U tvoje se dvore kradem
I dah pijem tvojih grudi.

I dok ponoć mirno brodi
I nebom se zvijezde zlate,
Ja ti slatko ime zborim
I molim se bogu za te.

A kad petô lupne krilom
I pozdravi zoru plavu,
Ja se opet bolan vraćam
U grobnicu - pustu javu.

1898.

IDILA 

Pritajeni vjetrić u prisjenku spava,
Mirisom ga zove ljubičica plava.

Al' nestaško ćuti, za listak se krije, -
Ljubičica tuži i suzice lije.

Tud prolazi momče, pa o dragoj sniva,
Pa uzabra cv'jetak što suzice liva.

Uzdahnuo vjetrić i od bola ludi,
Pa mlađanom momku trže cv'jet sa grudi.

Cv'jet uzdiše, vene, al' mu nije žao,
Draganu je svome na krioce pao:

"Nek' i žiće mine, sudbu neću kleti,
Dragome na krilu slatko je umreti!"...

1898.

MOJA STAZA 

Gle, ja opet stojim na toj stazi dragoj
Sa koje sam nekad, razdragan i čio,
Pozdravljao nebo u večeri blagoj,
Što je na me sjala kô njen prizrak mio.

I ja snova čujem one slatke zvuke
Što ih žarka sreća u samoći budi;
Ah, ja opet vidim one bijele ruke
Kako mene grle na prebujne grudi!

Ja osjećam plamen kako slatko gori
Kada njeni poljub moje usne krene...
Ona moje ime šapuće i zbori,
A ja žudno gledam u očice njene...

Oj, varljivi snovi!... Moja stazo pusta,
Ja po tebi više neću cvijeće brati,
Nit' ću ikad više ljubit usta slatka,
Nit' ću svoje blago svojim blagom zvati.

1899.

POŠLJE MNOGO LJETA 

Pošlje mnogo ljeta, pun borbe i muke,
On će žudno doći da se tebi javi:
Umoreni putnik pružiće ti ruke
I gledaće tebe s bolom što ga davi.

No ti nećeš poznat ono lice jadno,
Niti mutno čelo, niti oči one,
Odmahnućeš rukom, bez milosti, hladno,
I gordo se sklonit u svoje salone.

Al' znaj, on ti neće mračnu kletvu slati,
Niti mržnju tajit pogledu ti strogom;
Pred vratima tvojim on će dušu dati
I sklopiti oči i reći ti: "Zbogom!"

1899.

*** 

Prisluškujem šapat zvijezda daleki',
U kosu mi mjesec zlatne zrake svija;
Sa maslina struji povjetarac meki,
Pa grozdove mlade na lozici njija.

Ponoć je... Nebesa trepere i sjaju,
Priželjkuje slavuj u džbunu kraj staze,
I negdje daleko slatki glasi staju,
Kô da u grobove pokojnima slaze.

Ne kida me nemir, nit' me boli dave.
Noć mi ljubav šapće, pruža sreću blagu;
Kô bor, što se diže u svodove plave,
Ja sam jak, ja nosim u svom srcu snagu.

Moja draga, dođi! Duša mi je jako
Zaželjela milost i poljupce mlade,
Ti sa milog oka zbriši sanak lako
Pa mi hajde kradom, da majka ne znade.

1899.

PONOR 

Ponoć huji, mrak i tama,
Vihor trese šume gole;
Pred dverima starog hrama
Grešnici se Bogu mole;
Kandioca plamen zračni
Pokazuje lik im mračni.

Jedan veli: "Vječni, prosti,
Ne ubijaj kaznom strogom!
Praotaca svete kosti
Zgazio sam drskom nogom;
Ja sam svoga brata klao -
Za kolajne rod sam dao".

Drugi veli: "Vječni, prosti,
Robljem držah svoje sluge,
Ja ih nikad u žalosti
Nit' u bolu njihne tuge
Ne utješih blagim gledom -
Ja ih... ja ih... vješah redom".

Treći veli: "Vječni, prosti!
Majka mi je dobra bila,
Gledeć' sina, od radosti,
Nebeske je suze lila;
Al' ja prezreh ljubav neba -
Skapa majka žudna hljeba"...

I četvrti veli: " Prosti!
Ja sam pusto blago krio,
Dođe patnik pun žalosti,
A ja?... Ja sam st'jena bio:
Gledao sam, kostur goli
kako s gladi pada doli".

I zaćuta grešna grupa,
Ruke dižu pa se krste;
Al' pričesti zlatna kupa
Na trapezi časnoj pršte,
Pršte kupa, kletvu zbori,
Pred njima se ponor stvori.

Kroz kubeta tamna gori
Glas duboki jekom bije:
"Prokletstvo vam nebo zbori
A milosti za vas nije!
Ko se jednom paklu preda,
Tome nebo milost ne da!"

I nevidna sveta ruka
U mračnu ih bezdan jurnu,
A k'o tresak gromnog zvuka
Glas odjeknu kroz noć burnu:
"Ko se jednom paklu preda,
Tome nebo milost ne da!"

I minuše ljeta mnoga,
K'o proljetna magla tija,
A još i sad, k'o smrt stroga,
Taj duboki ponor zija,
I sin vjerni praotaca
U nj s prokletstvom kamen baca.

A kad sova kroz noć prhne
Kad duboke magle brode,
Kad aveti, sjenke crne,
Na sastanku kolo vode:
Iz ponora jauk dođe -
To grešnika grešnik glođe...

1899.

NOĆ 

Noć je nijema,
Tebe nema,
Nema sanka mog;
Duh se bori,
Jad ga mori
Al' ne čuje Bog...

Čelo stisnem,
Ciknem, vrisnem,
Zovem sreću, spas:
Gluho doba
S pusta groba
Javlja mi se sovin glas.

Zv'jezde sjaju, -
U mom kraju
Samo golem mrak,
Samo katkad tvoja slika
Što ozari mučenika
K'o mogilu varljiv zrak...

23. juna 1899.

JESENJI DAN 

Ne trepti jasno daleki krug,
Sumoran plače dan;
Premrla šuma, smrznô se lug;
U magli grakće vran.

Na pustoj stazi, kud bludim sam,
Izdiše listak žut;
Mrtva leptira ko snježan pram
Pronosi vihor ljut.

Kao da dusi uz divlji huk
Slaze iz carstva svog,
Pa dave život, pjesmu i zvuk,
I zemlju roda mog...

Ja ćutim; očaj u mrazu svom
Srce mi, dušu tre:
Ja gledam kako u kraju mom
Pod maglom sunce mre...

1900.

IZGNANIK 

"Von allen Helden, die der Welt
Als ewige Gestirne glänzen,
Vor jenen Tausenden, die Ruhm
und Sieg bekränzen,
O, Patriot, bist du mein Held." 


Prva pjesma

Oblače lagani, putniče daleki,
Kud promičeš tako nevoljno i tmurno,
Kô mračni izgnanik, što na čelu nosi
Red dubokih bora, što ih dugi dani
Borbe i mejdana urezaše tamo
Oštricama svojim?...
Dok široka polja i šumice žedne
Zovu te i ginu za kapljama slatkim,
Dok smoreni ratar sa nadeždom milom
Gleda te i čeka i bogu se moli, -
Bez odziva, hladno, ti se gubiš, eto,
U daljine mirne prostranih nebesa
I odnosiš žetvu - radost gladnih duša,
Što ih kruta java prebija i lomi
U vrtlogu crnom nemilosti svoje...
O, stani! Ja znadem jad koji te davi,
I taj ljuti nemir što je s bolom pao
Preko tvoga čela...
Tebe mračni vihor s dragog mjesta goni,
Na kome si snivô raj slatka života
I ljubio cvijet što je njedra mila
Poklonio vjerno kapljicama tvojim
I u mirne noći, na brdskom grebenu,
Pod tvojijem krilom tresô se i ginô
Od milosti slatke i šaptao žudno:
"Ja te ljubim, dragi!"... A mene, oj druže,
Sa grobova svetih, nad kojima slava
Kroz vijekove duge zlatne luči pali
I svijetli puhor pradjedova mojih, -
Hladna srca gone... Haj, iz zemlje drage,
Gdje me dobra majka na njedrima toplim
Othranila brižno, pjevajući pjesme
Uz kolijevku meku, koje slatkim sankom
Zaklapaju oči nevinašcu malom;
Sa pragova svetih, po kojima stupa
Moje pleme jadno i, pognute glave,
Kô žrtve Nerona, u karike gleda
Što mu misô pute i istinu dave, -
Mrska volja jurnu... Ispod rodnog neba
Što se milo plavi, kô rosne ljubice
Što ih mlado jutro iz kosica zlatnih
Kô uzdarje čedno po brdu prosulo;
Ispod zlatnog neba, po kome sam nekad
U slatkom djetinjstvu brojao zvijezde
I ruke im pružô da prebrodim s njima
Prostore beskrajne; ispod zlatnog neba,
Pod kojim se griju poljane mi rodne
I draga rijeka, kraj koje sam mladost
U sreći uživô i s obala mirnih
U večeri pozne divlje ruže brao
I čekao dragu u zagrljaj topli;
Ispod zlatnog neba, kud mi duša sada,
Kô tica kad prhne iz krletke mračne, -
Gubi se i tone među uspomene:
Sotonsko prokletstvo foruma krvavog
Progna me i vrže tuđini dalekoj -
Pustari beskrajnoj, gdje mi srce plače
Kô jadno siroče na kamenu golom...
Ja svjetlosti htjedoh - ja slobodu htjedoh
I vaskrsno sunce, da ozarim njime
Nijemu Golgotu, gdje istina dršće,
Pod strašnim mučenjem umiranja svoga,
Sa kojom pristupah pred ohola lica
Što kolajne zlatne pripeše za grudi
Ne sa svijetlih djela no s bestida svoga -
Sa niskog tiranstva, kom su oltar digli
Na razvali mrtvoj svetijeh amvona,
Gdje grmljahu glasi čovjeka i boga.
Kao blaga jeka vaskrsnijeh zvona.
Htjedoh snažnom rukom da otrgnem zlato
I taj drski raskoš razvratnih salona,
Da obaspem njime te blijede sjenke
Što ozeblom rukom suhu koru mole
I slušaju kikot svoje crne jave...
Htjedoh svetu misô iz ponora gluhih
Da povratim s danom na blijeda čela
Okovanih duša, što proklinju nebo
I bogove hladne... Htjedoh da zagrlim
Iznurena tijela, pa na žarko sunce
Da poletim s njima, da u jadna srca
Živu radost vratim, kô proljeće toplo
Na gluhoj strmeni opaljenom grmu
Što mladicu vraća i nadeždom grije...
O, ja ljubavi htjedoh! Ja milosti htjedoh,
Da sa njome zbratim ohole i silne
Sa prezrenim robljem, što krvavom rukom
Pustu žetvu zbira u koševe pune
Gladnih gospodara... Htjedoh... Al' kô vihor
Plodove obilne što ih zdravo stablo
Sa nadeždom toplom na granama svojim
Suncu iznijelo, poruga i smijeh
I satanska volja vrgoše u ponor
Sve podvige svete, sa kojima htjedoh
Pred grešne Kajafe da iz groba vratim
Poniženog boga i mir među ljude...
I sad, kao i ti, putniče daleki,
Ja gledam nebesa koja me ne znaju,
Nebesa što nikad sunca mi ne daju,
Nebesa što dušu satiru i dave -
Pustoš, ponor mračni, u kome mi očaj
Kao gladni gavran jadno srce kljuje.

Druga pjesma

Sanjam...
Nebesa plamte, krvav oganj gori,
Pustara gluha ljutom vatrom bije;
Kako sam žedan, kako li me mori
U grlu požar pa duboko rije -
Dušu mi hvata, lomi je i davi,
Usijan otrov po krvi mi lije!
Zovem... Al' niko neće da se javi...
Nijedne palme u blizini nije,
Širokim hladom da žar zbriše s čela
I da mi pruži svoje grane lisne...
Nijedne kaplje! Ah, nijednog vrela,
Kô slatka nada da preda mnom blisne
I blagom strujom da pozdravi mene
Srebrni talas - njegov žubor meki,
Smorena duša da radosno prene
U plavo kube nebesa daleki'...
Posrćem, padam, kao galeb oni
Na mračni talas burnog okeana -
Široko krilo kad mu vihor lomi
Pa krvca teče iz dubokih rana,
Dok daljni druzi pod svodom azurnim
Krilima grle svu miloštu blagu
I slave život sa kliktanjem burnim
Uz vedru radost i slobodu dragu...
Života dajte!... Oblače sa gora,
Donesi hladak stradalniku mladom...
Ognjevi dršću, kô krvava môra
Talasaju se s porazom i jadom.
Umirem... Eto, crna žena stupa,
Oči joj sjakte kô paklene zublje, -
Gladno i žedno moje prsi čupa
I kandže pruža sve dublje i dublje -
Hoće mi srce... O, ne kolji tako
To dobro janje, kom je ljubav misô!
Ja sam sa njime mnoge dane plakô
I mnoge suze nevoljnima brisô...
Pravo i sveto ljubili smo brata,
Stradali s njime u mračnom životu;
Dubokom maglom kad se oluj hvata,
S drugom smo svojim gledali Golgotu...
Na jauk ranô mi smo budnim sluhom
Pružali ljubav i meleme drage,
I grlio nas patnik rukom suhom
Na svoje prsi smorene i nage.
Lagali nismo! Kô što sunce vodi
Slobodni danak prostorima plavim,
Istina, što se na strah mraku rodi,
Stupaše s nama po stazama pravim.
Pusti me!... Stani!... Ne kidaj života!
Ta ja ga volim, ja ga tako volim...
Al' zaman vrisak: nijema strahota
Sve dublje rije sa kandžama golim...
Umirem evo, dok tamo daleko
U zlatnom blijesku oaza se sjaji,
Vjetrići struje i šaptanje meko
Visoka palma nad vodama taji...

Treća pjesma

Proljeće je... Pojte, o vi, srca zdrava!
Proslavljajte vijek i nebesa plava!
Pletite vijence!
A ti, mila momo, u kosice svijaj
Proljetne prvjence!
Mladost, život, zdravlje i vesele dane,
Eto, jarko sunce nosi na sve strane.

Al' ne meni... Ja sam sumoran i nijem...
Ne diže se duša nebesima tijem, -
Hladan mi je zrak...
Kô da mutne sjenke prate me i gone
U duboki mrak;
Kô da čujem vrisak duge kletve one
Što u moru suza davi se i tone...

Gdje sam?!... Nema sunca, zrak mu je posrnô...
Da, božije čelo pusto je i crno,
Kao crna kob...
A pod njime zemlja, ta krvava gruda,
Duboki je grob,
U kome je davno istruhnula misô
Što je bog i čovjek svetom rukom pisô.

Gdje sam?!... Da, na grobu, gdje rđa i gasne
Oreola zlatna nevinosti časne
Što je besram tre...
Haj, proljeća nema... U vrtlogu crnom
S nebom sunce mre...
Mraz je... Duh se ledi... Širom zloduh bludi
I satana vrišti iz pogleda ljudi...

Četvrta pjesma

Kao crna jata, štono odlijeću
Sa krvave gozbe - s gomile tjelesa,
Ja vjekove gledam kako prolijeću
U daleke magle nijemih nebesa.

Njima neće ljudska zapisati ruke,
Na širokom listu povjesnice dana,
Ni slavu ni trijumf, nego kletve mukâ
I krvava slova krvavijeh rana.

Kolijevka njihna odnjihala nije
Milosti ni srca za utjehu suza
Što ih golo roblje bez prestanka, lije
Pod krvavim knutom usred tvrdih uzâ.

Pod njihovim bdenjem, na plač milionâ,
Nijesu se digli oni hrami sveti,
S njihovih amvona, uz vaskrsna zvona,
Da slobodna riječ zagrmi, poleti...

Da zaštiti pravdom zgažene i slabe,
U dubokoj tami što nevoljno pate;
Da porazi silne, što tuđ hljebac grabe
I ljudima pune mračne kazamate.

Tigrovima gladnim tapšali su oni
I sa njima grezli u nevinoj krvi,
Nit' su čuli kletvu, koja suze roni,
Niti jauk srcâ kad ih samrt mrvi.

Oni su vijence Neronima pleli,
Smijali se s njima sa gomilom slugâ...
Pa i boga živog oni su odveli
Na mračnu Golgotu da mu s' rulja ruga...

Da, bog! Bog je mrtav, a s njim i sloboda...
Eno, ja je vidim... Hladna i nijema...
Okovana rukam' farisejskog roda
Ljude zove, traži, ali ljudi nema...

Samo zmije krv joj iz njedara piju,
A vrag maljem svojim pritvrđuje lance...
Noć je... Žarka sunca u tmini se kriju
I vukovi viju kroz gore i klance...

A kô crna jata, štono odlijeću
Sa krvave gozbe - s gomile tjelesa,
Rob vjekove gleda kako prolijeću
U daleke magle nijemih nebesa.

Peta pjesma

U nijemoj noći pohodi me ona -
Moja mrtva majka čelo mi celiva,
I kô dalek pozdrav vaskrsnijeh zvona
Njena blaga riječ mehlem duši biva:

Ja ne dođoh, sine, da plačem i jadim
Nad sudbinom tvojom nevolje i tuge,
Nego tvoju dušu da vjerom podmladim,
Da je dignem s mraka u šarene duge.

Znaš grobove one, svijetle i drage,
Što se nižu širom otadžbine tvoje?
Iz pepela njihna ja ti nosim snage
I zlatne zvijezde da pred tobom stoje.

Hajde, kreći dalje! Ne zalazi pute
Kojima te misô svetiteljska vodi!
Danas milioni pogledaju u te,
Kô u sunce kad se iza magle rodi.

Tvojim glasom zbore bezbrojni i mnogi,
Sa jadima tvojim hiljade se druže
Što, proklinjuć život gladni i ubogi,
Gospodskome kutu u verigam' služe.

Preni i povedi to roblje bez nada
Na svjetlilo žarko radosnog života;
Udruženim mukam' mučitelj se svlada -
Vaskrsenje sprema bič, krst i Golgota.

Gledaj! Burno more u nebesa pljuska
I pjenama mutnim u oblake bije,
A brod tamo-amo, kao prazna ljuska,
Diže se i pada i u maglu krije.

Al' on propast neće! U noći, u mraku,
Budni mornar kliče - ne poginje čelo,
Na kormilo meće svoju ruku jaku
Pa u ponor gleda i prkosi smjelo.

Gle vodilje zlatne, gle zvijezde one
Što kroz oblak tinja! Ona borca vodi:
Kad mu ruka pane, kad iznuren klone,
Zlatna mu zvijezda novu snagu rodi.

Da, još korak jedan i u mirnu luku
Stradalnik će doći da odmori snagu;
On će svome rodu pružit jaku ruku,
I poljubit čedo i zagrlit dragu.

Preni! Ja ću dati snage čedu svome, -
Moja ljubav i sad umrla ti nije:
Zar ne čuješ, sine, da u srcu tvome
Moja krvca struji, moje srce bije?!

Preni i povedi to roblje bez nada
Na svjetlilo žarko radosnog života!
Udruženim mukam' mučitelj se svlada, -
Vaskrsenje sprema bič, krst i Golgota.

Šesta pjesma

Vjetar huji, kroz mrak srne,
Kao jauk gladna tigra,
A po čelu noći crne
Krvavi se plamen igra;
Kô da strašni trenut kuca,
Nebo dršće, zemlja puca.

O ti koji nemaš krova,
Što te tamni očaj veže,
Kako li ti ponoć ova
Život lomi, grlo steže,
I s oblakom crnih jada
U dno tvoje duše pada!

O, da mi je dvore one
Po kojim' je raskoš pao,
Skupio bih duše bone
Pa im topli odar dao, -
Sve riznice pusta blaga
Nek nevolja nosi naga!

Nek se zgriju ruke mrtve,
Nek ožive lica suva,
Što ih sudba, kao žrtve,
Niz ponore mračne gruva,
Što im mirnog ne da sanka
Cigle noći, ciglog danka.

Ali zaman želja zbori!
Moj je stanak mala soba,
Slabi žižak jedva gori,
Kô plamičak više groba,
Kô da i on sa mnom plače,
Pa zadrhti bolom jače...

O, koliko sred palata,
Gdje se crni zloduh skriva,
Gladnih jata i dželata
Sad na mirnom odru sniva!
A moj stanak - pusta soba,
Kao duša jadnog roba...

O, da bijah tiran hudi,
Što nevolju jadom kinji, -
O, da bijah nebrat ljudi,
Ne bih bio patnik sinji;
Poda mnom bi sada bila
Za ložnicu meka svila...

Ali neka, nek se pati
Pod teretom snaga trudna,
Nek za mukom muka prati, -
Neće klonut duša budna,
Nit' će ikad biti druga
Crnog jata, niskih sluga.

Ozarena mišlju svetom,
Što joj pruža vjere jake, -
Ona će se dizat letom
Kroz oluje i oblake,
Da prokune grešne doli
I svom bogu da se moli.

Onom bogu što je stao
Sa teškim krstom na Golgotu,
I sa svojom smrću dao
Svjetlost duhu i životu, -
Bogu snage, smjele žrtve,
Što iz groba diže mrtve.

Sedma pjesma

Pred silama mojim gradovi ne strepe,
Nit' s bedama mračnih tučna grla riču
Niz prostore mutne širokijeh mora
Pred mojijem skiptrom ne počinju roblja,
Nit' iz njihni' grla prolama se jeka
Što proslavlja drskost zemaljskih bogova.
Pred prestolje moje ne zgrću se rpe
Iz majdana zlatnih, u kojima gladnik,
Za zalogaj suhi okorjelog hljeba,
Hladno gvožđe stiska i udarom trese
Iznurene prsi i dušu ozeblu...
Ne, bogati istok ne nudi mi raskoš,
Niti draga moja pod grocem bijelim
Sitni biser niže i u kose spleće
Trepetljike zlatne... Ne, sudba mi nije
Pogladila čelo, nit' šarene duge
Izvela na zrenik - da iskrama zlatnim
Progore i sinu nad stazama mojim...
Moj je život stepa, sumorna i pusta
I beskrajna stepa... Zalud mračna duša
Uzlijeće žudno preko mrtvog groblja:
Tu nebeske kaplje ne nalazi ona,
Niti jednog vrela - da duboku žeđcu
Ugasi i tiho, pod širokom palmom,
San usnije blagi. Haj, široka krila
Orlu su prebijena - u grotlu me vežu
Karike krvave... Ja sam rob... Ne, stijena
Otadžbine drage, što visokim čelom
Kroz oblake stiže i o jake prsi
Gromove razbija i vihore lomi...
Ja sam kralj! O, čujte vi bozi zemaljski!
Ja sam kralj! O, čujte vi gorde palate,
Gdje orgija pjana i pošljednju kaplju
Ropske krvi pije! Ja sam kralj, o, čujte,
Kralj što veze kida i mačeve lomi
O satanska rebra niskijeh dželata!
Ja sam kralj što služi patniku i robu,
Ja sam kralj što diže narode i pravdu,
Ja sam kralj slobode, što će svetom mišlju,
Kao zlatno sunce vaskršnjega dana,
Oživiti groblja i sputanoj ruci,
Sa grančicom krina, vratiti spasenje
I zlatna nebesa, da propoju glasom
Probuđenog boga...

Osma pjesma

Što me zoveš, tico mala,
Iz prisjenka noći tije?
Šta na zlatnoj mjesečini
Tvoja slatka pjesma zbori?
Jesi li mi doletila
Sa poljana pitomije',
Gdje masline modre šume
I rumeni granat gori,
Gdje se plavo nebo svija
Na proplanke i na luge
I po bijelim oblacima
Šara one mile duge,
Gdjeno slatko vjetrić struji
Kroz prutove loze tanke
I gube se s leptirima
Niz osjeke i pristranke?

U tvom glasu kô da čujem
Glas koji mi duši godi,
I uzdisaj toplih želja,
Što molitve bogu zbore
Ah, ta mila pjesma tvoja
Moju bônu dušu vodi
Na lijepe veđe one
Ispod kojih sunca gore...
Gle, preda mnom kuća mala
Sakrivena pod topole...
Ona čeka, ruke širi,
A milo joj srce bije;
Kô na cvijetku što je ostô
Sam na vrhu stijene gole,
Na dva neba - na dva oka
Dršće svjetlost suza tije'...

Ona zove... Ali zaman
U tvom srcu žudnja gori,
Zaman širiš ruke drage,
Zaman ti se srce nada;
Ja sam mornar što se diže
Na vihoru da se bori,
Da prebrodi vrtlog mračni
I ponore mutnih jada.
Al' u magli kada blisne
Zlatna kruna željnih dana;
Kad vaskrsna zvona grmnu
S milog kraja, rodnih strana;
Kad prelije život krepki
Uspavano, mrtvo groblje,
I pred silne s vedrim čelom
Kad slobodno stupi roblje:

Nadaj mi se!... O, nek tada
Tvoje milo srce bije,
Da na njemu mladi borac
Iznurenu dušu zgrije!
I snivajuć na tvom njedru
Tihi pokoj zlatna raja,
Da rashladim prsi žedne
Slatkim dahom rodnog kraja,
Gdje se plavo nebo svija
Na proplanke i na luge
I po bijelim oblacima
Šara one mile duge,
Gdjeno slatko vjetrić struji
Kroz prutove loze tanke
I gube se s leptirima
Niz osjeke i pristranke?

Deveta pjesma

U mutne magle, uz strme pute,
Kud vihor mumla i divljim krilom
Oblake bije i previja ih
O tvrdi greben humova mračnih,
Po kojim' ljuti gromovi režu
Imena strašnog krvava slova, -
Ja krepko stupam i kroz san zlatni
Ja tebe gledam i tebe ljubim,
O drago krilo rodnog mi kraja,
Mučena grudo naroda moga!...
Kô lako tiče iz hladnih mreža
Slobodi dragoj rosnih planina,
Gdje s prvom pjesmom i letom krila
Pozdravi sunce i nebo plavo
I slatki žubor voda bisernih, -
I moja duša s pozdravom slatkim
Gubi se tebi i željno pada,
O krvi moja, o zemljo moja,
O majko moja, na prsi tvoje
Svete i mile...
Niz rodna polja i gore tvoje
I visok greben - što zvijezde ljubi
I sluša kako pod njime doli,
Kroz rosne grane ružica divljih,
Šuškaju kose bijelih vila -
Prelazi ona i traži stazu
Po kojoj šumi odora zlatna
Slobode drage... Al' staze nema...
Svuda je pustoš, svud mračni ponor,
Svud cvile dusi otaca silnih...
Svuda su rane, svuda su suze,
Oj, suze tvoje...
Al' blago onom ko suza ima:
U toga srce umrlo nije! -
O, taj će opet, kô titan silni,
Zagrmit glasom osvete drage
I vrućim mlazom rumene krvi
Preliti pute koji ga vode
Širokom carstvu pobjede zlatne.
O, plači majko! I nebo plače,
Al' od tih suza, na pustoj grudi,
Kô slatka nada što sreću nudi,
Zašumi talas visokih žita,
I bôno srce ratara trudnog
Prelije zvukom radosti nove.
O, plači majko! O, plači rode!
Jer jednog dana od suza tijeh,
Što ti ih vihor po grud'ma ledi, -
Veliko sunce, kô milost boga,
Kroz tvoju ponoć blisnuće blago
Sa zlatnim žezlom slobode drage,
I moja duša s dušama mnogim
Gledaće tada kako se kriju
Cezari silni, strvine žedne,
Kô tavne varke duboke noći
Od zlatne iskre vaskrsnog dana
U mutne magle, jazbine gluhe.

Deseta pjesma

Priklonite grešna čela,
Vašoj sili ura bije!
O, kajte se, grešni dusi
Nad razvalom volje drske!
Bog koga ste razapeli,
Na strah vama, mrtav nije;
On iz groba uskršava
I verige lomi mrske.

Bog sve vlasti i života
Vašu nisku volju gazi,
I pred silom duha krepkog
Bedemi se vaši ore, -
On u ponor mračnom robu
Sa grančicom krina slazi,
I smorene duše vodi
Na svjetlilo blage zore.

O, kajte se, mrski bozi,
Vi što niste boga znali!
Priklonite grešna čela,
Poprskana ropskom krvi!
Vaša carstva i bedemi
U krvav su talas pali,
S vaših glava silno pleme
Pozlaćene krune mrvi.

O, ja čujem iz daljine
Mutni žagor, krvav boj;
To survani demon gine
I, kô potres silnih vala,
Na bedeme crnih zala
Polijeće narod moj.

O, ja čujem kako grmi
Silnog roblja sveti glas;
On sa svojih puta strmi'
U poljane plodne slazi
I slobodnom stopom gazi
Mrtve sile, mrtvu vlast.

O, ja čujem kako bije
Jako srce roda mog.
Sveta misô pala nije:
Iz pepela žar je blisnô,
Brat je bratu ruku stisnô,
Iz groba se javlja bog!

O, kajte se, mrski bozi,
Vi što niste boga znali!
Priklonite grešna čela,
Poprskana ropskom krvi!
Vaša carstva i bedemi
U krvav su talas pali,

S vaših glava silno pleme
Pozlaćene krune mrvi.
Bog se rađa! Čujete li
Glas pobjede i strahote?
On prokletstvo vječno baca
Na forume i Golgote...

I presta silni klik...
Dok je kroz varku snova kroz suze gledô on
a rodnoj, dragoj grudi pobjedne slave tron
I spasiteljev lik:
Iz magle samrt pisnu i zgasi srca plam,
I on je nijem ležô na pustom odru sâm...
Vjetrovi tuđih gora prelaze njegov grob -
On sanja... a zgažen narod i sad je krvav rob.

1900.

VITEZ 

- stara priča - 

Ne gledaj me, laka srno,
Krčmareva šćeri krasna!
Tvoje milo, oko crno
Tavne noći zvijezda jasna,
Mračni duh mi bolom veže
I o mrtvom dobu zbori...
Al' šta moje grlo steže?!
Kupu amo, žeđ me mori...

Gdje Sitnica valom bije
I obale ljubi travne,
Gdje 'no zlatno sunce grije
Njive rodne, paše ravne, -
Gdje u pozno veče ti'o
Vjetrić ljulja slatke zvuke:
Ja sam prvi život pio
I širio k nebu ruke.

Haj, onamo, na te strane,
I njezin je pogled sjao;
Kad mladosti poznah dane
Ja sam samo za nju znao; -
I pod stubom mračnih dvora
Milov'o joj kose vrane,
Sve, dok blisne povrh gora
Zlatna kruna zore rane...

Sitni zveket zlatnih grivna
Što o njeno grlo biju,
Slatka usta, kosa divna,
Oči, koje tako griju, -
Bjehu sanci dobu cvjetnom,
Mila radost srca zdravog,
Kao mladom orlu sretnom
Zlatna luča s neba plavog.

Uz poljubac, tako vreo,
Klelo mi se čedo blago,
Ja od cvjeća vjenac pleo
Spominjući ime drago...
Ljubismo se... Istok plavi
Samo takim žarom gori...
Al' što moje grlo davi?!
Kupu amo, žeđ me mori...

Jedne noći, povrh gora
Kad je blijed mjesec bdio,
U prisjenku starih dvora,
Gdje strujaše vjetrić ti'o, -
Nađoh dragu... šumni veo
Po toplom joj tjelu pao,
A njen slatki, poljub vreo
Neznaniku milost slao.

Rasuše se zvjezde divne,
Nebesa mi u ad pala,
A pod svodom noći kivne,
Iz dubine svoga zjala
K'o da sura avet stade
I nada mnom zlobno pisnu, -
S kalpaka mi krilo pade
A od bola srce vrisnu...

Dan je svito, iza gora
Svijao se vjetar hladni,
Kad visoko iznad dvora
Krila uzvi gavran gladni; -
Crnog gosta ja sam zvao
Na pir slatke svadbe svoje,
Crnom gostu srce dao
Iz njedara drage moje...

Sa rumenim mlazom krvi
Pojio sam ticu kobnu,
A vjetrovi kroz zrak prvi
Pjevali su pjesmu grobnu;
Mrsili joj kose divne,
Ljubili mi zlato čisto...
A s oštrice moje kivne
Krvavi se odsjaj blisto.

I od tada nikad više
Nisam imo sreće mirne,
Samo noći kad je tiše
S tajnim glasom vjetar pirne:
To se divna mladost rodi
Pa mi varljiv akord budi,
I s nova mi dušu vodi
U vihore, bijes ludi...

Al' što tako grudi trnu?!...
Kupu amo al' do vrha!...
Suparnika - avet crnu,
Osveta mi još ne skrha...
Ja ga tražim, ljeta brojim,
Mač ga zove vrân se vije,
Da mu gladnim kljunom svojim
U smrznuto tjeme bije...

1900.

GORŠTAK 

Pustite me! Meni nije
U toj vrevi život drag;
Gdje 'no ljepše sunce grije
I plavo se nebo svija,
Gdje 'no zlatno klasje njija
Slatkin dahom vjetrić blag;

Tamo, tamo, za tom gorom
Gdje plodove štiti Bog,
I gdje rano, rânom zorom,
Uz šuštanje bistrih vrela,
Zvone zvonca mirnih sela -
Tamo nađoh mira svog!

Tamo, tamo u samoći,
Na me čeka neven moj...
I u danu i u noći
O njemu mi duša sniva, -
U dva ona oka živa
Gleda sunce i dan svoj!

Ne treba mi drugog blaga -
Svega mi je dao Bog!
Moje blago moja draga,
Sa nje mi je život mio,
U njoj mi je svijet cio
I sva radost srca mog!

O, slatka su njena usta -
Poljubac joj tako blag!
A kosa joj meka, gusta,
U njedrima ruže dvije,
Pod ružama srce bije,
Divno srce - alem drag!

Pustite me! Tamo, tamo,
Gdje 'no slatki slušam poj,
Gdje me radost sreta samo
I gdje ljepše sunce grije,
Tamo mi je, tamo mi je,
Nebo moje, život moj!

1900.

NOĆ U BOKI 

Herceg-Novi ćuti... Tek s Tvrtkova grada
Iz bršljana svelog, pun bola i jada,
Sveti glasak zvoni...
Da l' to dobri anđô nad mogilom nada
Blage suze roni?
Il' ranjeno tiče u tu nojcu crnu
Sa počinka svoga sa cijukom prhnu?

Ne, ja znadem glasak što se bolom kreće:
To lovćenska vila na ruine sleće
Pa ih suzom kvasi.
Za zlatnijem dobom, što se vratit neće,
Zlatne trga vlasi
I cjeliva bršljan - cigli vijenac sveo,
Na razvali kralja što se tužan spleo.

1901.

O, KUDA STREMIŠ, MOJA ŽELJO LAKA? 

O, kuda stremiš, moja željo laka,
Kô zlatan leptir preko mirnog dola?
Zar ne znaš tamo da je ruža svaka
Umrla davno od mraza i bola?

Misliš li: i sad veselo leprša
Lagana ševa, u jutru i veče,
Nad bistrom vodom, sa visokog krša
Što doli pada i u ravan teče?

Misliš li: tamo, u odlasku naglom,
Slušaćeš pjesmu plavooke Lade,
Da nikad nećeš dršćati pod maglom
Na hladnom kamu, kô sirak, bez nade?

Il' misliš tamo, u valima burnim -
U tom svijetu, da te dobro čeka,
I da ćeš tako pod nebom azurnim
Provesti vijek bez suze, leleka?

Ne idi!... Tamo nema ni boravka!
Proljeće žarko umrlo je davno...
Pod mraznim nebom smrznula se travka,
A vjetri zvižde kroz prodolje tavno.

Kô slaba tica, u vrtlogu tome
Gdje ljudi žive salomićeš krila;
Vrati se, vrati zavičaju svome,
Vrati se srcu, tu gdje si i bila!

Il' slušaj! tamo gdje, pun hladnog inja,
Gust bršljen trepti i uvela trava.
Gdje vjetri tuže sa suhog rastinja,
Tu moja majka spava, mirno spava...

Na njenoj humci, gdje sam dugo plakô,
Anđeo čuva struk bosiljka meka...
Tu ostaj vječno! Tu je dobro svako -
Tamo te ljubav i svo blago čeka...

Mostar, 1901.

SJENKE 


I

Sunce spava, zrak se krije,
Ispod neba magle brode;
Hladan vjetar drvlja bije,
Galeb pišti s mutne vode.

Umrli su vedri dani,
Umrle su pjesme jasne,
Umro cvijetak na poljani, -
Gle, i nebo mre i gasne.

I ti, jadno srce moje,
Umrlo si, izdahlo si;
Bolni izdah, dušu tvoju,
Hladna jesen vjetrom nosi...

II

Ja te gledam... Kroz tu tamu
Što je mutna jesen svija,
Gledam tvoju sliku samu
Što mi jadnu dušu vija.

Vidim tvoje vito tijelo,
Gustu kosu, slatko lice;
Vidim tvoje grlo bijelo,
Tvoje oči, trepavice.

I srce ti vidim kobno,
Pustoš gdje se zmije roje,
I gdje demon kliče zlobno
Nad razvalom sreće moje.

III

Klela si se, a ja bijah
Pun radosti i pun nada,
Pa željano ruke svijah
Oko tvoga tijela mlada.

Klela si se lijuć suze...
Ja vjerovah, ah, vjerova',
Pa iz tvoje ruke uze'
Čašu jada i otrova.

IV

Ne vraćaj se nikad više,
Nikad više srećo moja;
U mom srcu nećeš naći
Kutak mira ni pokoja.

Nećeš dignut mrtve snove,
Vedru radost da me prati;
Tvoj zagrljaj nikad više
Ne može mi mira dati.

Zalud sunce pustoš grije,
Tu ne sinu cvjetno doba, -
Ko oživlje hladnu žrtvu
Pod mramorjem hladnog groba?

Kô prelomljen bor u gori,
I ja tako trajem dane;
Zalud sine pramaljeće -
Bor ne širi lisne grane.

V

Nebo hladno, sunce hladno,
Cvijeće svelo, žubor stao,
Kô nevoljno čedo jadno
Žuti listak s grana pao.

Tužno šumi, kô da ište
Mrtvu sreću proših dana,
Al' nad njime vjetri vrište
I gavrani grakću s grana.

Tako pade vjera moja.
I nju jesen mrazom tače,
Pa sad svela bez pokoja,
Na tvom hladnom srcu plače...

VI

Igranke će skoro biti,
Jesenje su duge noći;
Sve će cure kolu doći,
Moje čedo dođi i ti.

Dođi, dođi i povedi
Razdragano kolo lako,
I u srcu nosi pakô
I lukavo mene gledi...

VII

Pričala mi ruža svela,
Koju si mi nekad dala,
Nasred tvoga njedra bijela
da je jedne noći stala.

Pričala mi da je neko
Milovao tvoje vlasi,
Sve do zore da je tekô
Slatki šapat, slatki glasi.

Pričala mi kako ti je
I poljubac neko iskô,
I ručice tvoje dvije
Strasnom snagom da je stiskô.

A ti nisi znala drugo
No poljubac slatki dala,
Grlila ga dugo, dugo
I svojom ga dušom zvala.

Pričala mi ruža svela...
A ja ružu plamu dadoh,
Crnu slutnju zbrisah s čela
I preda te opet padoh.

Ja te željno srcu stisnu'
I ljubih ti oči vrele,
Nit' čuh kad moj anđô vrisnu
Nad pepelom ruže svele...

VIII

Ne vjerovah da u sebi
Nebo skriva svjetlost raja,
A kad stupih bliže tebi,
Ja se kajah, ljuto kaja'.

Jer kad spazih oči tvoje,
Ja pred tobom s vjerom staja',
Moje srce pjevalo je
Pred dverima svetog raja.

Ne vjerovah ni u pakô,
Al' mrak vidjeh srca tvoga,
Pa sam plakô, ljuto plakô
sa nevjere - pakla svoga.

IX

I sad pramen kose tvoje
Na svom srcu vjerno hranim,
I od crne svoje jave
Obmanom se crnom branim.

I u gluho, notnje doba,
Kad gorčinu jada pijem,
Nad pramenom kose tvoje
Zaostale suze lijem.

X

Pobjedilac kralj sam bio,
Ti mi bješe vlast i sila,
I u kruni alem mio
Ti si samo, ti si bila.

Za te stupah posred boja,
Za te dadoh more krvi,
Al' nevjera crna tvoja
Sa glave mi krunu smrvi...

Tad s kajanjem duše svoje
Preda me si tužno klekla:
Tvoje tijelo drhtalo je,
A niz lice suza tekla.

"O, oprosti, o, oprosti!"
Molila si tužna, jadna,
A ja mrtav od žalosti
Stajah kao stijena hladna...

XI

Tvoje male ruke bijele,
Koje su mi vijenac plele
I pružale na sastanku
bijelu ružu mirisanku;
Tvoje ruke, cvijete mio,
Na koje sam nekad lio
Od radosti suze vrele, -
Tvoje male, ruke bijele
Sada su mi pokoj dale:
Raku su mi iskopale!
U raku sam hladan legô,
Hladnom rukom grudi stegô,
U grudima ljubav svoju,
U ljubavi sliku tvoju,
Dušu tvoju, srce tvoje -
Crnu raku smrti svoje...

XII

Kad u gluho bude doba,
Ja ću ustat iz svog groba,
Pa ću tebi usred noći,
Na sastanak opet doći.

Zagrliću tvoje tijelo;
Tvoje kose, lice bijelo,
Tvoje oči, grlo krasno
Ja ću ljubit, ljubit strasno.

Pričaću ti bajke nove,
Vjernost, ljubav, slatke snove,
I sve drugo što će znati
Tvome srcu sreće dati.

Pa ću plavim cvijetom jednim,
Što na humkam' niče lednim,
Iz pepela što se budi,
Zakititi tvoje grudi.

A kad sine zora vedra,
Trgnuću se sa tvog njedra:
Put do groba suzam' rosit
I u srcu kletvu nosit.

XIII

S grobova se ploče dižu,
Mračne sjenke gori stižu,
I pod tamom noći mrtve
Skupljaju se hladne žrtve,
Pa se viju, jure, lete;
Magleno se kolo plete,
Poskakuje smrtno roblje,
Potresa se hladno groblje, -
A uz tresak muklo poje
Tamni kostur sreće moje.

XIV

Spram blijede mjesečine
ja ti gledam sliku krasnu,
Gledam tvoje oči mile
I u njima sladost strasnu

Spram blijede mjesečine
Stara mi se ljubav budi,
Pa na usta sliku mećem,
I ljubim ti slatke grudi.

Ah, te grudi u kojima
Mjesto neba, mjesto boga,
Dželat stoji i sa ruku
Briše krvcu srca moga.

XV

Ti mi bješe anđô pravi
I rajske mi pruža dare, -
I pred moje oči stavi
Ružičaste naočare.

Ja sam kroz njih blažen gledô
Na svijet, ljude, i na stvari,
I na tebe, milo čedo, -
Al' spadoše naočari...

I ja vidjeh: avet niska
Gdje poda mnom kopa zjalo,
I otrovnim zubom griska
Tvoje meko srce malo.

XVI

"O, smiluj se! Preklinjem te,
Nemoj nikom tajnu reći!"
Ne kidaj se, čedo drago,
Ja ću tajnu u grob leći.

U grob hladni, kog si sama
Iskopala, čedo moje,
U duboki, grob bezdani,
Tu, u jadno srce svoje.

XVII

Usamljeno tiče malo
Ugleda me s grana goli',
Pa dršćući slabim krilom
Poče da me tužno moli:

" O, smiluj se, tičiji druže,
Mraz me bije, zima goni,
Jedan kutak u tvom srcu,
Pokloni mi, o, pokloni!

U proljeću tvojih nada
Pusti ovo slabo tiče
Da klonula krila zgrije
I radosnu pjesmu kliče".

O ti jadno, tiče malo,
Ti ne traži srce moje,
Tu proljeća nema više
Gdje ledene sante stoje.

XVIII

Iz jesenje noći tavne
Moj poznanik mjesec plavi -
Kao spomen sreće davne -
S blijedim se zrakom javi:

"Gdje je tvoje čedo smjerno,
Tvoj anđelak tako mio,
Na sastanku što je vjerno
S tobom slatke suze lio?"

Moje milo čedo smjerno
Sada novu ljubav pije:
Sada drugog ljubi vjerno
I s njim slatke suze lije.

XIX

Ja raskidam veo tavni
Što mi prošlu sreću sklanja;
Oživljavam ushit davni
Veseloga radovanja.

Zaboravljam da sam pao
Kô sa grane listak sveo,
I da jedan anđo zao
Nevjeru mi crnu spleo.

Opet mi se duša zgrijeva
I kroz zlatne bludi snove -
Tako labud pjesmu pjeva
Kad ga samrt u grob zovne.

XX

Što grakćete tako zlobno
Oko mene gladni vrani?
Traž'te tamo mjesto kobno,
Da vas lednom žrtvom hrani.

"Ne goni nas, ta mi znamo
Gdje se za nas gozba krije:
Daj nam srce, daj ga amo
Mrtvo ti je, mrtvo ti je!"

XXI

Kad se gluho doba svije,
Jedna avet meni kroči,
Pa lubanje spusti dvije
I tu paklen otrov toči.

Al' se kuca, al' se pije!
Iskapimo kapcu svaku,
A avet se gromko smije,
Pa mi crnu sprema raku.

"Ti podzemna sjenko tavna,
Pusta će ti želja biti:
Ja sam svikô već odavna
Smrt i paklen otrov piti.

Evo, gledaj!" pa iz grudi
Trgnem bole srca svoga;
Avet vrisne, pa zabludi
Posred carstva maglenoga.

XXII

Proklet bio onaj časak
Kad mi druga na um pala,
I kad moja duša mračna
Drugoj svoju ljubav dala!

Proklet bio trenut oni
Kada drugoj srce dao,
A i tebi, čedo moje,
Kada više vjerovao...

XXIII

Ti ćeš lako s tugom proći
I vesela opet biti,
Nit' ćeš, zlato, u samoći,
U kajanju suze liti.

Ta nevjera - crni grijesi -
Trt' te neće, moja mila,
Ta ti nikad i nijesi
Meni, zlato, vjerna bila.

XXIV

Okreće se kolo lako,
Zvučni cimbal mira ne da,
Ruka ruku steže jako,
Draga dragog milo gleda.

I ja dragu gledam mnogo, -
Sa lica joj blagost grije;
Ko bi ikad reći mogô
Da u njojzi srca nije?

XXV

Kod mene će gozba biti;
Izvrsno ću jelo spravit,
Slatko će se vince piti
I vesela mladost slavit.

Zboriće se šale krasne,
Družina je odabrana, -
Pjevaćemo pjesme jasne
Sve dok svane zora rana.

Ne zakasni! Drage volje,
Moja mila, dođi i ti;
Da ti gozba prija bolje,
U društvu će i on biti...

XXVI

Kad na gozbu dođeš meni,
Budi ljepša od svih vila:
Nek ti lice radost ljubi,
A na tijelu šušti svila.

Pusti tvoje kose zlatne
Niz ramena nek se gube;
Nek ti živo oko plane,
A osmjesi usne ljube.

Još na grudi cvijeće stavi,
Cvijećem kiti taj grob mrtvi,
Grob iz kog se samrt javi
Tvom draganu - tvojoj žrtvi.

XXVII

Kô cvijet je srce tvoje:
Tako nježan, blag i mio;
Mnogi leptir pijuć slasti
Na njemu je blažen bio.

I ja jednom dođoh cvijetu
Da iz nježne pijem čaše,
Al' ta čaša prazna bješe -
Leptiri je isisaše.

XXVIII

Ja poletih sjajnoj zori,
U zori mi sanci sjali;
Ja poletih tebi, dušo,
Al' tvoj sjaj mi krila spali.

Krila spali i pomuti
Vječnom suzom oka oba,
I sahrani sreću moju
U provalu hladnog groba...

Tako tiče nebu prhne
Kad jutarnji zračak plane,
Pa pjevajuć slatku radost
Gladnom kopcu u kljun pane.

XXIX

Magle plove; s golih grana
Otimlju se suze drobne;
Vjetar bije s daljnih strana
I promiču tice kobne.

Vjetar bije s daljnih strana
I promiču tice kobne;
U tom vrtu s pustih grana
Čujem jauk pjesme grobne.

Čujem kikot sudbe crne,
Što kroz gustu maglu kreće:
"Doć će opet pramaljeće,
Ali tebi, tebi neće..."

XXX

Ti večernje, tiho zvono,
S tvojim zvukom, što sad bludi,
Moj duh, što je s jada klonô,
Iz mojijeh nosi grudi.

Odnesi ga i utopi
U srdašce čeda moga,
Tu nek vječno krila sklopi
Nad pepelom mrtvog boga.

1901.

MOJA PJESMA 

Ne, bor zdravi nije pao -
Ja i sada krepko stojim!
Bog mi je jako srce dao,
Da u času strašnih dana,
Usred borbe i mejdana,
Ne poniknem čelom svojim.

Ne plaše me gromi oni,
Ni vihori što mi lete;
Moja harfa i sad zvoni,
Svaka struna snage puna,
Sve zvuk bliže nebu stiže
Štićen voljom sudbe svete.

Pa nek huje puste noći
Pustim vjetrom divlje sile!
S bogom svojim u samoći,
Pri svjetlosti zvjezda novi',
Proslavljaću život ovi
Tihim glasom harfe mile.

Ne, bor zdravi nije pao -
Ja i sada krepko stojim!
Bog mi je jako srce dao,
I kad oluj kobi crne
S oblacima na me srne,
On me grije suncem svojim.

Ja sam potok što iz gore
Kroz vihore svoj šum šalje;
I što više gromi ore,
Što se više dažde sliva,
On sve viši, jači biva
i svom cilju leti dalje.

1902.

SEOBA 

Pusto li ćeš biti, Nevesinje ravno,
Rasadniče Srpstva, kolijevko lâvâ!
Pusto, jer se, eto, seli pleme slavno -
A naša budućnost, gdje je ona? - Spava...

Vjerovasmo u nju kô u sveti ćivot
Vasilija svetog što klonule snaži;
Vjerovasmo u nju kô u vječni život -
Vjerujući u vas, o orlovi naši!

A sada vjera naša umire i gasne
Mutno oko gleda u nebo bez zraka...
Pred ikonom plaču javor-gusle jasne,
Jer ostade zemlja bez svojih junaka...

Braćo, zar vas duša nimalo ne boli?
Zar vam nije žao ovih polja ravnih
Gdje se jedno more naše krvi proli
I gdje leže kosti otaca nam slavnih?

Zar vam nije žao, na ognjištu onom
Gdje vas oganj grijô, što će tuđin biti,
Što će naše gore pogrebnijem zvonom
Odjeknuti tužno, a mi suze liti?

Il' ne znate da je izdajstvo junaku
Ostaviti zemlju gdje ga majka rodi,
Ostaviti brata, bez snage, u mraku,
S nevoljama dugim da sam borbu vodi?

O, ne dajte, Srbi, da Vukova ljaga
Okalja vam obraz čist ko sunce s neba!
Ne idite, braćo, od rodnoga praga,
Jer mučenoj zemlji mučenika treba...

Treba muške snage i viteških ruka,
Treba Obilića i slobodnih lâvâ;
Treba vaše smrti i vašijeh muka,
Jer, tamo daleko, naša zora spava...

1902.

ZABORAVIMO... 

Zaboravimo slike prošlih dana,
Kad nismo znali da smo pleme isto,
Kad je u ruci ljut jatagan blistô
Poprskan krvlju bratovljevih rana.

Zaboravimo da smo bojem dugim
Ognjišta svoja potkopali sami,
Sa svoje mržnje ostali u tami
I svoje glave spustili pred drugim.

Zaboravimo! Jedna nam je mati -
Jedno smo stablo a sa jedne grude,
Pa nek nam jedna i misao bude
Što će nam srcu nove snage dati.

Uz tvrda rala nek sa njiva naši'
Odjekne pjesma jaka kô val brzi,
Pjesma mirenja koju tuđin mrzi
I kao sova sunca nje se plaši.

Posijmo sjeme, a da zdravo bude,
I bog će svoga blagoslova dati,
I jednog dana svijeh će nas zvati
Da zlatnom žetvom nagradi nam trude.

Gle, svako stablo granama se brani
Kad dođe vjetar da mu trga žile,
Pa bud'mo i mi obrana i sile
Zemlji otaca što nas hljebom hrani.

U njoj su divne šume i zahlađa,
Njene su rijeke kao nebo plave,
Njena su polja puna svake trave,
A zdrava loza slatkim plodom rađa.

Živimo za nju! Bog nas njojzi dade,
Pa, ako nam je svoja majka draga,
Budimo braća da budemo snaga
I svome dobru sazidamo zgrade.

Što da nas vjere na zlu mržnju gone
Kad naša srca jednom vatrom biju?
Kad naše majke pokraj čeda bdiju
Zar jednu pjesmu ne pjevaju one?

Jednog smo stabla ogranci i grana,
Pa ne pitajmo ko je vjere koje;
Mi ćemo učit jevanđelje svoje,
A vi se svoga držite korana.

Zaboravimo! Jedna nam je mati -
Jedna nas zemlja jednim hljebom hrani,
Pa neka brata brat rođeni brani,
I bog i alah dobra će nam dati.

1902.

OTADŽBINI 

Pjesma zarobljenog Bura 

Prodali su tebe... Preko tvojih krša
Mutan oblak stremi sve brže i brže;
Sa bedema naših tuđi stijeg leprša,
A poljima, majko, tuđi konjic rže;
U tvome oltaru plamenovi trnu,
Zalazi ti sunce i nebo se mrači;
Prodali su tebe kô robinju crnu, -
Plači, majko, plači!

Zaman tvoju djecu snaži vjetar tvrda,
I zaman se more naše krvi lije,
Zaman Dugi Toma odjekuje s brdâ
I logore mrske smrtnim ognjem bije:
Zastava će tvoja posrnuti grobu,
Prebiće se šare i osvetni mači;
Verige će ljute zvečati na robu, -
Plači, majko, plači!

Plači, jer će pakô biti gdje raj stoji
I tvoj sin kô sužanj živog boga kleće,
Jer nikada više sa hramova tvoji'
Zvuk prazničkih zvona pozdravit ga neće;
Bez vjere, bez snage i pun kobne slutnje,
Gledaće u nebo što se nad njim mrači
I sa bolom slušat kako gromi tutnje, -
Plači, majko, plači!

U dan zlatne žetve glas veselog poja
Odjeknuti neće preko naših strana,
Pogrebnu će pjesmu jadna djeca tvoja
Pjevati nad mrtvom srećom svojih dana,
Jer plodove tvoje raznijeće drugi,
A tvoju će djecu nevolja da tlači;
Sloboda će naša snivati san drugi. -
Plači, majko, plači!

Sve riznice zlatne i sva tvoja blaga,
Što ih s neba primi, tuđinu ćeš dati,
A mi ćemo postat sirotinja naga
I svoga krvnika domaćinom zvati;
Sinovi će tvoji žuđet koru hljeba
I snositi jaram sve crnji i jači;
Za nas neće biti ni boga ni neba,
Plači, majko, plači!

1902.

NE ZASTANI... 

Ne zastani! Sve dalje i dalje,
Tamo gdje te tvoja vjera zove!
Bog, koji ti svoju milost šalje,
Vodiće te na podvige nove.

Ne daj srcu da ga slutnja svlada,
Niti oku da ga suza rosi;
Tamo kud te zove snaga mlada
Svoj krst teški na plećima nosi!

Blago onom koga proviđenje
Pod bremenom put Golgote sprema!
Na nj svijetlo čeka vaskrsenje
I njegovoj slavi konca nema.

Pred njime će poniknuti zloba,
Što mu negdje oštri vijenac splela,
Kad on silan digne se iz groba,
A zâr božji zagrije mu s čela.

Ne zastani! Kroz maglu duboko
S krstom stupaj uz goletnu stranu!
Svoje čelo podigni visoko
I raduj se vaskrsnome danu!

1902.

FANTAZIJA 

U zapad duboko kada sunce ode
I pošljednji plamen mre u vrhu gora,
Mene laki snovi u samoću vode
Gdje vjetrovi šume iznad pustih dvora.

Pragovima hladnim, što ih dani krnje,
Ne pristupa niko u dvorane tavne;
Njih pokriva duga kupina i trnje
I crveni velenac mahovine davne.

Nigdje glasa. Tamo gdje su bašte one
Ne žubori voda hladnog šedrvana,
U sjenkama vrbâ i guste topole
Nijem stoji svjedok preminulih dana.

Al' kasno, kad mjesec grane iza gora,
Kad ponoćni vjetar tamni čempres njija,
Jedno zlatno čedo niz pragove dvorâ
S kondirom u ruci slazi kô sjen tija.

Po obraslom putu, kroz drijen i smreke,
Lagano se krade i kuplje u rosi,
Dok srebrni blesak mjesečine meke
Pada joj i trepti po svilenoj kosi.

I u tome času sa visokih grana
Tajanstveni šapat u noć vedru mine,
A iz starih lula hladnog šedrvana
Zažubori voda i čarobno sine.

Ona lako stupi i dok voda prska
I u zlatan kondir kao biser pada,
U dubokoj čežnji, dršćući kô trska,
Tihu pjesmu poje i dragom se nada.

I dok laka pjesma, kô zvuk harfe, stiže
Ispod lisnih vrba i topola gusti',
Nad njom blagi gospod svoje ruke diže
I vijenac od zvijezda na glavu joj spusti.

I u svetom strahu, u prisustvu boga,
Sve strepi: i listak, drvlje, i kam goli;
I moj duh, kô tica sa noćišta svoga,
U noć svijetlu prhne i bogu se moli.

1902.

PUTNIK NA ODMORU 

Jovanu Protiću 

Odmori se! Ovdje, gdje miriše smreka,
Gdje se s nebom ljuba ova brda plava,
Postelju ti mirnu nudi trava meka,
A jezero modro blizu tebe spava.

Pun aprilski mjesec zaronio do dna
Pa k'o zlatna kruna blista se u vodi,
Okolo u sjaju trepte sela plodna,
I san blagi pada i noć tiha brodi.

Nigdje duše! Samo k'o da šapće neko.
Po svilenoj noći to vjetar leprša,
I glas budna ćuka prolazi daleko,
Negdje blizu sela, sa gluhoga krša.

No, šta moju dušu na molitvu vodi?
Ko je diže sada u vis neba plava?
Polusrebren oblak što lagano brodi,
U pramenju mekom što mu čedo spava.

Pod glavom joj snopak mjesečevih zraka,
Duga joj se kosa po oblaku mrsi;
Na nju mjesec motri i zvijezda svaka
I pred njome gorski saginju se vrsi.

I mlad krupan jelen na obronku čeka
I lijepi pogled za oblakom šalje,
Oko njega trepti mjesečina meka,
A srebrni pramen plovi dalje, dalje.

To putuje Ljubav svome Zavičaju
Daleko na Istok, što je tako voli,
Pred oltarom neba, čista i u sjaju,
Da prisluži sunce i Bogu se moli.

1902.

BONA NAJLO... 

Bona Najlo, deder, kapidžik otvori,
Dženabetu jedan, više me ne mori!
U našem adetu nigda bilo nije,
Da se komšinica od komšije krije.
Kao da sam, asli, Moskov ili Švaba,
O veremu mome ne vodiš esaba,
No, čim tebi dođem, bježiš put hajata
I, kao šeitan, zamandališ vrata,
A nije ti žao što ovako džaba
Bol bolujem, evo, od kako je saba'.
Zar ni zehre nisam po tvom tabijatu,
Kada više voliš Šerifu Indatu?
Zar od njega nisam ferkliji u svemu?
Ma, kontali njega u prvu ulemu,
Ničijem se s njime mijenjao ne bi',
Ni po soju svome, niti po akrebi!
Ako mrziš moje harame i máne,
Što mi ćeif dođe pa volim mehane,
A, reci mi, crkla, kako neću piti,
Kako neću, Najlo, u mehani biti,
Kad ni jednu drugu, u butum Islamu,
Zavolio nisam razma tebe samu?
A ti malo haješ za svoga akrama,
Ne primaš mu Boga, niti li selama.
Nemoj tako, Najlo; haram ti je, beli!
Ili misliš, bona, biću ti hinleli?
Neću mog' mi dina i moje mi Ćabe!
Sjutra ću te zorom iskati od babe;
Pa nek' budu svati kakvih bilo nije!
Neka zurne ciknu, neka bubanj bije,
A konjice lahke posjednu bećari,
Na konjima sitni zveknu adiđari;
Nek' se čuje, biva, butum po atáru,
Kakvi svati bjehu u šeher Mostaru!

1902.

EMINA 

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...

Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!...

1903.

NOĆ 

Kako je milo u ovoj samoći!
Jezero sjajno snom dubokim spava;
Treperi nebo, a tamo, u noći,
Obrasla trnjem streme brda plava.

Šumori vjetar i u polumraku
Miriše divljim ružama i smrekom,
A tamo tanka magla po vrbaku
Zamrsila se s mjesečinom mekom.

Pokriven granjem borovine modre,
Ja ležim ovdje na zaspaloj kosi;
Do mene jedva zrak mjesečev prodre
Sanjiv i blijed, okupan u rosi.

Jedna se grana povila pa ti'o
Šapće mi nešto, kao da je bajka,
Ili bi jedan sveti pozdrav bio
Što mi ga s neba dobra šalje majka?

Il' posvećena moja mladost rana
Pohodi mene u ovome kraju,
Pa priča meni, iz minulih dana,
O dugoj čežnji, poljupcu i raju?

O, ko bi znao? Tamo u vrbaku
Ja čujem šumor i molitvu snova;
Treperi nebo, a u polumraku
Umire tužno pjesma labudova.

1903.

ELEGIJA

O rijeko draga moga zavičaja,
Kako si lijepa, kristalna i plava!
U dubini tvojoj nebo odsijava
I lomi se blesak sunčevoga sjaja.

Tvoj je šumor pjesma koju galeb laki
Na srebrna krila dočekuje zorom;
Za nju znade drvlje, list i kamen svaki,
Nju ti čuje oblak i nebo pod gorom.

Ja u njojzi slušam povijest iz danâ
Kad sin zemlje ove nije prahom bio,
No sa bojnih polja tebi dolazio
Da napoji žedna konja od mejdana.

Sa talasa tvojih, kô ljiljan bijela,
Pružala je njemu vila lovor-granu,
Grijala mu srce na podvig, na djela,
I konjicu plela grivu raščešljanu.

Ona i sad živi. Na obale krša
Ja dolazim često kad noć tiha brodi.
Slušam kako vjetar, okupan u vodi,
U smokvama starim polako leprša.

Tu, u gluho doba, kad mjesec zasija
I tvoj talas plane sjajem dragog kama,
Jedan lik, od krina i od kamelija,
Na modroj stijeni pod omorikama

Pojavi se. Sama, u providnom velu
Od srebrne magle, ona stoji tako
Blijeda i tužna. I dok vjetar lako
Pramenove zlatne mrsi joj po čelu,

Njezin pogled bludi preko mrtvih strana,
Daleko po kršu, po rodnome kraju;
I dva plava oka suzom zablistaju-
Kô dva plava neba, kô dva vedra dana.

I sve dok ne sleti zora na vrh goli,
Kao stub mramorni tako stoji sama
Na modroj stijeni pod omorikama,
Pa plače i jeca i bogu se moli.

O, ja znadem gdje je postojbina njena!
U dubini tvojoj, o rijeko plava,
U dvoru kristala, od davnih vremena,
Na velencu trave ona tiho spava.

I njezina suza, što se tužno sija,
Plač, jecanje ono što ga svake noći
Vlažni vjetar nosi po gluhoj samoći,
To je moga roda tužna elegija...

1903.

POŠLJE MNOGO LJETA... 

Pošlje mnogo ljeta ovdje opet stojim;
Lepenica teče isto kao prije,
Nad njom stara vrba još jednako bdije
I visoko šumi vrhovima svojim.

Gdje si? Da l' se sjećaš ispod grana tije'
Kad gledasmo julsku noć i mjesec sjajni,
Kad nam t'jelo prože slatki oganj tajni
Pa dršćasmo dugo kao breze dvije?

Bog zna gdje si sada i da l' živiš jošte!
Ali dragi spomen negdanje milošte
Kao mlado sunce svu mi dušu grije,

I ja snova čujem zveket tvojih grivna,
Po licu me tiče tvoja kosa divna,
Dok mjesec kroz vrbu čisto srebro lije...

Kiseljak, 11.jula 1903.

VEČE NA ŠKOLJU

Pučina plava
Spava,
Prohladni pada mrak.
Vrh hridi crne
Trne
Zadnji rumeni zrak.

I jeca zvono
Bono,
Po kršu dršće zvuk;
S uzdahom tuge
Duge
Ubogi moli puk.

Kleče mršave
Glave
Pred likom boga svog-
Ištu. Al' tamo,
Samo
Ćuti raspeti bog.

I san sve bliže
Stiže,
Prohladni pada mrak,
Vrh hridi crne
Trne
Zadnji rumeni zrak.

1904.

MOJA MOLITVA 

Budite sveti!... Hristovu raspeću
Stupajte smjerno na licu sa maskom!
Slavite oca sa bezbožnom laskom,
Ali ja s vama moliti se neću!
Molitva moja prazan govor nije,
Ni lažna krotost što pred krstom kleči;
Molitva moja nije broj riječi,
No osvešteni oganj što me grije.

Kad u dnu polja jutro me zateče,
Pa čujem toplo pojanje sa grana,
I gledam kako, preko rodnih strana,
Rijeka pokraj zlatnih žita teče;
Il' kada tiho po brdima plavim
Večeri mile blaga crven plane,
Ja u te čase, znam, gospoda slavim!

Primiš li u dom onoga što grca
U sinjem jadu pod studenim nebom,
I utješim ga sa solju i hljebom,
I ogrijem mu rane vatrom srca;
U svetom čuvstvu kada silno gorim,
Pa ruke širim da zagrlim svijet,
Sve ljude, zemlju, svaki grm i cvijet,
U ove čase, ja znam, s bogom zborim...

Budite sveti!... Hristovu raspeću
Stupajte smjerno na licu sa maskom!
Slavite oca sa bezbožnom laskom,
Ali ja s vama moliti se neću!
Molitva moja prazan govor nije,
Ni lažna krotost što pred krstom kleči;
Molitva moja nije broj riječi,
No osvešteni oganj što me grije.

1904.

LAKU NOĆ 

Jakovu 

Sunce tone, dan se kloni;
U daljini zvono zvoni,
Studeni mu dršće glas.

Vjetar huji, i sve jače
Po obali drvlje plače
I žalosno gleda nas.

Što mi 'vako duša grca?
Ovaj nemir i bol srca
Kada će mi, draga, proć?

Vjetar huji kroz tegobu, -
Hoćeš li mi doći grobu?
Sunce tone... Laku noć!

1904.

ČEŽNJA 

Gdje ste?... Ja budan na prozoru stojim
Naslonjen čelom na staklo... Sve spava...
Noć sjajna, kô da po oknima mojim
Polako šušti vaša kosa plava...

U ove čase zvijezdâ i snovâ
U vašu baštu ja sam dolazio;
Mirisao je jorgovan i zova,
I mrki čempres povijô se ti'o.

U ove čase vi ste ruža bili,
Ja leptir bio što na cvijet pada;
Ah, vaše kose, oči, smijeh mili,
I vaše tijelo i ljepota mlada

Opiše mene... Mi bjesmo u raju,
Jabuke slatke berući sa grana...
Dok slavuj pjeva i zvijezde sjaju
I rasipa se miris jorgovana.

No sve je prošlo... Kô jablan bez rose
Sam ginem sada i u čežnji stojim...
Noć, sjajna, kô da svila vaše kose
Polako šušti po oknima mojim.

1905.

NA UBOGOM POLJU 

Na ubogom polju moga zavičaja
Ne čuje se pjesma veselja i žetve,
Samo šum žalosni robinje Neretve
Hladan vjetar nosi preko pusta kraja.

Ovoj zemlji gospod sreće dao nije,
Pritiskô je jadom i čemerom dugim;
Dok se sunce rađa narodima drugim,
Nas studena zima razdire i bije.

O, zar nije dosta nevolje i tuge,
I surova pute što reže i bode?!
Vaj, uzaman more naše krvi ode...
Moja jadna zemljo, mi smo i sad sluge.

Gdje su naše muke?... Gdje su naše žrtve?
Zar ne čuje niko: sve jače i jače
Krv naših otaca kako ljuto plače
I kako se tresu one kosti mrtve?

Teško nama!... Eno, tuđin se veseli
I sva blaga naša otima i hara...
I bog mu pomaže i njime se stara,
A naš crni seljak crna hljeba želi.

Na ubogom polju svoga zavičaja
On ne pjeva pjesmu veselja i žetve...
Samo šum žalosni robinje Neretve
Hladan vjetar nosi preko pusta kraja.

1905.

NE VJERUJ... 

Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime-

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te! U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi tijelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše!

1905.

NOĆ POD OSTROGOM 

Odahnite, grudi, u ovoj slobodi,
Na ovoj visini gdje sam gospod bdije,
A ti, brdska vilo, amo k meni hodi
Da pjevamo pjesmu koja duše grije.

Gle, noć tiha brodi i odorom mekom,
Prepunom zvijezda, krš pokriva goli;
I ja čujem kako, u carstvu dalekom,
Pred oltarom neba za nj se bogu moli.

Ovo nije vjetar sa visokih strana
Što polako slazi pa vrh grma tine,
To njezina duša miropomazna
U molitvi blagoj javi se i mine.

Dok tamo daleko, za vrhove one
Što se k nebu dižu kao znamen sveti,
Svečano i mirno jasna užba tone
I kô zlatna kruna spram istoka trepti.

U meni se rađa jedno zlatno doba,
Jedno žarko sunce sve veće i veće;
Kao da sam vladar od svijeta oba,
U duši mi puno pokoja i sreće.

Ovdje u slobodi blizu boga stojim,
A preda mnom, doli, slobodna i smjela,
Plava Zeta teče i hujanjem svojim
Uspavljuje skromna crnogorska sela.

Kako je lijepa! Kako li je mio
Onaj govor vala u dubokoj noći!
Kô Simzerla dobra da se javlja ti'o
Svevaskrsnom pjesmom negdje u samoći.

O rijeko srpska, koliko je dana
Krv osvetna tekla u bistroj ti vodi -
Da sada, pod sjenkom lovorovih grana,
Putnicima pričaš o vječnoj slobodi!

Gledajući tebe ja, pun snaga novi',
Gledam u budućnost domovine moje,
I cjelivam dušom tebe i krš ovi,
Ovaj bedem tvrdi gdje orlovi stoje.

Ja znam: jednog dana sa obala tvoji'
Genije će poći preko srpskih strana,
I roblje, što sada pogruženo stoji,
Propojaće himnu vaskrsnijeh dana.

Hoće, ako bog da! I grobovi travni
Naših praotaca plinuće u žaru:
Da pozdrave djela pokoljenja slavni'
I kandilo slave na srpskom oltaru.

Odahnite, grudi, ovdje, u slobodi,
Ovdje blizu neba, pod kivotom svetim!
Gle, nebesa trepte, zlatna užba brodi, -
Vilo, daj mi krila, da letim, da letim!

1905.

KOVAČ 

Noć mračna i pusta. Mraz hvata i bije.
U čađavoj izbi kuje kovač stari;
Na domaku ognja lice mu se žari,
Niz kosmate prsi znoj potokom lije.

Pod udarom snažnim lete iskre krupne
K'o da se meteor rasipa u noći,
I on, s teškim maljem u ovoj samoći,
Izgleda k'o simbol snage nedostupne.

Trudi su ga časi stvorili u čelik -
O, kako je zoran! O, kako je velik,
I sjajan k'o veče na vrsima jela!...

I dokle po selu šušti grmlje drače,
On garavom rukom zamahuje jače,
I s nakovnja leti snoplje zlatnih strela...

1905.

*** 

Ja mišljah da je, u dnu duše moje,
Preminô davno svaki spomen na te,
Na tvoju baštu, na guste granate,
I ruže što ti pod prozorom stoje;

I da te mrzim silno i beskrajno
Za ljute rane što ih srcu zada,
Da nikad neću pun suza i jada
Pred tvojim likom uzdahnuti tajno.

Al' kad me usud dovede da s drugom
Besvesno panem u ljubavne mreže,
Ah, moje srce oštro gvožđe reže,

I tada poznah, sa bolom i tugom,
Kako sam jadan i kako te volim.
Pa sklapam ruke i za te se molim.

1905.

OBLAK 

U dobu ruža, kada trepti mladost,
Kada je nebo kao plava svila,
Mi smo se sreli, i ti si mi bila
Duši božanstvo, a srcu sva radost.

Bila si ljepša od svakoje druge,
I ja sam ti se u zanosu kleo;
I ti si, draga, kao oganj vreo,
Gorila sa mnom puna čežnje duge.

Nikada nije jednog dana bilo
Bez poljubaca i bez strasti prave;
Mnoge li ruže i ljubice plave
Prosuh na njedra i na tvoje krilo!

Ta koliko smo puta, sjedeć sami
Na staroj klupi ispod vrbe one,
Gledali sunce kako za vrh tone
I kako mirno gasi se u tami?!

U gustoj grivi vrbinijeh grana
Zadnji su ognji umirali ti'o,
Crveni, žarki, kô tvoj obraz mio,
Kô ljubav naša prvih zlatnih dana.

I ti si bila ozarena njima,
I gledala si u zapad daleko,
Dok je pred nama srebrn potok tekô
Kô slatka pjesma, kao laka rima.

No jednom - znaš li kad ti dođoh ono?
Ja u tvom oku vidjeh svoj mrak grobni,
Ja na tvom čelu vidjeh oblak kobni,
Ja u tvom glasu čuh mrtvačko zvono, -

I ja sam umro... Grčevitom šakom
Sa tvoga čela zgrabih kobnu tamu
I jurnuh s njome, ostavih te samu -
Niti se vratih. No u času svakom

Ja mislim na te: u dnu duše mrtve,
Kao pod zemljom i pločama grobnim,
Umire ljubav pod oblakom kobnim; -
Dođi da vidiš patnju tvoje žrtve...

1905.

ŽELJA 

Bože, kad jednom mine život ovi
I ti u slavi budeš onaj isti
Bog pravde vječne, svega izvor čisti,
I tvojom voljom bude svijet novi,

O, tada mene u leptira stvori,
A žene divne nek su ruže mile,
I mome srcu vrelom tvoje sile
Podari ognja i raj mu otvori:

Sa jednog cvijeta da drugome hrlim,
Da pijem slasti i da silno grlim
Stvorove nage što ih sjaj obliva,

Pa ljubeć tako dušom, srcem strasnim,
Neka izgorim na ružama krasnim
I nek mi puhor u njima počiva...

1905.

POŠLJE ZABAVE 

Otkad me nisi pogledala tako!
Oko ti bješe kao u djeteta:
U njemu radost i molitva sveta,
I simvol vjere i čeznuće lako.

U onom času više nisam znao
Da moje srce u ranama plače,
Da sam već davno u ponore pao
I da me magla okiva sve jače.

Meni si bila kao onog dana
Kad prvu, milu kitu jorgovana
Drhtavom rukom stidljivo mi dade;

Kad moja duša, ushićena, čista,
Od tvoga sjaja kô nebo zablista
I tebi, draga, pod groce pade...

1905.