 | |||||
| (1902 - 1980) |
Kratko vrijeme radi u zagrebačkom teatru, a zatim dugo godina kao bibliotekar u Higijenskom zavodu, da bi poslije Drugog svjetskog rata radio kao urednik u izdavačkom preduzeću Zora. Umro je u Zagrebu 18. decembra 1980. godine. Bio je član Jugoslovenske akademije nauka i umjetnosti.
U književnosti se prvi put, kao četrnaestogodišnjak, pojavio 1916.godine pjesmom "I ja ljubim". Prvu zbirku pjesama "Lirika" objavljuje 1931.godine i za nju dobija nagradu Jugoslavenske akademije. Sarađuje u mnogim književnim časopisima - Književnoj republici, Savremeniku, Kritici, Hrvatskoj reviji...- objavljuje književne prikaze, prevodi sa njemačkog i ruskog jezika. Objavio je sljedeće knjige: Lirika, Spasena svijetla; Izabrani stihovi; Pjesme; Knjiga prepjeva; Osvijetljeni put; Goli časovi; Izabrane pjesme, a izašla mu je i zbirka prevoda svjetskih pjesnika, Knjiga prepjeva.
Ako je iko od pjesnika izgradio svoj svijet u okvirima pisane riječi, onda je to i Dobriša Cesarić. Istinitost i snaga njegove lirike su prije svega u njenoj autentičnosti. Gotovo je nemoguće u njegovom ne baš obimnom opusu naći makar i jednu pjesmu koju bi nekim slučajem mogao napisati neki drugi pjesnik. A još je teže pomisliti da bi se nijanse iz njegovog izraza mogle ponoviti i pod drugom rukom! A na prvi pogled, njegove teme su tako pristupačne i rasprostranjene: proljeće i jesen, ptice i nebo, ljubav i smrt. To što je uvijek ličio na sebe i što njegova lirika nosi uvijek jedinstven pečat, znak je pjesnikove vjernosti svojoj prirodi i svom senzibilitetu, u svakoj njihovoj nijansi.Tako je Dobriša Cesarić ostao usamljen i u odnosu na svoje prethodnike i u odnosu na one koji su dolazili poslije njega.
Ono što je izrazito cesarićevsko u svakoj njegovoj pjesmi odnosi se podjednako i na motiv i na izraz, kao i na misaoni i emotivni stav, koji su u ovog pjesnika, kao u rijetko koga, elementi koji su apsolutno neodvojivi jedan od drugoga.
U stihovima o prirodi pjesnik se bavio kratkotrajnim ili skrivenim čarolijama. Formulisana iz jednog neuobičajenog ugla, Cesarićeva opservacija, kao neki brzi i nevidljivi rendgenski zrak, snima po unutrašnjem prostoru pejzaža, koji nam se do tog trenutka ukazivao običnim i svakodnevnim, bez one dimenzije koju nam je otkrio pjesnik (npr Voćka poslije kiše). Otkrivajući i nevidljivu stranu prirode pjesnik je, iz svog ugla odakle je sve to posmatrao, otkrivao uvijek i po još jedan nepoznati djelić sebe. U njegovoj lirici, kao neka "spasena svijetla" (kako je jednom sam pjesnik nazvao svoj izbor stihova), sačuvane su i mnoge čarolije iz prirode koje nam je prvi otkrio baš ovaj pjesnik.
Pjesnikov stav prema ambijentu grada je sasvim je drugačiji ili bar odaje jednu sliku koja se po boji umnogome razlikuje od njegove slike prirode. Osnovna boja ove slike je tamna, pa i mračna, kada govori o predgrađu, a siva i melanholična kada se pjesnik odvaja od ovog sumornog staništa siromaha i približava hladnim svjetlostima velegrada. U čitavom dijelu socijalne poezije koja se stvara u ovom periodu, između dva svjetska rata, nekoliko pjesama Dobriše Cesarića ostavlja najdublji utisak (Balada iz predgrađa, Vagonaši, Predgrađe...). One nijesu samo slučajna panorama nekih socijalnih detalja, nego i potresne literarne slike koje je ujedinio pjesnikov iskreni saosjećaj sa patnjom onih o kojima je pjevao.
A to jeste istinska karakteristika Cesarićeve poezije - njegove pjesme su izraz izvornog doživljaja, nijesu nastale nekim verbalnim oponašanjem unaprijed postavljene stereotipne forme. Njegove pjesme prirodno teku. Pa čak i kad, naoko, izgledaju "sklepane", iza njih stoji misao, ideja, nijesu slijed slučajnosti već unutrašnjih misaonih slika, izliv iskrenih emocija.
Na kraju, treba reći i o još jednoj sadržajnoj osobini koja je prisutna u lirici ovog pjesnika, a koja se čini ne samo rijetkom nego i usamljenom u poeziji prošlog vijeka na ovim našim prostorima. To su povremeni, ali veoma ubjedljivi pjesnikovi pokušaji da se ponovo oživi radost i u sferi umjetnosti iz koje je, kao neki nedostojni motiv, odavno potisnuta. Karakteristično je da se ovakve ideje obično pojavljuju u pjesnikovim motivima predvečerja i noći - u ambijentima u kojima je kod drugih pjesnika stvarana najtamnija poezija. Mnoge Cesarićeve strofe iz zamračenog pejzaža velegrada niču pred našim očima kao neki flouroscentni cvjetovi (U suton, Slavlje večeri...).
A ipak... Među velikim hrvatskim liričarima, Cesarić je jedan od onih koji je vjerovatno napisao i najmanje. Za više od pola vijeka napisao je svega stotinjak pjesama od kojih rijetko koja prelazi na sljedeću stranicu. Svi su izgledi da je mnogo "suza i riječi" ostalo sakriveno u Cesariću,sakriveno od ostalog svijeta, da je pjesma Sakriveni bol pjesma o njemu samom.
POVRATAK
Ko zna (ah niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam, da li da je želim,
ili ne želim.
U moru života, što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.
Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna u plavom,
Ne sluteći, da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!
Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve, što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Poglédat ko stranci,
Bez imalo svijesti, koliko nas vežu
Neki stari lanci.
No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono, što je bilo;
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam, da li da je želim,
Ili ne želim.
NOĆ TAJANSTVA
Ja ćutim da sam nečim taknut.
Ko dahom. Ali ne znam čime.
Da l' za mnom, draga, pružaš ruke,
Ili si rekla moje ime?
U meni sada sve je tiho.
Ja čekam znak tvoj da se javi.
Ja čekam budno, čekam žudno;
Ja bdim u jednoj višoj javi.
Marina, to je noć tajanstva;
Čeznuća putuju po tmini,
I ovaj osmijeh na mom licu
Primit ćeš negdje u daljini
Ja ćutim da sam nečim taknut.
Ko dahom. Ali ne znam čime.
Da l' za mnom, draga, pružaš ruke,
Ili si rekla moje ime?
U meni sada sve je tiho.
Ja čekam znak tvoj da se javi.
Ja čekam budno, čekam žudno;
Ja bdim u jednoj višoj javi.
Marina, to je noć tajanstva;
Čeznuća putuju po tmini,
I ovaj osmijeh na mom licu
Primit ćeš negdje u daljini
MJESEČINA
Sad ne miče se nigdje niti list.
Dubokih tajna puno sve se čini
Na ovoj tako bijeloj mjesečini.
U viši sve je podignuto svijet.
Grm nije više grm, ni kamen kamen.
Dogodila se tajna preobrazba:
Iz svake stvari sad izbija glazba.
Nju čuje samo srce. Njime bdij,
Prepusti joj se sav, i pij je, pij!
Sad ne miče se nigdje niti list.
Dubokih tajna puno sve se čini
Na ovoj tako bijeloj mjesečini.
U viši sve je podignuto svijet.
Grm nije više grm, ni kamen kamen.
Dogodila se tajna preobrazba:
Iz svake stvari sad izbija glazba.
Nju čuje samo srce. Njime bdij,
Prepusti joj se sav, i pij je, pij!
U SUTON
U suton, kada prve zvijezde
I prve gradske lampe sinu,
Kad ljubavnik o dragoj sanja,
A pijanica o svom vinu -
Ja tiho hodam pored kuća
U kojima se svjetla pale;
Sva zla, i nevolje, i sumnje
Najednom budu posve male.
I smiješim se u meki suton,
Od zapaljenih zvijezda svečan,
I osjetim dubinu svega,
I da je život vječan - vječan.
U suton, kada prve zvijezde
I prve gradske lampe sinu,
Kad ljubavnik o dragoj sanja,
A pijanica o svom vinu -
Ja tiho hodam pored kuća
U kojima se svjetla pale;
Sva zla, i nevolje, i sumnje
Najednom budu posve male.
I smiješim se u meki suton,
Od zapaljenih zvijezda svečan,
I osjetim dubinu svega,
I da je život vječan - vječan.
SHELLEY
Kadikada, u kasni sat,
Tajanstven dar mi bude dat,
I slušam šumne razgovore
Sa vjetrom što ih vodi more.
Na vrućem čelu u taj mah
Osjetim cijelog svijeta dah.
Trepere zvijezde u visini,
I njihov sjaj me sretnim čini.
Prolazi noć. Ja lutam sam.
O, kom da ovaj zanos dam?
Ja živim njime, u njem bdim,
da plačem? Pišem? Što ću s njim?
Kadikada, u kasni sat,
Tajanstven dar mi bude dat,
I slušam šumne razgovore
Sa vjetrom što ih vodi more.
Na vrućem čelu u taj mah
Osjetim cijelog svijeta dah.
Trepere zvijezde u visini,
I njihov sjaj me sretnim čini.
Prolazi noć. Ja lutam sam.
O, kom da ovaj zanos dam?
Ja živim njime, u njem bdim,
da plačem? Pišem? Što ću s njim?
SKRIVENA BOL
Netko sa svojim bolom ide
Ko s otkritom ranom: svi neka vide.
Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
I ne da mu prijeći u suze i riječi.
Rad'je ga skriva i tvrdo ga zgusne
U jednu crtu na kraju usne.
Zadršće, zadršće u njoj kadikad,
Ali u riječi se ne javi nikad.
Duša ga u se povuče i smjesti
Na svoje dno: ko more kamen
U njega bačen. More ga prima
Dnom, da ga nikad ne izbaci plima.
Netko sa svojim bolom ide
Ko s otkritom ranom: svi neka vide.
Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
I ne da mu prijeći u suze i riječi.
Rad'je ga skriva i tvrdo ga zgusne
U jednu crtu na kraju usne.
Zadršće, zadršće u njoj kadikad,
Ali u riječi se ne javi nikad.
Duša ga u se povuče i smjesti
Na svoje dno: ko more kamen
U njega bačen. More ga prima
Dnom, da ga nikad ne izbaci plima.
LJUBAV
Od naše ljubavi i sreće,
Gle, zvijezde su večeras veće;
A šum što dopire iz grada,
Nije l' ko pjesma vodopada?
O, to je polet u visinu!
Srca nam zamiru i ginu.
U ljubavi bih s tobom, draga,
Nestati htio ja bez traga.
Od naše ljubavi i sreće,
Gle, zvijezde su večeras veće;
A šum što dopire iz grada,
Nije l' ko pjesma vodopada?
O, to je polet u visinu!
Srca nam zamiru i ginu.
U ljubavi bih s tobom, draga,
Nestati htio ja bez traga.
PJESMA MRTVOG PJESNIKA
Moj, prijatelju mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita u život je budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.
Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.
Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U mraku sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.
Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli. Sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene -- o mrtvi živote!
Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.
Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!
Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!
Moj, prijatelju mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita u život je budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.
Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.
Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U mraku sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.
Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli. Sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene -- o mrtvi živote!
Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.
Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!
Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!
SERGEJU JESENJINU
Između ljudi što pjevaju život
I grabe užitke iz noći i vina,
Ima ih koji padajuć rastu,
Padajuć rastu kao lavina.
Njihova duša gasne i gasne,
Da sto puta jače u pjesmama sine,
A njihov put je čist i bijel
Kao snježni put lavine.
Između ljudi što pjevaju život
I grabe užitke iz noći i vina,
Ima ih koji padajuć rastu,
Padajuć rastu kao lavina.
Njihova duša gasne i gasne,
Da sto puta jače u pjesmama sine,
A njihov put je čist i bijel
Kao snježni put lavine.
BALADA IZ PREDGRAĐA
....I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.
I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.
A jedne večeri nekoga nema,
A moro bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I već je noć.
I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec,
I nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi...
A prolaze kao i do sada ljudi
I maj već miriše---
A njega nema, i nema, i nema ,
I nema ga više.
I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.
....I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.
I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.
A jedne večeri nekoga nema,
A moro bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I već je noć.
I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec,
I nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi...
A prolaze kao i do sada ljudi
I maj već miriše---
A njega nema, i nema, i nema ,
I nema ga više.
I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.
PJESMA O PROBUĐENIM SPOMENIMA
Propalu ljubav ne nosi se na put
Kao što nosiš kovčege i svežnje.
U spomenima život samo spava:
Kad probudi se - oni budu čežnje.
Putuješ dane i putuješ noći:
Oni su tvoje društvo u samoći.
U zanosima, lutanju daleku
oni te naglo zabole, zapeku.
Otiđeš dalje. Oni dublje riju
I glumljenu ti radost samo piju.
Na dnu ti srca čuče sumnje; čuju
micanje svake nade, pa je truju.
Tjeskobama, ljubomorom te muče,
U sutra sjenu bacajuć od juče.
Propalu ljubav ne nosi se na put
Kao što nosiš kovčege i svežnje.
U spomenima život samo spava:
Kad probudi se - oni budu čežnje.
Putuješ dane i putuješ noći:
Oni su tvoje društvo u samoći.
U zanosima, lutanju daleku
oni te naglo zabole, zapeku.
Otiđeš dalje. Oni dublje riju
I glumljenu ti radost samo piju.
Na dnu ti srca čuče sumnje; čuju
micanje svake nade, pa je truju.
Tjeskobama, ljubomorom te muče,
U sutra sjenu bacajuć od juče.
OBLAK
U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.
Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Al oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.
I svak je išo svojim putem:
Za vlašću, zlatom il za hljebom,
A on – krvareći ljepotu –
Svojim nebom.
I plovio je sve to više,
Ko da se kani dić do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.
U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.
Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Al oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.
I svak je išo svojim putem:
Za vlašću, zlatom il za hljebom,
A on – krvareći ljepotu –
Svojim nebom.
I plovio je sve to više,
Ko da se kani dić do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.
MOLITVA
Što htjedoh reći, davno sve sam
U djetinjstvu još reko bogu,
Ali da nisam kakav jesam
I da vjerovat još mogu,
Za ovo dijete koje volim,
Ovako boga bih da molim:
Svojim si zvijezdama napiso
U prazno nebo sve sudbine,
I mi smo samo tvoja miso,
Što sija zvjezdama iz tmine.
Svejedno da li ćemo stići
Na vrhove il past u bezdan,
Mi moramo tek ići, ići
Svud kud nas put vodi zvjezdan!
O dobri Bože, ako one
Zvijezde što sjaju njoj sudbinu
U nevolju i jad je gone,
U očajanje i crninu,
Milostiv pogled na nju svrni,
Gle, ima oči kao lane,
Od budućih joj dana crnih
Učini, Bože, svijetle dane!
Sve zvijezde što joj život mrače,
O dobri Bože, ti ugasi -
Sve one zvijezde koje znače
Besanih noći sijede vlasi,
I one koje bolest nose
U svojemu sjaju blijedom,
I one koje prijete bijedom.
I one koje prijete bijedom.
Al ako nećeš da ih zgasiš
I ako iskušenja treba,
Ti moraš, Bože, da je spasiš
Pred ponorima mostom neba.
I nemoj da joj život zgadiš,
Odrediv puno bola za nju,
A kada spustiš ruku na nju,
Spusti je samo da je gladiš!
Što htjedoh reći, davno sve sam
U djetinjstvu još reko bogu,
Ali da nisam kakav jesam
I da vjerovat još mogu,
Za ovo dijete koje volim,
Ovako boga bih da molim:
Svojim si zvijezdama napiso
U prazno nebo sve sudbine,
I mi smo samo tvoja miso,
Što sija zvjezdama iz tmine.
Svejedno da li ćemo stići
Na vrhove il past u bezdan,
Mi moramo tek ići, ići
Svud kud nas put vodi zvjezdan!
O dobri Bože, ako one
Zvijezde što sjaju njoj sudbinu
U nevolju i jad je gone,
U očajanje i crninu,
Milostiv pogled na nju svrni,
Gle, ima oči kao lane,
Od budućih joj dana crnih
Učini, Bože, svijetle dane!
Sve zvijezde što joj život mrače,
O dobri Bože, ti ugasi -
Sve one zvijezde koje znače
Besanih noći sijede vlasi,
I one koje bolest nose
U svojemu sjaju blijedom,
I one koje prijete bijedom.
I one koje prijete bijedom.
Al ako nećeš da ih zgasiš
I ako iskušenja treba,
Ti moraš, Bože, da je spasiš
Pred ponorima mostom neba.
I nemoj da joj život zgadiš,
Odrediv puno bola za nju,
A kada spustiš ruku na nju,
Spusti je samo da je gladiš!
KRIK
Čitavog dana bol mi buja,
Zamjetljiv tek u glasu tihom,
Al dođe noć, i razlije se -
I najedanput kriknem stihom.
Zavrisnuvši svoj vrisak u svijet
Da naokolo traži jeku,
Razdjelio sam srce svoje
Med braću neznanu, daleku.
I krik moj luta, luta, luta
A kada srodno srce prene,
Dal' ono shvati da je pušten
Iz noći mučne, probdivene?
Čitavog dana bol mi buja,
Zamjetljiv tek u glasu tihom,
Al dođe noć, i razlije se -
I najedanput kriknem stihom.
Zavrisnuvši svoj vrisak u svijet
Da naokolo traži jeku,
Razdjelio sam srce svoje
Med braću neznanu, daleku.
I krik moj luta, luta, luta
A kada srodno srce prene,
Dal' ono shvati da je pušten
Iz noći mučne, probdivene?
VJETRU
Znam ja što hoćeš, popodnevni vjetre!
Ti rado bi s lica otpuhno mi sjenu.
Al ako je ona sa njime već srasla?
Ne ide to, vjetre, u jednom trenu!
Ja sam već dugo vremena tužan.
Na krizu mračnih misli sam propet.
Pusti me, vjetre! S lišćem se igraj!
Pa ipak, dragi, navrati se opet!
Znam ja što hoćeš, popodnevni vjetre!
Ti rado bi s lica otpuhno mi sjenu.
Al ako je ona sa njime već srasla?
Ne ide to, vjetre, u jednom trenu!
Ja sam već dugo vremena tužan.
Na krizu mračnih misli sam propet.
Pusti me, vjetre! S lišćem se igraj!
Pa ipak, dragi, navrati se opet!
JEDNE NOĆI
Te noći pisah sjedećc posve mirno,
Da ne bih majci u susjednoj sobi
Škripanjem stolca u san dirno.
A kad mi koja ustrebala knjiga,
Sasvim sam tiho išao po sagu.
U svakoj kretnji bila mi je briga
Da staričicu ne probudim dragu.
I noć je tekla spokojna i nijema.
A tad se sjetih da je više nema..
Te noći pisah sjedećc posve mirno,
Da ne bih majci u susjednoj sobi
Škripanjem stolca u san dirno.
A kad mi koja ustrebala knjiga,
Sasvim sam tiho išao po sagu.
U svakoj kretnji bila mi je briga
Da staričicu ne probudim dragu.
I noć je tekla spokojna i nijema.
A tad se sjetih da je više nema..
***
Kraj bijelih breza svakoga dana
Ja prođem srca razdragana.
(oduvijek ima tajnih veza
između pjesnika i breza.)
Od čega dršćete, vi breze?
Od slatkih slutnja ili jeze?
Zašto vam krošnja podrhtava
I onda kada vjetar spava?
Na ulicu, med svijet što viče,
Ko da ste izašle iz priče.
Nježne treperave i čiste
Baš kao prva ljubav vi ste!
Ja prođem srca razdragana.
(oduvijek ima tajnih veza
između pjesnika i breza.)
Od čega dršćete, vi breze?
Od slatkih slutnja ili jeze?
Zašto vam krošnja podrhtava
I onda kada vjetar spava?
Na ulicu, med svijet što viče,
Ko da ste izašle iz priče.
Nježne treperave i čiste
Baš kao prva ljubav vi ste!
VOĆKA POSLIJE KIŠE
Gle malu voćku poslije kiše:
Puna je kapi, pa ih njiše.
I bliješti, suncem obasjana,
čudesna raskoš njenih grana.
Al nek se sunce malko skrije,
Nestane sve te čarolije.
Ona je opet, kao prvo,
Obično, malo, jadno drvo.
Gle malu voćku poslije kiše:
Puna je kapi, pa ih njiše.
I bliješti, suncem obasjana,
čudesna raskoš njenih grana.
Al nek se sunce malko skrije,
Nestane sve te čarolije.
Ona je opet, kao prvo,
Obično, malo, jadno drvo.
SRCE
Neprekinuti lanac srca vodi
Od našeg srca u davnu davninu.
Čuješ li grohot? To tvojoj slobodi
Smiju se pređi nestali u tminu.
Njihove strasti, uspavane čežnje,
Neispunjene i zaboravljene,
Bude se snova u našemu srcu,
Svježe, ko novim snom oporavljene.
O, ima tuga čuvanih u krvi,
Koje vrijeme ne ništi, već jača –
I najedanput nađemo se tako
U grču jednog iskonskoga plača!
Da l’ nam se oči mute, ili krijese,
Mi smo ko lišće koje vjetar trese.
Otkuda duva? Sa gora il s mora?-
To lišće ne zna, tek tresti se mora.
Neprekinuti lanac srca vodi
Od našeg srca u davnu davninu.
Čuješ li grohot? To tvojoj slobodi
Smiju se pređi nestali u tminu.
Njihove strasti, uspavane čežnje,
Neispunjene i zaboravljene,
Bude se snova u našemu srcu,
Svježe, ko novim snom oporavljene.
O, ima tuga čuvanih u krvi,
Koje vrijeme ne ništi, već jača –
I najedanput nađemo se tako
U grču jednog iskonskoga plača!
Da l’ nam se oči mute, ili krijese,
Mi smo ko lišće koje vjetar trese.
Otkuda duva? Sa gora il s mora?-
To lišće ne zna, tek tresti se mora.
POLUDJELA PTICA
Kakvi to glasovi čuju se u mraku,
Nad noćnim poljem, visoko u zraku?
Ko li to pjeva? Ah, ništa, sitnica:
Jedna u letu poludjela ptica.
Nadlijeće sebe i oblake trome,
S vjetrom se igra i pjeva o tome.
Svu svoju vjeru u krilima noseći,
Kuda to leti, što bi htjela doseći?
Nije li vrijeme da gnijezdo vije?
Kad bude hladno da se u njem grije.
Ko li te posla pjevati u tminu?
Sleti u nižu, u bolju sudbinu.
Ne mari za to poludjela ptica.
Pjeva o vjetru što je svu golica.
A kad je umor jednom bude srvo,
Neće za odmor nać nijedno drvo.
Kakvi to glasovi čuju se u mraku,
Nad noćnim poljem, visoko u zraku?
Ko li to pjeva? Ah, ništa, sitnica:
Jedna u letu poludjela ptica.
Nadlijeće sebe i oblake trome,
S vjetrom se igra i pjeva o tome.
Svu svoju vjeru u krilima noseći,
Kuda to leti, što bi htjela doseći?
Nije li vrijeme da gnijezdo vije?
Kad bude hladno da se u njem grije.
Ko li te posla pjevati u tminu?
Sleti u nižu, u bolju sudbinu.
Ne mari za to poludjela ptica.
Pjeva o vjetru što je svu golica.
A kad je umor jednom bude srvo,
Neće za odmor nać nijedno drvo.
PJESMA O TIŠINI
Ona se uvijek javi kad zanoća.
U večernjici svako veče sija.
U tami bdije, u lišću ćarlija,
A njena sestra zove se Samoća.
Ne laže nikad. Ne osvaja zvukom.
Blagoću ima stare mame.
Ko dobar drug je; zagrli te rukom
I punim smisla govori ti mukom,
Ili ti ruku položi na rame.
Ako ti srce sija od vedrine,
Milinom svojom ona je uveća,
Ako je tamno, teret s njega skine,
I otvara mu vidik u dubine.
I katkad u njem zatreperi sreća.
Ona se uvijek javi kad zanoća.
U večernjici svako veče sija.
U tami bdije, u lišću ćarlija,
A njena sestra zove se Samoća.
Ne laže nikad. Ne osvaja zvukom.
Blagoću ima stare mame.
Ko dobar drug je; zagrli te rukom
I punim smisla govori ti mukom,
Ili ti ruku položi na rame.
Ako ti srce sija od vedrine,
Milinom svojom ona je uveća,
Ako je tamno, teret s njega skine,
I otvara mu vidik u dubine.
I katkad u njem zatreperi sreća.
PROLJETNA KIŠA
Proljetna kiša nije kao druge.
Proljetna kiša rastapa tuge.
Velike svijetle, neshvatljive umu
Radosti ima u njenome šumu.
Kada rominja i šušti po lišću,
Zaljubljenici – kako se stišću!
Smiju se oči, srca se mlade.
Proljetna kiša zalijeva nade.
Proljetna kiša nije kao druge.
Proljetna kiša rastapa tuge.
Velike svijetle, neshvatljive umu
Radosti ima u njenome šumu.
Kada rominja i šušti po lišću,
Zaljubljenici – kako se stišću!
Smiju se oči, srca se mlade.
Proljetna kiša zalijeva nade.
SLAP
Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njemu znači moja mala kap?
Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.
Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.
Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njemu znači moja mala kap?
Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.
Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.
TIHO, O TIHO GOVORI MI JESEN
Tiho,o tiho govori mi jesen;
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Al zima srcu govori još tiše.
I kada sniježi, a spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama.
Tiho,o tiho govori mi jesen;
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Al zima srcu govori još tiše.
I kada sniježi, a spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama.
ŠETNJA
Hodamo nas dva po travi,
Mokroj, visokoj;
Šumi od naših koraka trava
U noćni pokoj.
Prijatelju, sklopio sam oči,
I mislim da mjesto tebe sa mnom
Jedna vitka ljepotica kroči.
To ne šumi trava,
Nego ona - hodeći -
Šušti svojim tijelom u posve tankoj odjeći.
Hodamo nas dva po travi,
Mokroj, visokoj;
Šumi od naših koraka trava
U noćni pokoj.
Prijatelju, sklopio sam oči,
I mislim da mjesto tebe sa mnom
Jedna vitka ljepotica kroči.
To ne šumi trava,
Nego ona - hodeći -
Šušti svojim tijelom u posve tankoj odjeći.
VRAĆANJE
Katkad u vrevi ljudi posve stranih
Neko te lice sjeti mrtva druga.
Nestanak njegov ponovo ti rani
Zbunjeno srce, i svlada te tuga.
U žamorenju začuješ mu glas.
I ti ga vidiš. Izašav iz mraka
U tebi živi. Ali samo čas:
Desetak, dvadeset koraka.
Prošlost se javi slatko kao flauta
U zimskoj noći. Ti mu gledaš kretnje,
Smijeh, govor čuješ davne neke šetnje.
No kad te naglo truba nekog auta
Trgne, odjednom nestane mu lika:
Oko tebe su lica prolaznika.
Katkad u vrevi ljudi posve stranih
Neko te lice sjeti mrtva druga.
Nestanak njegov ponovo ti rani
Zbunjeno srce, i svlada te tuga.
U žamorenju začuješ mu glas.
I ti ga vidiš. Izašav iz mraka
U tebi živi. Ali samo čas:
Desetak, dvadeset koraka.
Prošlost se javi slatko kao flauta
U zimskoj noći. Ti mu gledaš kretnje,
Smijeh, govor čuješ davne neke šetnje.
No kad te naglo truba nekog auta
Trgne, odjednom nestane mu lika:
Oko tebe su lica prolaznika.
JESENJE JUTRO
Obukoh se,
Prozoru priđoh.
A vani: jesen.
Moj prijatelj uđe u mokrom kaputu
I cijelu mi sobu namiriše kišom.
Ne veli ni: zdravo!
Sjedne.
Zanesen
Izusti: "Jesen".
Ta riječ je bila tako svježa
Ko naranča na grani
Nakon kiše.
Obukoh se,
Prozoru priđoh.
A vani: jesen.
Moj prijatelj uđe u mokrom kaputu
I cijelu mi sobu namiriše kišom.
Ne veli ni: zdravo!
Sjedne.
Zanesen
Izusti: "Jesen".
Ta riječ je bila tako svježa
Ko naranča na grani
Nakon kiše.
NA NOVU PLOVIDBU
Vedri se nebo. Sunce se rađa.
Plovi iz luke jedna lađa;
Jedna što dugo stajaše u doku,
Sva izbijena, s ranama na boku.
More, ko mati, vuče je na krilo.
Ljulja je, šapće: Ništa nije bilo.
Vedri se nebo. Sunce se rađa.
Plovi iz luke jedna lađa;
Jedna što dugo stajaše u doku,
Sva izbijena, s ranama na boku.
More, ko mati, vuče je na krilo.
Ljulja je, šapće: Ništa nije bilo.
TIŠINA
Sjedim na travi.
Al ne sjedim sam.
Na različku, što se lako njiše
Do mojih nogu, sjedi jedan leptir,
I mirno med mu iz modrine siše.
Ne boji me se. Kao da se sviko
Već posve na me.
Ne smeta nas niko.
Sjedim na travi.
Al ne sjedim sam.
Na različku, što se lako njiše
Do mojih nogu, sjedi jedan leptir,
I mirno med mu iz modrine siše.
Ne boji me se. Kao da se sviko
Već posve na me.
Ne smeta nas niko.
SVJETLO U DOLINI
Svjetalce jedno gori u daljini:
Jedino svjetlo u noćnoj dolini.
I trepti nježno.
Tako milo
Ko da se smiješi.
Al gle! već se skrilo.
Ugasilo se. I ko bi ga znao,
Zašto ti bude odjedanput žao.
Svjetalce jedno gori u daljini:
Jedino svjetlo u noćnoj dolini.
I trepti nježno.
Tako milo
Ko da se smiješi.
Al gle! već se skrilo.
Ugasilo se. I ko bi ga znao,
Zašto ti bude odjedanput žao.
MOJ PRIJATELJ PRIČA
Probdismo noć. U svitaj zore
Sa brodom ponese je more.
A kad u dalji nesta broda,
Ostadoh samo ja, i voda.
Nad vodom trak se dima vio.
Zašto sam stajo? Što sam htio?
Probdismo noć. U svitaj zore
Sa brodom ponese je more.
A kad u dalji nesta broda,
Ostadoh samo ja, i voda.
Nad vodom trak se dima vio.
Zašto sam stajo? Što sam htio?
KOD VAGONA
...I njena mala noga klecnu
Na stubi vagona.
Ona se iznenada lecnu:
Pa šta to radi ona?
I još je mogla nogu povuć,
Poslušavši klecaje,
I slomljena se doma dovuć,
I opet past u jecaje.
Pa da je – ko i dosad – ljube
Neljubljene usne,
I grle one ruke grube
Noću pre no usne.
Tad osjeti da njeno tijelo
Sve slabije dršće –
I podigla je s lica velo,
I stisnula je kartu čvršće!
...I njena mala noga klecnu
Na stubi vagona.
Ona se iznenada lecnu:
Pa šta to radi ona?
I još je mogla nogu povuć,
Poslušavši klecaje,
I slomljena se doma dovuć,
I opet past u jecaje.
Pa da je – ko i dosad – ljube
Neljubljene usne,
I grle one ruke grube
Noću pre no usne.
Tad osjeti da njeno tijelo
Sve slabije dršće –
I podigla je s lica velo,
I stisnula je kartu čvršće!
TUBAČ SA SIENE
(Matoš u Parizu)
Moja je soba tako jadno mala
Ja ne bih u njoj izdržati mog’o.
Da mi oči ne sanjaju budne.
Al' ne ropćem. Sudbini velim: hvala;
Jer mojoj bijedi čudan sjaj je dala,
I moje patnje nisu uzaludne.
Danas sam opet ručo samo čaj
Al' vlažna blagost sja u mome oku.
Ja opet mislim na svoj rodni kraj
I čežnja preobražava mi javu:
Sa Quaija mjesto Seine čujem Savu
I Tuškanac mi šumi iz aleja.
Na domovini dvostruka je sjena:
Baca je Pešta, baca je Beč.
Ona je sva u crno zavijena -
Ne čuje, majko, niko tvoju riječ!
šumori, diše more, teče Drava,
A izmedju njih jedna zemlja spava.
Pod vedrim nebom slobodnog Pariza
Koliko puta tuga me je srela
U vrevi Etoillea, Saint-Michelea!
O Bože moj, tu treba biti jak!
U tome svjetlu još me više boli
Rođene moje grude gluhi mrak.
Udišem Pariz. Smjelim bijegom spasih
Slobodnu dušu, ali ja sam sin,
A mojoj majci sve su sjeđe vlasi.
Ja žene nemam, a ni druga nemam.
Sto još imadem? Samo jezik svoj
U koji život svoga srca spremam.
Zanosi, misli, ritmovi i rime!
Ja bezimen u bezimenu mnoštvu
Daleko negdje sebi stičem ime.
I muku mučim samca-dezertera,
Što zabranjenu domovinu sanja
Na hartiji, u potezima pera.
Pero...ta mala, ta obična stvar,
A kako živa, kako puna snage!
Kad iz njeg' teče novih riječi čar
Omamljuje me kao govor drage.
Sva utjeha je u tom malom peru:
Što pod njim niče, smije se i plače,
I sja, i grije, i vraća mi vjeru.
O Hrvatska, o moja domovino,
Ti moja bajko, ti moja davnino!
Ti porobljeni, oteti mi kraju!
Gle, jadni dezerter ti daje dar,
Bogatiji no kraljevi ga daju
I sav je ljubav, pobuna i žar.
Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,
Pa i nem'o na svom grobu svijeću,
Ja neću, neću da se smirim.
K'o svježi vjetar u sparinu pirim,
A kada umor svlada duše lijene,
Na otpor trubim, ja trubač sa Seine!
Sto mi je plaća? Mržnja gmizavaca
Što svoje blato lijepe o moj glas.
Al' ja pred licem roda stojim vedar.
Za hljeb slobode prilažem svoj klas.
Zar nije zlatan, i bogat, i jedar?
(Matoš u Parizu)
Moja je soba tako jadno mala
Ja ne bih u njoj izdržati mog’o.
Da mi oči ne sanjaju budne.
Al' ne ropćem. Sudbini velim: hvala;
Jer mojoj bijedi čudan sjaj je dala,
I moje patnje nisu uzaludne.
Danas sam opet ručo samo čaj
Al' vlažna blagost sja u mome oku.
Ja opet mislim na svoj rodni kraj
I čežnja preobražava mi javu:
Sa Quaija mjesto Seine čujem Savu
I Tuškanac mi šumi iz aleja.
Na domovini dvostruka je sjena:
Baca je Pešta, baca je Beč.
Ona je sva u crno zavijena -
Ne čuje, majko, niko tvoju riječ!
šumori, diše more, teče Drava,
A izmedju njih jedna zemlja spava.
Pod vedrim nebom slobodnog Pariza
Koliko puta tuga me je srela
U vrevi Etoillea, Saint-Michelea!
O Bože moj, tu treba biti jak!
U tome svjetlu još me više boli
Rođene moje grude gluhi mrak.
Udišem Pariz. Smjelim bijegom spasih
Slobodnu dušu, ali ja sam sin,
A mojoj majci sve su sjeđe vlasi.
Ja žene nemam, a ni druga nemam.
Sto još imadem? Samo jezik svoj
U koji život svoga srca spremam.
Zanosi, misli, ritmovi i rime!
Ja bezimen u bezimenu mnoštvu
Daleko negdje sebi stičem ime.
I muku mučim samca-dezertera,
Što zabranjenu domovinu sanja
Na hartiji, u potezima pera.
Pero...ta mala, ta obična stvar,
A kako živa, kako puna snage!
Kad iz njeg' teče novih riječi čar
Omamljuje me kao govor drage.
Sva utjeha je u tom malom peru:
Što pod njim niče, smije se i plače,
I sja, i grije, i vraća mi vjeru.
O Hrvatska, o moja domovino,
Ti moja bajko, ti moja davnino!
Ti porobljeni, oteti mi kraju!
Gle, jadni dezerter ti daje dar,
Bogatiji no kraljevi ga daju
I sav je ljubav, pobuna i žar.
Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,
Pa i nem'o na svom grobu svijeću,
Ja neću, neću da se smirim.
K'o svježi vjetar u sparinu pirim,
A kada umor svlada duše lijene,
Na otpor trubim, ja trubač sa Seine!
Sto mi je plaća? Mržnja gmizavaca
Što svoje blato lijepe o moj glas.
Al' ja pred licem roda stojim vedar.
Za hljeb slobode prilažem svoj klas.
Zar nije zlatan, i bogat, i jedar?
DORICA
Dorica – to je lutka
Koju mi jednom od šale
Donijela žena moja.
Seljanka to je mala
U nošnji šestinskog dola.
Ona u svjetiljci visi,
U kutu mog pisaćeg stola.
I ja je pogledam katkad.
Ona je utjeha moja
Usred bola.
Dorica – to je lutka
Koju mi jednom od šale
Donijela žena moja.
Seljanka to je mala
U nošnji šestinskog dola.
Ona u svjetiljci visi,
U kutu mog pisaćeg stola.
I ja je pogledam katkad.
Ona je utjeha moja
Usred bola.
POSVE POLAKO
Posve polako, o posve polako
Tajna se svjetlost u meni širi.
To zamrla radost otvara oči.
Ah, sunce u moje srce već viri.
Ne, nije još jako.
Još uvijek je mlako,
I ne gleda cijelim okom, već žmiri.
Ali polako, polako, polako
Gube se pred njim noćni vampiri.
Posve polako, o posve polako
Tajna se svjetlost u meni širi.
To zamrla radost otvara oči.
Ah, sunce u moje srce već viri.
Ne, nije još jako.
Još uvijek je mlako,
I ne gleda cijelim okom, već žmiri.
Ali polako, polako, polako
Gube se pred njim noćni vampiri.
SUPUTNIK
Od ove magle, danas tako guste,
Sve ulice se čine kao puste.
Pa ipak, iza te zavjese sive
Hodaju ljudi,
I ulice žive.
I blizu tebe možda neko ide
Baš istim putem.
Ali s maglom je sliven
Potpuno za te i tebi sakriven.
Od ove magle, danas tako guste,
Sve ulice se čine kao puste.
Pa ipak, iza te zavjese sive
Hodaju ljudi,
I ulice žive.
I blizu tebe možda neko ide
Baš istim putem.
Ali s maglom je sliven
Potpuno za te i tebi sakriven.
BALADA O LAZARU
Onomu koji se digne iz groba
Dugo je hljeb u ustima gorak.
On tiho hoda između ljudi,
I nesiguran njegov je korak.
Nerado njega sretaju ljudi.
A koji ga - ruke mu stišćući - bodre
Potajno traže na njegovom licu
Pečate smrti sablasno modre.
Skidoše s njega mrtvačko platno.
Al ne i s lica blijedoga sjenu.
Bezdanu tugu on u sebi nosi
I svoju smrt nedovršenu.
Onomu koji se digne iz groba
Dugo je hljeb u ustima gorak.
On tiho hoda između ljudi,
I nesiguran njegov je korak.
Nerado njega sretaju ljudi.
A koji ga - ruke mu stišćući - bodre
Potajno traže na njegovom licu
Pečate smrti sablasno modre.
Skidoše s njega mrtvačko platno.
Al ne i s lica blijedoga sjenu.
Bezdanu tugu on u sebi nosi
I svoju smrt nedovršenu.
ŽELJE
Sve se želje naglo u dušu povuku
Kada vide hladnu, neumitnu zbilju;
Povrate se natrag, ne stigavši cilju,
I žive u muku.
Samo kadšto koja u oku se javi,
Kao lijepa žena, što na tiho okno
Jedne tamne noći u noć pogleda.
Sve se želje naglo u dušu povuku
Kada vide hladnu, neumitnu zbilju;
Povrate se natrag, ne stigavši cilju,
I žive u muku.
Samo kadšto koja u oku se javi,
Kao lijepa žena, što na tiho okno
Jedne tamne noći u noć pogleda.
U SVJETLOSTI
Već očajan i lišen moći,
Ja nisam očekivo spas.
Tada u čemernoj samoći,
Tvoj nježni začuo sam glas.
I on je bio kao zov
Na novi put, na život nov.
I ti mi ruku svoju pruži,
I ljubav nas u jedno združi.
Kako je duga bila noć
U kojoj, draga, tebe snivah!
Već mislio sam: nećeš doć.
I rekoh: ona ti je živa
U tvojoj želji, tvome snu,
Al odista je nema tu.
Zemaljskim stazama ne kroči
Ta, čije divne čekaš oči.
A gledaj: nebo sija plavlje
Otkada ugledah tvoj lik.
Ljepota, snaga, svjetlo, zdravlje
Ugušiše u srcu krik.
Očima tvojim obasjani
Protiču sada moji dani.
Raskošan, rujan, vedar, žut,
Otvara jesen za nas put
Pođimo zagrljeni ,draga,
O ovaj začarani svijet;
U ljubavi je čudna snaga,
Što korak pretvara u let.
Od poljubaca, zagrljaja
Sve oko nas je puno sjaja.
Duboka sreća svuda zri,
Jer sobom nosimo je mi.
Ja nisam očekivo spas.
Tada u čemernoj samoći,
Tvoj nježni začuo sam glas.
I on je bio kao zov
Na novi put, na život nov.
I ti mi ruku svoju pruži,
I ljubav nas u jedno združi.
Kako je duga bila noć
U kojoj, draga, tebe snivah!
Već mislio sam: nećeš doć.
I rekoh: ona ti je živa
U tvojoj želji, tvome snu,
Al odista je nema tu.
Zemaljskim stazama ne kroči
Ta, čije divne čekaš oči.
A gledaj: nebo sija plavlje
Otkada ugledah tvoj lik.
Ljepota, snaga, svjetlo, zdravlje
Ugušiše u srcu krik.
Očima tvojim obasjani
Protiču sada moji dani.
Raskošan, rujan, vedar, žut,
Otvara jesen za nas put
Pođimo zagrljeni ,draga,
O ovaj začarani svijet;
U ljubavi je čudna snaga,
Što korak pretvara u let.
Od poljubaca, zagrljaja
Sve oko nas je puno sjaja.
Duboka sreća svuda zri,
Jer sobom nosimo je mi.
PJESNIK
Iako ima malo ljeta,
Razmišljao je već o mnogom.
Živi u gradu, gdje imadu
Dušu tek lopte nogometa -
Zato ih i biju nogom.
Razmišljao je već o mnogom.
Živi u gradu, gdje imadu
Dušu tek lopte nogometa -
Zato ih i biju nogom.
Al kad mu duh - ekstazom vođen -
Zapliva krepko u visini,
Zna da se ljulja ponad mulja,
Ko lopoč u bari rođen -
Tako mu se barem čini.
Zapliva krepko u visini,
Zna da se ljulja ponad mulja,
Ko lopoč u bari rođen -
Tako mu se barem čini.
No ko bi ga izbliza pozno,
Vidio bi da je spozno,
Iako ima malo ljeta,
Da će ko cvijet u doba suše
Uvenut u gradu, gdje imaju duše
Samo lopte nogometa.
Vidio bi da je spozno,
Iako ima malo ljeta,
Da će ko cvijet u doba suše
Uvenut u gradu, gdje imaju duše
Samo lopte nogometa.
PJESMA O KURTIZANI
U trošnom ruhu prošlih dana,
Sa kosom ispod boje sijedom,
Anita, stara kurtizana,
Prešavši raskoš ide bijedom.
Sa kosom ispod boje sijedom,
Anita, stara kurtizana,
Prešavši raskoš ide bijedom.
Ti, što si mladost proživjela noću,
U zagrljajima bez broja,
Ritnuta si u samoću,
Između četir' zida svoja.
U zagrljajima bez broja,
Ritnuta si u samoću,
Između četir' zida svoja.
Prestaše davno šetnje u krznu,
I nikoga nema da te još voli,
Ali na rukama, koje ti mrznu,
Bilo je usta kao na štoli.
I nikoga nema da te još voli,
Ali na rukama, koje ti mrznu,
Bilo je usta kao na štoli.
No dobar san ti katkad vrati
Blistave zube u te prazne desni,
Kosu ti mladošću pozlati,
Starački korak pretvori u plesni.
Blistave zube u te prazne desni,
Kosu ti mladošću pozlati,
Starački korak pretvori u plesni.
U zagrljaju nekom starom
Oživljuju ti trome grudi,
I, ražareno novim žarom,
Propalo srce opet bludi.
Oživljuju ti trome grudi,
I, ražareno novim žarom,
Propalo srce opet bludi.
Al sutra ti je teže zurit
U prošlost, tvoje carstvo sjena;
O, kako se je teško zgurit
Na prijestolju od uspomena!
U prošlost, tvoje carstvo sjena;
O, kako se je teško zgurit
Na prijestolju od uspomena!
TIHA BOLEST
Ja nosim jednu posve tihu bolest.
Htio bih da se mogu nemicati,
Da mi uho šumi tišinu ko školjka,
I svaka boja koja me vrijeđa
Da umre iza spuštenih vjeđa.
Ležati nijem, nepomičan, ko kip
Jednoga boga, što u zemlji spava,
I ne sluti da još uvijek
- Ponad njeg -
Sunce sja i niče trava.
Ja nosim jednu posve tihu bolest.
Htio bih da se mogu nemicati,
Da mi uho šumi tišinu ko školjka,
I svaka boja koja me vrijeđa
Da umre iza spuštenih vjeđa.
Ležati nijem, nepomičan, ko kip
Jednoga boga, što u zemlji spava,
I ne sluti da još uvijek
- Ponad njeg -
Sunce sja i niče trava.
PJESMA GORKA
Šta je to hladno, i gorko, i sivo
Šta niče u duši ko korov njen?
Jeli to suton? Zbilja već suton?
Il samo prolazna sjen?
Što sada? Brbljati vesele riječi,
Skrivati rane za humor;
Ko da se išta sakrivanjem liječi:
Tuga je tuga, a umor je umor.
Mili moj! Ti, koji dolaziš za mnom,
Da srcem oko sebe osvijetliš svijet,
Nemoj se varat i ne daj se varat -
Odreži krila pružena za let!
Na domaćoj gozbi su čudna veselja,
I pjano se bunca i buči.
Sudbina, što drugima nalijeva vina,
Tebi će naliti žuči.
Pa pij je, dragi, pij i pij,
I čuvaj se melankolije.
Ne boj se, poslije gutljaja svakog
Susjed će spremno da dolije.
Šta je to hladno, i gorko, i sivo
Šta niče u duši ko korov njen?
Jeli to suton? Zbilja već suton?
Il samo prolazna sjen?
Što sada? Brbljati vesele riječi,
Skrivati rane za humor;
Ko da se išta sakrivanjem liječi:
Tuga je tuga, a umor je umor.
Mili moj! Ti, koji dolaziš za mnom,
Da srcem oko sebe osvijetliš svijet,
Nemoj se varat i ne daj se varat -
Odreži krila pružena za let!
Na domaćoj gozbi su čudna veselja,
I pjano se bunca i buči.
Sudbina, što drugima nalijeva vina,
Tebi će naliti žuči.
Pa pij je, dragi, pij i pij,
I čuvaj se melankolije.
Ne boj se, poslije gutljaja svakog
Susjed će spremno da dolije.
Pre dobra lektira za 6 razred i sviđaju mi se sve pjesme
ОдговориИзбриши