 |
| (3. X 1895 - 28. XII 1925) |
Jesenjinov dom je u selu Konstantinovu, na rijeci Oki, dvadesetak kilometara od Rjazanja. U njegovom djetinjstvu i mladosti, predio je bio drevni ruski: sve kuće gotovo iste, niske, drvene, pokrivene slamom, a visoko iznad crkve bijeli toranj vidljiv iz daleka. Okolo sela beskraj njiva, livada, lugova s brezama, stepe, rijeka izlivena u rukavce i jezera, s ribljom sitneži i patkama u ševarima.Odrastao je u prirodi zavičaja, nosio je nju u duši cijelog života i o njoj pjevao kao o ljepoti neodvojivoj od osjećanja.
Sudbina Sergeja Jesenjina, i ljudska i pjesnička, teško da ima premca u ruskoj, pa i u svjetskoj književnosti. Zlatokosi seosku ljepotan iz šuma breze i sa sjenokosa pored Oke, brzo je svojim lirskim strofama, blistavim kao proljeće, pridobio otmeni pjesnički Petrograd, đe ga je i zatekao oktobarski udar 1917. To novo doba i novi ljudi tražili su drugačije pjesme od Jesenjinovog nježnog „svijeta mog drevnog“, a on sam je primao revoluciju „na svoj način, seljački“. Nesporazumi, obostrani, bili su neizbježni. Nijesu mu opraštali što je želio da ostane svoj, pa zato i ne priznavali vrijednost čak ni njegovim pjesničkim vrhuncima. Rekli su da njegove pjesme melanholije i klonulosti ruše vjeru mladom naraštaju u budućnost revolucionarnog pohoda. Pjesnikovo ime i knjige izbjegavani su i zabranivani u SSSR-u tri decenije, sve do sredine pedesetih, ali je njegova popularnost u ruskom narodu samo povećavana. Kada nijesu štampane, njegove pjesme su prepisivane i davane iz ruke u ruku
.
Jesenjinov život bio je često težak, dramatičan, a stalno proleterski: uvijek je živio jedino od honorara za svoje pjesme i ostao vječiti beskućnik – nikada nije imao ni svoj sobičak. „Prijatelji su ga napajali vinom, žene mu pile krv“, zapisao je Maksim Gorki, njegov odani prijatelj. „Crni ljudi“ ga nijesu ostavljali na miru nikada. Tek ovih posljednjih godina je otkriveno da u tajnim i specijalnim arhivima Lenjinove i Staljinove tajne policije ima mnogo povjerljivih dokumenata o Jesenjinu: prijave doušnika, zapisnici policije, pozivi na suđenja... U strahu od mračnjaka, na samom kraju života (umro je veoma mlad, u tridesetoj), spalio je svoje rukopise, a ne zna se ni koje ni koliko. Izbjegao je posljednje hapšenje i suđenje spasavši se bjekstvom u psihijatrijsku bolnicu. Nijesu uspjeli da ga osude: sahranjan je ranije. A ni do danas nema konačnog odgovora: da li se objesio ili je ubijen?
Žene su pratile Jesenjina stalno, još od njegove rane mladosti. Obožavale su ga kao čovjeka rijetke ljepote i pjesnika čiji su stihovi osvajali njihova srca. Zanesen njihovim duhom i ljepotom, napisao im je svoje najljepše ljubavne pjesme, a strašne sudbine pojedinih žena tragične su stranice i njegove biografije (ženio se tri puta-jednu ženu mu je mučila i ubila ruska tajna policija, a jedna je izvršila samoubistvo na njegovom grobu).
Jesenjinov život je bio buran, a takve su bile i njegove ljubavi. Živio je skitački, a gotovo uvijek siromaški. Nikada nije imao nikakav imetak, sem ličnog prtljaga: kofere i šta u njih stane. I onih dana kada je i sam Lenjin aplaudirao njegovim stihovima na fascinantnoj sceni pod zidinama Kremlja, u čast prve godine Oktobra, stanovao je kod prijatelja. U tuđim stanovima proveo je sve godine u Moskvi. Živio je od sporo isplaćivanih honorara za svoje pjesme, a od tih rubalja odvajao je za sestre Kaću i Šuru, koje je doveo iz Konstantinova da uče gimnaziju u Moskvi.
Jesenjinova mladost opora je sudbina seljačkog momka, došljaka u grad, koji je od imetka donio samo svoje pjesme i ogromnu volju da uspije. Ali, njega je, više od nemaštine, pogađala sudbina njegove pjesme. Nije doživio priznanja sa svu onu ljepotu koju je njegova lirika dala ruskoj poeziji XX vijeka, ali jeste ćutanje i napade dogmatičara. Boljelo ga je njihovo pisanje da je pjesnik mračnog pijanstva i skandala, dekadent čiji stihovi truju... Nijesu mu davali mira ni čekisti (ruska tajna policija) i njihovi doušnici i od njih je bježao u bolnice u Moskvi i na Kavkaz.
A prava istina o njegovim danima u haosu Oktobarske revoluvije i poslije nje, otkriva osjećajnog usamljenika koji živi u nemaštini. Sve to snažno je potresalo i rastrzavalo ne samo njegov život nego i život žena uz njega.
Jesenjinovo pjesničko ime, kad je imao samo dvadeset godina, već su krasili antologijski stihovi nezaboravne ljepote – Pjesma o keruši, Krava i Lisica. Kerušino stradanje istinit je događaj iz Jesenjinovog sela Konstantinova. Svjetsku slavu Pjesme o keruši prati i nezaboravni zapis Maksima Gorkog. Pri susretu s Jesenjonom u Berlinu, maja 1922, stihovi ove pjesme potresli su Gorkog, a pjesnika rasplakali. Maksim Gorki je zapisao:
„Zamolio sam ga da mi recituje pjesmu o keruši, kojoj su oduzeli sedmoro štenadi i bacili u rijeku.
- Ako se nijeste umorili...
- Mene stihovi ne umaraju – reče on, i nepovjerljivo upita: Zar vam se dopada pjesma o keruši?
Rekoh mu da je, po mom mišljenju, on prvi u ruskoj literaturi koji piše tako lijepo i s iskrenom ljubavlju o životinjama.
- Da, ja veoma volim životinje – reče Jesenjin zamišljeno i tiho, a na moje pitanje da li je čitao Klodelov ’Raj životinja’ ne odgovori, nego se uhvati za glavu objema rukama i poče recitovati ’Pjesmu o keruši’. Kad je izgovorio posljednje stihove - pale su i njene oči pseće/kao zlatni sjaj zvezda u sneg – i u njegovim očima takođe zablistaše suze. Tad sam pomislio da je Jesenjin ne toliko čovjek, koliko instrument, harfa, koju je priroda stvorila samo za poeziju, da izrazi beskrajnu tugu polja, ljubav prema svemu što živi na svijetu i milosrđe – koje od svega drugog – zaslužuje čovjek“.
PESMA O KERUŠI
Jutros u košari, gde sja, šuška
Niz rogoza žuckastih i krutih,
Sedmoro je oštenila kučka,
Sedmoro je oštenila žutih.
Do u sumrak grlila ih nežno
I lizala niz dlaku što rudi,
I slivo se mlak sok neizbežno,
Iz tih toplih materinskih grudi.
A uvece, kad živina juri,
Da zauzme motke, il prut jak,
Izišo je tad domacin tmuri,
I svu štenad potrpo u džak.
A ona je za tragom trcala,
Stizala ga, kao kad uhode ...
I dugo je, dugo je drhtala
Nezamrzla površina vode.
Pri povratku, vukuc se po tmini,
I ližuci znoj s bedara lenih,
Mesec joj se nad izbom ucini,
Kao jedno od kucica njenih.
Zurila je u svod plavi, glatki,
Zavijala bolno za svojima,
A mesec se kotrljao tanki,
I skrio se za hum u poljima.
Nemo, ko od milosti il srece,
Kad joj bace kamicak niz breg,
Pale su i njene oci psece,
Kao zlatni sjaj zvezda, u sneg.
drugačiji prevod
U svitanje, u pojati niskoj
Gde se zlati rogoza gomila,
Sedmoro je štenadi riđaste,
Sedmoro je kučka oštenila.
Ližući ih jezikom crvenim,
Milovala štenad sve do mraka,
I kopneo sneg je zagrejani
Ispod njenog toploga stomaka.
Kad je jato kokošaka lenih
Zadremalo na motki sedeći,
Pošao je seljak natmureni,
Svih sedmoro noseći u vreći.
Mučeći se da ima priđe malo,
Trčala je kroz nanose meke...
I dugo je, dugo je drhtalo
Nezamrzlo ogledalo reke.
Kad se natrag vukla po prtini,
Ližuć svoje telo oznojeno,
Mesec joj se nad kućom učini
Kao jedno riđe štene njeno.
Gledala je u visinu modru,
Žalosni se urlik dugo čuo,
Tanki mesec klizio po svodu
I u polja za breg utonuo.
Nemo, kao od milostinje bedne,
Kada kamen bace joj iz šale,
U sneg su se pseće oči njene
Kao zlatne zvezde skotrljale.
Gde se zlati rogoza gomila,
Sedmoro je štenadi riđaste,
Sedmoro je kučka oštenila.
Ližući ih jezikom crvenim,
Milovala štenad sve do mraka,
I kopneo sneg je zagrejani
Ispod njenog toploga stomaka.
Kad je jato kokošaka lenih
Zadremalo na motki sedeći,
Pošao je seljak natmureni,
Svih sedmoro noseći u vreći.
Mučeći se da ima priđe malo,
Trčala je kroz nanose meke...
I dugo je, dugo je drhtalo
Nezamrzlo ogledalo reke.
Kad se natrag vukla po prtini,
Ližuć svoje telo oznojeno,
Mesec joj se nad kućom učini
Kao jedno riđe štene njeno.
Gledala je u visinu modru,
Žalosni se urlik dugo čuo,
Tanki mesec klizio po svodu
I u polja za breg utonuo.
Nemo, kao od milostinje bedne,
Kada kamen bace joj iz šale,
U sneg su se pseće oči njene
Kao zlatne zvezde skotrljale.
KRAVA
Iznemogla, ispali zubi
Svitak godina na rogovima.
Tuko ju je poljak grubi,
Na pašnjaku, međ stogovima.
Duša ne voli zvuke, ni zvona,
U kutu gricka miš slamu mnogu.
Razmišlja tužne misli ona
O telencetu belih nogu.
Prva radost – ne vredi nikom,
Uzeše majci sina-belca.
Na kočevima, pod jasikom,
Vetar je njiha kožu telca.
Sudbina sina, svakog sata
Može je snaći u ravnu polju,
Vezaće i nju oko vrata
I povešće – da je zakolju.
Žalosno, tužno, u zemlju celi
Zabiće se rogovi tavni...
Sad su joj u snu šumarci beli
I lugovi zeleni, travni...
Iznemogla, ispali zubi
Svitak godina na rogovima.
Tuko ju je poljak grubi,
Na pašnjaku, međ stogovima.
Duša ne voli zvuke, ni zvona,
U kutu gricka miš slamu mnogu.
Razmišlja tužne misli ona
O telencetu belih nogu.
Prva radost – ne vredi nikom,
Uzeše majci sina-belca.
Na kočevima, pod jasikom,
Vetar je njiha kožu telca.
Sudbina sina, svakog sata
Može je snaći u ravnu polju,
Vezaće i nju oko vrata
I povešće – da je zakolju.
Žalosno, tužno, u zemlju celi
Zabiće se rogovi tavni...
Sad su joj u snu šumarci beli
I lugovi zeleni, travni...
LISICA
Na razmrskanoj nozi se dovukla,
Sklupčala se kraj rupe i brega.
A krv je ko tanka brazda okrugla
Sanjivo lice delila od snega.
Još je nazirala pucanj kroz dim ljuti,
I vila se šumska putanja u oku.
Iz žbunja je vetar kosmati i kruti
Raznosio sitne sačme kišu zvonku.
Kao žunje nad njom magla se je vila,
Bilo je crveno vlažno veče pozno.
Nemirno se glava dizala i krila
I jezik na rani ledio se grozno.
Žuti rep, ko požar, u sneg je upao,
Ko kuvana mrkva usna je otekla...
Širio se inja i sačme dah zao,
A krv, na mahove, lagano je tekla.
Na razmrskanoj nozi se dovukla,
Sklupčala se kraj rupe i brega.
A krv je ko tanka brazda okrugla
Sanjivo lice delila od snega.
Još je nazirala pucanj kroz dim ljuti,
I vila se šumska putanja u oku.
Iz žbunja je vetar kosmati i kruti
Raznosio sitne sačme kišu zvonku.
Kao žunje nad njom magla se je vila,
Bilo je crveno vlažno veče pozno.
Nemirno se glava dizala i krila
I jezik na rani ledio se grozno.
Žuti rep, ko požar, u sneg je upao,
Ko kuvana mrkva usna je otekla...
Širio se inja i sačme dah zao,
A krv, na mahove, lagano je tekla.
Prva objavljena pjesma Sergeja Jesenjina je
"Breza". Objavljena je pod pseudonimom Ariston.
BREZA
Pod prozorom mojim
Bela brezica je
Ogrnuta snegom
Ko srebrna da je.
Na punim granama
Ledenim po strani,
Razvile se rese
Ko beli đerdani.
U tišini stoji
Breza, ko u gaju,
I plamte pahulje
U ognjenom sjaju.
A zora, polako,
Naokolo plovi,
I na strane sipa
Srebrni prah novi...
BREZA
Pod prozorom mojim
Bela brezica je
Ogrnuta snegom
Ko srebrna da je.
Na punim granama
Ledenim po strani,
Razvile se rese
Ko beli đerdani.
U tišini stoji
Breza, ko u gaju,
I plamte pahulje
U ognjenom sjaju.
A zora, polako,
Naokolo plovi,
I na strane sipa
Srebrni prah novi...
HALJINA BELA
Haljina bela , purpurna traka ,
Latice kidam dozrelog maka.
Slavlje u selu poput oluje,
U kolu njena pesma se čuje.
Secam se, minu uz podsmeh blagi :
"Lep si , al' nisi mog srca dragi .
Plam tvoje kose nek vetar gasi,
A moje drugi miluje vlasi."
Znam da joj nisam blizak i mio:
Malo sam plesao, premalo pio.
Bio sam tužan, uvek u seni,
Dok pesma ječi i vino peni.
Srećnik, jer on je bestidnik mali,
Njegova brada prsi joj pali.
I dok u plesu vatra je greje,
Ona se meni u lice smeje.
Haljina bela, purpurna traka,
Latice kidam dozrelog maka.
Tu poput maka srce mi vene,
Zalud jer ona nije za mene.
NE DOLAZI POD PROZORE MENI
Pod prozor mi više ne dolazi,
Prestala sam davno da te volim.
Zalud travu zelenu ne gazi
I ne plači iako te boli.
Tvoja patnja kao nož me seče,
Do lepote moje što ti stalo?
Što me mirnu ostaviti nećeš,
Zašto ti je srce uzdrhtalo?
Zalud patiš, tvoja biti neću,
Ne ljubim te, nit volim ikoga.
Žalim tvoju izgubljenu sreću,
Odlazi mi od prozora moga.
Zaboravi da sam bila tvoja
I da sam te volela bezumno.
Idi, umrla je ljubav moja.
Zašto mučiš sebe nerazumno?
Pod prozor mi više ne dolazi,
Prestala sam davno da te volim.
Zalud travu zelenu ne gazi
I ne plači iako te boli.
Tvoja patnja kao nož me seče,
Do lepote moje što ti stalo?
Što me mirnu ostaviti nećeš,
Zašto ti je srce uzdrhtalo?
Zalud patiš, tvoja biti neću,
Ne ljubim te, nit volim ikoga.
Žalim tvoju izgubljenu sreću,
Odlazi mi od prozora moga.
Zaboravi da sam bila tvoja
I da sam te volela bezumno.
Idi, umrla je ljubav moja.
Zašto mučiš sebe nerazumno?
SIROTICA
(Ruska bajka)
Siromašica je Maša,
Maša teško, teško živi,
Srdita i zla maćeha
Nedužnu je za sve krivi.
A sestrica, polusestra.
Progoni je, ne voli je,
Plače Maša u potaji,
U potaji suze lije.
Ne odbija Maša grdnje,
Bolno trpi riječi proste,
A lukava polusestra
Mami-tjera mnoge prosce.
Od Maše je zla maćeha
Svu prćiju oduzela,
Ne gledaju momci Mašu
Kada ide preko sela.
Nosi Maša svoj sarafan
I po danu i u veče,
A na maćehinoj kćeri
Minđuše i perla zveče.
Sašila je jednom Maša
Nov sarafan od krpica,
A na glavu vezala je
Maramu od plavog cica.
Hoće Maša da uredna
U crkvicu Božiju stupi,
Pa maćehu tvrda srca
Moli da joj perla kupi.
A maćeha, razljućena,
Već rukave zasukuje.
Sa usana bijedne Maše
Ni jedna riječ ne čuje.
Ode Maša ridajući,
Oh, da joj je negjde zaći,
Pobjegla bi i na groblje,
Al ne može humku naći.
Vitla sada vjetar,
Snježnim plaštom sav svijet ovi,
Zavi staze i prozore,
Svud nanosi i smetovi.
Pođe Maša do doksata,
Bolno-tužna, bolno-sama.
Naokolo samo vjetar,
Naokolo samo tama.
Plače Maša. steže studen,
Lupa djeda-mraz na dveri,
A iz Mašinoga oka
Teku suze - ko biseri.
Virnu mjesec iz oblaka
I zablista kroz noć meko,
Vidi Maša: po stubama
Posijao biser neko.
Od te sreće iznenadne
Zaigralo srce Maši
I rukama pomodrilim
Za sitni se biser maši.
Tek što stade kraj doksata -
Obrazi joj gore blijedi -
A sa visokoga smeta
Trči ka njoj starac sijedi.
"Ej, zastani, ljepotice,
Mećava je sve zamela!
Ovdje negdje zaboravih
Jedan đerdan od bisera."
Maša s tajnim uzbudjenjem
Prikri svoju griješnu želju
I reče mu uplašeno:
"Ja ga skupih u kecelju."
I stidljivo iz kecelje,
Prikrivajuć rukom lice,
Sipa Maša sitan biser
Na zamrzle stepenice.
"Stani, dijete, ne prosipaj -
Govori sad starac njoj -
Pa, zaboga, taj je đerdan,
Taj je biser samo tvoj."
Od sreće se smije Maša,
Od stida joj obraz gori,
A starac je gleda nježno
I ovako Maši zbori:
"Vidio sam, jadno dijete,
Gorke suze što si lila
I kako te zla maćeha
Iz kolibe izgonila.
A u izbi tvoja sestra
Kraj zrcala sjajnog sjedi
I češljajuć svoje kose
Podsmjeva se tvojoj bijedi.
A ti ridaš tu na trijemu,
Urla mećava ko zvjeri.
Za nagradu ja zamrznuh
Tvoje suze u biserje.
Sažalih se, jadna moja,
Zbog obraza tvojih blijedih
I dahtanjem svojim ljutim
Macehu i kćerku sledih.
A ovo je za te suze
Što si lila niz obraz ...
Jer, znaš, Maša, ja sam dobar,
Ja sam, eto, djeda-mraz."
I iščeznu ciča zima,
Maša perlu sitnu veže
I oslušnuv vjetar
Malo zasta, pa pobježe.
A ujutro rano-rano
Kopa Maša dvije grobnice.
U to vrijeme dvorjani su
Svud tražili ljepotice.
Kralj im strogo naložio
Da pronađu ljepoticu,
Da obiđuu zemlje svoje,
Da dovedu i kraljicu.
Ugledali oni Mašu,
Zovu Mašu razdragani,
Al Maša je odlučila:
Prvo mrtve da sahrani.
Napravili tiho daću,
Pa odoše s njom u dalj,
I sa Mašom, siroticom,
Oženi se silni kralj.
(Ruska bajka)
Siromašica je Maša,
Maša teško, teško živi,
Srdita i zla maćeha
Nedužnu je za sve krivi.
A sestrica, polusestra.
Progoni je, ne voli je,
Plače Maša u potaji,
U potaji suze lije.
Ne odbija Maša grdnje,
Bolno trpi riječi proste,
A lukava polusestra
Mami-tjera mnoge prosce.
Od Maše je zla maćeha
Svu prćiju oduzela,
Ne gledaju momci Mašu
Kada ide preko sela.
Nosi Maša svoj sarafan
I po danu i u veče,
A na maćehinoj kćeri
Minđuše i perla zveče.
Sašila je jednom Maša
Nov sarafan od krpica,
A na glavu vezala je
Maramu od plavog cica.
Hoće Maša da uredna
U crkvicu Božiju stupi,
Pa maćehu tvrda srca
Moli da joj perla kupi.
A maćeha, razljućena,
Već rukave zasukuje.
Sa usana bijedne Maše
Ni jedna riječ ne čuje.
Ode Maša ridajući,
Oh, da joj je negjde zaći,
Pobjegla bi i na groblje,
Al ne može humku naći.
Vitla sada vjetar,
Snježnim plaštom sav svijet ovi,
Zavi staze i prozore,
Svud nanosi i smetovi.
Pođe Maša do doksata,
Bolno-tužna, bolno-sama.
Naokolo samo vjetar,
Naokolo samo tama.
Plače Maša. steže studen,
Lupa djeda-mraz na dveri,
A iz Mašinoga oka
Teku suze - ko biseri.
Virnu mjesec iz oblaka
I zablista kroz noć meko,
Vidi Maša: po stubama
Posijao biser neko.
Od te sreće iznenadne
Zaigralo srce Maši
I rukama pomodrilim
Za sitni se biser maši.
Tek što stade kraj doksata -
Obrazi joj gore blijedi -
A sa visokoga smeta
Trči ka njoj starac sijedi.
"Ej, zastani, ljepotice,
Mećava je sve zamela!
Ovdje negdje zaboravih
Jedan đerdan od bisera."
Maša s tajnim uzbudjenjem
Prikri svoju griješnu želju
I reče mu uplašeno:
"Ja ga skupih u kecelju."
I stidljivo iz kecelje,
Prikrivajuć rukom lice,
Sipa Maša sitan biser
Na zamrzle stepenice.
"Stani, dijete, ne prosipaj -
Govori sad starac njoj -
Pa, zaboga, taj je đerdan,
Taj je biser samo tvoj."
Od sreće se smije Maša,
Od stida joj obraz gori,
A starac je gleda nježno
I ovako Maši zbori:
"Vidio sam, jadno dijete,
Gorke suze što si lila
I kako te zla maćeha
Iz kolibe izgonila.
A u izbi tvoja sestra
Kraj zrcala sjajnog sjedi
I češljajuć svoje kose
Podsmjeva se tvojoj bijedi.
A ti ridaš tu na trijemu,
Urla mećava ko zvjeri.
Za nagradu ja zamrznuh
Tvoje suze u biserje.
Sažalih se, jadna moja,
Zbog obraza tvojih blijedih
I dahtanjem svojim ljutim
Macehu i kćerku sledih.
A ovo je za te suze
Što si lila niz obraz ...
Jer, znaš, Maša, ja sam dobar,
Ja sam, eto, djeda-mraz."
I iščeznu ciča zima,
Maša perlu sitnu veže
I oslušnuv vjetar
Malo zasta, pa pobježe.
A ujutro rano-rano
Kopa Maša dvije grobnice.
U to vrijeme dvorjani su
Svud tražili ljepotice.
Kralj im strogo naložio
Da pronađu ljepoticu,
Da obiđuu zemlje svoje,
Da dovedu i kraljicu.
Ugledali oni Mašu,
Zovu Mašu razdragani,
Al Maša je odlučila:
Prvo mrtve da sahrani.
Napravili tiho daću,
Pa odoše s njom u dalj,
I sa Mašom, siroticom,
Oženi se silni kralj.
PESNIK
Bled je. Smišlja svoj strašni put.
U duši lebde priviđenja.
Zamahom kobi smrskana grud,
Obrazi usahli od bdenja.
Na čelu bore ispaštanja,
Kosa mu se pramenjem linja.
No čar njegovih maštanja
U jasnim slikama tinja.
Sedi u tamnom potkrovlju,
Plamičci sveće tamu more.
Pero veze sebi na volju,
Vodi s njim tajne razgovore.
On piše pesmu, svoju muku,
Dira srcem prošlosti zublju...
A tu buku, svog srca buku,
Odneće već sutra za rublju.
MALA PROSJAKINJA
Plače cura pored dveri što u sjajne vode dvore,
A u dvorima ko srebro smijeh se čuje, pjesme ore,
Plače cura i mrzne se od jesenje hladne bure,
I ozeblom rukom briše suze što joj licem cure.
Sa suzama ona samo tvrdu koru kruha prosi,
Od stida i uzbuđenja glas joj molbu jedva nosi.
Al od buke pirovanja ne čuje se njena želja,
I curica stoji, plače pored smijeha i veselja.
Jesenjinove prve ljubavi su iz Konstantinova. Nadahnule su njegove mladićke pjesme, slavio ih je i u pismima, pričao o njima do kraja života…
Jednog ljeta, zaljubio se u Anu Sardanovsku. Ta priča završila se tužno. Ona nije voljela njega, udala se za drugog, rodila sina Borisa i umrla rano, u 26. godini. Njena smrt je potresla Sergeja. Jadao se pjesniku Ivanu Gruzinovu, pričao mu o velikoj ljubavi: „Odavno je volim. Teško mi je. Žalosno. Ona je umrla. Nikoga tako nijesam volio...“
Anjuta je čuvala Jesenjinova pisma, a porodica nastavila da ih čuva i poslije smrti sina Borisa na frontu 1941. godine. Ne zna se koliko ih je bilo, koliko ih je sačuvano, šta u njima piše – nikada nijesu objavljena. Nije se saznalo ni za Sergejevu pjesmu Zašto zoveš, posvećenu svojoj prvoj ljubavi u zavičaju, Ani Sardanovskoj.Mnogi smatraju da je, mnogo kasnije, 1924.godine,Jesenjin Anjutu pomenuo i u pjesmi Pasji sin.
PASJI SIN
Opet prošlost iz mraka mi leti,
Šušti kao bele rade lug.
Ja se danas svog starog psa setih
Što mi beše u mladosti drug.
Danas mladost šumela mi telom
Ko natruli pod prozorom klen
Pa se setih devojke u belom –
Taj pas beše nekad poštar njen.
Nema uvek svoga bliskog svako,
Al’ je ona ko pesma mi bila,
Jer ta pisma i nije nikako
Kod psa vernog pod vratom otkrila.
Nikada ih nije ni čitala,
Iz daleka ja je gledah s tugom...
Al’ bi uvek kraj maline stala
I sanjala o nečemu dugo.
Ja tugovah... I ne mogah tada
Od nje pismo da dočekam svoje...
Otputovah... No, opet sam sada
Pred kapijom plavičaste boje.
Odavno je moj pas, znam to, crko,
Ali iste dlake, isto siv,
Lajanjem me ludim, besnim trkom,
Presreo sad njegov mladi sin.
Mila majko! Ah, a kako liče!
Opet jedva od bola da dišem,
S njim sam mlađi i gotov da kličem,
Čak bih mogo i pisma da pišem.
Staru pesmu da čujem, znaj, želim,
Ali ne laj! Ne laj, već mi daj,
Da te cmoknem sad usnama vrelim
Pripiću se uz tebe svim telom,
Ko dva brata u dom ćemo pravo...
Da, ja gledah devojku u belom,
No sad volim, znaš, jednu u plavom.
Kažu da je Jesenjinu najviše značila majka Tatjana Fjodorovna: kad mu je bilo najteže, vraćao se njoj – i mislima, i stihom, a uvijek srcem. Sestra Šura je pisala u svojim uspomenama: njihova majka je bila nepismena, čitav život je provela u selu, ali je divno razumjela i duboko osjećala pjesme svoga sina. Kad je dolazio u selo, Sergej joj je rado čitao nove pjesme, a s njegovim zbirkama u ruci sestre Kaća i Šura provodile su večeri. Zagledana u sina i šćeri široko otvorenih očiju, smireno je slušala nove stihove i tako ih pamtila, učila napamet. Njih tri su i pjevale njegove pjesme, „komponujući“ kako su umjele, najčešće prema melodijama na stihove Puškina i Ljermontova.
PISMO MAJCI
Jesi l’ živa, ti, starice draga?
Živ sam i ja. I pozdrav ti šaljem!
Nek večernja ona svetlost blaga
Dom tvoj kupa neviđenim sjajem.
Javljaju mi da si zabrinuta,
Da te za mnom tuga stegla ljuto,
I da često izlaziš do puta
S iznošenim starinskim kaputom.
Da ti stalno, u sutonu mekom,
Ista slika punu stravom tamu:
U kafanskoj tuči kao neko
Zario mi ispod srca kamu.
Nemoj više biti brižna lica!
Samo tlapnjom strašno mučiš sebe.
Nisam tako teška pijanica,
Da bih umro ne videvši tebe.
Kao nekad, nežan sam i sada,
Živim samo jedno sanjajući,
Da se opet iz ovoga jada
Što pre vratim našoj trošnoj kući.
Vratiću se kad nam bašta granje
U proleće belo isprepleta.
Ali nemoj opet u svitanje
Da me budiš ko pre osam leta.
O, ne budin odsanjani žamor,
Ne oživljuj što je htela duša –
Odveć rani gubitak i zamor
U životu moradoh da kušam.
I ne uči da se molim. Neću!
Minulo mi prošli dani skriše.
Samo ti mi, majko, nosiš sreću,
Kao ti mi ne sja niko više.
Zato nemoj biti zabrinuta,
I ne tuguj za mnom tako ljuto.
Ne izlazi prečesto do puta
S iznošenim, starinskim kaputom.
još jedan prevod...
PISMO MAJCI
Jesi l živa, staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek uvečer nad kolibom tvojom
Ona čudna svjetlost sja i dalje.
Pišu mi da viđaju te često
zbog mene veoma zabrinutu
i da ideš svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.
U sutonu plavom da te često
uvijek isto priviđenje muči:
kako su u krčmi finski nož
u srce mi zaboli u tuči.
Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
da bih umro ne vidjevši tebe.
Kao nekad, i sada sam nježan,
i srce mi živi samo snom,
da što prije pobjegnem od jada
i vratim se u naš niski dom.
Vratit ću se kad u našem vrtu
rašire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
budiš me ko prije osam ljeta.
Nemoj budit odsanjane snove,
nek miruje ono čega ne bi:
odveć rano zamoren životom,
samo čemer osjećam u sebi.
I ne uči da se molim. Pusti!
Nema više vraćanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
svjetlo što mi sija istim žarom.
Umiri se! Nemoj da te često
viđaju onako zabrinutu,
i ne idi svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.
Jesenjin se nalazio pod stalnom prismotrom tajne policije, a nekoliko puta je i krivično gonjen. Smatran je klasnim neprijateljem (nazivao je sebe posljednjim pjesnikom sela, obožavao je selo, borio se protiv njegove industrijalizacije, betona i čelika), a doušnici, koji su ga pratili kroz čitav život, dostavljali su „dokaze“ o njegovim besjedama protiv sovjetske vlasti. Sudeći po dokumentima iz tajnih i specijalnih arhiva policije, za koje se saznalo tek sedamdeset godina poslije njegove smrti, iz knjiga istraživača pjesnikove pogibije – I. Liscova, E. Hlistalova, S. Kunjajeva, V. Kuznjecova, N. Sidorine i drugih, prijave doušnika i čekista protiv pjesnika nijesu prestajele do kraja njegovog života. Istraživači vjeruju da se u još uvijek nepristupačnoj policijskoj arhivi krije prava istina o zagonetnoj smrti Sergeja Jesenjina.
Pjesnik nije ni razumio ni prihvatio ono što se događalo u vrijeme komunizma, niti je bio zadovoljan onim što je revolucija donijela. Uvijek je bio na strani sela, a Rusija je poslije revolucije postala zemlja gladi, oštre vlasti, a pogotovo čekista, i propadanja sela i seljaka. Jesenjin je uvijek srcem bio u onoj Rusiji čiju je dušu opjevao još od rane mladosti i sa sjetom je pamtio: „Tih godina smo svi mi voljeli, ali su, bogme, voljeli i nas“.
Jesenjinov izlet na Kavkaz 1920.godine obogatio je njegovu liriku jednom od poznatih pjesama. Ona je uzbudljiv dokaz o tome kako su pjesnikove zagledanosti u svijet oko sebe izazivale neočekivane, za njega šokantne senzacije.
Kroz prozor vagona-salona, dok je voz huktao stepama Kubana, vidio je dramu: "Putovali smo od Tihorecke prema Pjatigorsku; odjednom čujemo povike, provirimo kroz prozor i šta vidimo? Za lokomotivom juri iz sve snage maleno ždrebe. Tako juri da nam je namah postalo jasno da je zbog nečeg naumilo da je prestigne. Jurilo je tako veoma dugo, ali je pred kraj počelo da posustaje, i na nekoj stanici su ga uhvatili. Epizoda za nekog beznačajna, ali meni govori veoma mnogo. Čelični konj pobijedio je konja živog. I to maleno ždrebe bilo je za mene očigledna slika umirućeg dragoga sela..."
Da li ste videli
kako stepom juri -
jezerskim maglama uvijen skroz,
hukteć nozdrvom gvozdenom suri
na čeličnim nogama voz.
A za njime
kroz visoke trave,
kao svečanih trka na dan,
vite noge dižući do glave
skače ždrebac žutogrivi, vran.
Dragi, dragi, smešna ludo kriva,
našto, našto trka bezgranična?
Zar ti ne znaš da je konja živa
Pobedila konjica čelična?
Ne znaš da ti u poljane travne
o n o vreme ne vrati trk glupi,
kad je za dve lepotice slavne
znao konja Pečenjeg da kupi.
Sudba drukče na tržištu besa
našu igru ludačku zasniva,
tovarima konjske kože, mesa,
kupuje se sad lokomotiva.
(Pečenjeg - pripadnik nomadsko naroda turskog porijekla iz IXv.)
Ipak, ždrebence iz stepe je, barem u poeziji, pobijedilo. Odmah pošto je pjesma objavljena, mnogi mladi pjesnici i ljubitelji poezije recitovali su stihove o konjiću koji je, ispred seljačke Rusije, galopirao protiv likomotive, simbola nove ere. I u novinama su počeli da ih citiraju, a Jesenjinu su pripisali da je "pjesnik sela koje odlazi". A on je među prvima "dušom osjetio" znakove preloma u životu seljačke Rusije poslije Oktobra, kada je selo trpjelo ogromne promjene: seoski tradicionalni način života, kultura, običaji, neminovno su morali da ustuknu pred nezadrživim "čeličnim gostom". Jesenjin je postao posljednji pjesnik sela i prvi pjesnik borbe protiv agresivnog nastupa "gvozdenobetonske" industrijske kulture i nemilosrdnog uništavanja prirode.
ANA SNJEGINA
Ana Snjegina. Pjesma je autobiografska, više od drugih
Jesenjinovih pjesama. Govori o mladalačkoj ljubavi i burnim danima u
Konstantinovu. Jesenjin je tamo boravio u ljeto 1917. i 1918. i vidio je i
doživio kako "pogibe naša matuška stara". Pjesnikova starija sestra
Kaća, tada đevojčica od nepunih četrnaest godina, pamtila je dramatične scene
na ulicama sela.Sa svih strana čuli su se poklici Oktobarske revolucije:
"Dolje buržoazija! Dolje veleposjednici!" Jesenjin je posmatrao takve
demonstracije, odlazio na burne skupove seljaka, naslušao se nadanja i
zahtjeva, mnogih bukača i lovaca u mutnom. Pisao je: "O, surovi, grozni
dani ovi!"
U stihovima ove poeme prepliću se dvije pjesničke priče.
Dramska - to je Oktobar u selu, slika stihije podstaknuta revolucijom, koja je
u duše seljaka unijela nemir i nadu. Lirska - nježno sjećanje na voljenu ženu i
saosjećanje što strada u tim grubim zbivanjima.
Lirska junakinja poeme je Lidija Kašina. Njeno ime spominje
se uz Jesenjinovo još od njegovih mladalačkih godina, a u poemi - njoj su
posvećeni najljepši ljubavni stihovi. Lidija je imala veliko, bogato imanje nu
Konstantinovu, koje je naslijedila od svog pokojnog oca. Lidija je bila majka
dvoje đece, starija od Jesenjina devet godina. Tatjani Fjodorovnoj, Sergejevoj
majci, nije bilo pravo što joj sin ljubavi sa Lidijom, što boravi u njenoj
kući. Prekori Jesenjinove majke pogađali su Kašinu i ona se u poemi sa sjetom
sjeća te ljubavi: "do jeseni, da sa mnom bi bili, i znala bih ja za sreću
našu..."
Lenjinovi prvoborci su rasturili ljubavno gnijezdo spahinice
i pjesnika, opisano autentično u poemi: "kuća na sprat- divota..."
Kašina je morala, "plakala-ne-plakala", da im preda vilu i imanje
1917.godine i odselila se iz Konstantinova na imanje svoga brata, na salašu u
Belom Jaru..
Uspomene na svoje mladalačke zanose u selu oživjele su kad je Jesenjin ponovo tamo boravio 1924. To nijesu sjećanja samo na Kašinu već i na pjesnikovu prvu ljubav - Anu Sardanovsku. Heroini svoje poeme dao je ime te đevojke u koju je, kako je sam priznavao, bio silno zaljubljen - ukazuje Ala Marčenko na to simbolično značenje njenog naslova. Sjetio se nje - "devojke u belom" - kad je stigao u selo, kroz široku baštu s jorgovanima i starom ogradom: "Nekad sam kraj tih vratnica dvojni'/ima šesnaest godina, pre.../ i devojka je - drug nerazdvojni,/ rekla mi tiho i nežno: "Ne!."
Uspomene na svoje mladalačke zanose u selu oživjele su kad je Jesenjin ponovo tamo boravio 1924. To nijesu sjećanja samo na Kašinu već i na pjesnikovu prvu ljubav - Anu Sardanovsku. Heroini svoje poeme dao je ime te đevojke u koju je, kako je sam priznavao, bio silno zaljubljen - ukazuje Ala Marčenko na to simbolično značenje njenog naslova. Sjetio se nje - "devojke u belom" - kad je stigao u selo, kroz široku baštu s jorgovanima i starom ogradom: "Nekad sam kraj tih vratnica dvojni'/ima šesnaest godina, pre.../ i devojka je - drug nerazdvojni,/ rekla mi tiho i nežno: "Ne!."
Ali, lirsku okosnicu poeme i njene najljepše stranice čine zamišljeni susreti s Kašinom - u liku Snjegine. Ponovo su zajedno tu u selu, na tragu starih zanosa, i to dira njihove duše...Te Jesenjinove stihove, najljepše u njegovoj nevelikoj ljubavnoj lirici, prožima strepnja pred novo viđenje voljene žene, radost njihovih sjećanja, bolne ispovijesti o neveselim životnim putevima, njeni prekori što on propada tako rano ("za vaše pijane skandale, cela zemlja to gotovo zna"), njegovo saosjećanje što joj je revolucija uzela gotovo sve što je imala. I njihov rastanak je u zanosu ljubavi kad je "dodirivao i rukavice i šal njen..."
ANA SNJEGINA
1
— Selo je, dakle, naše — Radovo,
kuća, otprilike, dvesta.
Svakom, ko mu se pogledom radovo,
prijatna su naša mesta.
Bogati smo šumom i vodom,
imamo — pašnjaka, njiva.
Svu okolinu, pod svodom,
topola sama pokriva.
Od važnosti nam — niko nije bolovo,
pa, ipak, srećni smo bezumno.
Kuće nam pokriva pleh i olovo,
svak ima baštu i gumno.
Svak ima kapke šarene, ko jaja,
o praznicima — meso i kvas.
Nije zalud nekad pisar-policaja
voleo da malo posedi u nas.
Plaćasmo uredno zaduženja mnoga,
ali nadzornik, naduvena nosa,
uzimao je i preko toga
po mericu brašna i prosa.
A da bi izbegli napast: tu čast
i višak davasmo bez srca ledna.
Jer, naposletku, vlast je vlast,
a mi smo samo stoka jedna.
Al' ljudi su — sve grešne duše.
U mnogih oči su oštre — ko strele.
Seljaci susednog sela Krjuše
gledali su nas, ko vrane bele.
Življahu teško u veku dugom —
u selu ih je, više od pola,
oralo skupa jednim plugom
i s dva iznemogla vola.
Zar možeš tu da čekaš nešto —
tek kol'ko da se živet ume.
Oni su sekli i vrlo vešto
krali drva iz naše šume.
Jedanput smo ih zatekli tako ...
Drž za sekire i mi, i oni.
Ježili smo se podjednako:
čuo se čelik kako zvoni.
U tuči samrt nikog ne žali.
U opštoj gužvi, neko od grubi'
iz društva njinog tako raspali,
da nadzornika na mestu ubi.
Na glupom zboru našem bez sloge,
proširismo stvar, svedosmo zbir,
presudismo — okove na noge
i desetoricu — u Sibir.
Od tada u nas nastade pako.
Spade sa sreće dizgin mesni.
Već tri godine u nas kako
čas požar ili pomor besni.
***
Takve je tužne vesti čito
i pevao mi vozar uz put.
U krajeve radovske tad sam hito
da se odmorim koji minut.
Dušu mi pojede taj rat nago.
Za tuđ račun — nisam se stišo —
već sam pucao u telo drago
i grudima na brata išo.
Shvatih da sam — igračka svima,
sve sam gazda van fronta, tamo,
i rekav zbogom — topovima,
reših da stihom ratujem samo.
Prelomih pušku, kao na panju,
kupih "bukvicu" u jednom mestu,
eto, ja sam u takvom stanju,
dočekao — "sedamnaestu".
A sloboda grunu, ko klada.
U roze dimu smrdljivom celom,
u zemlji je vladao tada
Kerenski na konju belom.
Rat "do kraja!" "Pobednik biti!"
I istu raju, kao pre,
pokvarenjaci i paraziti
terali su na front da mre.
Ali ja im se nisam dao ...
Uz kanonadu smrti i krvi,
ja sam za drugu hrabrost znao —
bio sam u zemlji dezerter prvi.
***
Prilično dobar put, ja pratim
prijatan hladni tutanj, sred jela.
Mesec je svojim prahom zlatnim
prosto zasuo daljine sela.
— Tu je već i Radovo naše —
promrmlja vozar —
tu je, uz vrz!
Ne terah zalud konja na paše
kad je ovako ćudljiv i brz.
De, građanine, bakšiša malo.
Vi, k vodeničaru?
Tim pre! ...
Pogađali se nismo nimalo
za put koji do njega gre.
................
Dajem četrdeset.
— Ič ne pali.
Dajem još dvaest.
— Batali, bre.
Tako je gadan ovaj mali.
A malom je trideset dve.
— Šta ti je, bogati?
Zar nisi psina?
Da me odereš — to dobro znaš?
I meni odgovara tmina:
— Ponela je rđavo raž.
De, nek zvekne, neka poteku
i groševi — znaj, u slast,
popiću u krčmi rakiju neku
u vaše zdravlje i vašu čast...
***
Već sam na mlinu...
Jelova šuma
zasuta svicima usred tmine.
Mlinar od sreće da siđe s uma,
ne može, stari, ni da zine.
— Mili moj! Serguha!
Da nije varka?
Ozebe, bogme? Ti si se smrzo?
Da spremi samovar i pirog starka,
pa da ih stavi na astal brzo?
U aprilu se ne zebe tako,
još manje pred kraj, u času blagom.
Veče je bilo zanosno, lako,
kao osmejak na licu dragom.
Poljupci mlinara kakvi su da su,
od njih bi i medved mogo urlati,
pa, ipak, slatko je u teškom času
bar prijatelje dobre imati.
— Otkuda? Na kol'ko?
— Na celo leto.
— E, baš dobro, đavole mali!
Pečurki, jagoda, puno je ... eto,
pa ma kol'ko u Moskvu slali.
Al' šta je divljači! Prosto nadošla,
pa sama na pušku... ič se ne krije!
Zamisli, već je četvrta
prošla...
a kuća naša vid'la te nije ...
.................
***
Svrši se razgovor ...
Mi neimarski
ispismo samovar ceo, do dna.
Ko nekad, ogrnut u plast ovčarski,
k staji za seno koračam ja.
Idem kroz bujnu baštu široku,
pada na lice jorgovan bled.
Tako je draga mom vrelom oku
ograda stara, sav dugi red ...
Nekad sam kraj tih vratnica dvojni'
imao šesnaeet godina, pre ...
I devojka je — drug nerazdvojni,
rekla mi tiho i nežno: "Ne!"
Daleki dragi dani nesveli —
nikad da iščezne ta slika, glas ...
Tih godina smo mi svi voleli,
ali su malo voleli nas.
Već sam na mlinu...
Jelova šuma
zasuta svicima usred tmine.
Mlinar od sreće da siđe s uma,
ne može, stari, ni da zine.
— Mili moj! Serguha!
Da nije varka?
Ozebe, bogme? Ti si se smrzo?
Da spremi samovar i pirog starka,
pa da ih stavi na astal brzo?
U aprilu se ne zebe tako,
još manje pred kraj, u času blagom.
Veče je bilo zanosno, lako,
kao osmejak na licu dragom.
Poljupci mlinara kakvi su da su,
od njih bi i medved mogo urlati,
pa, ipak, slatko je u teškom času
bar prijatelje dobre imati.
— Otkuda? Na kol'ko?
— Na celo leto.
— E, baš dobro, đavole mali!
Pečurki, jagoda, puno je ... eto,
pa ma kol'ko u Moskvu slali.
Al' šta je divljači! Prosto nadošla,
pa sama na pušku... ič se ne krije!
Zamisli, već je četvrta
prošla...
a kuća naša vid'la te nije ...
.................
***
Svrši se razgovor ...
Mi neimarski
ispismo samovar ceo, do dna.
Ko nekad, ogrnut u plast ovčarski,
k staji za seno koračam ja.
Idem kroz bujnu baštu široku,
pada na lice jorgovan bled.
Tako je draga mom vrelom oku
ograda stara, sav dugi red ...
Nekad sam kraj tih vratnica dvojni'
imao šesnaeet godina, pre ...
I devojka je — drug nerazdvojni,
rekla mi tiho i nežno: "Ne!"
Daleki dragi dani nesveli —
nikad da iščezne ta slika, glas ...
Tih godina smo mi svi voleli,
ali su malo voleli nas.
2.
— Ustaj, Serguša! Nije noć kratka!
Ni zora nije potekla,
a baka ti je, dušo slatka,
i pogačice ispekla.
A ja sad idem — baš izdangubih! —
k spahijki Snjeginoj...
Golube moj,
juče u podne ja za nju ubih
i divne šljuke, priličan broj.
Pozdravljam te, zoro života!
Dižem se, oblačim, izlazim ja.
U bašti s belih jabuka, s plota,
kao dim, rosa, diže se, sja.
I mislim u sebi:
kako je divna
slika
zemlje
i čovek, brat.
A kol'ko nakaza i mučenika
donese samo svetu rat!
I kol'ko ih je ubijeni'
i kol'ko će još pasti nji'!
Bride obrazi ispijeni
i u meni — sve drhti...
Ne, ne! Ne idem!
Ni u kom vidu!
Zato što vidim nekakvu svinju
kako vojniku-invalidu
u blato baca milostinju.
— O, dobro jutro i zdravo, stara!
Nešto si mi uvela, krine?
I čujem, kroz kašalj, odgovara:
— Brige me, bogme, satrle, sine.
I u nas ovde poredak puče.
Na žabokrečinu sve se svelo.
Nastaše opšte seljačke tuče —
sa selom, eto, bije se selo.
Svojim ušima čuh i tu bruku
od naših ljudi koji ne kriju:
čas Radovljani Krjušane tuku,
čas Krjušani Radovo biju.
A to sve znači da nema reda,
zbaciše cara, on ode ...
klet...
I, eto, poče da pljušti beda,
na ovaj naš šašavi svet.
Otvorili su apsane širom,
pustili hulje da mogu ići.
Sad ni na drum ne možeš s mirom,
nit možeš od njih glave dići.
Recimo, Krjušani... da bi l nijedni! ...
Treba ih stalno apsiti, brate,
a oni se, lopovi jedni,
eto, opet, kućama vrate.
Pron... neki... Oglobljin... u njih se vodi,
bukač, prznica... i šta još nije.
Uvek ljut na sve, svemu da škodi,
čitave nedelje samo pije.
Pre tri godine, kad ono brzo,
otpoče rat, taj nitkov grubi,
pred celim svetom, sam se navrzo
i nadzornika sekirom ubi.
Takvih se sada sijaset zbralo
da u slobodi gada nastvara.
Propade Rusija, sve je propalo ...
Pogibe naša matuška stara ...
Setih se priče vozara stroga!
drž kapu, štap, krenem na most,
da seljacima nazovem boga,
ko njihov stari znanac i gost.
Putanjom plavom grem u seti
i vidim, kako u susret k meni,
na čezama moj mlinar leti
po trošnoj zemlji, sav u peni.
— Serguha, mili! Oči jedine!
Pričekaj, hoću nešto... da ti!...
Stoj! Dok popravim samo dizgine,
pa ću te onda obradovati.
Zašto mi jutros ništa ne reče?
Banem ti k Snjeginim, ko balvan!
Stiže mi, velim, juče uveče
mlad i veseo — đavolan.
(Meni ta lica nisu strana,
znam ih, već ima deset leta.)
A kćer njihova udata, Ana,
upita:
— Da nije onaj poeta?
— Pa da — velim — ja ne znam druge...
— Je l' plav?
— Dabome, nije ini!
— I grgurave kose duge?
— I gospodin vrlo fini!
— A kad je došo?
— Tu, skoro, eto...
— Ah, mama, to je taj dečak mio!
Nekad je i on,
pamtiš li sve to,
u mene ludo zaljubljen bio.
Suštoj skromnosti bio je sličnost,
a sada!...
Gle ga...
Imo je sreće ...
Književnik...
Vrlo poznata ličnost...
Bez poziva nam on doći neće.
I mlinar kao u nekom slavlju,
žmirnu očima lukavije:
— Zbogom do ručka, i u zdravlju!...
Ostalo ostavljam za docnije.
Išo sam putem pravo u Krjušu
i štapom travu bio silnije.
Ništa mi nije ušlo u dušu,
i ništa me zbunilo nije.
Strujahu slatko dasi s branika,
mislima pjane magle mi teku...
Zgodno bi bilo s ženom vojnika
sad da otpočnem preljubu neku.
***
Tu je i Krjuša ...
Još od preklani
nisam video krovove znane.
Kao jorgovan, plavilom dani,
poprskali su tišine sane.
Ni psina neka da se bar čula,
zaista, našto ovde stražari —
u svakoga je koliba trula,
i u njoj peći, raklje, nogari.
Vidim, kod Prona, na akovima,
pred kućom — vreva strahovita.
Divane o novim zakonima,
o ceni stoke, raži i žita.
— Pomaže bog, braćo!
— O, naša diko!
— Zdravo, zdravo!
Uzmi tu krajnju....
Sedi! da čuješ i ti, sinko,
o našem seljačkom živovanju.
U Petrogradu, ima l' što novo?
Poznaješ valjda ministra kog?
Nije te seoski gazda skovo
onako tek, sveca ti tvog!
Ne grdimo te, de, ko bi mog'o.
Ti si — seljački, ti si, bre, naš,
ne razmećeš se ni slavom mnogo,
ti nećeš za pare — dušu da daš.
Uviđavnost tvoja s nama te zbrati,
izvuko si se iz naših rupa...
Reci:
Da l' će seljaku dati
gospodisku zemlju bez otkupa?
"Sad nije vreme
za tu rabotu!" —
viču nam i drže pridike duge.
A zašto smo onda na frontu
ubijali sebe i druge.
I svaki sa svojim zlovoljnim smeškom
gledao me je u oči pseći,
i ja, zauzet mišlju teškom,
ništa im nisam mogao reći.
Krckahu daske... i ja, Jesenjin,
pamtim —
nada mnom neko od nj i'
prozbori:
— Je-li,
ko je to Lenjin?
Rekoh im tiho:
To ste — vi.
Tu je i Krjuša ...
Još od preklani
nisam video krovove znane.
Kao jorgovan, plavilom dani,
poprskali su tišine sane.
Ni psina neka da se bar čula,
zaista, našto ovde stražari —
u svakoga je koliba trula,
i u njoj peći, raklje, nogari.
Vidim, kod Prona, na akovima,
pred kućom — vreva strahovita.
Divane o novim zakonima,
o ceni stoke, raži i žita.
— Pomaže bog, braćo!
— O, naša diko!
— Zdravo, zdravo!
Uzmi tu krajnju....
Sedi! da čuješ i ti, sinko,
o našem seljačkom živovanju.
U Petrogradu, ima l' što novo?
Poznaješ valjda ministra kog?
Nije te seoski gazda skovo
onako tek, sveca ti tvog!
Ne grdimo te, de, ko bi mog'o.
Ti si — seljački, ti si, bre, naš,
ne razmećeš se ni slavom mnogo,
ti nećeš za pare — dušu da daš.
Uviđavnost tvoja s nama te zbrati,
izvuko si se iz naših rupa...
Reci:
Da l' će seljaku dati
gospodisku zemlju bez otkupa?
"Sad nije vreme
za tu rabotu!" —
viču nam i drže pridike duge.
A zašto smo onda na frontu
ubijali sebe i druge.
I svaki sa svojim zlovoljnim smeškom
gledao me je u oči pseći,
i ja, zauzet mišlju teškom,
ništa im nisam mogao reći.
Krckahu daske... i ja, Jesenjin,
pamtim —
nada mnom neko od nj i'
prozbori:
— Je-li,
ko je to Lenjin?
Rekoh im tiho:
To ste — vi.
3.
Na sedeljkama je svak prepričavo,
tu se većalo uz šapat česti.
I ja sam od moje bake doznavo
u izobilju sve te vesti.
Jedanput kad se vratih iz lova,
legoh — na divan u mojoj sobi.
Oblak — provodnik vlage s ritova,
do kostiju me nekako probi.
Tresla me groznica, ko voda kladu,
čas vatra, jeza, od jutra rana.
I ja sam u tom kletom napadu
ležao oko četiri dana.
Moj mlinar, s uma siđe, zacelo.Ode,
doveze nekog, sustalo...
Vido sam samo belo odelo
i nečji nosić priprćast malo.
A posle, kad mi odlaknu tako,
i drhtavica kada mi presta,
uveče, petog dana, nekako,
i moj nazeb, kao da nesta.
Ustadoh.
I čim sam na pod stao
drhtavom nogoni, obli me znoj —
začuh i glas, radostan kao:
— O!
Dobro veče, dragi moj!
Davno vas ne videh ... Iju, srama!..
Sad od deteta — došo je dan,
ja sam postala otmena dama,
a vi — pesnik, čuven i znan.
.........
Sednimo.
Prođe l' groznica? ... Sjajno!..
Niste ko pre. Mladost — izmakla.
A ja sam i uzdahnula tajno
kad sam se rukom do vas dotakla.
Da...
Nikad ljudi — prošlost da vrate.
U ponor teku dani opojni.
Nekad sam volela čitave sate
da sedim s vama kraj vrata dvojni'.
Zaj'dno sanjasmo o slavi mali...
Vi postigoste taj cilj uz rad,
da moja duša sve to batali
naterao je ... oficir mlad..
***
Slušao sam je, u času lednom,
i silom gledo viti stas dugi.
Zamalo ne rekoh:
Ućuti, jednom!
Nađimo neki razgovor drugi.
Al' ne znam zašto, tek joj odvratim
u nevreme, zbunjeno, blago.
— Da... Da...
Sećam se tek sad, pamtim.
Sedite, sedite.
Baš mi je drago.
Pročitaću vam poluglasno
o Rusiji
kafanskoj
stih istinski...
Obrađeno je tečno i jasno,
motiv — ciganski, sevdalijski.
— Sergej!
Vi niste dobri... Bez šale,
krivo mi je,
i žalim ja,
jer za vaše pjane skandale
cela zemlja gotovo zna.
Recite:
Otkud u vas ta mana?
— Ne znam.
— Pa ko će onda to znati?
— Zacelo, u jesen, mokrih dana,
rodila me je moja mati.
— Šaljivčina ste ...
— Ona pa nije ...
— Volite l' nekog?
— Ne, ne, Ano ...
— E, pa onda je još čudnije
što propadate tako rano:
Pred vama put se pruža živo ...
Tuštila se daljine sen...
Ne znam, zašto sam dodirivo
i rukavice i šal njen.
.....................
Smejo se mesec, ko klovn, sred pruća.
Iako duša osta bez cveta,
čudno bio sam pun nadahnuća,
kao da imam šesnaest leta.
Rastanak u zoru bi nam uz setu,
sa zagonetnim okom, rukama...
Ima nečega lepog u letu,
a s letom nečeg lepog u nama.
***
Moj mlinar ...
Eh, mlinar!... Nema vajde,
da izludim prosto bi hteo.
Udesio je opet gajde,
i ko poštar se razleteo.
I danas je s ceduljom bio,
ko da je zaljubljen neko, il' on:
"Dođite,
Vi ste mi prijatelj mio. S pozdravom —
Vaš Oglobljin Pron."
Idem,
Krjuša se približuje.
Vidim pred kućom Pronov stas:
on pijan oca i majku psuje
sirotom svetu na sav glas.
— Ej, ti, fukaro!
Počuj i znaj!
Svi k Snjeginoj...
Bup, što pre!
Imanje svoje ti nama daj
bez ikakve naknade, bre! —
I kad me opazi predupređen,
poče da spušta svoj lavež pseći,
i reče, iskreno uvređen:
— Još bi seljake trebalo peći.
— Šta ću ti, Proša? — otpočeh meko.
— Ni da oremo, ni da sporimo.
Odmah ću naći i konjče neko
pa zaj'dno... k Snjeginoj...
da zamolimo...
I spremiše nam drkelu neku.
Koža i kosti — usta — izdišu —
takve uz pride daju čoveku
da ih se samo kurtališu.
Kaskali smo u čase duge,
put nas zasmevo, zadavo brige,
na uzbrdici, uz sve jaruge,
sami smo, bogme, vukli taljige.
Stigosmo.
Kuća na sprat — divota,
doduše malo nagnuta spreda.
Dopirao je s pletena plota
uzbudljiv miris jasmina bleda.
Siđosmo.
Dođosmo već pred terasu
i, tresuć prašinu s ramena siva,
o nečijem poslednjem času
čujemo odozgo pričanja živa:
— Plakala — ne plakala — ič ne pomaže ...
On je sad leš ... Eh, moj ptiću!...
Neko u vrata lupa! Šta l' traže? ...
Napuderiši se...
Otvoriću...
Debela tužna dama diže
tešku polugu što vrata preči,
I moj ti Pron odjednom stiže
pa tras o zemlji, bez jedne reči.
— Da nam daš!...
ponovi tiho bez glume. —
Htela bi da ti ljubimo noge!
Ispade ko da ič ne razume,
bajagi brige je spopale mnoge.
Zatim kad dođe red na me, danu,
i procedi
uz pogled žešći:
— A vi, zacelo, tražite Anu?
Pričekajte...
Odmah ću reći...
Sad jasno vidim te dane kako
u sudbonosnom tekli su redu.
Al' meni nimalo ne beše lako
da vidim njeno lice i bedu.
Ja sam shvatio —
jadi se zbili,
htedoh pomoći u muku strogom.
— Borja je mrtav ... Borju ubili...
Ostavite me!
Idite zbogom!
Kukavica ste i bednik, nego!
On — umro ...
A ti — izvuče se ...
Ne, to je bilo preko jego.
Svak nije rođen da podnese.
Ko ošamaren, uz takvu bruku,
odvratih Pronu, dok hvata grč me:
— Imaju danas veliku muku...
Hajdemo, Prone, do neke krčme ...
4.
Provedoh celo leto u lovu.
Ime i lik joj izbrisa bruka.
Uvredu moju
staru i novu
oplaka u ritu tužilja-šljuka.
O, zemljo naša sirota, slatka,
u doba cveta, soka i moći,
i leta su ti nekako kratka,
ko tople majske proletnje noći.
Zora hladnija, crvenija biva.
Oblak se spušta nekako nisko.
U okolnom lugu čuje se živa
pesma senica — pevanje blisko.
Moj mlinar od smeha prosto penuša,
neka ga radost golica, kolje.
— Na zečeve ćemo sada, Serguša,
pa da pucamo do mile volje!
Rad sam i lovu
kada se nema
čim da rastera čame ton.
Večeras nekako, dok sve drema,
k meni, ko mesec, upade Pron.
— Nek je sa srećom,
druže po lovu!
Došo je davno čekani čas!
Čestitam ti i vladu novu!
Sve ćemo sad — bup i tras!
Bez otkupa i bez nameti
bićemo zemlje gospodar slavni.
U Rusiji su sad Saveti
i Lenjin je — komesar glavni.
Druže!
Divota, sve se okreće!
Početak dobar baš je to bio.
Zamalo nisam umro od sreće.
Moj brat se u gaće umokrio.
Eh, babu li ti uz tarabu!
Pogledaj, golube, veselije!
Ja ću komunu kroz kasabu
prvi da krenem, što skorije.
Pron je Labuču, brata imao,
ko peti točak, seljak očajni:
pred teškoćama uvek je znao
da se pohvali, kukavac krajni.
Vidli ste takve junake vajne.
Na brbljanje ih sudba osudi.
Njemu su i dve bele kolajne
iz rata japanskog krasile grudi.
Muklo i glasa nekako pjana,
na pragu krčme nado bi dreknu:
— Slavnom junaku sa Laojana
pozajmite paricu neku ...
A posle, mrtav pjan bi uz buru,
i uzbudljivo, u ognju pravom,
o predatome Portarturu
slinio susedu svom nad glavom.
— Prijane! Peća! —
uz tugu kletu
drao se —
Teško mi... Ko pijan!... Ja?
Hrabrost moju na ovom svetu
samo Laojan jedini zna.
Takvi se vide, i u sve pletu.
Bez žuljeva im život je bio.
I eto, on je baš u Sovjetu,
a medalje je u sanduk skrio.
Al' ipak ista važna držanja,
ko neki sedi veteran,
pominjao je kraj čokanja
često Nerčinsk i Turuhan:
— Da, beše muka!
Al' mi — sve dalje!
Strah nas ipak ne moga da spreči, ...
............
I medalje, medalje, medalje
u svakoj su zvonile mu reči.
On je Prona jeo, kao crvi,
Pron mu majku psovo, ništa manje.
Pa ipak je on otišao prvi
da Snjeginim popiše imanje.
Otmicu brzina prati zjelo:
— Daj! Posle sud, pa kako mu drago!
Ceo majur dognaše u selo,
gazdarice čak, i njino blago.
A mlinar ...
Moj stari vodeničar!
Gazdarice uze k sebi, kud bi:
Natero me prosto, dokoličar,
da po tuđoj i ja brljam sudbi.
Opet prošlost dohrlila pusta ...
Tad sam svu noć gledao sustalo
njena divna, uzbudljiva usta,
i od briga — iskrivljena malo.
Pamtim — tiho ona se je klela:
— Oprostite ... Ne imadoh prava ...
Ja sam muža bezumno volela.
Čim se setim ... zaboli me glava ...
Uvredih vas —
uvreda slučajna...
Naglim sudom smatram grešku ovu ...
Tu je bila i žalosna tajna,
koju strašću prestupničkom zovu.
Do jeseni,
da, sa mnom bi bili,
i znala bi' ja za sreću našu...
Posle bi me prosto ostavili,
kao neku ispijenu flašu.
I susrete ... i ljubavnu hajku...
Morala sam sve da zanemarim ...
Nisam htela da uvredim majku
s njenim strogim pogledima starim.
Al' ja tada okretoh na drugo,
gledajuć je okom ustreptalo.
Ukočeno njeno telo dugo
unazad se malo zaljuljalo.
— Je l'te, Ana,
da li vam je žalno,
što se kuća vaša razorila?
Al' nekako čudno i pečalno
svoj je pogled ona oborila.
.............
Gle...
Već sviće? belina je veća!
Sjaj, ko žar je na snegu, i glogu...
Mene sve to na nešto podseća...
Ali našta?...
Pojmiti ne mogu...
Ah!... Da...
To je u detinjstvu bilo ...
Druga zora ... Ne jesenja, kleta...
Sedeli smo uz vratnica krilo ...
Imali smo po šesnaest leta...
Zatim, kad me nežno, delikatno,
pogledala, dok joj ruke streme,
reče tobož nekako nehatno:
— E, pa dobro...
Hajd'mo, već je vreme ...
.................
A uveče — odvede ih staza.
Kuda?
Ne znam kuda — o, da bruke!
Kroz ravnicu punu putokaza,
put ćeš naći bez ikakve muke.
Događaje tadanje ne pamtiim,
nit Pron kako završi poslove.
Brzo se tad u Petrograd vratim
da razbijem i tugu i snove.
Gle...
Već sviće? belina je veća!
Sjaj, ko žar je na snegu, i glogu...
Mene sve to na nešto podseća...
Ali našta?...
Pojmiti ne mogu...
Ah!... Da...
To je u detinjstvu bilo ...
Druga zora ... Ne jesenja, kleta...
Sedeli smo uz vratnica krilo ...
Imali smo po šesnaest leta...
Zatim, kad me nežno, delikatno,
pogledala, dok joj ruke streme,
reče tobož nekako nehatno:
— E, pa dobro...
Hajd'mo, već je vreme ...
.................
A uveče — odvede ih staza.
Kuda?
Ne znam kuda — o, da bruke!
Kroz ravnicu punu putokaza,
put ćeš naći bez ikakve muke.
Događaje tadanje ne pamtiim,
nit Pron kako završi poslove.
Brzo se tad u Petrograd vratim
da razbijem i tugu i snove.
5 .
O, surovi, grozni dani ovi!
Ko će sve to i da opisuje!
Zar ne čuše i dvorski svodovi
kako vojnik gnusno majku psuje?
Eh, smelosti!
Cvet — u daljnjem viru!
Zar se zalud gejački gad ote,
da dvorištem grmi na klaviru
svim kravama tambovske fokstrote.
Za zob, krompir, i za hranu mnogu,
uzimo je seljak gramofon, —
balaveć cigare kozju nogu,
slušao je tango tamo on.
Grčeć novac zarađeni stari,
psujuć porez, sve što se nameće,
do ludila on misli o stvari
koja između nogu se okreće.
A vreme je —
bujno odmicalo ...
Bez sreće je bivo težak gnevni.
U flašama ne istrule malo
"Kerenki" i para svakodnevni.
Gegula! Hranilac! Naše lane!
Zemlje, stoke, gazda ponositi,
za dve "katarinke" izgužvane
i da ga premlatiš dao bi ti.
Dosta!
Našto smeh, reči, i zvona!
Al' ni plakat opet dužni nismo!
Danas mi je o sudbini Prona
vodeničar uputio pismo:
"Serguha moj! O, oči jedine!
Zdravo, dušo, i sad ko i prije!
Već šesta će godina da mine
a Krjuša te opet vidla nije.
Obraduj me!
De, tako ti boga!
Dopadni nam, čim proleće prođe!
Ovde ima premnogo novoga,
al' u pismu — nezgodno mu dođe!
Narod je sad miran, a i ceste,
stišala se bura, nigde zvona.
Javljam ti da godine dvaeste
streljaše i Oglobljina Prona.
"Zemljo...
Ječe tvoja čuda glupa.
Verovao il' ne — um da stane —
Kad Denjikin stade da nastupa,
jedanput na Krjušane napane.
Tad i poče šala, komešanje,
ali takvo, da umreš od jeze.
Uz psovanje, škrgut i smejanje
poče sablja kozačka da veze.
Eto, tad su i žacnuli Prona,
Labuća se u slamu uvuko
i iziđe
čim ode kolona,
čim se odred kozački povuko.
Sada pijan i u beloj peni,
neumorno priča, gladeć bradu:
— Trebalo bi i orden crveni
za tu moju hrabrost da mi dadu!...
Oblaci su sasvim prošli crni...
Mada ne živimo — ko u loju,
ipak dođi, golube, navrni,
da olakšaš ti sudbinu moju ..."
***
Opet na putu —
kroz dalji tmure.
Julsku noć je sumrak dotako.
Škripe promuklo čeze i jure,
kao nekada — isto onako.
Prilično dobar put, ja pratim
tiho tutnjanje, uz miris jela.
Mesec je svojim prahom zlatnim
prosto zasuo daljine sela.
Promiču crkve, vir zasvetluca,
krajevi sela i plot poneki.
I srce opet, ko nekad kuca,
ko što je kucalo dana daleki'.
Opet na mlinu ...
Jelova šuma
zasuta svicima usred tmine.
Moj mlinar, ko nekad, da siđe s uma,
ne može stari ni da zine.
— Mili moj! Serguha! Da nije varka?
Ozebe, bogme? Ti si se smrzo?
Da spremi samovar i pirog, starka,
pa da ih stavi na astal brzo?
Sergunj! Moj zlatni! Oči jedine!
...................
Ostario si već i sam ...
Imam za tebe jedan dar, sine,
i evo, odmah ću da ti dam.
— Kakav dar?
— Ne...
Pismo je došlo.
Ne žuri, sokole, pričekaj!... Da!
Dva meseca je gotovo prošlo
kako ga s pošte donesoh ja.
Otvaram... čitam ... Dabome, zna se!
Ko može drugi! Rukopis kriv ...
I nemarno on vijuga se ...
I žig londonski nekako siv ...
"Živi ste? Baš sam od srca rada...
Živa sam, ko vi, al' duša ječi.
Tako se često ja sećam sada
bašte, vratnica i vaših reči.
Ja sam od vas ... vrlo daleko ...
Rusiju sada april obleće.
I plavičasta koprena meko
pokriva breze, jele i cveće.
I sad, dok ja u svakom slovu,
izlivam svoju tugu i muke,
Vi i mlinar ste, možda, u lovu,
vrebate tetrebe il' neke šljuke.
Do pristaništa često odlazim
i, uz radost il' strah pakleni,
međ parobrodima katkad opazim,
i gledam sovjetski barjak crveni.
Tamo su čvrsto sad gnezdo svili.
Moj put je jasan, put moj znani...
Ali vi ste mi ko nekad mili,
ko otadžbina, i majski dani..."
................
Pismo, ko pismo.
Zalud, neimarski.
Nikad ne bih piso ja pisma ta.
Ko nekad ogrnut u plašt ovčarski,
k staji za seno koračam ja.
Idem kroz bujnu baštu široku,
pada na lice jorgovan bled.
Tako je draga mom vrelom oku
pognuta ograda, sav dugi red ...
Nekad sam kraj tih vratnica dvojni'
imao šesnaest godina, pre ...
I devojka je — drug nerazdvojni,
rekla mi tiho i nežno: "Ne!"
Daleki dragi dani nesveli!...
Nikad da mine ta slika i glas.
Tih godina smo mi svi voleli,
ali su, bogme,
voleli i nas.
Jedna od Jesenjinovih poznatih pjesama je „Ne dozivam, ne žalim, ne plačem“. Pjesma odzvanja sjetom za izgubljenim i smirenom pomirenošću sa prolaznim. Stihovi su inspirisani lirskim intermecom u „Mrtvim dušama“ Nikolaja Gogolja. Jesenjin je znao napamet cijele stranice tog znamenitog djela. „Mene hvale za tu pjesmu, a ne znaju da to nijesam ja nego Gogolj“ – pričao je supruzi Sonji.
NE DOZIVAM, NE ŽALIM, NE PLAČEM
Ne dozivam, ne žalim, ne plačem,
Sve će proći ko behara kad.
Suvim zlatom venjenja označen,
Nikad više neću biti mlad.
Nećeš više treptati ko ptica,
Srce ludo, oprljeno mrazom.
Ni zemlja me brezinoga cica
Bosog neće namamiti stazom.
Duše skitnje! Sve je manje mena,
Sve mi ređe plamen usta rudi.
O, svežino moja izgubljena,
Oči bujne, preplavljene grudi.
Želje štedim ko tvrdica zlato.
Moj živote, beše li tek san?
Ko na rujnom da projurih atu
U proleće, kada sviće dan.
Lišća bakar tiho kaplje s klena.
Sve je trošno, plot u prah nam gre...
Navek nek’ je tvar blagoslovena
Koja dođe da cvate i mre.
Jesenjinova životna želja je bila da posjeti Persiju. Žudio je da ode u postojbinu drevnih persijskih pjesnika Hajama, Sadija, Hafiza, ali do nje nije nikada stigao. U zbirci „Persijski motivi“ opjevao je čežnju za tom čarobnom zemljom, zanose ljubavi, svjetlosti duše poslije „davne rane“ od ljudi, filozofska razmišljanja o sudbini pjesnika i prolaznosti života.
Nije uspio da ode u Persiju. U pismu Galji, poraz svoje nade označio je riječima: “Persija je izgorela“.
NE PITAJ ME O BOSFORU VIŠE
Ne pitaj me o Bosforu više,
Ja ti ne znam odgovor da dam.
Tvoje oči more mi otkriše
Kao plavi razbuktali plam.
Nikad nisam s karavanom svile
Putovao u bagdadski kraj.
Prigni k meni svoje grudi mile,
Daj da kleknem, odmora mi daj.
Zalud molbe i žar moj - pred njime
Tebi uvek svejedno će biti
Što Rusija – to daleko ime –
Kaže da sam pesnik znameniti.
Mojom dušom harmonika guče,
Mesečina sija i psi laju.
Persijanko, zar ništa ne vuče
Tebe plavom dalekome kraju?
Ne dođoh ti zbog čame i muke,
Kroz maglu sam zov tvoj čuo ja,
I labuđe ti si svila ruke
Oko mene, kao krila dva.
Mir odavno od sudbine tražim,
Ali prošlost prokleti ne želim.
O svojoj mi domovini kaži
Nešto lepo, da se razveselim.
Nadjačaj mi harmonike jeku,
Nek’ čarima novim se omamim,
Da, žaleći devojku – severku,
Ne uzdišem, ne snatrim, ne čamim.
Pa nek nisam bio na Bosforu,
Opis njegov mogu da ti dam,
Jer se oči tvoje, slične moru,
Talasaju kao plavi plam.
MENJAJUĆI RUBLJU ZA TUMANE
Menjajući rublju za tumane,
Svog menjača danas ja zamolih
Da mi kaže kako ću da šanem
Lepoj Lali na persijskom volim.
Rekoh tiše nego vanski vali,
Upitah ga od lahora blaže
Da mi šapne kako lepoj Lali
Reč "poljubac" nežno ja da kažem.
I upitah još, a prepun srama,
Duše pune neodlučnog boja,
Kada sa mnom Lala bude sama
Kako da joj kažem da je "moja".
Odgovori kratko menjač meni.
O ljubavi reči tu ne zbore,
O njoj tek su uzdasi skriveni,
O njoj oči ko dragulji gore.
Poljupci su strasti bezimene
A ne reči u grob urezane,
Poljupci su ruže raspršene,
Latice na usni rastapane.
Suvišne su za ljubav poruke,
Od nje same gori se i zebe.
"Ti si moja" - neka kažu ruke
Što skidahu crni zar sa tebe.
SMIRILA SE MOJA DAVNA RANA
Smirila se moja davna rana,
Neće srce bunilo da hrani.
Bojama ih plavog Teherana
Lečim sada u ovoj čajhani.
Čajhandžija, okruglih ramena,
Da čajhana dopadne se Rusu,
Mesto votke i vina rumena
U čašu mi čaj crveni usu.
Gosti, gazdo, al’ mnogo ne toči.
Bašta ti je prepuna behara.
Znam zašto mi namignuše oči
Iza crnog pridignutog zara.
U Rusiji lance ne stavljamo
Devojkama našim, kao psima.
Bez tuča se i kindžala tamo
I bez novca uči poljupcima.
A toj koja na svitanje dana
Liči licem, za taj pokret stasa
Poklonići šal iz Horosana
I daću joj ćilim iz Širasa.
Sipaj, gazdo, i gosti me čajem.
Nikad tebe neću ja da slažem.
Ja za sebe sada jemstvo dajem,
Al’ to za te ne mogu da kažem
Zalud gledaš da li ću da kročim
Kroz kapidžik do tvoga behara...
Znam zašto mi nemignuše oči
Iza crnog pridignutog zara.
KAŽEŠ, ZNAO JE SAADI
Kažeš, znao je Saadi
kako treba celivati.
Pritrpi se, Boga radi,
to ću jednom i ja znati.
Veliš, zapoved Korana
za dušmana mržnju traži.
Ali kad sam iz Rjazana
kako to da znadem, kaži!
Pevala si: "Lepše ruže
no devojke u Bagdadu."
Da bogatvstvo meni pruže,
lek bih našo tome jadu.
Ja bih ruže te poseko,
jer bi bolno bilo meni
lik mile Sagane neko
u lepoti da zaseni.
Zaveta me oslobodi,
dalek ja sam od zaveta.
Kad se ko poeta rodih,
voleću te ko poeta.
RUKE DRAGE
Ruke drage-labudova par-
U sred zlata moje kose rone.
Ne, ljubavni nikad neće žar,
U pjesmama čovjeku da klone.
Nekad davno ja to pjevah već ,
I ponovo sad pjevam o tome,
Jer nježnošću zadojena riječ
U najdubljem diše biću mome.
Ako dušu sprži strast do dna,
Srce će ti zlatni biti kamen.
Teheranska neće luna ta,
Pjesmi mojoj da udahne plamen.
Ne znam kako da kroz život prođem,
Da me skrha nježnost mile Šage.
Ili star da svoju dušu glođem,
Jer mi pjesma više nema snage.
Sve na svjetu svog se drži pravca.
Nečem sluh je, nečem pogled sklon.
Kad je loša pjesma Persijanca,
Znači nije iz Sirasa on.
A za moje pjesme, neprestano,
Govorite svjetu čudnu stvar:
Čudesne bi bile, al me rano
Upropasti labudova par.
ŠAGANE MOJA
Šagane moja, ti Šagane draga,
Valjda zato što severnjak ja sam,
Pričaću ti polja puna klasja,
Raznih polja talasanja blaga,
Šagane moja, ti Šagane draga!
Valjda zato sto severnjak ja sam,
U nas luna lepša je i šira,
I ma kako divan bio Siras,
Za rjzanske ja širine glasam,
Valjda zato sto severnjak ja sam.
Pričaću ti polja puna klasja.
Od raži su uvojci mi plavi,
Ti ih samo oko prsta savij -
Ne boli me, nit ću pustit glasa.
Pričaću ti polja puna klasja.
Raznih polja talasanja blaga
Ti po mojim vlasima nasluti.
Smej se, draga, al' prećuti
Sve gde vidim kako mesec draga
Raznih polja talasanja blaga.
Šagane moja, ti Šagane draga!
Znam devojku u kraju mojemu,
Na te strasno nalik je u svemu,
Mozda mišlju sada za mnom traga...
Šagane moja, ti Šagane draga!
ŽIVOT VAM JE
Život vam je – varka s toplom čamom.
Zato će nas uvek opčiniti s nova.
Jer nam svojom grubom rukom samo
Piše kobno sudbonosna slova.
I ja uvek kad zažmurim sada
Kažem: „Samo srce da oseti draž,
Život vara no i on nekada
Radostima ukrašava laž.
Lice svoje pred nebom obnaži
Pa, dok čitaš sudbu s noćnog neba,
Ti se smiri, smrti, i ne traži
Tu istinu koja ti ne treba“.
Dobro je u snegu tih cremuša
Da se misli da je život lug.
Nek’ obmane koja laka duša,
Neka izda i neverni drug.
Nek’ me maze nežnom rečju milom,
Nek’ je ko nož oštar jezik zao –
Ja sam davno spreman na sve živo,
Ja sam na sve, već grub, navikao.
Hladi dušu nebo polutavno,
Bez topline oganj zvezda plamti.
Voljeni mi ostaviše davno,
I najbliži više me ne pamti.
Ali ipak, progonjen i gažen,
Sa osmehom što ga zora dala,
Ja ne zemlji voljenoj, sav blažen,
Tom životu za sve kažem hvala.
ŽENE JESENJINOVE
Sergej Jesenjin je, 1914. godine, kao devetnaestogodišnjak, dok je radio u štampariji „Sitina“ u Moskvi, u „građanskom braku“ sa Anom Izrjadnovom, koja je radila u istoj štampariji i đe su se i upoznali, dobio sina Georgija, ili Jurija kako su ga svi zvali. Jurij je odrastao uz majku Anu, plemenitu i skromnu ženu, koja je živjela povučeno dostojanstvena u svome ponosu, ali s jarkim sjećanjem na dane ljubavi sa Sergejom. Rukopis njenih „Uspomena“ sačuvala je Jesenjinova sestra Kaća, a prvi put su objavljeni tek 1965. godine, gotovo dvije decenije poslije Anine smrti.
Anin i Jesenjinov sin Jurij je, u namještenom procesu, kao „narodni izdajnik i terorista“, strijeljan 1937. godine za vrijeme Staljinovih čistki. Imao je tada samo 22.godine.
Svjedok tragičnog kraja Jurija Jesenjina bio je i jugoslovenski komunista Karlo Štajner, tada zatvorenik u Lefortovu, kao žrtva Staljinovih čistki.
„Neočekivano otvorila su se vrata naše ćelije“, svjedoči Štajner u knjizi Povratak iz Gulaga, u kojoj daje sliku užasa u logorima u kojima je uništeno na stotine hiljada ljudi. „Dežurni nadglednik je naprosto bacio jednog mladića između nas... Došljak je, ne pogledavši po ćeliji, počeo šakama udarati po vratima. Okance na vratima se otvorilo i čuvar mu je, provirivši, naredio da ućuti. Mladić je odvratio najvulgarnijim psovkama među kojima je ’job tvoju mat’ bila još najblaža. Tada se vrata otvore, a tri nadglednika zgrabiše mladića za ruke i noge. Uhvativši ga za kosu, počeli su ga vući na hodnik. Do nas su dopirali samo tupi udarci i galama mladića koji se očigledno odupirao. Padale su riječi koje još do tada nijesmo čuli, kao; ’Se.em ja na vašeg hozjajina! (time je mislio na Staljina).’ Desetak minuta kasnije, mladića su ponovo ugurali nazad u ćeliju. Rukavom svog kaputa brisao je krv sa lica. U ruci je držao nekoliko zuba. Digao je poklopac od kante i bacio ih tamo. Tad se osvrnuo i vičući upitao; ’Šta, svi 58-8? (Bio je to u kaznenom zakonu paragraf za teroriste)’. Okrutno prebijanje mladića uznemirilo je zatvorenike u ćeliji, pogotovo kada su saznali da je to sin pjesnika Jesenjina. A veoma je ličio na oca. Onako pretučen, kad se malo pribrao, bacio se na ležaj i zaplakao. Vikao je: ’Koliko dugo će ruski narod trpjeti ovu bandu? Zašto dozvoljavate da vas jedan Gruzijac istrebljuje?’ Na tako opasne riječi protiv Staljina, zatvorenici su zaćutali, a jedan je upozorio: mladić je provokator! I ćutali su sve do jutra, kada su čuli pojedinosti: mladić je uhapšen u kasarni – vojnici su znali da je on Jesenjinov sin, da i sam piše pjesme i rado su ga slušali kad im je recitovao svoje stihove, zavoljeli su ga i uvažavali“.
Poslije mučnih saslušanja u Lefertovu (’nije ga bilo 36 sati’), u ćeliji su saznali i zašto je uhapšen. Jurij Jesenjin je imao đevojku, studentkinju prava, čiji otac je bio državni tužilac u sudu. Jednog jutra, uzbuđena i uplašena, javila je Juriju da joj je oca te noći odveo NKVD. Mladić i đevojka su otišli u stan prijatelja i tu se ubrzo okupila grupa poznanika. Uz čaj i votku, bili su bučni, a Jurijeva đevojka je povikala:“ Dokle će Rusi trpjeti ovu sramotu?“ „Nije teško sve to završiti“, uzvratio je neko od prisutnih. „Dovoljno je baciti bombu na Kremlj i ono čudovište staviti u lisice“.
Sve što je rečeno na toj sjedeljci, neko od prisutnih je dojavio NKVD-u. Svi su pohapšeni. Njih četrnaestoro sa sjedeljke, tvrdi Štajner, osuđeno je na smrt i strijeljano.
Juriju Jesenjinu je suđeno 13.avgusta 1937. Na tajnom suđenju je bilo prisutno samo njih pet: trojica sudija, zapisničar i Jurij. Presuda: strijeljanje i konfiskacija imovine! Presuda je konačna i izvršiće se odmah! Suđenje je počelo u 10 časova i završeno u 10,20. Tada je Jurij Jesenjin strijeljan u zatvoru, a ne zna se đe je sahranjen.
Njegova majka Ana Izrjadnova uzalud je čitavih deset godina, sve do svoje smrti 1946, pokušala da sazna šta se dogodilo njenom i Jesenjinovom sinu. Tek dvadeset godina poslije Jurijevog nestanka, javno je saopštena istina o njemu kao žrtvi staljinizma: mladić je uhapšen, osuđen i strijeljan na osnovu falsifikovanih optužbi doušnika, policije i suda. Vojni kolegijum Vrhovnog suda SSSR, svojom odlukom iz 1956, rehabilitovao je Jurija Jesenjina – tada je i najšira javnost saznala za taj zločin. Nikada se nije saznalo đe je sahranjen.
Ime Zinaide Rajh veoma rijetko se sreće u Jesenjinovim rukopisima i u knjigama o njemu, i pored toga što je s njom bio najduže u braku i imao dvoje đece, a sve govori da mu je Zinaida značila mnogo više od drugih žena u njegovom burnom i rastrzanom životu. Vjenčali su se iznenada, a nijesu se ni upoznali, a rastali su se kada im je šćerka Tatjana imala tri, a sin Konstantin tek godinu dana. Najbliži prijatelji svjedoče da je i u Jesenjinu i u Zinaidi do kraja života ostala tuga zbog rastanka. Zinaidina tragična smrt za vrijeme najvećih Staljinovih čistki, kada je mučena i ubijena, najviše su uticali na to da njeno ime bude prećutkivano.
Zinaidina ljepota bila je očaravajuća, podsjećaju njeni biografi. „Apsolutna ženstvenost“, govorila je o njoj slikarka Sofija Višnjevska. Biografi pominju fotografiju iz 1918: preobražena ljubavlju i materinstvom, Zinaida na rukama drži tek rođenu šćerku Tanju i blista od sreće, a u njenoj produhovljenoj ljepoti ima nešto što podjeća na madone na platnima italijanskih majstora.
Ljubavna priča Jesenjina i Isidore Dankan, čiji je život bio ispunjen brojnim ljubavnim avanturama, kao uostalom i Jesenjinov, prepričava se već decenijama. Isidora je od Sergeja bila starija 18 godina.
Dva moćna duha poezije, igre i muzike, koliko slična toliko i različita, dali su jedno drugom mnogo, ali su mnogo i oduzeli. Već postoji čitava biblioteka o njima: knjige sjećanja, bezbroj zapisa u štampi i časopisima pisali su njihovi savremenici i prijatelji – pjesnici, istoričari umjetnosti, znalci baleta, a ovjekovječeni su i na filmu.
Maksim Gorki je bio među onim Jesenjinovim prijateljima koji nijesu blagonaklono gledali na Isidorinu umiješanost u pjesnikov život. U svojim „Sjećanjima“ Gorki piše: „Postarija, otežala, s crvenim nelijepim licem, utegnuta u haljinu boje cigle, ona se okretala, izvijala u tijesnoj sobi, pritiskajući na grudi buket sparušenog uvelog cvijeća, a na njenom gojaznom licu sledio se osmijeh koji ništa nije kazivao. Ta čuvena žena, koju su proslavile hiljadu evropskih esteta, prefinjenih poznavalaca baleta, pored ovog kao dječko malog, čudesnog rjazanskog pjesnika, bila je savršeno oličenje svega onoga što njemu nije potrebno. U mojim riječima nema predubjeđenja, ničeg što je izmišljeno ovog časa, ne, govorim o utisku onog mučnog dana kada sam, posmatrajući tu ženu, mislio: kako ona može osjetiti smisao lirskih uzdaha pjesnikovih...“.
I M.M.Pešić, sa prostora ex-Jugoslavije najpoznatiji i najbolji poznavalac Jesenjinovog života i djela, osuđivao je Isidoru: „Ova perverzna glumica, koja na poziv sovjetske vlade dolazi u Rusiju kao balet-majstor, somnabulistički se sreće sa pjesnikom, i bez znanja ruskog jezika, svira na violini njegovih najsuptilnijih osjećanja. Starija od njega 18 godina, Evropljanka, puna duha, ali na izmaku ljepote i draži, ona mađijski vezuje za sebe popularnog pjesnika. Jesenjin joj se opire, čak je i mrzi, ali neka nepojmljiva, možda i sadistička snaga gura ga k njoj, i on se ženi... Po nekima, ova perverzna strankinja bila je kobna za ruskog pjesnika, kao i ubica Dantes za Puškina“.
Galina Benislavska... Od tolikih žena koje se pominju uz Jesenjina, njeno je najčešće u danima pjesnikove usamljenosti i umora, „od muka bez cilja“, od kraja 1923. do 1925. godine. U Galjinoj ljubavi našao je oslonac: povjeravao joj je svoje književne poslove od kojih je živio, izdržavao sestre Kaću i Šuru i pomagao roditeljima, a u mnogim pismima upućenim Galji ispovijedao se o svom životu, pjesništvu, radostima, rezignaciji. Bila mu je melem poslije burnih dana sa Isidorom po svijetu. Gotovo svako pismo je počinjalo: „Mila Galja“, „Galja rođena...“.
Dani sa Galjom – bio je to početak novog razdroblja u Jesenjinovom životu. Obožavala ga je, činila sve da mu obezbijedi mir.
Pjesnik Jevgenij Numov je pisao nadahnuto o Galji – čestita, strasna i beskompromisna. On podjeća da je i glumica Avgusta Miklaševska imala za Galju, iako su bile suparnice, najljepše riiječi: „Bila je lijepa, pametna. Pri svakom susretu s Galjom bila sam ushićena njenom unutrašnjom snagom, duševnom ljepotom“.
Galja je bila jedina koja je imala Jesenjinovu neograničenu punomoć za sve njegove književne poslove u Moskvi dok je boravio na Kavkazu gotovo devet mjeseci 1924-1925. Odlično je poznavala svjetsku književnost i ovladala finim poetskim ukusom, što joj je i Jesenjin priznavao. Rastanak sa Jesenjinom je teško preboljela, doživjela je nervni slom poslije njegovog odlaska.
Galja je završila život na Jesenjinovom grobu. Godinu dana poslije njegove sahrane, izvršila je samoubistvo na grobu čovjeka čiju smrt nije mogla da preboli. Ostavila je i oproštajnu poruku: „’Ubila’ sam se ovdje, iako i znam da će poslije toga još više pasa nasrtati na Jesenjina. Ali i njemu i meni to će biti svejedno. U tom grobu je sve moje najdrže“.
Sahranjena je pored Jesenjina.
Ime Sofije Tolstoj, unuke slavnog Lava Tolstoja, pojavilo se u danima Jesenjinove usamljenosti i skitačkog života poslije povratka iz Bakua. Njihov brak trajao je svega sedam mjeseci. Koliko su jedno drugom donijeli sreću? Sestra Šura nije krila ono što se govorilo u porodici: "Sergej je ubrzo uvidio da su oni potpuno različiti ljudi, s različitim interesovanjima i različitim pogledima na život".
Sonja je ostala u lijepoj uspomeni Jesenjinovim prijateljima kao "ozbiljna, pametna, obrazovana - žena širokog ruskog srca". Za Sergejev skitački život, od jednog do drugog tuđeg stana, đe su mu bili i rukopisi i prtljag, mogla je da bude spasenje: da ga udomi, smiri, odvoji od lošeg kafanskog društva, da najzad počne to svoje drugo, kako je govorio i želio. Ali, to nije moglo bez njegove odlučne volje i upornosti, a one su već bile izranjavane.
Nervozni i nestrpljivi Jesenjin nije dugo izdržao: postalo mu je tijesno u tome braku. U jednom pismu iz tih dana kaže: "Sve ono o čemu sam maštao, čemu sam se nadao, odlazi u prah. Očigledno, u Moskvi nijesam našao sebe. Od porodičnog života nemam ništa. Hoću da bježim. Kuda? Na Kavkaz".
A Jesenjinu nije bilo ništa važnije od poezije, živio je za nju i od nje, rado je i neumorno govorio svoje stihove. Umio je to veličanstveno, na najvećim pjesničkim pozornicama Rusije. Savremenici su pisali u svojim uspomenama o divljenju koje je izazivao nezaboravnim moćnim glasom i gestom, emocijom i ritmom pjesme.
Ilja Šnajder je bio oduševljen Jesenjinovim recitovanjem monologa Hlopuše, iz poeme Pugačov. "Toliko često je govorio te stihove da ga i sad vidim i čujem", pisao je Ilja Šnajder, četrdeset godina kasnije. "Obrve mu se sastave, lice postane blijedo, a malo uvučene oči zasvijetle".
I Maksim Gorki je bio ushićen Jesenjinovim recitovanjem monologa Hlopuše. Gorki piše da ga je Jesenjinov glas toliko potresao da su mu potekle suze, ali ne zbog toga što je to bilo umjetničko kazivanje: "Glas pjesnikov zvučao je malo promuklo, kreštavo, potmulo, a to je, ne može biti oštrije, podvlačilo Hlopušine teške riječi. Recitujući, on je toliko poblijedio, da su mu čak uši postale pepeljave. Mahao je rukama, ali ne po ritmu stihova, a tako je i trebalo. Njihov ritam nije bilo moguće uhvatiti, težina kamenih riječi bila je ćudljivo različita. Izgledalo je da ih baca, jedne pod noge, druge - daleko, treće - u nečije lice koje mu je mrsko.I, uopšte, sve: promukli, isprekidani glas, netačni pokreti, tijelo koje se ljuljalo, oči u kojima je gorela tuga - sve je to bilo kako je i trebalo da bude, kako je odgovaralo trenutnoj okolini pjesnika". Gorki priznaje: bio je tako uzbuđen da mu se grlo steglo, oči ovlažile i umalo nije zaridao.I nije mogao da progovori, nije mogao da kaže Jesenjinu ni riječ pohvale - a nije mu ni bila potrebna.
POEMA CRNI ČOVEK
Poslije njegove smrti, kada je objavljena poema Crni čovjek,
oglasili su se mnogi kritičari i napadi na Jesenjina su bili nemilosrdni.
Optužnica se zvala „jesenjština“. U njoj je sabrano sve što je u to vrijeme, sa
stanovišta politike i ideologije, označavano kao dekadencija i tuđe sovjetskom
društvu. Smatrano je naročito opasnim za mladi naraštaj. Dogmatičari su u
Jesenjinovoj poeziji našli „dokaze“: dekadenciju, individualizam (a tada se
slavio kolektivizam), pijanstvo, besposlica, nevjerica u svakodnevicu i njeno
javno nipodaštavanje, klonuće duše... „U ovom životu nije novo mreti“...
Jedinka, slaba da sve to izbjegne, brzo se prikloni skitnji, alkoholu, izgredu,
rezignaciji, pa život nije ništa...
Kolebljive i povodljive komsomolce, a moglo je biti mnogo pristalica i saputnika tog poroka – jesenjštine, trebalo je energično udaljiti od tih „niščih duhom“, „sumanutih proroka“ i tih „genija trenutka“. Vratiti ih masama, životnom optimizmu, vjeri u budućnost komunizma. Tada su mnogi izbačeni iz komsomola zato što su čitali Jesenjinove pjesme.
„Pjesnik je bolestan, on je u grobu!“, pisao je A. Voronski o Jesenjinovim poslednjim pjesmama, označivši ih kao materijal za psihijatra i kliniku. Kritičar G. Lelevič je tvrdio da se u toj „košmarnoj poemi“ našli kraj motivi „smrtnog mamurluka, bolesti, buncanja, polubezumlja“.
Zlokobnost u stihovima „Crnog čoveka“ vidio je i P. Medvedev: poema je toliko subjektivna i javno patologenična da je „iz toga materijala“ bilo teško dobiti neko značajnije umjetničko djelo. „To je agonija ne samo pjesnika nego i čovjeka“, tvrdio je Medvedev.
Oglasili su se i mnogi svojim „istinama“ o Jesenjinu, ružnim i lažnim o tek sahranjenom pjesniku. Odjekivali su naslovi: „Kako je Jesenjin došao do samoubistva, „Crna tajna Jesenjina“, „O patologiji u Jesenjinovom stvaralaštvu“, „Od heruvima do huligana“... Pojavio se i mučni „Roman bez laži“ Anatolija Marijengofa, koga je Jesenjin smatrao najboljim prijateljem. U romanu je iznio niz neistina o pjesniku, prikazavši ga kao veoma grubog čovjeka, a takvim čak i prema svojoj porodici, što je bilo najobičnije opanjkavanje – to su znali svi oni koji su poznavali Jesenjina. Iako je Maksim Gorki javno osudio tu knjigu i neistine u njoj, ostavila je posljedice: stvarala je ružnu sliku o pjesniku, a to se dobro uklapalo u hajku protiv njega.
„Na ’jesenjštinu’ treba ispaliti propisan plotun“, zagrmio je ideolog partije Nikolaj Buharin. I danas jezovito zvuče pogromaške riječi Buharina. „Zahvaljujući Sergeju Jesenjinu, ’tom posljednjem kriku mode’, u čitavoj našoj književnosti, uključujući i proletersku, razmiljela se masna mrlja tih ’pravih ruskih’ palačinki. Međutim, jesenjština je najštetnija pojava našeg književnog trenutka, koja zaslužuje da bude žigosana“. Priznajući Jesenjinu talenat – njegov „stih često zvuči kao srebrn potok“, Buharin je mrtvom pjesniku i njegovoj lirici uputio riječi prezira: „Jesenjština je u cjelini odvratno napuderisano i bestidno nacifrano rusko psovanje, izdašno natopljeno suzama pijanstva i zato još odvratnije. Neobična mješavina ’kerova’, ikona, ’sisatih ženetina’, breza, mjesečine, kučki, gospoda boga, nekrofilije, izdašnih suza pijanstva i ’tragičnog’ štucanja od pijanstva,’ljubavi’ prema životinjama i varvarskog odnosa prema čovjeku, uzaludnih napora da se čovjek ’razmahne’ (između tijesnih zidova ordinarne krčme), raspojasanosti uzdignute na visini ’principijelnosi’ i tako dalje: sve to pod maskom lakrdijaškog kvazi-nacionalizma – to je jesenjština“.
Buharin nije prezao ni od riječi koje su duboko vrijeđale uspomenu na Jesenjina: „Kažu nam: u pitanju je seljački pjesnik prelazne epohe, koji je tragično stradao zbog svoje neprilagođenosti... On čak može i da se objesi na tavanu zbog duševne praznine“.
Trebalo je zaista imati debeo obraz pa za Jesenjina reći da je bio duševno
prazan!
Pažnju javnosti privukli su i pojedini profesori psihijatrije svojim člancima o Jesenjinovom zdravlju i liječenju, koje današnji naučnici – među njima i njihovi učenici, ocjenjuju kao mišljenja bez široke medicinske analize, a najviše senzacionalističkim. Tako je, na primjer, profesor Ivan Galant smatrao da je Jesenjin – slabouman!
Pažnju javnosti privukli su i pojedini profesori psihijatrije svojim člancima o Jesenjinovom zdravlju i liječenju, koje današnji naučnici – među njima i njihovi učenici, ocjenjuju kao mišljenja bez široke medicinske analize, a najviše senzacionalističkim. Tako je, na primjer, profesor Ivan Galant smatrao da je Jesenjin – slabouman!
Kad je uz „Crnog čovjeka“ počela da se pominje i riječ ludilo, Jesenjinovi
prijatelji nastojali su da šire objasne pojam dvojnika u umjetničkom stvaranju.
Dokazivali su da „Crni čovek“ nije ni Jesenjinovo buncanje ni halucinacija,
kako su pojedinci pisali, nego prototip crnog čovjeka koji postoji u djelima
velikih pisaca, i prije i poslije Puškinovog „Mocarta i Salijera“. Pominju se
Šekspir, Servantes, Lope de Vega, Edgar Alan Po, Čehov, Gogolj...
U zaštitu Jesenjina ustao je i Maksim Gorki. Gorki piše belgijskom književniku
Francu Elensu 1926.godine: „Kad biste vi znali, dragi moj, kakve je čudesne,
iskrene i dirljive pjesme napisao pred smrt, kako je veličanstvena njegova
poema ’Crni čovek’ koja se upravo pojavila iz štampe. Mi smo izgubili velikog
ruskog pjesnika“. Gorki je pronicljivom analizom „Crnog čoveka“ uočio među
prvima visoke umjetničke i filozofske odlike poeme, što i današnja ruska
književna kritika uzima kao najveće vrijednosti ovog Jesenjinovog remek-djela.
U Jesenjinovoj drami Gorki je vidio duboko poučnu socijalnu dramu.
I Vladimir Majakovski je stao u odbranu Jesenjina. On piše: “Pojavile su se
pjesme, članci i uspomene, čak i drame. Po mom mišljenju, 99% onoga što je
napisano o Jesenjinu prosto je besmislica, ili štetna besmislica“.
Prijatelju,prijatelju moj,teško sam ti,teško oboleo.
Sad ne znam kako skoli me taj bol.
Da li to vetar cvili nad pustarom kroz do ogoleo ili k`o on
po šumi u septembru,po mozgu mi hara alkohol?
Glava mi ušima maše k`o ptica krilima.Gledam-
na vratu joj noge da smotrim ja više nemam moći.
Crni čovek,crni čovek,crni čovek na krevet mi seda,
crni čovek mi ne da da trenem cele noći.
Crni čovek-prstom-po knjizi-klizi-mrskoj,
mrmlja k`o crnorizac nad raba božjeg prahom-
žitije mi čita o nekoj bekriji i protuvi drskoj
mučeći dušu tugom i strahom.Crni čovek,crni čovek...
"Slušaj,slušaj-unjka mu glas memljiv-sijaset mudrih misli krije svaka strana.
Čovek ovaj zivljaše u zemlji najodvratnijih lupeža i šarlatana.
U decembru-snežna pređa tu je đavolski čista.
Mećave tad prirede svoja velika prela.
Taj čovek beše avanturista prvoga reda-prava vrana bela.
Bejaše krasan,a uz to poeta s nevelikom al` živahnom snagom
i neku je ženu od četrdeset i kusur leta zvao devojčurom i svojom dragom.
Sreća je-govoraše-veština uma i ruku.
Nevešte duše večno udara kobi pest.
Nije važno sto ti silnu muku zada lažni prelomljeni gest.
U oluji,buri,s okovima leda,uz gubitke teške i olovnu setu
činiti se prirodan i vedar-najveća je umetnost na svetu."
"Crni čoveče!Sit sam islednika!
Gnjurac nisi,talog ne izvlači!
Sta me se tiče život pesnika-izgradnika?
Drugom ti to čitaj i tumači!"
Crni čovek me gleda,uporno,oka sve tvrđa.
Beonjače mu prekri plavičasta skrama-k`o da mi želi reći
da sam tašt i rđa sto opljačka nekog bez stida i srama...
Prijatelju,prijatelju moj,teško sam ti,teško oboleo...
Noć mrazom oprljena.Raskršća tihi spokoj.
Ja stojim sam kraj okna,ne čekam gosta ni brata.
Ravnica sva pod krečom,u peni mekoj,dubokoj.
Drveta-konjanici,u vrtu at do ata.
U noći place ptica,zlom slutnjom srce ledi.
Drveni konjanici topot seju kroz mrak.
I opet onaj crni u fotelji mi sedi,podignuvši cilindar
i raskrilivši nemarno frak.
"Slušaj,slušaj-hropce,sve bliže palaca,naginje se,unosi u lice.
Ne videh da iko iz roda podlaca tako uludo,glupo,pati od nesanice.
Ah,recimo da grešim.
Na nebesi luna.
Šta još nasušno treba svetu što spi u miru?
Možda ce tajno doći "ONA",mesišta puna,da sluša tvoju nujnu,
od tuge lipsalu liru.
Što volim pesnike!
Čudake našeg doba.
U njima srce nađe poznato nadahnuće:
bubuljičavoj studentkinji dugokosa rugoba priča o svetovima
lučeći polno čeznuće.
Ne znam,ne sećam se...
U kuci seljaka,možda u Kalugi,možda u Rijazanu,
tekao je život nekakvog dečaka,
kose poput žita,oka slična lanu.
Stasa,posta čovek,a uz to poeta,
s nevelikom `al žilavom snagom,
i neku je ženu od četrdeset i kusur leta
zvao devojčurom i svojom dragom."
"Crni čoveče!Nesnosan si,zbilja!
Odavno si mrzak,ozloglašen gost"
Besan sam,razjaren-moj štap u njušku cilja
pravo u nos drski,da mu smrska kost...
...Mesec je umro.
Prozor zora plavi.
Ah,ti noći,sta si ispredala?!
Nikog nema.
S cilindrom na glavi stojim.
SAM...
U srči ogledala...
završio je Jesenjin.
Majakovski koji je slušao "Crnoga čoveka", pokrivši lice dlanovima, prišao je Jesenjinu, zagrlio ga svojim ručerdama i poljubio. Opustošen, Jesenjin je uzeo sako, skočio s bine i lagano, ni u koga ne gledajući, krenuo između redova. Cela sala je ustala kao jedan. Neki studenti i studentkinje su, kad je Jesenjin prolazio, padali pred njim na kolena, brisali suze i ponavljali: "Serjoža! Serjoža! Serjoža!" On se samo rasejano osmehivao..."
(Vitalij Bezrukov)
Poema „Crni čovek“ prvi put je objavljena u časopisu „Novi
mir“, u januaru 1926. godine, ubrzo poslije Jesenjinove smrti.
Postojalo je nekoliko verzija ove poeme, Jesenjin je dugo radio na njoj, a kažu da je ona koju je pjesnik recitovao svojim prijateljima bila mnogo ’teža’, tragičnija, od konačne koja je objavljena. Maksim Gorki, koji kaže da je jedva suzdržavao suze kada je slušao Jesenjina kako recituje monolog Hlopuše, piše da je duboko potresen plakao kada mu je ovaj recitovao jednu od prvih verzija „Crnog čoveka“.
Jesenjinova supruga Sonja jedini je svjedok nastanka konačne verzije „Crnog čoveka“. On joj je pričao da je poemu pisao u inostranstvu, a tokom dvije posljednje godine života čitao je „veoma rijetko, nije volio da o njoj govori i odnosio se prema njoj veoma mučno i bolesno“.
Ona je sačuvala originalni rukopis završnih stihova ove poeme, napisanih pred njenim očima u njihovom stanu, ali je o njima čitala neistine koje su grubo vrijeđale uspomenu na pjesnika. Bila je užanuta kad je štampa tvrdila da je Jesenjin stihove poeme moćnog pjesničkog zvuka i filozofskog značenja – pisao pijan. Sonja je pričala: pisanje „Crnog čoveka“ oduzimalo mu je mnogo duhovne snage, zato što je nekoliko varijanti poeme nosio u mislima, sve dok posljednje nije ovjekovječio perom na papiru, za stolom pred njom. „Sergej gotovo i nije spavao. Kad je rukopis završio, odmah mi je pročitao. Bilo je strašno. Činilo se srce se kida...“.
Fascinantna scena s lirskim junakom pred ogledalom, ponavljala se u varijantama poeme, pisanim tokom dvije posljednje godine pjesnikovog života. Tako je ljudsko i pjesničko „ja“ stalno vodilo dijalog sa tim epilogom poeme – napadom na crnog čovjeka. Pjesnik Nasjedkin, čest gost Jesenjina, svjedoči da je poema zahtijevala kolosalni napor: stalno suočavanje sa dvojnikom.
Čovjek suočen sa zlom u dramatičnom trenutku pred ogledalom i u njemu, vrhunac je Jesenjinove pjesničke umjetnosti, široko tumačen i poznat svuda u svijetu. Poema „Crni čovek“ je strašna kao izraz Jesenjinove lične drame i još strašnija kao simbolično ovoploćenje čovjekove titanske borbe protiv sebe kao svog sopstvenog neprijatelja – upečatljivo o njoj piše profesor Miodrag Sibinović, pa lucidno uočava: „Za Jesenjinovo je stanje, međutim, karakteristično da se poema završava time što lirski junak razbija ogledalo iz koga mu se javlja crni čovjek (sam crni čovjek, dakle, još nije uništen)“.
Jesenjin je postao zabranjen pjesnik! Njegov sin je pamtio dane kada je trpjela cijela porodica: njegovi drugovi bojali su da se sa njim viđaju, a mnogi su mu čak predlagali da promijeni prezime. Tek od sredine pedesetih, pojavila su se nova izdanja Jesenjinovih pjesama i nova sjećanja na njega. S najvećim interesovanjem čitani su „Susreti s pjesnikom“ glumice Avguste Mikloševske, prvi put objavljeni tek 1960. Ti zapisi izdvajaju se ljepotom i iskrenošću kazivanja i otkrivaju mnogo nepoznatog. Takvo je i sjećanje Miklaševske na jedno od posljednjih Jesenjinovih čitanja poeme „Crni čovek“, koja je decenijama čekala pravu riječ o sebi, kakva se sada o njoj piše u Moskvi: ono nipošto nije ni „poema krize“, ni „poema kraja“, ni „poema sudbine“, niti je „rekvijem pjesnika“, kako se govorilo za vrijeme osude „jesenjštine“ i kasnije, nego je pjesničko remek djelo o vječnoj borbi Dobra i Zla, borbi koja ja vladala pjesnikom tokom cijelog njegovog života. Miklaševska je s tugom pamtila izlet u okolinu Moskve:
„Kao da sada gledam: na sredini sobe sto, samovar. Sedeli smo za stolom. Jesenjin je stajao i čitao svoju poslednju poemu – ’Crni čovek’. Uvek je divno čitao svoje pesme, ali je toga puta bilo strašno. Čitao je tako kao da nikoga od nas nije bilo i kao da se crni čovek nalazi ovde, u sobi. Videla sam da mu je teško, loše, da je usamljen. Shvatila sam da sam kriva i ja i mnogi cenjeni i voljeni njegovi. Niko od nas nije mu pomogao u pravom trenutku“.
i drugačiji prevod...
Prijatelju moj, prijatelju moj,
Bolestan sam mnogo, mnogo!
Sam ne znam otkuda dođe ovaj bol.
Valljda što vetar pišti nad pustim poljima,
Vetar iznemogo,
Il što ko on šumu u septembru,
Pustoši i mozak - alkohol.
Glava moja maše ušima,
ko krilima ptica bleda.
Na vratu su joj noge
Što gube sve više moć.
Crni čovek
Crni, crni,
Crni čovek
Na krevet mi seda,
Crni čovek mi ne da -
Da zaspim svu noć.
Crni čovek
vuče prstom po odvratnoj knjizi
I, mrmljajuć nadamnom
Ko nad umrlim monah,
Čita mi život
O probisvetu i nekoj kulizi,
Zadajuć duši tugu i strah.
Crni čovek,
Crni, crni!
"Počuj, počuj -
Mrmlja mi i veli -
Mnogo je u knjizi
misli bez mana.
Taj čovek je
Živeo u zemlji
Najodvratnijih
Hulja i šarlatana.
U decembru, u zemlji toj
sneg je djavolski čist,
I mećave počinju,
Prela, bez jeda.
Bio je taj čovek avanturist
Veliki
I prvog reda.
Bio je divan,
uz to poeta,
Mada s nevelikom
Al ozbiljnom snagom,
I neku ženu
Od preko četrest leta
Zvao je laficom
I svojom dragom.
Sreća je - zboraše on -
Veština uma i ruku.
Sve nevešte duše
Nesrećne su, ko cvetovi,
ne mari ništa
što veliku muku
zadaju skrhani
i lažni gestovi.
U oluji, u buri,
Kraj nedaća svih,
Uz teške gubitke
I uz tugu kletu
Biti nasmejan, prirodan, tih,
Najveća je umetnost na svetu."
"Crni čoveče!
Dosta. Kakva šala!
Ne zabadaj svud nos,
I zato ne presedaj!
Našto mi život
Pesnika od skandala!
Drugom ti to brajko,
čitaj i pripovedaj."
Crni čovek me gleda,
Uporno pogled mu kulja.
Već je i skrama plava
tiho na oči pala -
Ko da mi reći želi
Da sam lopuža, Hulja,
Koja je nemilosrdno
Nekoga opljačkala.
***********************
Prijatelju moj, prijatelju moj,
Bolestan sam mnogo, mnogo!
Sam ne znam otkuda dodje ovaj bol.
Valjda što vetar pišti nad pustim poljima,
Vetar iznemogo,
Il što ko on šumu u septembru
Pustoši i glavu - alkohol.
Noć, puna mraza.
Raskršća pokoj gluv.
Sam sam kraj okna,
Ne čekam ni gosta, ni druga.
Svu ravan pokrio
Krečnjak prtinast, suv,
I drveta, ko konjanici,
U vrtu stoje sred kruga.
A negde ptica plače,
Noćna, zloslutna, bleda.
Drveni vitezi seju
Kopitom topot lak.
I opet onaj crni
U naslonjaču mi seda,
Podignuv svoj cilindar
I zabaciv nemarno frak.
"Počuj, počuj! -
Krklja mi u lice i klima,
I naginje se
Sve više, pogledom prati -
Ne videh nikoga dosat
Međ podlacima
Da tako nepotrebno
Od nesanice pati.
Ah, recimo, grešim!
Jer mesečina je "bona".
Zar još dodati nešto
Svetu sna, uz mimiku?
Možda će, okruglih bedara,
Tajno doći "ona",
Da joj čitaš svoju
Trulu i tešku liriku?
Ah volim pesnike!
Divan svet i svita.
U njima uvek nalazim
Romane znane i bolne -
Kako čupavoj studentkinji
Dugokosa rita
Priča o svetovima,
Dršćuć od strasti polne.
Ne znam, ne pamtim
U jednome selu,
Možda u Kalugi,
Rjazanu, snu, javi
Življaše mališan
U kući seljačkoj
Žutih vlasi
I očiju plavi...
I porastao je,
Uz to poeta,
Mada s nevelikom,
Al ozbiljnom snagom,
I neku ženu
Od preko četrest leta
Zvao je laficom
I svojom dragom."
"Crni čoveče!
Ti si gost strašna soja.
O tebi kruži davno
Ta slava mrska."
Besan sam, razjaren,
I leti palica moja
Pravo u njušku
Da mu nos razmrska.
******************
Umro je mesec,
Svitanje u oknu drema.
Ah, ti, noći!
Šta isprede, kao ala?
Pod cilindrom sam.
Nikoga sa mnom nema.
Sam sam...
I parčad ogledala...
Zbirka pjesama „Kafanska Moskva“ u Rusiji je dočekana na nož. Ni jedna Jesenjinova zbirka nije praćena sa toliko buke dogmatskih pera. Zastrašujuće ocjene pojedinaca nanosile su Jesenjinu mnogo bola. Optužen je da piše zlokobne, pijane pjesme, trule. Optuživan je da je ovom zbirkom atakovao na vjeru u revoluciju, u njen smisao, u njenu pobjedu, životnost, stvaralaštvo.
Hor hajke toliko je zaslijepio kritičare, a većinu su činili oni koji su od poezije tražili optimistički stih u korist revolucije, da nije mogla da ih dirne lirika pjesama „Ljubav huligana“. Ljepotu tih pjesama nije vidio ni jedan kritičar – ističe Aleksandar Kozlovski. Usamljeni su bili oni koji su uočili da to nije samo knjiga krize i bolesti, nego i preloma u pjesniku, a on se vidi u tih sedam ljubavnih pjesama. Iza onih o kafanskoj Moskvi, kriju se lirske pjesme pune ljubavne sreće i sjete ljubavi. „Jesenjin se kaje prije nego što zgriješi“, pisao je A. Ležnov o niski „Ljubav huligana“. Kafanski dim se razišao i u tim ispovijestima, i pored elegičnosti, sve snažnije zvuči radost i ljubav prema životu. I u samim „kafanskim“ stihovima, Jesenjin je nježni liričar, a u „Ljubavi huligana“ – njegova ljubav je divno nježna.
Jesenjin nije htio, ni kad je najviše napadan, da ustukne. Branio je svoju pjesničku samostalnost, pravo na svoje lirsko Ja, i na javnim pozornicama u Moskvi. Odgovarao je pred mnogim posjetiocima: pjesme ’Kafanske Moskve’ preživljavao je u sebi i ne može da se njih odrekne, a na to ga obavezuju i zvanje i čast pjesnika.
„Vječna sudbina nepotkupivog, nepokornog pjesnika u Rusiji. Vlasti takvog ne vole“ – ovako bi se mogla, prema ocjeni pisca Ivana Žukova, označiti Jesenjinovo stradanje zbog ’Kafanske Moskve’. A pokazalo se da je u tim pjesmama bilo mnogo proročkog o novom životu poslije revolucije, životu bez obećavane pravde i s mnogo licemjerja.
KRČMARSKA MOSKVA
Svršeno je. Nikad više oči
neće gledat polja koja vole.
I krilatim lišćem više nikad
neće šumit nada mnom topole.
Zgurit će se moja rodna kuća
stari pas moj uginuo je davno.
Na moskovskim ulicama krivim
Sudio mi Bog da umrem javno.
Podbuo je ovaj grad pun boja,
al uza nj me veže ljubav živa
Azija, sva dremljiva i zlatna,
na njegovim kupolama sniva.
A noću kad mjesec nad njim sija
silnim sjajem...odnio ga đavo!
Uličicom pognute ja glave
u poznatu krčmu idem pravo.
Život vri u jazbini toj strašnoj.
U galami do samog svanuća
tu droljama stihove ja čitam,
s banditima ločem do klonuća.
Srce bije sve jače i jače,
ja bulaznim pa govorim zatim:
- Propalica i ja sam kao i vi,
ni ja već ne mogu da se vratim.
Zgurit će se moja rodna kuća,
stari pas moj uginuo je davno.
Na moskovskim ulicama krivim
sudio mi bog da umrem javno.
II
Opet plaču, urliču i piju
harmonika žutu tugu lije,
proklinjući nevolje što biju,
sjećajuć se moskovske Rusije.
I meni je otežala glava,
zalio sam oči vinom sada,
od tog lica da me prođe strava,
da pobjegnem od svojega jada.
Zauvijek je nešto izgubljeno.
Maju sinji! I junu moj plavi!
Zar se zato vonj lešine lijeno
nad propalom terevenkom javi.
Rusi danas ko da nešto slave!
Svuda teče špirit kao rijeka.
Harmonikaš prolupane glave
pjeva im o Volgi i o Če-ka.
Svaki pogled nešto zloga priča,
nepokorne preglasne su riječi.
Žao im je tih glupih mladića
što ubiše sebe ne misleći.
Žao im je što Oktobru ovom
dopustiše da ih sve obmane,
i oštri se već snagom novom
nož u čizmi skriven cijele dane.
Gdje ste vi što odoste iz vida?
Dal vam gore svjetla naše kobi?
Sa špiritom svirač triper skida
u kirgiskoj stepi što ga dobi.
Takve nećeš zgnječiti bez traga.
Besposlicu kao trulež znaju.
O Rusijo, ti Rusijo draga...
azijatski moj zavičaju!
* * *
Vezi, harmoniko. Čama mori... Čama...
S pristiju se lije zvuk u valu tamnom
Lumpuj sa mnom, ti mešino sramna.
Lumpuj sa mnom
Obljubiše te, uprljaše sasvim
Ta stiskanja muška.
Zašto gledaš tako tim izbljuvkom plavim?
Zar te svrbi njuška?
U vrt tebe treba, da poput strašila
Tamo plašiš vrane.
Do jetre si same mene domašila,
Muka s obe strane.
Vezi, harmoniko. Zvuk nek usitni se.
Lumpuj, vrećo šuplja.
Ja bih rađe onu, gle kakve joj sise-
A još je i gluplja
Nisam tebe prvu od žena oprob`o,
Znam žene ko groš:
Ali sa strvinom poput tebe, s tobom,
Nisam nikad još.
Čas tu, a čas tamo, čuj dreku sve veću
Što je više bola...
Ne, svoj život prekratiti neću
Idi do đavola.
...drugačiji prevod
CVILI HARMONIKO
Cvili, harmoniko. Puca glava...
Naviru zvuci vodoplavni.
Pij sa mnom, kučko šugava,
Pij sa mnom.
Obljubili te, opoganili-
Pripadaš ulici.
Zašto mokriš tim plavim pogledom?
Hoćeš po gubici?
U baštu bolje idi, strašilo,
Da plašiš vrane.
Do bola si me zajašila
Na sve strane.
Cvili, harmoniko. Cvili, stradijo.
Pij, mešino šuplja.
Ja bih onu sisatu radije-
Još je i gluplja.
Među ženama nisi mi prvina.
Ja sam vas mnogo.....
Ali sa takvom, kao ti, strvinom,
Prvi put smogoh.
Što bolnije, to bučnije,
Čas tu, čas tamo, bez traga.
Ja neću da se ubijem,
Idi do vraga.
Sa vašom psećom skućnicom
Vreme je da se oprostim.
Draga, ja plačem, mučim se,
Oprosti....Oprosti....
PJEVAJ, PJEVAJ
Pjevaj, pjevaj! Na kletoj gitari
Prsti tvoji igraju i kruže.
Zagrcnuh se u dimu i jari,
Moj posljednji i jedini druže.
Nek ti oči na grivnu ne slijeću,
Nit na svilu što blista beskrajno.
Tražio sam u toj ženi sreću,
A propast sam našao slučajno.
Nisam znao da ljubav duboka -
Zaraza je, da je kuga… strijela.
Prišla je i zaklopljena oka
Banditu je pamet oduzela.
Pjevaj, druže, nek se vrate dani
I negdašnje naše zore plam.
Nek poljupcem ona druge hrani,
Preživjelo đubre, divni šljam.
Ah, zastani! Neću da je diram.
Ah, zastani! Ne kunem je ja.
Daj mi da ti o sebi zasviram
Na debeloj žici koja sja…
Blista mojih dana kube jasno,
U duši je još zlato starinsko.
Mnoge cure štipao sam strasno,
Mnoge žene u uglu sam stisk'o.
Na zemlji je još istina živa,
Opazih je i ja dječ’jim okom:
Ližu kučku dok joj se sok sliva
Svi psi redom, na juriš i skokom.
Ljubomoran - zar da sam na tebe?
Zar ovakvog da me snađe jad?
Naš život je - postelja i ćebe
Naš je život - poljubac i pad.
Pjevaj, pjevaj! Ruke neka mašu:
Kobni zamah - kobi će donijeti …
Čuj … nek idu svi u … pivsku flašu …
Nikad, druže, ja neću umrijeti.
ISPOVEST HULIGANA
Ne ume svako pesme plesti,
Ne može svako da pada s grana
Pred tuđe noge, ko jabuka rana.
Ovo je najveća ispovest,
Ispovest jednog huligana.
Ja namerno idem razbarušen,
S glavom na plećima, ko lampom u tmini.
Ogolela jesen vaših duša
Volim da obasjavam u pomrčini.
Volim psovku, kad ko kamen zvizne,
Pogodi me, ko grad kad umlati,
Tad rukama samo jače stisnem
Mojih vlasi klobuk sto se klati.
Tako mi je lepo tada zamišljati
Jezerce u cesti, šum jasike lesne,
Da tamo negde žive otac i mati,
Koji bi pljunuli na sve moje pesme,
Kojima sam mio, ko polje i voda,
Ko proletnja kiša na mladoj zeleni.
Oni bi vilama došli da vas probodu
Za svaku grdnju upućenu meni.
Siroti, siroti seljaci!
Sigurno ste i vi poružnjeli,
Još vas plaše bog i rog đavolji.
O, kad biste samo znali,
Da je sin vaš u Rusiji
Pesnik ponajbolji!
Zar niste za život njegov okapali,
Kad je bos tapkao po jesenjoj rosi?
A sad s cilindrom šeta taj mali
I lakovane cipele nosi.
Ali u njemu tinjaju varnice
Seoskog šaljivčine.
Svakoj kravi na firmi mesarnice
Pokloni se iz daljine.
I kad sretne kočijaša na ulici,
Zapahnut znanim s rodnih polja vonjem,
Spreman je da nosi rep za svakim konjem,
Ko slep na vencanici.
Volim domovinu.
Mnogo volim domovinu!
I ako su njene vrbe tuga sinja.
Reski kreket žaba u nocnoj tišini.
Spomenom detinjstva bolno sam raznežen,
Aprilskih večeri snevam vlagu onu.
Vidim, naš klen tamo, zguren i naježen,
Greje se na vatri neba u sutonu.
Koliko sam jaja tu iz vranjih gnezda,
Znao da ukradem sa njegovih grana!
Je li onaj isti, sa krošnjom do zvezda?
Da li odoleva kora naborana?
A ti, moj varni,
Pegavi psu mili?!
Otupela njuha, sad si star i slep,
Zalud trazis vrata i žalosno cviliš,
Dok dvorištem lunjaš obesivši rep.
Bile su mi mile ludorije tvoje,
Kad bismo od majke zdipili okrajku
I grickali slatko na smenu udvoje,
Podelivsi bratski negde u prikrajku.
Ja sam onaj isti.
Srcem, istog kova.
Na licu cvatu oči ko različak u raži.
Prostirući zlatnu rogozu stihova,
Hteo bih nesto nežno da vam kažem.
Laku noć svima!
Svima lake noći!
Sutona zvonka kosa u travi se utiša.
Dans mi se tako silno hoće
S prozora mesec da prepišam.
Svetlost plava, tako plava, bleda!
U toj plaveti mreti je sitnica.
Pa šta, neka ko cinik izgledam,
Zakačivši fenjer na zadnjicu!
Stari, dobri, Pegaze bezrepi,
Šta ce meni tvoj umorni kas!
Došao sam, ko meštar svirepi,
Da pacove slavim, dignem glas.
Moja glava, kao avgust štedro,
Lije vina kosu razuzdanu.
Hteo bih da budem žuto jedro
Na putu u zemlju obećanu.
OBMANJIVAT SEBE NEĆU VIŠE
Obmanjivat sebe neću više,
U dušu se klete brige zbraše.
Šarlatanom zašto me krstiše?
Izgrednikom — zašto me nazvaše?
Nisam pljačkaš šumski, zlotvor adski,
Ne ubijah u apsi nesretne.
Ja sam samo obešenjak gradski
Koji uz smeh prolaznike sretne.
Lumparoš sam moskovski, lutalo.
U Tverskome kvartu, i u svakom
Sokačetu, svaki pas bezmalo,
Poznaje me po koraku lakom.
Svako kljuse glavom mi se javi
Pri susretu, kad put mi prepreči.
Životinja prijatelj sam pravi,
Svaki stih moj dušu zveri leči.
Ni cilinder moj zbog žena nije —
Ta strast glupa duši se ne mili —
Smanjiv jad svoj, mnogo je zgodnije,
Zlatnu zob u nj sipati kobili.
Međ ljudima nemam druga, brata,
Pokorih se drugog carstva volji.
Svakom psu sam tu za oko vrata
Gotov da dam i svoj kravat bolji
Neću više bolet boljku ovu.
Ambisi se duše provedriše.
Jer zato me šarlatanom zovu,
Izgrednikom — zato me krstiše.
JA UMORAN JOŠ NE BEJAH TAKO
Ja umoran još ne bejah tako.
Kroz mraz suri i sluz ovu belu
Rjazansko ja vidim nebo lako,
Prošlost svoju raskalašnu, celu.
Mnoge žene ljubile su mene,
Pa ne ljubih ni ja samo jednu.
Možda zato sve su sile snene
Navikle me na to vino medno?
O, vi, pjane i beskrajne noći.
Pune pira i tuča do krvi!
Možda zato oko moje toči
Ko iz trulog lišća truli crvi?
Nož u leđe ne boli me, eno,
Ne raduje ni pobeda laka.
Onih vlasi zlaćano se seno
Pretvorilo u cvet crnog maka.
Pretvara se u pepeo slani,
Mulj jeseni jedva se još zlati.
Ne žalim vas, o, prokleti dani,
Ništa neću ni da mi se vrati.
Bez cilja, nekad, mučih svoje čelo,
Osmeh gorki i sada me žaca.
Prohte mi se da mi nosi telo
Spokoj tihi, hladni svet mrtvaca.
Ni sad nije odviše mi teško
Da se valjam iz zgode u zgodu.
Ko u ludačku košulju, vešto,
Odenusmo u beton prirodu.
No po redu, ko za letom leto,
Smiri bes se i strasti u meni.
Ponovo se ja poklanjam sveto
Rodnom polju što se kroz dim peni.
U kraj dragi gde rastoh pod klenom
I po travi valjah se pun moći,
Šaljem pozdrav jatu sada snenom,
Sovi koja još rida u noći.
Ja im kličem kroz prolećne dalji:
„Mile ptice, u azurnoj draži,
Razglasite da ja odskandalih,
Neka vetar sad po zemlji počne
Krilom svojim da mlati po raži“.
Ja umoran još ne bejah tako.
Kroz mraz suri i sluz ovu belu
Rjazansko ja vidim nebo lako,
Prošlost svoju raskalašnu, celu.
Mnoge žene ljubile su mene,
Pa ne ljubih ni ja samo jednu.
Možda zato sve su sile snene
Navikle me na to vino medno?
O, vi, pjane i beskrajne noći.
Pune pira i tuča do krvi!
Možda zato oko moje toči
Ko iz trulog lišća truli crvi?
Nož u leđe ne boli me, eno,
Ne raduje ni pobeda laka.
Onih vlasi zlaćano se seno
Pretvorilo u cvet crnog maka.
Pretvara se u pepeo slani,
Mulj jeseni jedva se još zlati.
Ne žalim vas, o, prokleti dani,
Ništa neću ni da mi se vrati.
Bez cilja, nekad, mučih svoje čelo,
Osmeh gorki i sada me žaca.
Prohte mi se da mi nosi telo
Spokoj tihi, hladni svet mrtvaca.
Ni sad nije odviše mi teško
Da se valjam iz zgode u zgodu.
Ko u ludačku košulju, vešto,
Odenusmo u beton prirodu.
No po redu, ko za letom leto,
Smiri bes se i strasti u meni.
Ponovo se ja poklanjam sveto
Rodnom polju što se kroz dim peni.
U kraj dragi gde rastoh pod klenom
I po travi valjah se pun moći,
Šaljem pozdrav jatu sada snenom,
Sovi koja još rida u noći.
Ja im kličem kroz prolećne dalji:
„Mile ptice, u azurnoj draži,
Razglasite da ja odskandalih,
Neka vetar sad po zemlji počne
Krilom svojim da mlati po raži“.
Fantastični život Jesenjinovih pjesama otkrio je u svojim „Pričama sa Kolime“ pisac i robijaš Varlam Šalamov, koji je živio preko dvadeset godina u progonstvu. U to vrijeme progonstva, piše on, Jesenjinove knjige su bile najomiljenije u logorima u Sibiru. Kad su, ubrzo poslije Jesenjinove sahrane, bile zvanično zabranjene, njegove pjesme su vaskrsle u usmenim izdanjima osuđenika. On je bio jedini pjesnik koga su osuđenici prihvatili i blagoslovili, a zna se da oni uopšte ne mare za stihove, piše Šalamov. Duši besprizornih najviše je bio prisan prizvuk prkosa i protesta, a naročito tuge u Jesenjinovim pjesmama. Našli su to u stihovima „Kafanske Moskve“ i o životinjama – keruši, kravi i lisici, koje su logoraši posebno voljeli. Kriminalcima nije do duboke čovječnosti , do uzvišene lirike u Jesenjinovim pjesmama, već u njima traže drugo – „ton čovjeka koji se uvrijedio na svijet, koga je svijet ojadio“. Kriminalac prezire ženu, ali gaji kult majke – ona mu je svetica, i zato Jesenjinovo „Pismo majci“ zna svaki.
U mračnom stradanju logora, Jesenjinovo stradanje nije uticalo na popularnost njegovih stihova, jer „profesionalni kriminalci ne znaju za samoubistvo“. Jesenjinovi tragičnu smrt, pisao je Šalamov, „najpismeniji lopovi objašnjavali su činjenicom da pjesnik ipak nije bio pravi lopov, da je bio nešto kao ’diletant’, ’polufrajer’, od koga se, što kažu, svašta može očekivati. Ali će vam svaki kriminalac, pismen ili nepismen, reći da je Jesenjin imao kap ’lupeške krvi’“
* * *
Sve to živi neki ožiljak ima,
Belegu detinjstva, nezarasto čir.
Da nisam pesnik među pesnicima,
Bio bih zacelo lopov il' žbir.
Suvonjav, mali, s grudma nerazvijenim,
Međ decom bio sam uvek junak,
Često, često s nosem razbijenim
Vraćo sam se kući pred sami mrak.
Uplašenoj majci, krvav kao znamen,
Cedio sam kroz krv reči detinjaste:
Ništa, more! spotakoh se o kamen,
A već sutra sve će da zaraste.
Pa i sada, kada se bez traga
Onih dana krv vrela smirila,
Nespokojna neka drska snaga
Na poeme moje se izlila,
Na već zlatne literarne hrpe,
I u svakom retku što se vije
Ogledaju se nekadanje crte
Kavgadžije, nemirka, delije.
Ko i nekad imam hrabrost mušku,
Al' nov korak moj se drukče sluša...
Dok mi nekad razbijahu njušku,
Sada mi je sva u krvi duša.
Ne velim više majci okrvavljen,
Već gomili tuđoj koja raste:
Ništa, more! spotakoh se o kamen,
a već sutra sve će da zaraste!
I drugačiji prevod...
Svakom stvoru još od ranih leta
Znak je svojstven na znamenje dat.
Ja bih bio, da nisam poeta,
Po prilici protuva i tat.
Niskog rasta, tanak kao grana,
Među decom junak ljut ko osa,
Često, često ja se sa megdana
Vraćah kući razbijenog nosa.
Cedio bi reči brižnoj mami
Kroz krvave zube borac smeli:
"Ništa! Ja se spotakoh o kamen,
A do sutra sve će da zaceli".
Pa i sada, iz krhkog krčaga,
Mada vrenja minulo je vreme,
Ona drska, nespokojna snaga
Izlila se na moje poeme.
Zlatni grumen od reči se blista,
A u svakom otisku mog znaka
Ogleda se luda smelost ista
Kavgadžije i obešenjaka.
Gord, ko nekad nosim hrabrost mušku,
Al' moj korak novo polje kuša.
Nekad su mi razbijali njušku
A sad mi je sva u krvi duša.
Sada više ne govorim mami,
Nego šljamu što se zlu veseli:
"Ništa! Ja se spotakoh o kamen,
A do sutra sve će da zaceli".
O GLUPO SRCE
O, glupo srce, ne tuci!
Sve nas je varala sreća,
Tek prosjak se kobi sjeća...
O,glupo srce, ne tuci!
Mjeseca žute šare
Krošnjama kestena teku.
Lali skrivam u šalvare
Glavu pod koprenu meku.
O, glupo srce, ne tuci!
Nekad smo prava djeca,
I plač i smijeh odjednom:
Dok neki vječito jeca,
Radost je sudjena jednom.
O glupo srce, ne tuci!
Života varka ne uspi.
Nove se napijmo snage.
Srce bar sada usni,
Ovdje, u krilu drage.
Života varka ne uspi.
Možda ce i nas otkriti
Usuda lavinska struja,
Na našu ljubav odvratiti
Pjesmom k'o u slavuja.
O, glupo srce, ne tuci
O, glupo srce, ne tuci!
Sve nas je varala sreća,
Tek prosjak se kobi sjeća...
O,glupo srce, ne tuci!
Mjeseca žute šare
Krošnjama kestena teku.
Lali skrivam u šalvare
Glavu pod koprenu meku.
O, glupo srce, ne tuci!
Nekad smo prava djeca,
I plač i smijeh odjednom:
Dok neki vječito jeca,
Radost je sudjena jednom.
O glupo srce, ne tuci!
Života varka ne uspi.
Nove se napijmo snage.
Srce bar sada usni,
Ovdje, u krilu drage.
Života varka ne uspi.
Možda ce i nas otkriti
Usuda lavinska struja,
Na našu ljubav odvratiti
Pjesmom k'o u slavuja.
O, glupo srce, ne tuci
SLUTIM BOŽJE USKRSNUĆE
Slutim božje uskrsnuće -
Život ne napuštam,
Klanjam se pred likom kuće,
Na travu se spuštam.
Vjenac jela ko da broji
Breze ogrlice,
U prstenu bora stoji
Isusovo lice.
U dubrave on me vija
Ko do neba mila,
Pod oblakom šuma sija
U somotu lila.
Golubiji duh od Boga,
Ko jezik vatreni,
Posta vladar puta moga,
Glas zagluši meni.
Plamen puni bezdan zrenja,
Srce - prima djecje snove,
Ja sam znao od rođenja
Pokrov majke Isusove.
Slutim božje uskrsnuće -
Život ne napuštam,
Klanjam se pred likom kuće,
Na travu se spuštam.
Vjenac jela ko da broji
Breze ogrlice,
U prstenu bora stoji
Isusovo lice.
U dubrave on me vija
Ko do neba mila,
Pod oblakom šuma sija
U somotu lila.
Golubiji duh od Boga,
Ko jezik vatreni,
Posta vladar puta moga,
Glas zagluši meni.
Plamen puni bezdan zrenja,
Srce - prima djecje snove,
Ja sam znao od rođenja
Pokrov majke Isusove.
O tim svojim danima u tuđem svijetu, Jesenjin se ispovijedao kasnije u poznatoj pjesmi "Moj put":
Bolan od dosade
spisateljske, bez stanka
pođoh da skitam
po svetu, kroz draž,
bez vere u susret,
bez muke rastanka,
ubeđen da je ceo svet - laž.
I tada saznadoh,
šta je to Rusija.
I šta je slava, saznadoh tad.
I zato u dušu
uđe najstrašnija
tuga, gorka ko pelen i jad.
Amerika, sva u betonu, čeliku i staklu, sva u građenju novih pruga i fabrika, sva u znaku dolara i biznisa, bila je tuđa Jesenjinu. Poražavao ga je takav duh u "odvratnom Njujorku". "Tako je zlo da ti dođe da se objesiš", pisao je Marijengofu. "Ranije mi je uza sva naša ruska lišavanja podgrijavala misao o nekakvom 'inostranstvu', a sada, kada sam to vidio, molim boga da ne umrem od ljubavi prema mojoj umjetnosti. Nikome ona nije potrebna... I, stvarno, kog je đavola ljudima potrebna ta duša koja se kod nas u Rusiji mjeri na kile... S tugom, sa strahom, ali već počinjem da se učim da govorim sebi: sakrij, Jesenjine, svoju dušu, to je isto tako neprijatno kao i otkopčane pantalone". U svim tim pismima iz Amerike pominje sestru Kaću koju je doveo u Moskvu da uči gimnaziju, moli prijatelje da joj pomognu, "da joj se nađu, pripaze je". U Njujorku je bio učesnik tuče na jednoj sjedeljci na kojoj je recitovao svoje stihove i od pojedinih slušalaca bio pogrešno shvaćen, pa je na njihova dobacivanja i sve slobodnija ponašanja prema Isidori, ustao da pesnicama brani svoje principe. Već jutarnje novine su senzacionalistički pisale o skandalu ruskog pjesnika - u tekstovima je bilo vrlo malo istine, što je ogorčilo Jesenjina.
Jesenjinov oproštaj od Amerike bio je moranje, ali ni oproštaj od Evrope u Parizu nije bio slavan. Zazirao je od posljedica one noći u Bronksu: skandal je dobio široko, preteće značenje. Bojao se da mu neće dati da se vrati u Moskvu. Međutim, našao se na brodu "Džordž Vašington", na putu za Pariz, a sa tog putovanja piše pismo svom prijatelju pjesniku Aleksandru Kusikovu: "Tuga, smrtna, nesnosna. Osjećam se tuđim i nepotrebnim. I kad pomislim na Rusiju, pomislim šta mene tamo čeka, pa mi se i ne vraća. Kad bih bio sam, kad ne bi bilo sestara, pljunuo bih na sve i otišao u Afriku ili bilo kuda drugo... Zgadilo se meni, zakonitom sinu ruskom, da u svojoj državi budem pastorak..." Pisao je: dojadila mu je snishodljivost vlasti prema bogatima, a još veća muka mu je trpjeti ulizivanje svoje bratije njima. Potišten, priznavao je da prestaje da razumije kojoj revoluciji pripada. "Vidim samo, ni Francuskoj ni Oktobarskoj", a od same revolucije "ostao je samo ..."(ođe je napisao ružnu riječ).
Ovo Jesenjinovo pismo Kusakovu bilo je nepoznato u javnosti gotovo pola vijeka: prvi ga je objavio engleski slavista Gordon Makvej 1968, a u Moskvi se pojavilo 1989. Izazvalo je podozrenje pojedinih autora u Kusikova, s kojim se Jesenjin sreo u Parizu i Berlinu. Iznosi se uvjerenje da je Kusikov bio saradnik tajne policije i da je ovo Jesenjinovo pismo u kojem je govorio loše o revoluciji i sovjetskoj vlasti, odmah pošto ga je dobio poslao u Moskvu. Za to ga optužuju i Jesenjinove riječi u pismu iz Pariza: "Gospode! Čovjek bi se mogao objesiti u ovoj samoći. Ah, kakvo pogano vrijeme, kad je čak i Kusikov počeo da mi prijeti kako me neće puštiti u Rusiju".
U jesen 1924. Jesenjin, sa ožiljcima na duši, od policije bježi na Kavkaz. Nanio je mnogo bola sebi i svojima, a najviše su ga boljeli oni od "grubih ljudi". Prava je sreća što je Jesenjin tada otišao na Kavkaz, đe je, neočekivano, ostao pola godine. Bilo je to zlatno razdoblje njegove lirike: napisao je veliku knjigu pjesama i poema, svoju antologiju u kojoj su i neka remek-djela. Samo što je stigao u Baku, u krepkoj poemi "Stance", zazvučale su njegove istine o sebi i poeziji. Ali, književna kritika ga u svemu tome ne vidi nikakvu vrijednost: kao pjesnik je nipodaštavan, kao čovjek proganjan.
Iz kavkaskih daljina, u usamljeničkoj smirenosti, bolje su se viđela zbivanja koja su ga uznemiravala. Odjek te zagledanosti u svoj udes osjeća se i u poemi "Rusija koja odlazi". Jesenjinov stih je i priznanje i prekor: osjeća da ne spada ni u mlade "vaspitanike lenjinske pobjede", ni u stare (tek mu je 29.godina), ali sovjetsku vladu smatra krivom što svoju mladost nije primijetio u borbi drugih. I šta je vidio? Samo ljute bitke, a umjesto pjesama slušao je kanonadu.
Jesenjin ne krije: on nije nov čovjek - jednom nogom pripada prošlosti, a drugom pokušava da prati novo vrijeme i u tome posrće i pada. Ali, oko sebe vidi ljude koji su kao trice u rešetu događaja koje ne razumiju i zato su već sami u sebi izumrli. Vidi i ljude koji vjeruju, ali sa zebnjom upiru pogled u buduće. Skupile su se sve bezizlazne prepreke, zato on želi da otrovne dane, "koji ne znaju za nježnost i spokoj", zaboravi uz gitaru i pjesmu ciganke.
Jesenjinova urođena seljačka vezanost za "majčicu Rusiju" bila je kobna, uz druge razloge, što nije mogao uočiti neka druga strujanja svoga vremena i naći svoje mjesto u njima - ocjenjuje Nikola Bertolino. Zato se u kulturnim metropolama Zapada osjećao potpuno stranim i izgubljenim, bez interesovanja za ono što se do tada u njima događalo - "reakcija na besmisleni rat, rušenje starih i stvaranje novih formi izraza i življenja, rađanje umjetničkih avangardi, ogromni i po svojim posljedicama nesagledivi preobražaj svih umjetnosti... Videći neprivlačnu materijalnu ljušturu novog svijeta, on odbija da se zainteresuje za njeno duhovno jezgro, smatrajući po svoj prilici da su ti ljudi Zapada, ti 'crvi', duhovni srodnici onih istih novih 'crnorizaca' koji hoće da njegovu Rusiju odenu u čelik i beton".
Ali, prodor novog - i ljudi, i ideja, i života sa gigantskim poduhvatima, bio je neminovan i u Rusiji, iako veoma drukčiji od onog na Zapadu. Taj potres je razarao staru, gotovo idiličnu sliku seljačke Rusije, tako bliske pjesnikovom srcu da je nije zaboravljao ni u zahuktalom Parizu, Berlinu i Njujorku, ali je pogađao i njega. Nije se protivio novom, već je priznavao, poražen, u poemi simboličnog naziva "Rusija koja odlazi", đe se njegovo srce nalazi:
Mi ne shvatamo danas mnoge stvari,
Pitomci lenjinske pobede,
I pesme nove
Pevamo po starom,
Kako nas učiše babuške i dede.
Prijatelji dragi!
Ja se ne veselim:
U raskolu strašnom zemlje kipi bolom.
Zato da zasučem nogavice želim,
Da ukorak idem
I ja s Komsomolom.
One što odlaze ja za bol ne krivim -
Kud će uz mlade stari da se denu?
Kao raž prezrela na poljima sivim
Oni su ostali
Da trunu i venu.
I ja, ja sam,
Ni mlad, ni stari,
Ko đubre vremenu sam dan.
Valjda zbog toga kafanski zvuk gitare
Donosi slatki san.
Gitaro mila,
Zvoni, samo zvoni!
Ciganko pusta, daj, nešto mi sviraj,
Otrovane dane u zaborav goni,
Dane bez nežnosti, dane bez mira.
Sovjetsku vlast ja krivim sada,
Zato me ona tako draži,
Što svetla moja leta mlada
U borbi drugih zalud tražim.
Šta videh ja?
Videh samo rat,
A mesto pesme
Beše kanonada.
Nisam li zato s glavom kao vlat
Trčao našom planetom do pada?
Ipak sam srećan.
Iz košmara bede
Sećanja mnoga ostaju u biti.
Sudbinu moju vihor brižno prede
U raznobojne i zlaćane niti.
Nisam od novih.
Zašto da se krije?
Jenom nogom još sam gde sam bio juče.
Hitajući tragom čelične bratije
Posrćem i s mukom ovu drugu vučem.
Eto, postoje različiti ljudi.
Jedni -
Duboko ogrezli u ritu.
Zbunjeni, stranci na rođenoj grudi,
Oni su kao mekinje u situ.
Posmatram kradom
Sve te njuške znane:
Kao u krava oči su im tužne.
Jednolike svoje sad tavore dane,
Ustajale krvi, plesnive i kužne.
Ko baca kamen u to mrtvo more?
Nemojte, ljudi!
Biće smrada manje.
Oni polako sami sebe more,
I trule kao ispod snega granje.
Ima i drugih -
Onih što veruju,
Što u budućnost bojažljivo streme.
Češući zadnjicu oni pametuju,
Proričući novo, drugačije vreme.
Kao da slušam kako narod gudi,
O, znam ja dobro kako selja diše:
"Sovjetska vlada nama je po ćudi,
Al' da je cica...i eksera više".
Tako malo tim bradama treba,
Čitav im je život - samo ako ima
Krompira i hleba.
I kog se vraga ja po noći tužim
Na gorku sudbu neumitnog žreba?
Zavidim svima
Što behu u boju,
Braneći od smrti velike ideje.
A ja, koji mladost svu proćerdah svoju,
Uspomene nemam da mi starost greje.
Kakav skandal!
Kakav strašan skandal!
Stisnuo sam se među dve obale.
Mogao sam dati -
Ne to, što sam dao,
Što mi je za rukom išlo ko od šale.
Gitaro, mila,
Zvoni, samo zvoni!
Ciganko pusta, daj, nešto mi sviraj,
Otrovane dane u zaborav goni,
Dane bez nežnosti, dane bez mira.
Znam, ne mogu tugu vinom da iscelim.
Neću spasti dušu
Samoćom i bolom.
Zato da zasučem nogavice želim,
Da ukorak idem
I ja s Komsomolom.
MAJČINO PISMO
Što mogu reći još
u času tome,
i na što treba
odgovora dati?
preda mnom tu,
na stolu sumornome,
još leži pismo
što ga posla mati.
Ona mi piše:
"Ako imaš volje,
doputuj golube
na praznike k nama.
Kupi mi šal,
a ocu gaće bolje-
u kući vlada oskudica sama.
Nikako ne volim
što si poeta
što si dočekao
ove slavne dane.
Draže bi mi bilo
da od ranih ljeta
išao si za ralom u poljane.
Ostarjela sam već
i nemam daha.
Da nisi otišo
iz doma svoga
uz mene bi sada
bila snaha
i zibala bih
unučića koga.
No ti si djecu
sijo na sve strane
i ženu svoju
drugome si dao.
Bez drugova i doma,
svoje dane
u krčmama si ludo
prokockao.
Što je to s tobom,
moj ljubljeni sine,
bio si tih i blag
i svi su meni
isticali te tvoje vrline,
govoreći: koliko je sretan
otac tvoj Aleksandr Jesenjin!
No ispunio nisi
naše nade.
i zbog toga je
bol u duši veći,
jer ocu tvome
zalud na um pade
da pjesmama ćeš
mnogo novca steći.
No ako stečeš--
stran je tebi dom.
gorčine zato
u mom pismu ima,
jer dobro znadem
po slučaju tvom:
da novaca ne daju pjesnicima.
Nikako ne volim
što si poeta,
što si dočekao
ove slavne dane.
Draže bi mi bilo
da od ranih ljeta
išao si za ralom u poljane.
Mori me briga
i bijede se bojim.
Ni konja više nema.
No da si ti u domu
imali bismo svega,
a ti sa umom tvojim--
i mjesto predsjednika
u volispolkomu
Tad bi se živjelo mirno,
nitko nas dirao ne bi,
i ti ne bi znao
za taj umor cio.
Učila bih ti ženu
da prede samoj sebi,
a ti bi kao sin
utjeha naša bio."
. ........................................
Ja gužvam pismo,
samoća me peče.
Zar izlaza nema
na putu zavjetnom?
No što mi dušu mori
ja ću da izrečem--
ja ću da izrečem
u odgovoru svom.
Što mogu reći još
u času tome,
i na što treba
odgovora dati?
preda mnom tu,
na stolu sumornome,
još leži pismo
što ga posla mati.
Ona mi piše:
"Ako imaš volje,
doputuj golube
na praznike k nama.
Kupi mi šal,
a ocu gaće bolje-
u kući vlada oskudica sama.
Nikako ne volim
što si poeta
što si dočekao
ove slavne dane.
Draže bi mi bilo
da od ranih ljeta
išao si za ralom u poljane.
Ostarjela sam već
i nemam daha.
Da nisi otišo
iz doma svoga
uz mene bi sada
bila snaha
i zibala bih
unučića koga.
No ti si djecu
sijo na sve strane
i ženu svoju
drugome si dao.
Bez drugova i doma,
svoje dane
u krčmama si ludo
prokockao.
Što je to s tobom,
moj ljubljeni sine,
bio si tih i blag
i svi su meni
isticali te tvoje vrline,
govoreći: koliko je sretan
otac tvoj Aleksandr Jesenjin!
No ispunio nisi
naše nade.
i zbog toga je
bol u duši veći,
jer ocu tvome
zalud na um pade
da pjesmama ćeš
mnogo novca steći.
No ako stečeš--
stran je tebi dom.
gorčine zato
u mom pismu ima,
jer dobro znadem
po slučaju tvom:
da novaca ne daju pjesnicima.
Nikako ne volim
što si poeta,
što si dočekao
ove slavne dane.
Draže bi mi bilo
da od ranih ljeta
išao si za ralom u poljane.
Mori me briga
i bijede se bojim.
Ni konja više nema.
No da si ti u domu
imali bismo svega,
a ti sa umom tvojim--
i mjesto predsjednika
u volispolkomu
Tad bi se živjelo mirno,
nitko nas dirao ne bi,
i ti ne bi znao
za taj umor cio.
Učila bih ti ženu
da prede samoj sebi,
a ti bi kao sin
utjeha naša bio."
. ........................................
Ja gužvam pismo,
samoća me peče.
Zar izlaza nema
na putu zavjetnom?
No što mi dušu mori
ja ću da izrečem--
ja ću da izrečem
u odgovoru svom.
ODGOVOR
Starice mila,
živi ko i prije.
Nježno me dira
tvoja ljubav živa.
No ne znaš ti
i tebi jasno nije
zbog čega živim
i o čemu to snivam!
U vas je zima,
i kad mjesec sija
ja znam da misliš
često ko i prije
da netko neznan
višnju našu svija
i bijelim snijegom
o prozore bije.
O majko!
Po toj buri kom se drijema?
Iz dimnjaka se čuju
čudni glasi.
Ti želiš leći,
no postelje nema
i vidiš grob
u kome umrla si.
Pa sablasno cvili,
ko hor crkvenjaka
nariče i pjeva --
ta mećava-tuga!
I snijeg se taloži
u vidu petaka,
a za lijesom mojim
ni žene, ni druga.
Najdraže od svega
proljeće je meni
i poplavu volim
u naglome toku,
kad je svaki iver
kao brod u pjeni,
a beskrajni prostor
otimlje se oku.
No proljeće ovo -
moju ljubav sada -
ja slavnom revolucijom
nazivam,
i samo zbog nje
tugujem i stradam.
I samo nju
ja čekam i dozivam.
No, ova rugoba-
ledena planeta!
Nju ni sunce - Lenjin
rastopiti neće!
Zato bolne duše
nemoćna poeta
tražio sam kavge
i pio svako veče.
No doći će vrijeme,
mati najslađa!
i eto nama
časa željenoga!
Nismo se zalud
latili oružja:
jedan topa,
drugi - pera svoga
Ne misli na sve to,
i na pare.
Kakva sramota?
zar si ti to, je li?
Ja nisam krava,
ni konj, ni magare,
da bi me lako
iz štale izveli.
Doći ću sam
kad pravo vrijeme svane,
kad bude trebalo
tući po planeti.
Ocu ću dati
Stvari obećane,
a tebi šal,
pa da te na me sjeti.
Sad - mećava vije,
ko hor crkvenjaka
naričući pjeva --
vijavica tuga!
I snijeg se taloži
u vidu petaka,
a za lijesom mojim
ni žene, ni druga.
Starice mila,
živi ko i prije.
Nježno me dira
tvoja ljubav živa.
No ne znaš ti
i tebi jasno nije
zbog čega živim
i o čemu to snivam!
U vas je zima,
i kad mjesec sija
ja znam da misliš
često ko i prije
da netko neznan
višnju našu svija
i bijelim snijegom
o prozore bije.
O majko!
Po toj buri kom se drijema?
Iz dimnjaka se čuju
čudni glasi.
Ti želiš leći,
no postelje nema
i vidiš grob
u kome umrla si.
Pa sablasno cvili,
ko hor crkvenjaka
nariče i pjeva --
ta mećava-tuga!
I snijeg se taloži
u vidu petaka,
a za lijesom mojim
ni žene, ni druga.
Najdraže od svega
proljeće je meni
i poplavu volim
u naglome toku,
kad je svaki iver
kao brod u pjeni,
a beskrajni prostor
otimlje se oku.
No proljeće ovo -
moju ljubav sada -
ja slavnom revolucijom
nazivam,
i samo zbog nje
tugujem i stradam.
I samo nju
ja čekam i dozivam.
No, ova rugoba-
ledena planeta!
Nju ni sunce - Lenjin
rastopiti neće!
Zato bolne duše
nemoćna poeta
tražio sam kavge
i pio svako veče.
No doći će vrijeme,
mati najslađa!
i eto nama
časa željenoga!
Nismo se zalud
latili oružja:
jedan topa,
drugi - pera svoga
Ne misli na sve to,
i na pare.
Kakva sramota?
zar si ti to, je li?
Ja nisam krava,
ni konj, ni magare,
da bi me lako
iz štale izveli.
Doći ću sam
kad pravo vrijeme svane,
kad bude trebalo
tući po planeti.
Ocu ću dati
Stvari obećane,
a tebi šal,
pa da te na me sjeti.
Sad - mećava vije,
ko hor crkvenjaka
naričući pjeva --
vijavica tuga!
I snijeg se taloži
u vidu petaka,
a za lijesom mojim
ni žene, ni druga.
PISMO ŽENI
Kako je nastalo i kome napisano "Pismo ženi",
pouzdano se saznalo tek četrdeset godina poslije objavljivanja te pjesme. Tada
se otkrilo: jedini svjedok scene iz prve strofe bio je Jesenjinov sin
Konstantin, dječak sa nepunih pet godina. U svojim uspomenama "O
ocu", on je "iz maglovitih sjećanja" izdvojio prepirku roditelja,
Jesenjina i Zinaide Rajh, u domu njenog drugog muža, poznatog glumca i
reditelja Vsevoloda Mejerholjda, đe su živjeli i on i sestra Tatjana: "U
mislima mi je jasno ostala scena kada su se u našoj trpezariji otac i majka
energično prepirali. Sadržaj ne pamtim, ali je stav bio karakterističan: Sergej
stoji u sobi, u kaputu, sa šeširom u ruci. Stizao je malo da govori. Kad bi ga
mati za nešto prekorijevala, on se branio. Mejerholjda nije bilo. Mislim, majka
je tako željela. Nekoliko godina kasnije, pročitao sam redove:
Vi pamtite,
vi sve dobro pamtite, znamo,
kako sam stajao…
Ja sam naivno pitao majku: 'Šta je u tom slučaju napisano?' Mati se nasmiješila. Najvjerovatnije, karakter razgovora, njegov ton, već su bili tradicionalni pri sukobu dva tako reska temperamenta, kakvi su bili moj otac i majka".
Ove uspomene Konstantina Jesenjina prvi put su oobjavljene u Lenjingradu 1967. Od tada više nije bilo zagonetno kome je posvećeno "Pismo ženi": u toj ispovijesti krije se Zinaida Rajh.
PISMO ŽENI
Vi pamtite,
vi sve dobro pamtite, znamo,
kako sam stajao
vama sučelice;
uzbuđeno ste hodali po sobi amo, tamo
i grube mi riječi
bacali u lice.
Govorili ste:
rastati se treba,
da vas je slomio,
ovaj život gadan,
da vam je služit koru hljeba,
a meni je -
da sve niže padam.
Ljubljena!
Srce niste dali meni.
I niste znali da sred toga drača
ja bijah kao konj, i sav u pjeni,
ošinut bičem smiona jahača.
Vi niste znali,
u dimu što se klati
i u životu koji šiba bura,
mučim se stoga što ne mogu znati
kamo nas sudba događanja gura.
Licem k licu
lica vidjet nije.
Vidi se bolje na rastojanju.
Kad more kipi i vrije -
brod je u bijednome stanju.
Zemlja je brod!
I naglo neko
u život novi, novu slavu
i pored bure, ravno prijeko,
uputio je lađu pravu.
Tko od nas nije na palubi tako
psovao, bljuvao, padao s nogu?
Malo je tih što sasvim lako
valjanje takvo podnijeti mogu.
Tada sam i ja,
uz huku voda,
no dobro znajući što radim,
sišao na dno ovog broda,
jer povraćanja tog se gadim.
To dno bješe -
ruska krčma neka
i ja uz čašu svakim danom,
znajuć da patnji nema lijeka,
ubijam sebe
u otrovu pjanom.
O ljubljena!
ja bijah zao
i oči su vaše
bolno sjale,
jer pred vama sam često znao
traćiti sebe na skandale.
Vi niste znali,
u dimu što se klati
i u životu koji šiba bura
mučim se stoga
što ne mogu znati
kamo nas sudba događanja gura.
Godine su prošle.
ja sam u dobu inom.
Ne osjećam i ne mislim po staru.
I govorim za praznike, uz vino:
hvala i slava kormilaru.
Danas me neka
tiha nježnost peče.
Sjetih se vašeg umora i jada.
I evo, žurim,
hoću da vam rečem
kakav sam bio
i kakav sam sada!
Ljubljena!
Mogu ponosno da pišem:
ja nisam pao umirući
i sad u ovoj zemlji, više
od sviju, saputnik sam ljući.
Ja nisam taj
što bijah tada.
Ne bih vas mučio
ko u ono vrijeme.
Za znamen slobode
i časnog rada
čak do Lamanša spreman sam da krenem.
Oprosti mi ...
ja znam: vi ste druga -
vi provodite s mužem život čedan
i ne treba vam prošli jad i tuga,
i ja sam vama
posve nepotreban.
Nek život vodi vas
zvijezda što plamti,
pod toplim dlanom obnovljene sjeni;
No s pozdravima
zauvjek vas pamti
poznanik dobri, vaš Sergije Jesenjin
Vi pamtite,
vi sve dobro pamtite, znamo,
kako sam stajao…
Ja sam naivno pitao majku: 'Šta je u tom slučaju napisano?' Mati se nasmiješila. Najvjerovatnije, karakter razgovora, njegov ton, već su bili tradicionalni pri sukobu dva tako reska temperamenta, kakvi su bili moj otac i majka".
Ove uspomene Konstantina Jesenjina prvi put su oobjavljene u Lenjingradu 1967. Od tada više nije bilo zagonetno kome je posvećeno "Pismo ženi": u toj ispovijesti krije se Zinaida Rajh.
PISMO ŽENI
Vi pamtite,
vi sve dobro pamtite, znamo,
kako sam stajao
vama sučelice;
uzbuđeno ste hodali po sobi amo, tamo
i grube mi riječi
bacali u lice.
Govorili ste:
rastati se treba,
da vas je slomio,
ovaj život gadan,
da vam je služit koru hljeba,
a meni je -
da sve niže padam.
Ljubljena!
Srce niste dali meni.
I niste znali da sred toga drača
ja bijah kao konj, i sav u pjeni,
ošinut bičem smiona jahača.
Vi niste znali,
u dimu što se klati
i u životu koji šiba bura,
mučim se stoga što ne mogu znati
kamo nas sudba događanja gura.
Licem k licu
lica vidjet nije.
Vidi se bolje na rastojanju.
Kad more kipi i vrije -
brod je u bijednome stanju.
Zemlja je brod!
I naglo neko
u život novi, novu slavu
i pored bure, ravno prijeko,
uputio je lađu pravu.
Tko od nas nije na palubi tako
psovao, bljuvao, padao s nogu?
Malo je tih što sasvim lako
valjanje takvo podnijeti mogu.
Tada sam i ja,
uz huku voda,
no dobro znajući što radim,
sišao na dno ovog broda,
jer povraćanja tog se gadim.
To dno bješe -
ruska krčma neka
i ja uz čašu svakim danom,
znajuć da patnji nema lijeka,
ubijam sebe
u otrovu pjanom.
O ljubljena!
ja bijah zao
i oči su vaše
bolno sjale,
jer pred vama sam često znao
traćiti sebe na skandale.
Vi niste znali,
u dimu što se klati
i u životu koji šiba bura
mučim se stoga
što ne mogu znati
kamo nas sudba događanja gura.
Godine su prošle.
ja sam u dobu inom.
Ne osjećam i ne mislim po staru.
I govorim za praznike, uz vino:
hvala i slava kormilaru.
Danas me neka
tiha nježnost peče.
Sjetih se vašeg umora i jada.
I evo, žurim,
hoću da vam rečem
kakav sam bio
i kakav sam sada!
Ljubljena!
Mogu ponosno da pišem:
ja nisam pao umirući
i sad u ovoj zemlji, više
od sviju, saputnik sam ljući.
Ja nisam taj
što bijah tada.
Ne bih vas mučio
ko u ono vrijeme.
Za znamen slobode
i časnog rada
čak do Lamanša spreman sam da krenem.
Oprosti mi ...
ja znam: vi ste druga -
vi provodite s mužem život čedan
i ne treba vam prošli jad i tuga,
i ja sam vama
posve nepotreban.
Nek život vodi vas
zvijezda što plamti,
pod toplim dlanom obnovljene sjeni;
No s pozdravima
zauvjek vas pamti
poznanik dobri, vaš Sergije Jesenjin
Jesenjinovi najbliži s radošću su ga dočekali u Moskvi, 1.marta 1925. Poslije šest kavkaskih mjeseci, ponovo je bio s majkom Tatjanom Fjodorovnom, sestrama Kaćom i Šurom, đevojkom Galjom. Dolazili su da ga pozdrave mnogi prijatelji i saputnici iz kafanske Moskve, a one su činile sve da ga odvoje od njih i čaše.
Po Moskvi su tada kružile užasne vijesti: u strahovitoj hajci tajne policije na "neprijatelje naroda", nestajali su i pisci, umjetnici, naučnici. Jesenjin je bio ogorčen, duboko je patio: odveden je njegov veliki prijatelj i kum koji ga je vjenčao sa Zinaidom Rajh - pjesnik Aleksej Ganin. Ništa nije mogao saznati o udesu Ganina: kad uhapšeni pređe prag zloglasne Lubjanke, sve dalje o njemu bilo je gvozdeno ćutanje policije.
U tajnim arhivima, mnogo godina kasnije, otkriveni su papiri o Ganinu. Optužen je strahovito: navodno, bio je jedan od vođa grupe pisaca koja je željela da sruši sovjetsku vlast. Za žrtve su odabrali prve ljude Kremlja, među njima i prve ljude zastrašujuće Čeke. I još: namjeravali su da napadnu zgradu u kojoj je upravo počinjao V kongres Kominterne. Neka odjekne u svijetu.
Ovoliko podviga za jednog pjesnika, teško da je ikada izmišljeno. Ali, sav taj užas upisan je u optužnicu. Ganin je slomljen. Iako je sudsko-medicinska ekspertiza utvrdila njegovo duševno rastrojstvo poslije mučenja u istrazi, što je značilo da nije mogao da krivično odgovara, osuđen je na smrt 27.marta 1925. Tri dana kasnije strijeljan je.
Ganin je bio prvi od sedmoro članova Jesenjinove porodice i najbližih čiji je život prekinut nasilno.
Tog 27. marta kad je Ganin strijeljan, Jesenjin odlazi u Baku. Tada nije ličio na Moskovljanina - pisao je o susretu sa njim u Bakuu Aleksandar Voronski, urednik časopisa "Krasnaja nov", đe je objavio oko 40 njegovih pjesama. Išao je u tuđem iskrzanom kaputu, u dugačkim prljavim cipelama. Jesenjin je tih dana "izgledao usamljan, napušten, slučajni gost koji se, ne zna se kako i zbog čega, obreo u tom gradu nafte, čađi i prašine, kao da mu je bilo svejedno đe da se smjesti i pristane... Bio je nazebao, kašljao, govorio promuklim šapatom i svaki čas uvijao vrat crnim šalom. Cijela njegova pojava odavala je osuđenika, čovjeka kome tu nije mjesto. Prvi put sam duboko osjetio da mu nije ostalo mnogo od života i da se on gasi".
Tužni trenuci iz tih dana: u nekom ljetnikovcu, pijan, larmao je, psovao. Odveli su ga u drugu sobu. Voronski pamti: "Ušao sam tamo i vidio kako sjedi na krevetu i rida. Cijelo mu je lice bilo obliveno suzama. U ruci je držao mokru maramicu.
- Nemam više nikoga i ništa. Strah me je. Nemam ni prijatelja, ni bliskih. Ostale su mi samo pjesme. Sve sam im dao, razumiješ li, sve. Eno crkva, selo, vidik, polje, šuma. I to se sve od mene odvojilo.
Plakao je više od jednog sata".
U Baku je Jesenjin ostao do 25.maja, kada se vraća u Moskvu. Tu ga čeka još jedan udarac, veliko razočarenje. Galja se tih dana povjeravala svom dnevniku: voljela je Jesenjina i nikog više. Ali, pisala je u dnevniku: "Zatvorivši oči, ne razmišljajući, predala sam se u zanosu prema L". Ko se krije iza L? Pominju se dva imena: Lav Povicki i Lav Sjedov, sin Trockog. Kad je za to saznao, Jesenjin je prekinuo s Galjom. Još jedna njegova velika ljubav je nesrećno završena. I opet se ponovilo: kao i poslije raskida sa Zinaidom Rajh, molio je prijatelje da kod njih prenoći. Ništa nije imao od imovine, cijelog svog života bio je beskućnik. A Galja je doživjela duševno rastrojstvo i otišla na liječenje. Bio je to uvod u njenu tragediju, koju kao da nije imala snage ni volje da zaustavi.
ŽALOSTI MOJE
Žalosti moje kad te gledam!
O, kakva bol, o, kakva tuga!
Kao da s tobom jesen blijeda
Pruža nam samo bakar luga.
Tuđe su usne sve raznijele
Toplinu tvoju, trepet tijela.
Kao da nam je duše svele
Kišnica ledena obuzela.
Pa šta! Zar da se i nje plašim!
Drugu znam radost ovog puta.
Sve nestade pod nebom našim
Sem vlaga ta i trulež žuta.
Pa ni za sebe ja ne sazdah
Tih zivot, predan osmjesima.
Koliko malo pređoh staza,
Koliko griješih ja na njima!
Živote, smiješno nesuglasje!
Tako je bilo i ostaće.
Kostima golim breze krase
Baštu, to groblje, ko krastače.
A kao gosti bašte, i mi
Uvenućemo, pasti nijemo.
Kad nema cvijeća već u zimi
Zašto da za njim tugujemo?
...drugačiji prevod
Da, tužno mi je pogledati
Na tebe, kakva bol i rane!
Znaj, samo vrbe će nam dati
U rujnu svoje žute grane.
Tuđe su usne raskidale
Toplinu tvoju, drhtaj tijela.
I ko da sipe kiše male
Sa duše što je omrtvjela.
No, ništa! Ne bojim se, smije
I druga radost biti draga.
Od ovog što ostalo mi je...
Nek ide i to dovraga!
Čuvao nisam sile svoje
Za tihi život što se smješka.
Premalo cesta prijeđeno je,
A učinjena mnoga greška!
O smiješan život, smiješan san,
I zauvijek će tako biti.
Ko groblje vrt je posijan
Sa koščicama breza vitih.
Da, tako ocvast ćemo i mi,
Odšumjeti ko gosti luga...
Jer ako nema cvijeća zimi,
Što da nas za njim mori tuga.
SOVJETSKA RUSIJA
A. Saharovu
Prošo je orkan taj. Ostalo nas je malo.
Mnogi su već nemi na glas drugarski mio.
Vratih se opet u selo, osiromašeno, palo,
u kome osam leta gotovo nisam bio.
Koga da pozovem? S kim da podelim, ko žrica,
ovu tužnu radost, što ostadoh živ?
Ovde i vodenica — ta drvena ptica
sa krilom jedinim — tone u san siv.
Niko me ne zna u kraju ovom,
a i znanci su me davno smeli s uma.
Tamo, gde nekad beše očev dom,
sad leži pepeo i sloj prašine s druma.
A život kipti.
Oko mene kruže
mladi i stari, ma kud da zaminem,
al' ja nikome ni kapu da skinem,
nit ma čije oko da me primi, druže!
Kroz glavu mi lete jata misli zračni':
Šta, otadžbino?
To l' su snovi sjaja?
Ono i ja sam ovde za sve piligrim mračni.
Bog zna odakle i sa kojeg kraja.
I to ja!
Ja, građanin sela,
koje će jedino tim i biti slavno,
što je nekad ovde seljanka uvela
"pojetu" skandalnog rodila davno.
Ali glas misli duši tiho zbori:
"Osvesti se! Čime si uvređen?
To sad, samo, nova svetlost gori
drugog pokolenja od izbe — put pređen.
"A tvoj lik pomalo prestaje da sjakti,
druge mladiće druga pesma kiti.
Oni će gotovo mnogo lepši biti —
jer im nije selo već sva zemlja mati."
Ah, otadžbino! Koliko sam pao.
Ruj upalo lice peče, kao žalac.
Jezik sugrađana tuđ mi je postao,
u svojoj zemlji ja sam kao stranac.
I vidim ja:
Praznični seljaci
pred opštinom, ko u crkvi stoje.
Sirovim rečima i prljavim znanci,
pretresaju "živovanje" svoje.
Veče je...
Zadnjim sjajem kapljica
zrake su siva polja prevukle,
a jasike su, ko telad, iza vratnica,
gole noge u jarak uvukle.
Hromi crvenoarmejac sanjiva izgleda,
mršteći čelo u sećanju, peni.
O Buđonome važno pripoveda:
kako su Perekop branili crveni.
"I udri bre, i udri — sa svih strana, —
buržuja onoga... na Krimu ... mi, sami..."
I javori čulje uši dugih grana,
i snaše uzdišu u nemoj polutami.
Silazi s brda seoski komsomol,
i uz harmoniku, razvlačeći vesma,
čuje se Bednoga Demjana pesma,
veselim zvukom razleže se dol.
Lepo, bogme, zemljo!
A kog sam đavola krikom
ja se drao u pesmi da sam narodu predan?
Moja poezija ne treba ovde nikom,
pa i ja sam, bogme, ovde nepotreban.
Šta mogu?
Oprosti, zemljo očeva.
Čim sam ti služio — i time sam rad.
Neka me danas baš niko ne peva —
kad kraj moj bolestan beše, ja sam pevao tad!
Primam sve ko što je
u rodnome kraju.
Spreman sam po tragu da krenem i sam.
Daću i svu dušu oktobru i maju,
ali liru dragu — nikome ne dam.
Ja je neću dati u tuđinske ruke —
ni majci, ni drugu, ni ženi.
Ona je samo meni poveravala svoje zvuke
i pesme nežne pevala je samo meni.
Cvetajte mladi! Tela nek jačaju!
Drukči je vaš život i pesma i jek.
A ja ću sam poći k nepoznatom kraju,
da dušom buntovnom umuknem zauvek.
Ali, i onda,
kad cela planeta
zaboravi kavgu plemena i boj,
kad iščezne tuga i laži busija —
opevaću i tad
svom dušom poeta
šesti deo zemlje
s imenom — "Rusija".
A. Saharovu
Prošo je orkan taj. Ostalo nas je malo.
Mnogi su već nemi na glas drugarski mio.
Vratih se opet u selo, osiromašeno, palo,
u kome osam leta gotovo nisam bio.
Koga da pozovem? S kim da podelim, ko žrica,
ovu tužnu radost, što ostadoh živ?
Ovde i vodenica — ta drvena ptica
sa krilom jedinim — tone u san siv.
Niko me ne zna u kraju ovom,
a i znanci su me davno smeli s uma.
Tamo, gde nekad beše očev dom,
sad leži pepeo i sloj prašine s druma.
A život kipti.
Oko mene kruže
mladi i stari, ma kud da zaminem,
al' ja nikome ni kapu da skinem,
nit ma čije oko da me primi, druže!
Kroz glavu mi lete jata misli zračni':
Šta, otadžbino?
To l' su snovi sjaja?
Ono i ja sam ovde za sve piligrim mračni.
Bog zna odakle i sa kojeg kraja.
I to ja!
Ja, građanin sela,
koje će jedino tim i biti slavno,
što je nekad ovde seljanka uvela
"pojetu" skandalnog rodila davno.
Ali glas misli duši tiho zbori:
"Osvesti se! Čime si uvređen?
To sad, samo, nova svetlost gori
drugog pokolenja od izbe — put pređen.
"A tvoj lik pomalo prestaje da sjakti,
druge mladiće druga pesma kiti.
Oni će gotovo mnogo lepši biti —
jer im nije selo već sva zemlja mati."
Ah, otadžbino! Koliko sam pao.
Ruj upalo lice peče, kao žalac.
Jezik sugrađana tuđ mi je postao,
u svojoj zemlji ja sam kao stranac.
I vidim ja:
Praznični seljaci
pred opštinom, ko u crkvi stoje.
Sirovim rečima i prljavim znanci,
pretresaju "živovanje" svoje.
Veče je...
Zadnjim sjajem kapljica
zrake su siva polja prevukle,
a jasike su, ko telad, iza vratnica,
gole noge u jarak uvukle.
Hromi crvenoarmejac sanjiva izgleda,
mršteći čelo u sećanju, peni.
O Buđonome važno pripoveda:
kako su Perekop branili crveni.
"I udri bre, i udri — sa svih strana, —
buržuja onoga... na Krimu ... mi, sami..."
I javori čulje uši dugih grana,
i snaše uzdišu u nemoj polutami.
Silazi s brda seoski komsomol,
i uz harmoniku, razvlačeći vesma,
čuje se Bednoga Demjana pesma,
veselim zvukom razleže se dol.
Lepo, bogme, zemljo!
A kog sam đavola krikom
ja se drao u pesmi da sam narodu predan?
Moja poezija ne treba ovde nikom,
pa i ja sam, bogme, ovde nepotreban.
Šta mogu?
Oprosti, zemljo očeva.
Čim sam ti služio — i time sam rad.
Neka me danas baš niko ne peva —
kad kraj moj bolestan beše, ja sam pevao tad!
Primam sve ko što je
u rodnome kraju.
Spreman sam po tragu da krenem i sam.
Daću i svu dušu oktobru i maju,
ali liru dragu — nikome ne dam.
Ja je neću dati u tuđinske ruke —
ni majci, ni drugu, ni ženi.
Ona je samo meni poveravala svoje zvuke
i pesme nežne pevala je samo meni.
Cvetajte mladi! Tela nek jačaju!
Drukči je vaš život i pesma i jek.
A ja ću sam poći k nepoznatom kraju,
da dušom buntovnom umuknem zauvek.
Ali, i onda,
kad cela planeta
zaboravi kavgu plemena i boj,
kad iščezne tuga i laži busija —
opevaću i tad
svom dušom poeta
šesti deo zemlje
s imenom — "Rusija".
KAČALOVLJEVOM PSU
Džimi, na sreću pruži šapu ti,
Ne videh takvu šapu od rodjenja.
De, na lunu da lajemo mi
I na vreme tišine i bdenja.
Džimi, na sreću pruži šapu ti.
Mili moj, ne liži, jezik posustaje.
Pojmi sa mnom prostu bar istinu kletu.
Ta ti i ne znaš ovaj život šta je,
Niti šta znači živeti na svetu.
Gospodar je tvoj i mio i znan,
I mnogi mu gosti u pohode dodju,
I uz osmeh svi su oni baš kontan
Da kroz tvoju sjajnu dlaku rukom prodju.
Na svoj način ti si vragolasto lep,
S tako milom, prisnom njuškicom u krug
Ne pitajuć nikog ništa, prosto slep,
Trčiš da se ljubiš, ko pijani drug.
Mili moj Džimice, kroz odaje tvoje
Prošlo je sijaset gostiju od prije.
Al ona međ svima najsetnija što je,
Da slučajno ona dolazila nije?
Doći će, zapamti i s uma ne sklizni
Bez mene, kad upreš u nju pogled živ,
Ti joj nežno ruku mesto mene lizni
Za sve što sam bio i što nisam kriv.
I drugačiji prevod...
KACALOVLJEVOM PSU
Za srecu, Dzimi, daj mi sapu ti.
Takve sape niko nece naci…
Hajde da lajemo na tisinu mi
bas kada ce plav mesec izaci.
Za srecu, Dzimi, daj mi sapu ti.
Oprosti, mili, ne lizi se tako.
Shvati bar ono sto je najprostije.
Ne znas ti da zivet nije lako
i da na svetu cesto dobro nije.
Tvoj je gospodar i slavan i mio.
Dom mu je prepun na priliku svaku.
I svaki gost bi rado pogladio
tvoju sjajnu i mekanu dlaku.
Bas djavolski ti si lepo pseto.
Svakom u susret trcis lakoverno.
I ne pitajuc, ko drug pijan,
eto, grlis ga i ljubis bezmerno.
Mili moj Dzimi, kod tebe, znam, ima
gostiju mnogo, skoro prava sila,
al najtuznija, reci, medju njima
da slucajno nije kada dolazila?
Doci ce Ona, kunem ti se, prisan,
i kada upres u nju svoje zene,
za sve sto sam kriv i za sta nisam
lizni joj ruku ti umesto mene.
U julu 1925. godine, Jesenjin bježi iz grada u svoje Konstantinovo. U porodici su s radošću pamtili te dane kada su ponovo bili zajedno. Jutrom je Sergej odlazio od kuće: do oca Sašenjke na sjenokos, do seoske zadruge da s njihovim ribarima okuša sreću. I baš to ribarenje močvarom s pticama, pamti sestra Šura, inspirisalo je njegovu pjesmu: „U svakom radu nek bude sreća“.
A pjesma „Idem kroz dolinu“, sva u radosnoj zanesenosti na sjenokosu, jedna je od posljednjih koje je napisao o selu i zavičaju:
Dajte kosu meni, otkosi nek lete
Englesko odelo neka nosi vrag –
Zar ja nisam od vas, ja seosko dete,
Zar spomen na selo meni nije drag.
Šura je znala, u tim danaima sjenokosa napisao je pjesmu i o ženidbi sa Sonjom Tolstoj. Zgoda s papagajem, pomenutim u strofi, istinita je: ptica je zaista odnijela Jesenjinu prsten koji je dobio od Ciganke vračare. Taj veliki prsten, gvozdeni, bez vrijednosti, u šali je poklonio Sonji i ona ga je, između svoja dva, godinama nosila na ruci. Ali, ta pjesma - potresna je, crna slutnja, proročka:
Izgleda da je od iskoni tako –
U tridestoj vešala predstoje,
Ko bogalji, svi smo odveć jako
Za živote privezani svoje.
Draga, meni – već triest odzvanja
Svakim danom zemlja mi je draža.
Zato valjda i duša mi sanja,
Da ja gorim ko purpur pejzaža.
Kad se gori, nek se goreć zgara,
Nisam zalud pod lipom u cvetu
Smako prsten s papagaja stara –
Znak da zaj’dno gorimo na svetu.
Taj mi prsten Ciganka natače,
Dadoh ti ga, oturih od sebe –
I čim vergl od sad pisne ječe.
Odmah moram da mislim na tebe.
Prljavštine vitlaju po glavi,
Inje, magla, na duši; od zala
Možda si ga ti nekom na javi,
Sa osmehom i prkosom dala.
Do svanuća ljubeći te žarko,
On te pito, možda, grešna tela:
Kako glupog pesnika tog, brajko,
Na vrele si stihove navela.
Sad, šta mogu, proć’ će i ta rana,
Al’ je gorko videti svoj kraj.
Prvi put je takvog vragolana,
Prevario kleti papagaj.
Ova pjesma, u susret novom vjenčanju, ječi kao predsmrtna elegija, s bolnom porukom: „Al’ je gorko videti svoj kraj“.
Ispratili su ga iz porodične brvnare, svi sjetni: ni roditelji, ni sestre nijesu znali kada će ga opet viđeti, a viđeli su da je umoran „od muka bez cilja“.
KO JE PESNIK
Ko je pesnik tom je neizbežno
Da zbog pravde u životu seje,
Ožiljke po svojoj kože nežnoj,
Svojom krvlju tuđe duše greje.
Ko je pesnik, nesputanost voli,
O njoj peva, da je upoznamo.
Slavuj peva, al njega ne boli
Jednu pesmu on cvrkuće samo.
Kanarinka – jadna zvečka, uči
Tuđu pesmu, tuđi glas ponavlja.
Svetu treba da kroz njega zvuči
Svojska pesma, ma bila i žablja.
Muhamed je lukav u Koranu
Kada vino zabranjuje svima,
Zato pesnik leči pićem ranu,
Vino pije on pred mučenjima.
Kada pesnik svojoj dragoj ode,
A ložnicu s drugim deli draga,
Da joj nožem srce ne probode
Životvorna tečnost spasava ga.
Ali kad mu od gneva se smrkne,
On do kuće tada zviždi besno:
„Pa, šta, neka ko skitnica crknem,
Mi već na to naviknuti jesmo“.
Ko je pesnik tom je neizbežno
Da zbog pravde u životu seje,
Ožiljke po svojoj kože nežnoj,
Svojom krvlju tuđe duše greje.
Ko je pesnik, nesputanost voli,
O njoj peva, da je upoznamo.
Slavuj peva, al njega ne boli
Jednu pesmu on cvrkuće samo.
Kanarinka – jadna zvečka, uči
Tuđu pesmu, tuđi glas ponavlja.
Svetu treba da kroz njega zvuči
Svojska pesma, ma bila i žablja.
Muhamed je lukav u Koranu
Kada vino zabranjuje svima,
Zato pesnik leči pićem ranu,
Vino pije on pred mučenjima.
Kada pesnik svojoj dragoj ode,
A ložnicu s drugim deli draga,
Da joj nožem srce ne probode
Životvorna tečnost spasava ga.
Ali kad mu od gneva se smrkne,
On do kuće tada zviždi besno:
„Pa, šta, neka ko skitnica crknem,
Mi već na to naviknuti jesmo“.
ŠTO JE PROŠLO – NEĆE SE VRATITI
Tu noć svežu vratiti neću moći,
Neću videt dragu svoju, čio,
Nit čut’ pesmu sreće u samoći
Koju slavuj u bašti je vio.
Ni prolećna ta noć da se stani,
„Stoj, vrati se“ – zar njoj, iz prsiju!
Nastadoše i jesenji dani
Kada kiše beskonačno liju.
Draga čvrstim snom u grobu spava,
S njom u grud’ma i ljubav počiva,
Razbudit je neće ni mećava
Iz sna tvrdog, da krv struji živa.
I slavuja pesma presta rana,
Preko mora on odlete živo,
I zvuci su sada bez elana
Sa kojim je noću priželjkivo.
I radosti odleteše drage,
Čim osetih da ih život sprema.
Sad u duši čuvstva su bez snage,
Što je prošlo – povratka mu nema.
Tu noć svežu vratiti neću moći,
Neću videt dragu svoju, čio,
Nit čut’ pesmu sreće u samoći
Koju slavuj u bašti je vio.
Ni prolećna ta noć da se stani,
„Stoj, vrati se“ – zar njoj, iz prsiju!
Nastadoše i jesenji dani
Kada kiše beskonačno liju.
Draga čvrstim snom u grobu spava,
S njom u grud’ma i ljubav počiva,
Razbudit je neće ni mećava
Iz sna tvrdog, da krv struji živa.
I slavuja pesma presta rana,
Preko mora on odlete živo,
I zvuci su sada bez elana
Sa kojim je noću priželjkivo.
I radosti odleteše drage,
Čim osetih da ih život sprema.
Sad u duši čuvstva su bez snage,
Što je prošlo – povratka mu nema.
PISMO SESTRI
O Deljvigu pisao je naš Saša pred smrt,
o lobanji redove je
vio.
Tako divan i dalek je bio,
ipak blizak,
ko rascvetan vrt.
Zdravo, sestro!
Zdravo, zdravo!
Da l' sam il' ne seljak u kaftanu!?
Da li i sad čuva deda-đavo
naše višnje, tamo u Rjazanu?
Ah, te višnje!
Pamtiš rumenila?
Koliko je otac muka znao
da ih slaba
i riđa kobila
naša plugom preore bez "jao".
Ocu krompir potreban je bio.
Nama, opet, bašta kleta.
I nju su sekli,
krčili je...da!
O tom malo jastuk mokri zna
od pre...sedam...
ili osam leta.
Ja pamtim praznik,
hučni praznik maja.
Cvetala je trešnja,
cveto jorgovan.
I svaku brezu grleći bez kraja,
pijaniji bejah
nego plavi dan.
O, te breze!
Breze-devojčice!
Ne volet ih može samo taj,
ko čak ni kod naivne dečice
ne nazire klicu, ploda sjaj.
Sestro! Sestro!
U svetu je malo,
tako malo prijatelja, znaj!
Ko svi, i ja nosim pečat ljuti...
Ako ti je nežno
srce - posustalo,
nek sve zaboravi i neka ućuti...
Ti znaš Sašu.
Beše dobar.
Ah!
I Ljermontov
pred Sašom ne kleči.
Al' ja sam bolestan...
Jorgovana prah
jedino će
dušu da izleči.
Žalim te, sama -
ostaćeš, a ja,
i na duel sam
spreman, pred mrak...
"Blažen ko nije popio do dna"
i nije dočuo pištaljke znak.
Al' bašta naša!...
Vrt mlad...
Ta i po njemu će tvoja deca draga
ići nekad,
kad dođu aprili...
O!
Nek bar ona
pomenu tad
da su na svetu...
Ljudi čudni bili.
O Deljvigu pisao je naš Saša pred smrt,
o lobanji redove je
vio.
Tako divan i dalek je bio,
ipak blizak,
ko rascvetan vrt.
Zdravo, sestro!
Zdravo, zdravo!
Da l' sam il' ne seljak u kaftanu!?
Da li i sad čuva deda-đavo
naše višnje, tamo u Rjazanu?
Ah, te višnje!
Pamtiš rumenila?
Koliko je otac muka znao
da ih slaba
i riđa kobila
naša plugom preore bez "jao".
Ocu krompir potreban je bio.
Nama, opet, bašta kleta.
I nju su sekli,
krčili je...da!
O tom malo jastuk mokri zna
od pre...sedam...
ili osam leta.
Ja pamtim praznik,
hučni praznik maja.
Cvetala je trešnja,
cveto jorgovan.
I svaku brezu grleći bez kraja,
pijaniji bejah
nego plavi dan.
O, te breze!
Breze-devojčice!
Ne volet ih može samo taj,
ko čak ni kod naivne dečice
ne nazire klicu, ploda sjaj.
Sestro! Sestro!
U svetu je malo,
tako malo prijatelja, znaj!
Ko svi, i ja nosim pečat ljuti...
Ako ti je nežno
srce - posustalo,
nek sve zaboravi i neka ućuti...
Ti znaš Sašu.
Beše dobar.
Ah!
I Ljermontov
pred Sašom ne kleči.
Al' ja sam bolestan...
Jorgovana prah
jedino će
dušu da izleči.
Žalim te, sama -
ostaćeš, a ja,
i na duel sam
spreman, pred mrak...
"Blažen ko nije popio do dna"
i nije dočuo pištaljke znak.
Al' bašta naša!...
Vrt mlad...
Ta i po njemu će tvoja deca draga
ići nekad,
kad dođu aprili...
O!
Nek bar ona
pomenu tad
da su na svetu...
Ljudi čudni bili.
DOBRO JUTRO!
Zadremale zlatne zvezde večne,
Ogledalo vode zadrhtalo,
Pršti svetlost na zalive rečne
Na horizont rumenilo palo.
Osmehnute bele breze snene,
Raspuštenih i svilenih kosa.
Šušte, šušte minđuše zelene,
Vatrom plamti i srebrna rosa.
A kopriva, narasla uz kuće,
Sedef beli neko u nju utro,
Njišući se pijano šapuće:
,,Dobro jutro!"
Zadremale zlatne zvezde večne,
Ogledalo vode zadrhtalo,
Pršti svetlost na zalive rečne
Na horizont rumenilo palo.
Osmehnute bele breze snene,
Raspuštenih i svilenih kosa.
Šušte, šušte minđuše zelene,
Vatrom plamti i srebrna rosa.
A kopriva, narasla uz kuće,
Sedef beli neko u nju utro,
Njišući se pijano šapuće:
,,Dobro jutro!"
Moskovsko ljeto 1925.
Ponovo dani i noći Jesenjinovih klonuća i stranputica. Pije, brzo plane, sukobljava se... Spava đe stigne. Luta po kafanskoj Moskvi. Sve je kao u njegovim stihovima: "Da se pomirim sa sobom - ne mogu - / sebi, voljenome/ tuđinac sam ja". Od njegove nesreće pate i svi u Konstantinovu - otac, majka, sestre... I, tada, neočekivano za sve u porodici, napisao je Kaći 16. juna 1925: "Draga Jekatarina! Dogodilo se mnogo štošta što je izmijenilo i mijenja moj život. Ženim se Sonjom Tolstoj i odlazim s njom na Krim".
Kada su se vratili u Moskvu, Jesenjina i Sonju dočekala je - milicija! Kao da se pojavila iz njegove poeme "Stance". Jesenjin je u vozu na prilazu Moskvi izazvao incident: iz nekog kupea je nekakav diplomatski kurir Alfred Roga i nešto prigovorio Jesenjinu, koji se prepirao sa kondukterom oko ulaza u bife voza, a Jesenjin mu je grubo odgovorio. Pojavio se i neki Jurij Levit, komesar za zaštitu zdravlja, pa je pjesnik i njemu uputio ni malo lijepe riječi. Prepirka iz voza dobila je čudesne razmjere: postala je krivična optužnica protiv pjesnika i raspisana je poćernica za njim.
Pokušao je da zlo spriječi lično narodni komesar prosvjete Lunačarski: pisao je sudiji Lipkinu da obustavi proces protiv Jesenjina. Nije pomoglo, što je upućivalo na zaključak da iza sudije stoji neko moćniji od Lunačarskog.
Jesenjin je doživio slom. Bio je to peti sudski proces koji ga je čekao. Već oronulog zdravlja, uplašen od života, ponovo je počeo da pije, danima. "Više od svega, Jesenjin se bojao...milicije i suda" - svjedočio je njegov zet, Kaćin muž, pjesnik Nasjednik. "Nije mala stvar policijska stanica! Tu se ja sastajem s državom", kao da je za Jesenjina pisao njegov pjesnički sabrat i prijatelj, slavni Velimir Hlebnjikov, i sam stradalnik u životu. Ali, opet, pri piću, Jesenjin bi se jarosno unosio milicionarima u lice, s najtežim psovkama, i udarao ih po nosu, tako najčešće, kako piše u zapisnicima. Ne piše kako su mu oni uzvraćali, a jesu, mnogo puta.
Sonja je činila sve da mu pomogne, uredila je i da ga prime u psihijatrijsku kliniku, ali on to nije htio. I sa Sonjom je u nesporazumu. osoran, netrpeljiv, svadljiv... Tih dana govorio je pjesniku Ivanu Gruzonovu: "Napiši mi nekrolog".
PLAMTI ZVEZDO MOJA
Plamti, zvezdo moja, samo,
Prospi hladno svetlo sivo.
Jer na uskom groblju, tamo,
Neće kucat srce živo.
S'jaš ko avgust talasanjem,
Puniš poljski mir kraj voda
Nekim jezivim drhtanjem
Kao - zaostala roda.
Dižuć glavu - prisluškujem:
Iza šuma u beskraju
Opet nečju pesmu čujem
O domu i zavičaju.
Zlatna jesen bez koprene
Brezama sok - umanjuje,
Sve voljene, ostavljene,
Ona lišćem oplakuje.
Ja znam, brzo, dani rade,
Nema krivnje, pa ma čija.
Iza žalosne ograde
Moraću da legnem i ja.
Ugasnuće i blagi plamen,
Biće srce prah u svemu
Podići će sivi kamen
Drugovi, i stih na njemu...
Al' pred smrću, u tom čudu,
Sročio bih i ja koju:
"Voleo je rodnu grudu,
Ko bekrija krčmu svoju".
i drugačiji prevod...
Gori, zvezdo moja, gori,
Prospi hladno svetlo sivo,
Jer na groblju u toj zori
Neće kucat srce živo.
Ko avgust je zrela raž,
Na polja je blagost pala,
Rida dugo jeze draž
Ko poslednje jato ždrala.
Dići glavu kada kušam
Iza šuma u beskraju,
Opet tihu pesmu slušam
O svom domu, zavičaju.
Jesen zlatna kao seno
Brezi svakoj sok izvlači.
Za voljeno, ostavljeno,
Kroz list tugu sada zrači.
Ja znam: brzo dani lete
Mimo mene, mimo nas.
Za ogradom večne sete
Položiće i moj stas.
Ugasnuće nežni plamen,
Biće srce prah i miso.
Drugovi će sivi kamen
Da podignu sa natpisom.
Al' pred večnu grobnu memlu
Dajte da ja sročim sebi:
"Voleo je rodnu zemlju
Ko što mangup krčmu ne bi".
POKOJNIKU
Već sanduk zatvaraju čvrsto
Da vječno budeš plijen tog sna,
U zemlju nose te pod križom
Gdje trnu osjećanja sva.
I bićeš nijem sred grobne tame
Na poklič naš nad tvojim grobom.
A ruke će nam tad i same
Sve vjence slagati nad tobom.
Nad tobom biće - cvijet do cvijeta,
Grob će sijati kao presto
I taj tvoj odlazak sa svijeta
Mi ćemo pominjati često.
Počivaj mirno, dragi druže,
I čekaj dolazak naš samo,
Pretrpićemo zlo mi duže
I brzo ćemo i mi tamo.
PROSJAK PRED CRKVOM
Oči – ko čikove krunice suve
Pare skrivene – suvo zlato
Nekad je bio čobanin cuven
A sad peva o nepovratnom.
Oči – ko čikove krunice suve
Pare skrivene – suvo zlato
Nekad je bio čobanin cuven
A sad peva o nepovratnom.
A ona starica, lica tavna
Što pred ikonom plače sama
Ona je ljubav njegova davna
I divan san u livadama
Sve je pokrila prašina suva
Ni reke nema, zorina luka…
I samo štap što ga čuva
Krije još eho negdašnjeg zvuka
Frulu je njegovu zaboravila
Tudja mu je – i on njoj stran
Prolazi žurno , i na vratima
Kopejku mu pruža na dlan
On je u oči ne pogleda
Zašto buditi tugu time
No samo, krsteć se, glava seda
Tiho prošapće njeno ime.
PESMA O ŽITU
Eto i ta surovost uz nas je,
čij je smiso — stradat neumrlo!
Seku srpom otežalo klasje,
ko labude kad kolju pod grlo.
Naša njiva — davno svi znaju je —
još s avgusta zadrhti, zasveži.
U snopove slama se vezuje
i svaki snop ko leš žuti leži.
Na kolima, ko na katafalku
vuku ih na groblje, gumno belo.
Kao đakon, na kobilu tanku
grakne vozar, vršeći opelo.
A zatim ih s mnogo brižljivosti
prostiru po zemlji, odvijaju
i lancima njine sitne kosti
iz mršavih tela izbijaju.
Nikome ni na pamet ne pada
da i slama — od ploti je, krvi!...
ljudožderu vodenici — tada
gurnu da kost zubima izmrvi.
I iz mlina tada prave slasti,
bezbroj jela ukusnih, za sretne...
E, tad uđe otrov beličasti
u želudac da zlobu zametne.
Tad šarlatan i ubica ljuto
zemljom pišti, ko jesen u polju…
Zato što srp seče klasje žuto
ko labude kad pod grlo kolju.
Eto i ta surovost uz nas je,
čij je smiso — stradat neumrlo!
Seku srpom otežalo klasje,
ko labude kad kolju pod grlo.
Naša njiva — davno svi znaju je —
još s avgusta zadrhti, zasveži.
U snopove slama se vezuje
i svaki snop ko leš žuti leži.
Na kolima, ko na katafalku
vuku ih na groblje, gumno belo.
Kao đakon, na kobilu tanku
grakne vozar, vršeći opelo.
A zatim ih s mnogo brižljivosti
prostiru po zemlji, odvijaju
i lancima njine sitne kosti
iz mršavih tela izbijaju.
Nikome ni na pamet ne pada
da i slama — od ploti je, krvi!...
ljudožderu vodenici — tada
gurnu da kost zubima izmrvi.
I iz mlina tada prave slasti,
bezbroj jela ukusnih, za sretne...
E, tad uđe otrov beličasti
u želudac da zlobu zametne.
Tad šarlatan i ubica ljuto
zemljom pišti, ko jesen u polju…
Zato što srp seče klasje žuto
ko labude kad pod grlo kolju.
LEPOTICA BEŠE TANJA
Lepotica beše Tanja, nema takvih sad u selu,
Crven porub krasio je dolamicu snežno belu.
Izvečeri, iza plota, kroz jarugu Tanja hodi,
U maglenoj noći mesec s oblacima kolo vodi.
Dođe momak, pokloni se, mahnu svojom grivom dugom:
»Zbogom ostaj veselnice, ja se ženim curom drugom«.
Pobledela kao pokrov, ohladnela kao rosa,
Kao zmija dušegupka uvila se njena kosa.
»Oh, ti momče modrooko, ne zameri, i bez duga,
Baš sam htela da ti priznam, i ja nađoh sebi druga«.
Ne udara na jutrenje – na venčanje zvona biju,
Svatovi se drumom kreću, konjanici lica kriju.
Ne kukaju kukavice – rodbina za Tanjom cvili,
Devojačko oko njeno ugasio topuz čili.
Venac purpurni od krvi sasušen na vedrom čelu –
Lepotica beše Tanja nema takvih sad u selu.
Lepotica beše Tanja, nema takvih sad u selu,
Crven porub krasio je dolamicu snežno belu.
Izvečeri, iza plota, kroz jarugu Tanja hodi,
U maglenoj noći mesec s oblacima kolo vodi.
Dođe momak, pokloni se, mahnu svojom grivom dugom:
»Zbogom ostaj veselnice, ja se ženim curom drugom«.
Pobledela kao pokrov, ohladnela kao rosa,
Kao zmija dušegupka uvila se njena kosa.
»Oh, ti momče modrooko, ne zameri, i bez duga,
Baš sam htela da ti priznam, i ja nađoh sebi druga«.
Ne udara na jutrenje – na venčanje zvona biju,
Svatovi se drumom kreću, konjanici lica kriju.
Ne kukaju kukavice – rodbina za Tanjom cvili,
Devojačko oko njeno ugasio topuz čili.
Venac purpurni od krvi sasušen na vedrom čelu –
Lepotica beše Tanja nema takvih sad u selu.
STANSI
Posvećeno P. Čaginu
Ja o svom talentu
znam mnogo.
Stihovi - lak rad u času zgodnom.
Ali najvažnija na svetu
ljubav prema kraju rodnom.
Pesmicu može svako naškrabati
o mesecu, zvezdama, devojkama vitim...
Al osećanje drugo
u srcu zaselo
i druge misli
stežu moje čelo.
Hoću poeta da budem,
građanin prvog reda
da gordo mogu gledati na ljude.
Istinski sam i prav mi smer,
a ne kopile sreće hude
u velikom savezu SSSR.
Iz Moskve sam pobego na duže.
Bez milicije i časovi moji gorki,
vično -
za svaki pijani skandal
sasvim nedolično
mene su oni držali u ćorki.
Blagodarim na drugarstvu građana u toj rupi,
al mnogo je tvrdo da se obeznani
tamo makar malo spavao sam na klupi
i glasom pijanim
čitao stihove bez ikakve šminke
o ropskoj sudbini
tužne kanarinke.
Nisam za vas kenjar.
Ja sam pesnik s glasom!
I Demjanima nekim nisam par.
Pa iako sam ponekad pod gasom
duša mi se ozari
kad očima svojim prozrem
divnoga sveta čari.
Ja vidim sve u buntu.
Razumem sebe sama.
Era je nova, ni funtu
grožđica ne dam vama,
zato što Lenjina ime verno
ko vetar po kraju krstari
i pokreće misli bezmerno
ko krilima mlin stari.
Okrećite se dragi,
uspeh vam obećah.
Vi ste mi stričevi blagi
a ja sam vaš nećak.
Sergeju, daj mirno u tišini stupaj
za Marksom da sednemo u brizi
i protumačimo skupa
dosadne redove u knjizi.
Dani ko potoci utiču
u tamnu reku na miru.
Gradovi promiču
ko slova na papiru.
Skoro sam u Moskvi bio,
a već za Baku, dragi!
U zanat koji nam je mio
posvetiće nas Čagin.
Gledaj, on reče:
zar nije od crkava bolje
kad ugledaš uveče
kule nafte niz polje.
Kao jorgan Persa
na vodi nafta crna,
a večernja nebesa
u rogozni džak
sipaju zvezdana zrna.
I, spreman sam s večeri
zakletvu da dam svaku
kako su lepši fenjeri
i od zvezda u Baku.
Ja mnogo mislim o moći industrije
i čujem glas
snage ljudi zdravih.
Dosta je za nas
svetlosti što s neba bije.
Mnogo je lakše
da se to na zemlji pravi
I sebe sama
gledeć po vratu nežno
govorim:
>>Eto, došlo je vreme i nama.<<
Hajde, Sergeju, za Marksom
da sednemo u brizi
i protumačimo mudrost
dosadnih redova u knjizi.
ZVUCI TUGE
Dosadne pesme, žalosni zvuci,
Od vas ne mogu da dušom danem.
Zbog vas na teškoj sam muci,
A grudi moje žive su rane.
Dajte radosti, dajte spokoja,
Zašto ne date da sklopim oči?
Dosadne misli nemirnog roja,
Zbog vas ja neću na put svoj poći.
Ćutite zvuci – vlasnici mučni,
Već mi na oko suza navire.
Sudbina gorka nek me ne muči.
Zvuci! Od vas me tuga razdire!
Zvuci beznađa, žalosni zvuci,
Dokle će jad vaš da me mori?
Hoce li doći kraj mojoj muci?
Hoće li stići počinak skori?
* * *
Oj, godine mlade sa veselom slavom,
Sa otrovnom sve vas ja otrovah travom.
Malo znam o smrti: hoće li i kada,
Imah plave oči – izbledeše sada.
Oj, radosti, gde si? Svuda jed i tuga.
U polju? U krčmi? Sam sam, i bez druga.
Pružam nekud ruke. Osluškujem drumom.
Lete sanke... Konji... Sneg... Projezdismo šumom.
„Kočijašu, brže! Zar ti hrabrost fali?
Prodrmaj sad dušu, nikoga ne žali“.
„Svak mećave se“ – reče – „bogme, jako boji.
O, vrlo je strašno kad se konj oznoji“.
„Ti si plašljiv, vidim. To nam je od štete“.
Uzeh bič i mahnuh – konji su mi mete.
Krenuše ko vihor. Sneg na suncu sija.
Odjedared udar... Na snegu sam i ja.
Ustanem i gledam: koji ti je đavo?
Ne jezdih u trojci – u postelji sam spavo.
Mesto konja bednih na neravnom putu,
Zavojem ja bijem posteljinu žutu.
Kazaljke na satu brkove su svile.
Kraj mene su sestre, sanjive i mile.
Nagnule se, šapću: „Ti sa takvom glavom
Otrova sam sebe sa otrovnom travom.
Ne znamo ti kraja, da l’ ćeš videt sede –
Oči su ti plave od rakije već blede“.
VEČE CRNE OBRVE NATUČE
Veče crne obrve natuče,
Ptice drjemno pred kanonom stoje.
Da ja mladost ne popi još juče?
Da se juče ne rastasmo nas dvoje?
Prodji mi se sada mračne sile,
Bez milosti nek kidiše...ruši,
Lik tvoj nježni, oči tvoje mile,
Duboko su ostale u duši.
Pa ako se zaljubim u drugu,
S njom ljubljenom ako budu svati...
Pričat ću o tebi... svojoj tuzi,
Kao nekad, dragom ću te zvati.
Pričat ću o nama koje kuda,
O životu sve što bude htjela,
Glavo moja neizmjerno luda.
Do čega si ti mene dovela!
drugačiji prevod...
Večer je obrve crne natuštio.
Nečiji konji stoje pred ulazom holim.
Da nisam juče ja mladost propio?
Da te nisam juče prestao da volim?
Ne škripi više trojko zadocnela!
Naš život ode bez traga rumena.
Možda će sutra bolnička postelja
Da me upokoji za večna vremena.
A možda ću sutra i ja sasvim drugi
Izaći odavde isceljenih grudi.
Da slušam šapat kiše u čas dugi
I da živim tako k`o svi zdravi ljudi.
Zavolim li drugu, nek bude ma koja,
Ali i sa drugom, u sutonu blagom,
Pričaću o tebi, o ljubavi moja,
Koju sam nekad i ja zvao dragom.
Pričaću kako je stvarnost nam rujna
Tekla k`o prošlost tamo...
O glavo moja, glavo moja bujna...
Do čega si me ti dovela samo?
POSLEDNJU LUDOST TRAŽI MOJA GLAVA
Poslednju ludost traži moja glava!
Prste u usta - i fijuk vreli!
Zauvek minu glupava slava,
Šarlatan bejah i razvratnik smeli!
Kakav smešan gubitak, ja vidim!
Mnogo smešnog život nama piše.
Što u boga verovah se stidim,
Gorko mi je što ne mogu više.
Divni dani, divni zlatni vale!
Spališe prošlost svagdanje drače.
Bejah razvratnik, pravih skandale,
Samo da bih izgoreo jače.
Pesnik mora da ljubavlju vrelom
Ljubi svakog dok je i sam vreo.
Crnu žabu sa ružicom belom
Na zemlji ja sam da privenčam hteo.
I sve lepo odavno se sruši,
Rujni dani sve su mi odneli.
Gde se brazde pružiše po duši -
Anđeli su tu da žive hteli.
Evo, talog što mi srce muti,
Grede tiho u kraj tuđi, strani.
Ipak hoću u zadnoj minuti
Da zamolim te moj druže neznani -
Za greh svaki, prokleti i vraški,
Za neveru - ako reči smem,
Spustite me, u ruskoj rubaški,
Pod ikonu, brale, da umrem.
PADA SNEG
Jurim. Muk je. Škripa snega
Pod kopitom konja vranih,
Na proplanku ispod brega
Grakću samo još gavrani.
Začarala šumu vila,
Utonulo sve u san.
Divnom belom maramicom
Zelen-bor je povezan.
Povio se kao baba
Na štap viti naslonjen,
A na samom vrhu stabla
Svrdla detlić i sam snen.
Jure konji, sneg se vije,
Nežni beli šal razvija.
Beskonačni put se krije
Bežeć napred kao zmija.
LUTAM
Lutam po prvom snegu i ledu,
u duši cveće procvalih snaga.
Veče je plavom žižicom zvezdu
zažeglo iznad puta mi draga.
Ne znam da l' sjaj, il' mrak je spolja?
Da li to peva vetar il' peto?
Možda su mesto zime na polja
labudi pali na mesto sveto.
Divno si ti, o polje belo!
Greju krv moju pretihe studi!
Prosto bih hteo uz svoje telo,
da stegnem breza te gole grudi.
O tihe šumske, dremljive humke!
O ti radosti, prebelih njiva!
Prosto bih hteo da sklopim ruke,
da grlim vrbe ta bedra živa.
DALEKA VESELA PESMA
Neko pesmu veselo pevuši,
Daleko je, daleko od mene.
Ja bih hteo da mu se pridružim,
Al' ne daju grudi razbijene.
Uzaludno duša za njom žudi,
U grudima traži slične zvuke,
Zato što su i snagu i grudi
Iznurile nevolja i muke.
Odveć rano misli mi poleću
Ka snovima zemlje ideala.
Rano počeh da ropćem na sreću
I mislim šta prošlost mi je dala.
Rano dušom, strasnom, uzavrelom,
Tražih sebe u dane sumorne,
Pa ne mogu da pevam veselo,
Nemam snage, grudi su umorne.
PROSJAK PRED CRKVOM
Oči – ko čikove krunice suve
Pare skrivene – suvo zlato
Nekad je bio čobanin cuven
A sad peva o nepovratnom
A ona starica, lica tavna
Što pred ikonom plače sama
Ona je ljubav njegova davna
I divan san u livadama
Sve je pokrila prašina suva
Ni reke nema, zorina luka…
I samo štap što ga čuva
Krije još eho negdašnjeg zvuka
Frulu je njegovu zaboravila
Tudja mu je – i on njoj stran
Prolazi žurno , i na vratima
Kopejku mu pruža na dlan
On je u oči ne pogleda
Zašto buditi tugu time
No samo, krsteć se, glava seda
Tiho prošapće njeno ime.
Izgleda da je tih dana u septembru 1925. postojao neki drugi snažan motiv, a ne samo duhovno klonuće, kad je odlučio da uništi svoje rukopise. Učinio je to u tajnosti, pred svjedokom koji mu je bio bezgranično odan.
Jednog jutra, bez najave, posjetio je Anu Izrjadnovu - u "građanskom braku" s njom, rođen je njihov sin Georgij - Jurij, tada jedanaestogodišnjak. U svojim "Uspomenama", Ana je ovako opisala to dramatično jutro nakon njegovog neočekivanog dolaska:
"U septembru 1925. došao je s veliki bijelim paketom u 8 časova ujutru. Bez pozdrava, obratio se pitanjem:
- Imaš li peć?
- Peć, da nešto pečeš, šta hoćeš?
- Ne, treba mi da spalim.
Počela sam da ga odvraćam, da ne spaljuje, poslije će zažaliti, zato što je i ranije bilo slučajeva: dođe, iscijepa svoje rukopise, a kasnije me grdi - zašto sam to dozvolila. I toga puta nikakva odvraćanja nijesu vrijeđela, uzbuđeno je govorio: 'Zar čak i ti nećeš da uradiš za mene to što hoću?'
Povela sam ga u kuhinju, potpalila šporet. I on je u svom sivom odijelu, sa šeširom, stajao pored šporeta sa žaračem u ruci i brižljivo pazio da ništa ne ostane nespaljeno. Kada je sve spalio, smirio se, počo je da pije čaj i da mirno razgovara".
I to je sve o Jesenjinovom spaljivanju rukopisa! Ana Izrjadnova ne piše, ako je to i uopšte znala, zašto je uništio rukopise, koliko ih je bilo, šta su oni bili - poeme, pjesme, članci? Može samo da se nagađa. Ali je logično da je te rukopise spalio da nekome ne padnu u ruke, što upućuje na to da su bili takvi da je neko mogao da ih upotrijebi protiv njega. To su dani kada ga je policija tražila i kada je bio pod krivičnom istragom. Spaliti u tajnosti - bila je najkraća, najbrža i najbolja zaštita od svakog rizika.
Nikada se nije saznalo šta je Jesenjin spalio toga jutra i zašto je to učinio.
U danima pribranosti i smirenja, u septembru i oktobru 1925, Jesenjin je žurio da sredi rukopis tri toma svojih sabranih djela. Pomagala mu je Sonja, dragocjeno. Sonja je, iz tih danonoćnih bdijenja nad rukopisima, s posebnom radošću pamtila 18. septembar: tog dana je registrovan njen brak sa Jesenjinom. Tek tada!
Jesenjin je tih dana, kao što je uvijek, volio da s njim budu Kaća i Šura. Sa Kaćom je mogao da podijeli svoje radosti i nedaće, imala je dvadeset godina, a prema četrnaestogodišnjoj Šuri, kako je pisala u svojim uspomenama, „odnosio se kao prema đevojčici, umiljato i nježno“. Ona je do kraja života pamtila ushićenje kad je slavni brat i nju, kao ranije Kaću, doveo iz sela u Moskvu, da nastavi školovanje, oktobra 1924. Volio ih je bezgranično, tepao im: Šurenok i Kaćka, a one su ga obožavale.
I kakva sreća za Šuru, đevojčicu sa sela, kad je Jesenjin pozvao nju i Sonju da se fijakerom provozaju po Moskvi. Šura je bila ushićena. U svojim uspomenama kaže: „Kad smo stigli do Pozorišnog trga, Sergej je predložio da svratimo na ručak. I evo, ja sam prvi put u restoranu. Portiri, ogledala, blještavi lusteri – sve to, mene je zapanjilo i zaprepastilo. Viđela sam sebe u ogromnom ogledalu i bila zabezeknuta: bila sam tako mala, nespretna, obučena seljački i ogrnuta lijepom, ali seljačkom maramom. No, sa mnom su bili Sonja i Sergej. Oni se ponašaju jednostavno i slobodno. I držeći se njih, koračala sam prema stočiću u dvorani sa stubovima. Vidjevši moju smušenost, Sergej se sve vrijeme osmjehivao i, da bi me konačno zbunio, progovorio je. ’Pogledaj, kako si lijepa, kako svi gledaju u tebe’. Pogledala sam po dvorani i uvjerila se da je u pravu. Svi su gledali prema našem stolu. Tada nijesam razumjela da gledaju njega a ne mene i tako sam se zbunila da i ne znam kako sam izašla iz restorana“.
A već sljedećeg jutra, Jesenjin je napisao četiri pjesme i izdiktirao ih Sonji. U tim stihovima je lik njegove sestre Šure, lijepe i muzikalne đevojke, koja je veći dio vremena provodila s bratom i pjevala mu omiljene pjesme iz zavičaja – svjedoči Sonja. Jesenjin se prema Šuri odnosio naročito blago i o njoj rado pričao prijateljima.
Jedan od najradosnijih dana u Šurinom životu bio je 11. oktobar 1925: te četiri Jesenjinove pjesme, a svaka sa posvetom „Sestri Šuri“, čitala je u listu „Krasnaja niva“. Pjesme su raznježena sjećanja na djetinjstvo, čežnja za dobrim i ljudskim u gruboj svakodnevici. Dirljivo nježno pjevao je Šuri – ličila mu je na brezu pred porodičnom kolibom. U ispovjednoj sjeti, moli je da mu pjeva „ što je negda pevala nam mati“:
SESTRI ŠURI
Zapevaj mi onu pesmu kradom
Što je nekad pevala nam mati
Ne žaleći za iščezlim nadom
I moj glas će moći da te prati.
O, znam dobro i pamtim...tako je,
Uzbuđuj me, diraj, uz šaptanje –
Ko da čujem ja iz kuće svoje
U tom glasu sve nežno drhtanje.
Ti mi pevaj, de, i ja ću biti
S istom pesmom, ko ti, uz te krike,
I ovlaš ću oči zaklopiti –
I videću opet drage like.
Ti mi pevaj. Radost je ne strta –
Što voleo nikad nisam sam
I vratnice jesenjega vrta
I opalo lišće s višnje...šljam.
Ti mi pevaj sve da me podseti:
I neće me mrštiti brige ružne.
Slatko je to, i lako, videti
Staru majku i kokoške tužne.
Zauvek sam zbog magle i rose
Zavoleo brezu i stas znan,
I njezine divne, zlatne kose,
I laneni njezin sarafan.
Zato duši nije teška veza –
Uz tu pesmu i pred vinskom čašom
Čini mi se da si ti ta breza
Što stajaše pred kolibom našom
SESTRI ŠURI
U tom svijetu prolaznik sam samo
ti veselom rukom mahni meni.
U jesen i mjesec isto, znamo,
od svjetla je nježan, tih i sneni.
Prvi put me mjesec sada grije,
prvi put od studeni me štiti.
Opet ću da živim, da se smijem
toj ljubavi koje neće biti.
Tom je kriva ta naša ravnica
što se ljeska od pješčanih pruga,
davna nježnost nečijega lica,
i nečija od rođenja tuga.
Zbog toga i sakrit neću htjeti,
ista ljubav u nama je, zna se.
Ovu zemlju voljet ćemo smjeti
zajednički, a ne svaki za se.
RODNI DOM SAM NAPUŠTIO DAVNO
Rodni dom sam napuštio davno,
Za mnom osta i Rusija plava.
Nad ribnjakom brezak ozvezdani
Staroj majci tugu ublažava.
Sličan zlatnoj žabi, mesec mladi
Sa dna vode pruža tanke ruke.
Razlile se po očevoj bradi
Bele vlasi kao cvet jabuke.
Neću skoro doći u kraj stari!
Snežne bure zvoniće sa jekom.
Jednonogi klen budno stražari
Nad Rusijom plavom i dalekom.
I znam, ima radosti u njemu,
Kiše lišća ko voli zelene,
Zato što taj stari klen u svemu
Glavom čudnom naliči na mene.
Jesenjin je bio pred hapšenjem. Sudija Lipkin je zahtijevao da ga milicija privede na suđenje zbog incidenta u vozu na povratku s Kavkaza. Agenti su dolazili u Sonjin stan, ali ga nijesu zaticali – stalno je bježao od poćere.
Jedne večeri posjetio je sestre Kaću i Šuru u Zamoskvorečju, đe su se nastanile. Izgledao im je tužno: omršavio, klonuo, čemeran. Hrabrila ga je Kaća: izbjeći će suđenje jedino ako se skloni u bolnicu, jer „bolesnima ne sude“. Neveseo, pristao je. I kao da ga je ta nagla odluka ohrabrila, ponovio je: ići če u bolnicu, tamo će nastaviti da sređuje rukopise za „Sabrane pjesme“.
26. novembra 1925. Jesenjin je primljen na Psihijatrijsku kliniku Moskovskog univerziteta. Dva mjeseca liječenja odredio mu je profesor Petar Ganuškin. Doktor je dobro poznavao pjesnika: liječio ga je i ranije, spasavao od milicije.
Ipak, poćera za njim nije prestajala. Iako su samo njegovi najbliži znali da je u bolnici, milicija se pojavila i od profesora Ganuškina zahtijevala da Jesenjina otpušti da bi ga vodili na suđenje. Profesor se usprotivio, napisao je: građanin Jesenjin se liječi na Psihijatrijskoj klinici i zbog stanja svog zdravlja ne može ići na sud.
Smiren energičnom zaštitom ljekara, živjeći pod strogim režimom i uz danonoćnu brigu osoblja klinike – dopala im se pjesnikova bezazlenost, srdačnost sa svakim – nastavio je da sređuje „Sabrane pjesme“. Oporavio se, osvježio (ili, kako sam kaže: „sam sebi izgledam kao taj klen maleni, al ne ogoleo, naprotiv – zeleni“). Napisao je šest novih, izvanrednih pjesama (jedna od njih je i čuvena „ko je ljubio taj ne ljubi više...“) prožetih bolnom žalošću za mladošću i sjećanjem na ljubav i nježnost. Tada je napisao i „Klenu moj“:
Klenu moj opali, smrznut čase brojiš,
Zašto na mećavi poguren ti stojiš?
Da li nešto vide? Il’ si čuo nešto
Pa pošo za selom prošetati vešto?
I ko pijan stražar na putu si stao,
Utonuo u smet, noge promrzao?
Pa i ja sam sada sklon za male stanke:
Neću doći kući s drugarske pijanke.
Usput sretoh vrbu, zatim bor i jelu,
Zapevah im pesmu kroz mećavu belu.
Sam sebi izgledam kao taj klen maleni,
Al’ ne ogoleo, naprotiv – zeleni.
Neučtiv, ko klada pijan, gubeć vezu,
Kao tuđu ženu grlio sam brezu.
MOŽDA KASNO
Možda kasno, možda mnogo rano,
Neprimetno i bez želja svesnih,
Ja učinih sebe Don-Žuanom,
Kao pravi vetrogonja pesnik.
Šta se zbilo? Kuda li to bludim?
Svakog dana ja klečim pred drugom.
Zbog osmeha sreće da izludim,
Nepomiren s izdajom i tugom.
Ja sam uvek želeo da manje
Progone me nežnosti i draži.
Pa zar lažno, šuplje osećanje,
U očima ovih žena tražim.
Izbavi me, o, moje prezrenje,
Moja duša tebi je odana.
Nju je hladno zahvatilo vrenje,
I šumljenje plavog jorgovana.
Žuti suton u duši se zlati
I svaki čas glas iz magle kane:
Ko oseća, nek slobodom plati!
Taj izazov primi Don-Žuane.
Kad za glasom izazova krećem,
Čekaju me uvek isti puti.
Ja mećavu smatram majskim cvećem,
A ljubavlju zovem drhtaj puti.
Eto što što se zbilo i kud bludim,
Zašto klečim večito pred drugom.
Zbog osmeha sreće da izludim,
Nepomiren s izdajom i tugom.
KO JE LJUBIO TAJ NE LJUBI VIŠE
Ti me ne volis i ne zelis, zar
lep nisam nimalo, mala?
Ne gledajuci, od strasti uz zar
na rame mi je tvoja ruka pala.
Sa kezenjem, mlada, osecajnim
ja s tobom nisam ni nezan ni zao.
Koliko si ih milovala sjajnih?
Ko ti je sve dosad ruke, usne dao?
Znam, oni su prosli kao sanke, mila,
ne dodirnuvsi tvoj oganj u snima,
na kolenima mnogima si bila,
a sada, evo, sedis na mojima.
Neka ti oci trepavica rubi,
neka ti u misli dodje drugi neko.
Ta i ja te bas jako ne ljubim
tonuc u nesto drago i daleko.
Ovu vatru sudbinom ocajno
ne zovi, veza lakoumna to je.
Kao sto smo se susreli slucajno
rastacemo se uz smesak nas dvoje.
Svojim putem otici ces u smiraj
da prokockas dane i plac novi.
neljubljene samo ti ne diraj,
negorene nikako ne zovi.
U corsokaku s drugim ces se naci,
o ljubavi brbljajuc bez svesti.
Tad cu mozda u setnju izaci
i sa tobom ponova se sresti.
Blize pleca okrenuvsi drugom
i malo se pognuv ne misleci.
-Dobro vece!, reci ces mi s tugom.
-Dobro vece, i ja cu reci.
I nista nece dusu da zanjise.
Nit u drhtanje moze da je svali.
Ko je ljubio, taj ne ljubi vise.
Izgorelog niko ne zapali.
TI ME SVOJOM HLADNOĆOM NE KUŠAJ
Ti me svojom hladnoćom ne kušaj
I ne pitaj koliko sam star.
Žuti kostur postala mi duša,
To je meni od bolesti dar.
Nekada sam u predgrađu ludo
Kao dete sanjao u dim,
Da ću bogat i slavan da budem,
Da ću biti drag ljudima svim.
Baš sam bogat! Da l' drugi i slute...
Nemam više ni cilindar star.
Samo plastron od paname krute
I cipela starih imam par.
A i slavan nisam ništa manje -
Od Pariza do Moskve se zna,
Moje ime sluša se s gnušanjem
Kao psovka sa uličnog dna.
Pa i ljubav ... Nije li zabavno?
Ti me ljubiš, a usne ko lim.
Osećanje moje uzre davno
I ne možeš da procvetaš s njim.
No sa tugom da pričekam bolje,
Nije strašno bude l' malo sete,
Zlatnije od tvoje kose poljem
Svud loboda pletenice plete.
Ja bih hteo sada opet tamo,
Da se navek oprostim sa svim,
Da ne budem više slavan, samo
I da sanjam ko dete u dim.
Al' da sanjam o drugom, o novom,
Nepoznatom i zemlji i travi,
Što se srce ne da reći slovom,
Za šta covek nema izraz pravi.
KO SAM? ŠTO SAM?
Ko sam? Što sam? Samo sanjalica
Kome oko ispi magle let,
I svoj život uzgred, tužna lica,
Ja proživeh uz ostali svet.
I s tobom se ljubim po navici-
Mnogo puta već se ljubih s drugom,
Ko da krešem vatru po šibici,
Nežne reči šapućem ti dugo.
"Draga moja", "mila", "znaj, doveka" -
Duša hladna ostaje u svemu
Kad se darnu strasti kod čoveka,
Nema više istine u njemu.
Zato moja duša i ne preza
Od ljubavi ledom zalivene,
Ti si moja lutalica breza
Sazdana za druge i za mene.
Ali uvek, tražeć srodnu sebi,
Mučeći se bez nežnosti pune,
Nimalo se ne ljutim na tebe,
Nimalo te i nikad ne kunem.
Ko sam? Što sam? Samo sanjalica
Kome oko ispi magle let,
I voleh te uzgred, tužna lica,
Isto tako ko ostali svet.
i drugačiji prevod...
Ko sam? Sta sam? Ja sam samo sanjar,
Čiji pogled gasne u magli i memli,
Živio sam usput, ko da sanjam,
Kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.
I tebe sad ljubim po navici ,dete,
Zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,
Zato usput, ko što palim cigarete,
Govorim i šapćem zaljubljene reči.
"Draga moja","mila","znaj, doveka"
A u duši vazda ista pustoš zrači;
Ako dirneš strast u čovekovu biću
Istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.
Zato moja duša ne zna što je jeza
Odbijenih želja, neshvaćene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga breza,
Stvorena za mene i za mnoge druge.
Ali ako tražeć neku srodnu dušu,
Vezan protiv želje, utonem u seti,
Nikad necu da te ljubomorom gušim,
Nikad necu tebe grditi ni kleti.
Ko sam? Sta sam? Ja sam samo sanjar,
Čiji pogled gasne u magli i memli,
I volim te usput, ko da sanjam,
Kao mnoge druge na toj zemlji.
TI NE GLEDAJ PREKORNO U MENE
Ti ne gledaj prekorno u mene,
Ja od tebe ne krijem prezrenje,
Ali volim tvoje oči snene
I u njima lukavo iskrenje.
Činiš mi se tako tiha sada
Kao neko ko se plenu krade.
Volim liju kada se prikrada
Vrebajući gavranove mlade.
E, pa vrebaj, ja te se ne bojim.
Samo, da ti ne utrne žar?
Još ni jedna s hladnim srcem mojim
Nije mogla da postane par.
Čuj, ne volim ja to tebe, mila,
Ti si samo odsjaj one prave,
Jer sa mnom je uvek ona bila
Čije oči ko nebo su plave.
Neka ona na tebe ne liči,
I na izgled nek je hladna sva,
Ali hodom svojim neobičnim
Dušu meni potrese do dna.
Takva neće da bude u seni,
Ona uvek svu dušu nam traži,
Ti čak ni bol ne nanese meni
Svojom nežnom i lukavom laži.
Ali ipak, preziruć te sada,
Ja ću jedno priznanje da dam:
I da nema tog raja i ada -
Njih bi čovek izmislio sam.
HAJD, LJUBI ME, MAKAR KRADOM
Hajd, ljubi me, makar kradom,
Sve do krvi, de, da grcam.
Ne slaže se s voljom hladnom
Vreli nemir moga srca.
Prevrnute čaše, redom,
Sred veselih nisu za nas.
Jer, znaj draga, samo jednom
Na zemlji se živi danas!
Gledaj mirno, kao u dan,
S maglom sivom pogled združi -
Mesec, kao žuti gavran,
Ponad zemlje sada kruži.
Hajd, ljubi me! Hoću tako.
Trula je sad moja sreća.
Gledaj tog što kruži kako
I smrt moju već oseća.
Malaksava snaga pusta!
Umreti - i korak gubim!
Sve do kraja draga usta
Ja bih hteo, eh, da ljubim.
I san plavi nek me sretne,
Smutnje moje nek prohuje,
U šapatu trešnje cvetne
"Ja sam tvoja" - nek se čuje.
I nek čaša piće sveto
Prospe preko dana sivih...
Pij i pevaj, mila: eto,
Samo jednom sad se živi!
i drugačiji prevod...
Hajd', ljubi me, ljubi samo,
I do krvi i do boli.
Led ledeni, dobro znamo,
Vrelo srce ne preboli.
Prevrnuta čaša s krila
Nije ista u čas sivi.
Ti zapamti, moja mila:
Na zemlji se jednom živi!
Gledaj mirno vrh okana:
Sve pritisle sive memle.
Mesec kao žuta vrana
Vije, kruži, iznad zemlje.
Hajde, ljubi! Posred cveća
Trulež pesme peva fini.
Ko da moju smrt oseća
Taj što kruži u visini.
Uvenuše stare sile,
Mirim se sa krajem grubim.
Sve do smrti, usne mile,
Ja bih hteo još da ljubim.
I neka bi kroz sve snove,
I bez stida, sred spokoja,
Nežnim šumom višnje ove
Odjeknulo: "Ja sam tvoja".
I neka se čaša pića
Ne prolije u čas sivi.
Pevaj, draga, moga bića:
Na zemlji se jednom živi!
PADA SNEG
Jurim. Muk je. Škripa snega
Pod kopitom konja vranih,
Na proplanku ispod brega
Grakću samo još gavrani.
Začarala šumu vila,
Utonulo sve u san.
Divnom belom maramicom
Zelen-bor je povezan.
Povio se kao baba
Na štap viti naslonjen,
A na samom vrhu stabla
Svrdla detlić i sam snen.
Jure konji, sneg se vije,
Nežni beli šal razvija.
Beskonačni put se krije
Bežeć napred kao zmija.
LUTAM
Lutam po prvom snegu i ledu,
u duši cveće procvalih snaga.
Veče je plavom žižicom zvezdu
zažeglo iznad puta mi draga.
Ne znam da l' sjaj, il' mrak je spolja?
Da li to peva vetar il' peto?
Možda su mesto zime na polja
labudi pali na mesto sveto.
Divno si ti, o polje belo!
Greju krv moju pretihe studi!
Prosto bih hteo uz svoje telo,
da stegnem breza te gole grudi.
O tihe šumske, dremljive humke!
O ti radosti, prebelih njiva!
Prosto bih hteo da sklopim ruke,
da grlim vrbe ta bedra živa.
21. decembar. Presudni dan... Jesenjin je napuštio kliniku, svojevoljno. Ranijih dana, dozvoljavali su mu da nekim poslom ode u grad, ali uvijek je išao sa ljekarom i sa njim se vraćao. Ipak on nije bio bilo koji pacijent. A trebalo ga je čuvati i od milicije. Toga dana je otišao sam i nije se vratio. Odmah je javljeno Sonji, sestrama Kaći i Šuri. Svi zabrinuti, tražili su ga po mjestima na koja su vjerovali da bi mogao biti, očekivali da će se javiti. Ljekar se rastrčao do pjesnikovih prijatelja, molio da ga nađu i nagovore da se vrati na kliniku.
Jesenjin se pojavio u izdavačkoj kući „Gosizdat“, pijan, ljutit.
22. decembar. Posjetio je Anu Izrjadnovu i sina Jurija, jedanaestogodišnjaka. U svojim „Uspomenama“ Ana piše: „Rekao je da je došao da se oprosti. Na moje pitanje: Zašto? – govorio je: ’Bježim, odlazim. Osjećam se loše, vjerovatno ću umrijeti’. Molio me je da čuvam našeg sina Jurija, da ga ne razmazim“.
23. decembar. U sumrak, Jesenjin dolazi kod Sonje. Spakovao je svoje stvari i odmah napuštio stan. Šura, koja je bila sa Sonjom, zapisala je o tom svom poslednjem viđenju sa njim: „Ja i Sonja Andrejevna smo odmah izašle na balkon. U velikim pahuljicama, lijeno kružeći, padao je paperjast snijeg. Viđelo se kako su kod glavnog ulaza Ilja i dva kočijaša ređali kofere na sanke. Pošto su koferi namješteni, Sergej je sjeo u druge sanke. Ne znam kako sada da objasnim tadašnje moje osjećanje, ali ja sam kriknula: Serjoža, zbogom! Podigavši glavu, on se u isti mah osmjehnuo svojim radosnim, milim osmijehom, mahnuo rukom i sanke su zašle za ugao kuće. Bilo mi je nesnosno i tijesno u pustom stanu. Toga dana počeo je moj raspust i ja sam sa Kaćom otputovala kući u selo“.
Veče, stan Zinaide Rajh. Zapis njene i Jesenjinove šćerke Tatjane o neočekivanoj očevoj posjeti, tužno je sjećanje đevojčice od nepunih osam godina. Bila je u sobi s bratom Kostom kada je Jesenjin došao. Tatjana pamti: bilo je veče, soba u tami - prepoznala je oca po nasmijanim očima i sama se nasmijala. Bolest je jako izmijenila njegovo lice. Kazao je da ide u Lenjingrad i da je došao da se oprosti od njih. „Bilo mi je teško i ne pamtim šta je govorio. Tada me je pitao:’Znaš li ko sam ja tebi?’ Mislila sam samo o jednom: on odlazi, došao je da se oprosti i – ja sam pobjegla iza tamnih vrata kabineta“. Zbunjenu i uzbuđenu đevojčicu, svoju miljenicu, vratio je u sobu i obazrivo joj poljubio ruku. Okrenuo se Kosti da se i s njim oprosti.
Nijesu ga viđeli nikad više.
PESMA
Ima jedna dobra pesma u slavuja –
Pesma mojoj glavi, grobno aleluja.
Cvetala je pusta, ludovala mlada,
A sad kao mrtva klonula od jada.
Misli moje, misli! Bol pritiska teme.
Straćio sam mladost ne žaleći vreme.
Kako se sve zbilo – to i mene čudi.
Noću jastuk tvrdi privijam na grudi.
Teci, pesmo trepetna, sipaj tugu gnjilu!
U sumraku zamišljam kako grlim milu.
Pod prozorom muzika i mesečev plam.
Nikad više voljenu neću sresti, znam.
Eh, ljubavi – čemeru, krvi – zoro snova!
Ko gitara stara i ko pesma nova.
Sve u istom kolu, veselju i znoju,
Što pevahu dedovi, sad unuci poju.
Pevajte u mladosti, život treba živeti!
Svejedno će dragana kao list posiveti.
Precvetah, a ne znam gde. U piću? Od sreće?
Nekad su me hvalili sad me niko neće.
I zato je dobra pesma u slavuja,
Pesma mojoj glavi, grobno aleluja.
Cvetala je pusta, ludovala mlada,
A sad kao mrtva klonula od jada.
CVIJET KOJI SE NE PONAVLJA
Tih posljednjih dana decembra pojavila se i njegova, ispostavilo se za života posljednja objavljena pjesma "Cveće mi veli - zbogom ostaj". Pjesma je napisana poslije jednog od mnogih razočarenja, a kasnije se saznalo i koja je to bila žena koja je probudila bolnu rezignaciju u ovim stihovima. "Od djetinjstva sam znala da je majci upućena pjesma 'Cvjeće mi veli - zbogom ostaj'", pisala je Zinaidina i Jesenjinova šćerka Tatjana u svojim uspomenama na roditelje. Napisana malo prije njegove pogibije, pjesma je naslućivala "nikad više videti neću njeno lice i rodni kraj", kako kaže jedan stih. "Šta ja mogu reći o njoj? Samo to da je majka, pričajući mi o ocu, uvijek pominjala tu pjesmu, a kad je o njoj govorio neko dugi u našoj kući, obično bi to činio tako da se znalo da se odnosi na Zinaidu Nikolajevnu".
Zinaida je tada bila u drugom braku, a ko je poznavao nju i Jesenjina znao je i da se na nju odnose stihovi "ostavljenoj dragoj u tihoj noći, drugi će lepše pružiti pesme", kao i da su njoj upućeni stihovi "draga uz drugogo dragog, sred slavlja, setiće se možda i mene".
CVEĆE MI VELI - ZBOGOM OSTAJ
Cveće mi veli - zbogom ostaj,
I krunice sve niže sleću:
Njeno lice i rodni kraj
Da nikad više videt neću.
No, što ću, draga, i što znam!...
Ja videh njih i zemlju ovu,
I samrtnički drhtaj sam
Primiću kao miloštu novu.
I zato što cilj, celoga veka,
Postigoh, iduć s osmehom zdravlja -
Ja i sad stalno tvrdim, bez jeka,
Da se na svetu sve ponavlja.
Nije l' svejedno - drugi će doći,
Tuga rastužit otišlog ne sme.
Ostavljenoj dragoj u tihoj noći
Drugi će lepše pružiti pesme.
I prateć pesmu dušom žene,
Draga uz drugog dragog, sred slavlja,
Setiće se možda i mene,
Ko cveta koji se ne ponavlja.
ČETIRI POSLEDNJA DANA
I danas traju kao najveća zagonetka četiri poslednja Jesenjinova dana. Ni sada nema jasnog i pouzdanog odgovora kako je protekla njegova posljednja noć i zašto je bila tako strašna? I zašto papiri o istrazi policije i ljekara o Jesenjinovoj pogibiji, više pobuđuju sumnje nego što otkrivaju istine o pjesnikovoj tragediji u Lenjingradu.
Malo je svjedočanstava, poznatih javnosti, o ta četiri dana. Zašto je Jesenjin otišao iz Moskve, kako je zamišljao život u Lenjingradu, šta je govorio o svojom nedaćama, o svojoj poeziji, šta mu je bilo na duši..? I toliko drugog, veoma važnog, pominje se samo fragmentarno ili se tek naslućuje u zapisima dvoje posljednjih i jedinih poznatih svjedoka - Jelisavete Ustinove i Volfa Erliha. Njihovi rukopisi su nepotpuni, pojednostavljeni, bez duše.
Prema svjedočenju Ustinove i Erliha, hronika četiri posljednja dana izgleda ovako:
Četvrtak, 24. decembar 1925.
Jesenjin je jutarnjim vozom stigao u Lenjingrad. Smjestio se u Hotelu "Angleter", u sobi broj 5, na drugom spratu. Poslije 10h posjetio je Jelisavetu i Georgija Ustinova u sobi 130, đe su stanovali, i pozvao ih na šampanjac. Pričao je: počinje novi život, želi da pokrene književni časopis, odlučio je da više ne pije, neće se vraćati supruzi Sonji Tolstoj, niti se više ženiti...
Poslije podne, sa Ustinovima je otišao u grad, kupovali su novogodišnje poklone, a uveče su se okupili u njegovoj sobi i razgovarali do 21h. Do ponoći, pričao je sa Erlihom - on je tu i prenoćio.
Petak, 25. decembar.
Jesenjin i Erlih, ujutro, otišli u grad da potraže pjesnika Nikolaja Kljujeva - "on je moj učitelj", govorio je za poznatog seljačkog poetu. Uveče su Jesenjina posjetili Ušakov i stari književnik Aleksandar Izmajlov. Čitao im je poemu "Crni čovjek" - "u konačnoj verziji, znatno skraćenoj", zapazila je Ustinova. Kad ga je zapitala zašto pije više nego ranije, požalio se: kad bi ona znala kako je preživio te tri godine. Sad mu je veoma tijesno, neveselo, takva mu je i poezija: "Život je jeftina šega, ali je potrebna", govorio je, a za sebe je rekao da je "božja svirala". Objasnio je: to je kad čovjek troši iz svoje riznice, a ne dopunjava - nije mu interesantno. I on je takav, rekao je s gorkim osmjehom.
Subota, 26. decembar.
Dan je prošao u pričanju s Erlihom, koji je ponovo prenoćio kod njega. "Razgovori su bili jedni isti: stan, časopis, smrt" - piše Erlih. Sve trgovine zatvorene i nema se kud, a nema ni rubalja. "Znaš li da ću ostati jednoruk" - govorio je i pokazivao ožiljke na lijevoj ruci od posjekotine staklom pri padu ispred zgrade u kojoj je Galja stanovala, prvih dana februara 1923., pa je liječen u Kremaljskoj bolčnici. Ljekari su mu govorili da će ruka poslužiti pet-šest godina, možda i više, ali će venuti zbog povrede tetive. "I propade moja bijela ručica".
Neđelja, 27. decembar. Jesenjinov posljednji dan.
Zapisi Erlihova i Ustinove uočljivo se ne podudaraju iako opisuju iste, dramatične, trenutke. Pada u oči da Erlih ne pominje Jesenjinove riječi o pjesmi pisanoj krvlju, a zabilježila ih je Ustinova. Ne razaznaje se ni to ko je od njih dvoje prvi bio s pjesnikom u njegovoj sobi kad im je to govorio. Zapis Erliha:
"Od samog jutra digla se graja. Jesenjin je, smijući se i psujući, pričao svima da su šćeli da ga raznesu eksplozijom. Ovako se to dogodilo.
Poslužitelj je ušao da zagrije kupatilo. Vratio se za pola sata i rekao: 'Izvolite'. Jesenjin je otišao da se kupa, ali se vratio s krikom da su šćeli da ga dignu u vazduh! Ispostavilo se da su peć zapalili, ali u kazanu nije bilo vode - vodovod je bio zatvoren. Došla je Ustinova:
- Sergunjka! Poludio si! Zašto si pomislio da je peć mogla eksplodirati?
- Teta Lizo, moraš me razumjeti! Zapalili peć, a vode nema. Očigledno, kazan je morao eksplodirati!"
Jesenjin i Ustinova izmijenjali su još nekoliko sličnih rečenica. Ubrzo je došla i voda i dok se ona zagrijavala, Jesenjin i Erlih brijali su jedan drugoga, na smjenu: "Stojimo kod pisaćeg stola: Jesenjin, Ustinova i ja. Ja brišem brijač. Jesenjin pere četku za brijanje. On kaže:
- Da! Teta Lizo, čuj! To je bezobrazlik! U sobi nema mastila! Da li razumiješ? Hoću da napišem pjesmu, a nema mastila. Tražio sam, tražio, ne nađoh. Vidi šta sam uradio.
On je zasukao rukav i pokazao: posjekotina.
Diže se vika. Ustinova se ozbiljno naljutila.
Završiše ovako:
- Sergunjka! Posljednji put ti kažem: ako se još jednom to dogodi, nećemo se više poznavati!
- Teta Lizo, a ja ti kažem, ako ne budem imao mastila, ponovo ću sjeći ruku! Jesam li ja knjigovođa, šta li, da odlažem za sjutra?
- Biće mastila. A ako ti padne na um da pišeš noću, a mastilo se već osušilo, možeš sačekati do sjutra. Neće ti se ništa desiti.
Tako su se sporazumjeli.
Jesenjin se naginje prema stolu, cijepa iz notesa list i pokazuje iz daljine: pjesma.
Kaže, dok list savija na četiri dijela i dok ga stavlja u džep moga kaputa: Tebi!
Ustinova hoće da pročita.
- Ne, ti pričekaj. Kad ostane sam, pročitaće".
Zapis Ustinove je kraći, zgusnutiji, sa Jesenjinovim riječima koje Erlih ne pominje, niti osporava, kao da ih prećutkuje.
„Srela sam Jesenjina na stepeništu, bez kragne i bez kravate, sa sunđerom i sa sapunom u rukama. Pričao mi je rasijano i rekao da kupatilo može da eksplodira: u ložištu ima mnogo vatre, a u kazanu nema vode.
Rekla sam, pozvaće ga čim sve bude gotovo.
Ušla sam kod njega. Tu mi je pokazao lijevu ruku. Na šaci su bile tri plitke posjekotine. Sergej Aleksandrovič je počeo da se žali da u ovom ’prašnjavom’ hotelu nama čak ni mastila, pa je jutros bio prinuđen da piše svojom krvlju.
Uskoro je došao pjesnik Erlih. Sergej Aleksandrovič je prišao stolu, iscijepao iz bloka pjesmu jutros napisanu krvlju i gurnuo je Erlihu u unutrašnji džep kaputa.
Erlih je potegao ruku da izvadi papir, ali ga je Jesenjin zadržao: ’Pročitaćeš kasnije, ne sada!’“
Što se toga dana još događalo u sobi broj 5? Ustinova u nastavku zapisa kaže da su se ponovo svi sastali nešto kasnije, a da je Jesenjin uveče zaspao na otomanu. Zajedno su večearali, a onda su Ustinovi otišli, Jesenjin je poslije 20h ostao sam.
Sjutradan je portir, dajući izjavu, saopštio da je oko 22h Jesenjin sišao do njega s molbom: nikoga ne puštati u sobu!.
28. decembar – poneđeljak
Poslednji zapis Ustinove: „Ja sam pošla da zovem Jesenjina na doručak, dugo sam lupala, došao je Erlih – i zajedno smo lupali. Na kraju, zamolila sam upravnika da kalauzom otključa sobu. Upravnik je otključao i otišao. Ušla sam u sobu: krevet je bio nedirnut, na otomanu – prazno, na divanu – nikog; dignem oči i vidim ga u omči pored prozora. Ja sam žurno izašla“.
DO VIĐENJA, DRUŽE
Do viđenja, druže, do viđenja.
Čuvaju te, mili, moje grudi.
Rastanak je znak predodređenja,
Susret nam se u daljini nudi.
Do viđenja, bez stiska, bez glasa,
I ne tuguj spuštene povije.
Nije novo mrijet prije svoga časa,
Al' ni živjet, bogme, nije najnovije.
PROLOG
Izuzetno mlad, 1915 godine Jesenjin dolazi u Petrograd sa preporukom Sergeja Gorodeckog Miroljubovu: „Dragi Viktore Sergejeviću, prihvatite mladi talenat – Sergeja Aleksandroviča Jesenjina. U džepu ima rublju, a u duši bogatstvo“. I to je tako bilo cijeli njegov život, s tim što čestu u džepu nije imao ni tu jednu rublju.
Zahvaljujući svome izuzetnom talentu i svestranom poznavanju folklora, Jesenjin je već u mladosti stekao glas prvog pjesnika sela. Prosjaci, bogomoljci i putnici sa kojima je često dolazio u dodir u rodnom kraju, takođe su opsjedali njegovu maštu pojanjem i pripovijedanjem žitija svetaca i apokrifnih priča Pjesnik je sve upijao i prenosio u svoje stihove – predanja, priče, sjetne stepske pjesme.
Život je prihvatao sanjarski. Priželjkivao je pobjedu sela u revoluciji i njegovo izbavljenje od revolucije. Po prilici onako, kako je Blok odgovorio Majakovskom na pitanje kako mu se sviđa revolucija: „Dobra stvar, ali meni spališe biblioteku“. U duši nikako nije mogao da se pomiri sa nestankom njegovog svijeta iz snova, sa kojim su odlazile u nepovrat seljačke kuće s pijetlovima na krovovima, tihi sjaj kandila, priče iza peći i dremljivi mačak, zvonjava praporaca, prostodušni starovremenski ljudi i sav patrijahalni svijet drevne Rusije.
Jesenjinu je svojstveno lutanje. Lutajući tražio je sebe, tražio ženu, tražio novu zemlju, Inoniju, tražio zametene miljokaze na putu. Ništa od svega nije našao. Njegov pesimizam nije obično razočarenje, to je eruptivna ali pritajena unutrašnja borba suprotnosti. Otuda je on čas razdragan, čas skeptičan, nikad zadovoljan.
Nije naročito volio grad. Nije bio ni revolucijom naročito oduševljen.U patrijahalnom svijetu on je vidio sebe, svoje djetinjstvo, čitav život, i koliko god je cijenio ljude Oktobra, koliko god to pokušavao, nije mogao da ih prihvati – za njega je poraz seljačke Rusije bio veći od pobjede revolucije. Kada je shvatio da ta revolucija uništava baš onaj svijet o kojem on pjeva, svijet koji je on iz dubine duše volio – matušku njegovu seljačku Rusiju, okrenuo se protiv nje, revolucije. Bori se protiv gvozdenobetonske Rusije, protih mehanicizma, u srcu su mu breze, jasike, stepska polja...
Nisam od novih.
Zašto da se krije?
Jednom nogom još sam gde sam bio juče.
Hitajući tragom čelične bratije
Posrćem i s mukom ovu drugu vučem.
Intimno, u jednom pismu svojoj prijateljici Jevgeniji Livšic on je to izrazio na sljedeći način: „Postoje skokovi za živo biće, kao što je prijelaz od konja na voz... Uzbuđuje me u tome samo tuga za onim što odlazi, dragim, rodnim, životinjskim, i nepokolebljiva sila mrtvog, mehaničkog... U ovom času meni je veoma teško što istorija preživljava epohu umrtvljavanja ličnosti kao nečeg živog, jer uopšte ne dolazi onaj socijalizam na koji sam ja mislio, već određeni i naročiti, kao nekakvo ostrvo Svete Jelene, bez slave i bez snova. Tijesno je u njemu živom biću, teško je graditelju koji gradi most prema nevidljivom svijetu, jer te mostove sijeku i dižu u vazduh ispod nogu budućih pokoljenja“. Ova osjećanja oblikovana su u „Podušju“, izvanrednoj Jesenjinovoj poemi.
Korjeni pjesnikovog razočarenja mnogo su dublji, ali ovaj je presudan. Pobijedila je Sovjetska Rusija, kojoj on nije potreban.
Lepo, bogme, zemljo!
A kog sam đavola krikom
Ja se drao u pesmi da sam narodu predan?
Moja poezija ne treba ovde nikom,
Pa i ja sam, bogme, ovde nepotreban.
Ispostavilo se da su mu neki od najboljih prijatelja agenti zloglasne Če-ke (kasnije KGB), da su tajnoj policiji dostavljali podatke o njegovom kretanju, govorima... Erlih, prijatelj kome je poklonio krvlju napisanu pjesmu „Do viđenja, druže, do viđenja“, bio je oficir tajne policije, a u svojim „Sjećanjima“ piše da mu je žao što pruža ruku najmanje dvojici njegovih i Jesenjinovih prijatelja i time kalja uspomenu na časno ime pjesnikovo, i moli mrtvog Jesenjina da mu oprosti za ono što su njih dvojica znali. Kada i kako je Jesenjin saznao da mu je jedan od najboljih prijatelja agent tajne policije?
U pismu svom prijatelju pjesniku Kusakovu Jesenjin se žali kako ne pripada ni jednoj revoluciji, a da je, po njemu, od Oktobarske revolucije „ostao samo k...c“. Kusakov je pismo odmah proslijedio tajnoj policiji, a Jesenjin, saznavši šta je uradio čovjek koga je smatrao sabratom i prijateljem, piše: „"Gospode! Čovjek bi se mogao objesiti u ovoj samoći. Ah, kakvo pogano vrijeme, kad je čak i Kusikov počeo da mi prijeti kako me neće puštiti u Rusiju".
Ah, otadžbino! Koliko sam pao.
Ruj upalo lice peče, kao žalac.
Jezik sugrađana tuđ mi je postao,
U svojoj zemlji ja sam kao stranac.
Razočaran u sve, povrijeđen, Jesenjin se odao pijančenju, lutanju po kafanskoj Moskvi. Preostalo mu je samo da zatvori oči i pokuša da uguši bol. „S tugom, sa strahom, ali već počinjem da se učim da govorim sebi: sakrij, Jesenjine, svoju dušu, to je isto tako neprijatno kao i otkopčane pantalone“. Ali, on to ne može, to više ne bi bio on. Guši se u jazu suprotnosti. Sam priznaje da vino ne liječi, sam se trudi da živi drugačije, a njegov takozvani banditizam je umnogome poza. Jesenjin ne mrzi i nije bandit u vulgarnom smilu te riječi. Buntovnik je, ne podnosi ljude nove vlasti, ne „zarezuje“ mnogo autoritete i to ne krije, kivan je na pjesnike i umjetnike koji im se dodvoravaju, u pijanstvu psuje ljude Oktobra, tuče se sa milicijom...
Pun ideala, a „u duši bogatstva“, iz svog sela dolazi u Moskvu spreman da zagrli cijeli svijet, da „svojom bogatom dušom i ljubavlju“ oplemeni sve što dotakne, ali slijede razočarenja u ljude, revoluciju i postaje bandit, huligan, kako često sebe naziva.
Taj svoj banditizam pjesnik je neprimjetno obrazložio povjeravajući se kroz Nomahov monolog u dramskoj poemi „Zemlja lupeža“ (Nomah je u stvari Mahno, poznati odmetnik protiv sovjetske vlasti, a kada je poema objavljena bilo je svima sasvim jasno da kroz njegove riječi govori sam Jesenjin).
Ne, nisam ludak.
Vidiš li, Barsuk,
Ja sam –
Čudak.
Ja volim opasni trenutak
Ko pesnik čase nadahnuća.
Tad moga uma zrači kutak
Aktivnim stvaralaštvom
Do klonuća.
Ja zbilja nisam onakav
Kakvim me vide kuvarice starke.
Ja sam sav – krv,
Mozak i gnev sam sav.
Moj banditizam posebne je marke.
On je saznanje, ne profesija.
Slušaj! I ja sam nekad verovao
U osećanja:
U ljubav, herojstvo i radost,
Dok nisam, najzad, dokonao
Da je sve to samo
Sveopšta gadost.
Dugo sam bludeo u bunilu adskom,
Cinizmom sudbe ranjen do dna srži.
No... Znaš li ti...
Mudrošću kafanskom
Rakija s pečenjem svaku boljku sprži.
Sada, dok grč tvrdi
Za dušu me hvata,
I lice mi svelo ko biljka se suši,
Ja ne gradim sebi bogove od blata,
Ostaje mi samo
Da bančim i rušim
Bande! Bande!
Po celoj zemlji,
Kud god zaviriš, ne mogu se skriti –
Vidiš – u prostranstvu,
Na konju,
Bez konja,
Idu i jašu ukleti banditi.
.................................................. .........
A nekad, a nekad...
Ko strela na luku,
Do kostiju prožet
Cvetnom stepskom travom,
Ja u ovaj gradić dođoh praznih ruku,
Al’ sa punim srcem
I ne praznom glavom
Ja sam verovao... Ja sam izgarao...
I za revoluciju lomio sam šiju,
Misleći da bratstvo nije puka sena,
Da će svi u jedno more da se sliju,
Svi naroda snovi,
Rasa i plemena.
Na svojoj knjizi „Ispovijest huligana“, Jesenjin je 1921. godine napisao sljedeću posvetu pjesniku A. V. Širjajevcu, koji mu je bio blizak po negaciji gradskog života i idealizaciji sela, po ljubavi za starinu i narodnu poeziju: „Živ je samo ruski um, njega ja volim, njega gajim u sebi: i zato se ne plašim, neće grad pojesti mene, već ću ja njega progutati (povodom nekih glasina o mojoj propasti)“.
Ali, grad je progutao njega. Razočarenja, kafana, alkohol, izdaja prijatelja... Usamljen u svom bolu, neprilagođen životu poslije revolucije, njegov život se polako gasio... Nema više s kime da zbori, romori...
Vaj, sve prođe. Sve su ređe vlasi.
Konj je crko. Opusteli dvori.
Harmonika više se ne glasi,
Nema s kime da zbori, romori.
Očigledno, Jesenjin je usamljen, klonuo je, ali pokušava da se trgne, oporavi...
Ni Meseca, ni laveža pasa.
Od samoće skoro ja bih plako.
Stani malo, živote bez glasa,
Ja još nisam ostareo tako.
A bilo mu je jedva trideset godina. Optimizma više nema, deklerativan je, ne stvaran. I dolazi ta tragična, strašna noć u lenjingradskom hotelu... Šta se tamo dogodilo? Od koga je Jesenjin te za njega užasne noći bježao i zašto je lupao na vrata svih soba u hotelu? Zašto niko nije htio da mu otvori? Zašto niko nije htio da mu pomogne? I pitanje svih pitanja: Da li je njegov život mogao da bude spašen da mu je bar neko otvorio vrata? Naime, vjeruje se da bi sve bilo drukčije mu je te kritične noći, kada je bio izbezumljen od nekog unutrašnjeg straha, bar neko otvorio hotelska vrata, kada je to tražio redom. Da mu je malo pružene nježnosti i topline u tom trenutku, možda, moglo da nadoknadi izgubljeno i da mu vrati vjeru u ljude. I u samog sebe.
Te noći, kada je, uzalud, lupao u zatvorena hotelska vrata – on je tražio ljude, možda izgubljenog sebe, i to navodi na pomisao da je u dnu duše čeznuo za pruženom rukom. To je, ovim činom, u noći smrtnog straha nedvosmisleno priznao. Konačno mu je bilo jasno da više ne može sam. Ali, nije bilo nikog, niđe pružene ruke, pomoći... Crni čovjek (ili ljudi u crnom) su pobijedili. Posljednji veliki sanjar je poražen...
Pjesnik je sahranjen u četvrtak 31. decembra 1925. godine. „Jesenjin, Jesenjin, Jesenjin“ – pod hipnozom toga imena živi se već nekoliko dana, pisao je u svom dnevniku pjesnikov prijatelj Ivan Jevdokimov. „Pišu u novinama (malo pišu, svi su zanijeti kongresom partije). Pokušavaju da objasne, a ne mogu, zašto je taj zemaljski srećnik, prvi pjesnik naše gigantske zemlje, lijepi, divni, mažen ljubavlju ljudi i žena, sve više i više uzdizan slavom, iznenada, tako neočekivano, završio svoj život? Jer, bilo je naoko puno zemaljske sreće!... Hiljade prijatelja, a zapravo se pokazuje – ni jedan čovjek nije ga poznavao... Žalosno, žalosno, nesnosno žalosno, sa suzama“.
Sahranjen je na Vaganjkovskom groblju – o državnom trošku, o čemu je Savjet narodnih komesara donio odluku, kako je isticano. Humka s običnom krstačom blizu ulaza u groblje – nekoliko desetina metara glavnom alejom, pa lijevo, postala je od toga novogodišnjeg predvečerja kultno mjesto ruskih pjesnika. To je i danas.
Na večeri uspomena na Jesenjina u Kamernom teatru Tairova, pet dana poslije pjesnikove sahrane, Sergej Gorodecki ispričao je o uzdahu neke žene u trenutku kad su kovčeg spuštali u grob. U tužnoj tišini, čule su se njene riječi:
- Zbogom, moja bajko!...
Ostala je lirika. Neodoljiva, ona pronalazi put pravo do srca kao pritajena tuga, ali ona je i velika pobuna. Čovjek nosi u sebi klicu slabosti prema svemu što je lijepo i bajkovito, ranjiv na ono što je odsanjano i nepovratno. Sve će proći, kao bijelih jabuka kad. Zato svako pronađe sebe jednom u Jesenjinovoj poeziji i nije čudo što se raznježi i prihvati je kao svoje pravo na snove.
BOBILJ I DRUG
Živeo je na kraju sela stari Bobilj. Imao je svoju kolibu i psa. Išao je po selu, skupljao kore hljeba i hranio se tako. Nikada se Bobilj nije razdvajao od svoga kučeta, i imalo je ono od milošte nadimak Drug. Pođe Bobilj kroz selo, lupa ispod prozora, a Drug stoji kraj njega, repom maše. Kao da čeka svoj dio. Reknu Bobilju ljudi: "Bolje da makneš, Bobilje, svoje pseto, jer se ni sam ne možeš prehraniti". Pogleda Bobilj svojim tužnim ocima, pogleda - ništa ne kaže. Vikne svoga Druga, otiđe od prozora i ne uzme koricu hljeba.
Živeo je na kraju sela stari Bobilj. Imao je svoju kolibu i psa. Išao je po selu, skupljao kore hljeba i hranio se tako. Nikada se Bobilj nije razdvajao od svoga kučeta, i imalo je ono od milošte nadimak Drug. Pođe Bobilj kroz selo, lupa ispod prozora, a Drug stoji kraj njega, repom maše. Kao da čeka svoj dio. Reknu Bobilju ljudi: "Bolje da makneš, Bobilje, svoje pseto, jer se ni sam ne možeš prehraniti". Pogleda Bobilj svojim tužnim ocima, pogleda - ništa ne kaže. Vikne svoga Druga, otiđe od prozora i ne uzme koricu hljeba.
Sumoran je bio Bobilj, rijetko je sa kim razgovarao.
Otpočne zima, dune srdita mećava, zakruži sniježna prašina, nabreknu debeli smetovi.
Ide Bobilj po smetovima, poštapa se, probija od kuće do kuće, a Drug trči uz njega. Pripija se uz Bobilja, gleda ga samilosno u lice i kao da hoće da izusti:"Nikome mi nijesmo potrebni, niko nas neće prigrliti, sami smo ja i ti". Pogleda Bobilj psa, pogleda - kao da pogađa njegove misli - i tiho, tiho rekne: -Samo ti, Druže, mene ne ostavi.
Korača Bobilj s kučetom, dogega se do svoje kolibe, a ona stara, negrijana. Pogleda zemljanu peć, pogled prošara po svakom kutku, a drva - ni ćepanice. Pogleda Bobilj Druga, a ovaj stoji - čeka šta ce reći domaćin. A Bobilj će tek nježno: Upregnuću te, Druže, u sanke pa ćemo poći u šumu, nabraćemo tamo granja i pruća, pa ćemo dovući. založicemo kolibu, ugrijaćemo se nas dvoje kraj pripećka.
Upregne Bobilj Druga u sanke, dovuče granja i pruća, ugrije legalo, zagrli Druga, pomazi. Zamisli se Bobilj kraj pripeka, počne se sjećati prošlosti. Ispriča starac Drugu svoj život. Ispriča o sebi tužnu povijest i s bolom doda:"Ti, Druže, ništa ne odgovaraš, ne zboriš ni riječi, ali tvoje su sive oči pametne...Znam,znam... ti sve razumiješ“.
Umori se mećava od jaukanja. Prorijede se vijavice, zašumi kaplja sa krova. Tope se snjegovi, slivaju. Vidi Bobilj - prolazi zima, vidi i s Drugom razgovara:"Živnućemo , Druže, s proljeća“.
Zaigra crveno sunce, požure odmah potoci-praporci. Gleda Bobilj s prozora, pod prozorom se već zemlja crni. Nabreknu na drveću pupoljci, zamiriše na proljeće. Samo godine Bobilja varaju, samo vlaga proljećna starca probija. Počeše noge njegove klecati, kašalj je grudi gušio, krsta su boljela, čupala, a oči su se već sasvim zamutile. Otopi se snijeg. Zemlja se osuši. Pod prozorom se razlista bijela vrba. Samo je starac rjeđe izlazio. Ležao je na krevetu, nije mogao sići. Silazi Bobilj s mukom, siđe, zakašlje se, zatuži, Drugu kaže: „Rano smo, Druže, ja i ti onda nagađali. Skoro će, bogme, i smrt moja; samo umrijet, tebe ostaviti - najteže mi je“.
Zanemogne Bobilj, ne ustaje, ne silazi, a Drug od kreveta ne miče. Osjeća starac - smrt se približava, osjeća to. Druga grli, gorko plače: "Kome, Druže, da te ostavim. Ljudi su nam svi tuđi. Živjeli smo ja i ti...cijeli život zajedno proveli, a smrt nas rastavlja. Zbogom, Druže moj dragi, osjecam da se približava smrt, dah se i grudi lede. Zbogom...pa izađi na gorb, sjeti se svoga starog prijatelja“.
Zagrli Bobilj druga oko vrata, čvrsto ga pritisnu na grudi, zadrhta i duša se vinu. Mrtav Bobilj leži na krevetu. Shvatio je Drug da mu je gospodar umro. Ide Drug iz kuta u kut - ide, tuži. Priđe Drug, onjuši umrlog - onjuši - žalosno zalaje.
Počeše ljudi govoriti među sobom: što li to Bobilj ne izlazi? Sporazumijevši se, dođoše - viđeše - ustuknuše. Mrtav Bobilj leži na krvetu, u kolibi zadah mrtvački - kužni. Na krevetu sjedi pas, šćućuren.
Uzeše ljudi mrtvaca, spremiše, okupaše - u kovčeg staviše, a pas od umrlog ne odmiče. Poniješe mrtvaca u crkvu, Drug pored njega. Ćeraju psa od crkve, ćeraju u hram ne puštaju. Probija se Drug, valja se na crkvenom pragu, zavija od tuge i gladi, na nogama se ljulja.
Doniješe mrtvaca na groblje, doniješe - u zemlju zakopaše.Umro je svima nepotrebni Bobilj i niko za njim ne zaplaka.
Zavija Dug na groblju, zavija - šapama zemlju razgrće. Hoće Drug da otkopa svog starog prijatelja, da otkopa i da s njim zajedno legne. Ne silazi pas s groba, ne jede, tuži. Izdade Druga snaga, ne diže se, ustati ne može, drhtaj mu prođe niz leđa,opušti Drug glavu, opušti, tiho uzdrhta i precrče na grobu....
Zašaptaše na huci cvjetovi, ispričaše pticama divnu povijest o prijateljstvu. Doleće na grob kukavica, sjede na žalosnu vrbu. Sjeđela je kukavica, tužeci žalosno nad grobom...
(Jesenjin je priču posvetio sestri Kaći)
IZVOR:
Komentari su u ogromnoj većini (mogu slobodno reći preko 90%) preuzeti iz knjige "Tragom Jesenjina" čiji je autor Ljuba Vukmanović. Poezija je preuzeta (kao i djelovi pojedinih, u izuzetno maloj mjeri, postova koje sam sklapao) iz raznih izvora, korištena su Sabrana djela S. Jesenjina i eseji i prevodi M. M. Pešića, Slobodana Markovića, N. Bertolina, Z. Goloba, M. Živanovića, D. Cesarića…
IZ USPOMENA O JESENJINU
(od A. K. Voronskog)
U jesen 1923. godine u redakcijsku sobu "Crvene ledine" ("Krasnaja nov") uđe suvonjav, vitak, malo viši od srednjeg rasta čovjek od 26-27 godina. Na njemu je bilo sasvim novo sivo odijelo od finog engleskog štofa, koje mu je veoma lijepo pristajalo. Sijala se postava gornjeg kaputa prebačenog preko ruke. Došavši, polako se obazreo, stavio u ugao palicu sa kuglom od slonovače i skidajući rukavice reče tihim prigušenim glasom:
- Sergej Jesenjin. Došao sam da se upoznamo.
(od A. K. Voronskog)
U jesen 1923. godine u redakcijsku sobu "Crvene ledine" ("Krasnaja nov") uđe suvonjav, vitak, malo viši od srednjeg rasta čovjek od 26-27 godina. Na njemu je bilo sasvim novo sivo odijelo od finog engleskog štofa, koje mu je veoma lijepo pristajalo. Sijala se postava gornjeg kaputa prebačenog preko ruke. Došavši, polako se obazreo, stavio u ugao palicu sa kuglom od slonovače i skidajući rukavice reče tihim prigušenim glasom:
- Sergej Jesenjin. Došao sam da se upoznamo.
U to vrijeme se tek nazirao ekonomski i kulturni uspon. Svijet još nije stigao da se kako valja opere i obuče. Pjesnici i umjetnici živjeli su sasvim bijedno, kao što, uostalom, žive i sada, i zato je Jesenjinova spoljašnost izgledala neobično i čudno. I još tada je padalo u oči: njegovo pravilno lice mekog ovala, prosto i mirno, osvjetljavale su spokojne ali odlučne plave oči, a kosa je i nehotice nagonila da se sjetimo naših polja, slame i raži.
Jesenjin je pričao da se nedavno vratio iz inostranstva, da je boravio u Berlinu, Parizu i preko okeana; ali kad sam počeo da ispitujem šta je tamo vidio i kakve ima utiske - uskoro sam se uvjerio da on neće da ih saopšti. Na pitanja je odgovarao jednom, dvije riječi i nekako bez volje. U inostanstvu mu se nije sviđelo; u Parizu, u restoranu, istukli su ga ruski bjelogardejci pa je tako izgubio cilindar i rukavice; u Berlinu su bili skandali, u Americi takođe. Da, pio je od dosade i skoro ništa nije pisao, nije bio raspoložen. Kad sam se s njim kasnije često sretao, uzalud sam pokušavao da saznam misli i osjećanja izazvana boravkom u inostranstvu: ništa više od onog što sam čuo od njega prvog dana našeg poznanstva nije mi kazao. Mislim da je to bilo zbog pjesnikove zakopčanosti.
Tada sam upamtio i njegov osmijeh. On se svaki čas osmjehivao. Osmijeh mu je bio mek, "mjesečarski".
Izgledao je uljudan, smjeran, spokojan, razuman, duševan i tih. Govorio je malo, više slušao i nije protivrječio. Nijesam primijetio kod njega nikakve poze, ali u njegovoj pojavi je gorelo nešto što zadobija i potčinjava, osvajačko i pokorno, što pristaje i opire se, nešto meko i čvrsto.
Kad se opraštao rekao je:
- Sarađivaćemo i družiti se. Ali imajte na umu: ja znam da ste komunist. I ja sam za sovjetsku vlast, ali ja volim Rusiju. Ja na svoj način. Neću dozvoliti da mi se stavi pseća korpa i uz tuđu sviralu neću da igram. To neće biti.
Kazao je to s osmijehom, pola u šali, pola ozbiljno.
Još od prvog poznanstva ostalo je čuđenje: o pijanim izgredima i skandalima Jesenjinovim već i tada se govorilo mnogo. A izgledalo je neshvatljivo i skoro nemogućno kako je mogao ne samo da pravi ispade i skandale, nego i da kaže neku neljubaznu riječ ovaj učtiv, skroman i skoro stidljiv čovjek.
Dvije neđelje kasnije učestvovao sam na jednoj književnoj priredbi đe se pojavio i Jesenjin. Došao je s družinom mladih pjesnika i slučajnih saputnika. Bio je pijan, izazivao je, svađao se, kreveljio se, vrijeđao, poslije kratkog vremena se s nekim i potukao. Veče je bilo prekinuto. Neki su pokušavali da uklone Jesenjina, ali bez uspjeha. Tada neko predloži da ga nagovore da čita svoje pjesme. Jesenjin odmah pristade, pope se na stolicu i poče da recituje Kafansku Moskvu. Recitovao je napamet, klateći se, promuklim i hrapavim od pijanstva glasom. Ali bilo je to majstorsko recitovanje. Jesenjin je bio jedan od najboljih ruskih recitatora. Govorio je iz dna duše, bol mu je izvirao iz srca, umio je da izdvoji i istakne ono što je želio da naglasi i držao slušaoce u napetoj pažnji. Na toj večeri je najviše iznenađivalo što uprkos svom pijanom stanju on nije ništa zaboravio, niti se smeo, niti zapeo. Pamćenje ga ni jednom nije izdalo. I kasnijih godina ne jednom prilikom sam se uvjerio da je mogao govoriti stihove u sasvim pijanom stanju, bez zapinjanja i zastajkivanja.
Kad završi recitovanje, Jesenjin opet poče da larma.
Pio je još dva dana. Za to vrijeme bila je dodata uz ranije još jedna prijava u miliciji.
Najomiljeniji prozni pisac bio mu je Gogolj. Stavio ga je iznad svih, čak iznad Tolstoja. Spazivši jednom prilikom u mojim rukama "Mrtve duše", upita:
- Hoćete da vam izgovorim odlomak koji mi se kod Gogolja najviše dopada? - i izrecituje napamet početak šeste glave iz prvog toma.
Da podjetim na to mjesto, u skraćenom obliku:
"Prije, davno, u vrijeme moje mladosti, u vrijeme moga djetinjstva koje je prohujalo u nepovrat, radovao sam se kad sam prvi put prilazio nepoznatom mjestu: svejedno, bilo to seoce, bila siromašna palanka, bilo veće selo ili varošica - moj djetinji radoznali pogled nalazio je u njemu mnogo zanimljivih stvari. Svaka zgrada, sve što je imalo na sebi pečat kakve god vidljive osobenosti - sve me je to privlačilo i začuđavalo...
...Sad ravnodušno prilazim svakom nepoznatom selu i ravnodušno posmatram kako banalno izgleda; ništa ne miluje moje hladne oči, nije mi smiješno, i ono što bi ranijih godina izazivalo živ izraz na licu, smijeh i neprekidan govor - sad promakne pored mene i nepomična usta ćute nemarno. O, mladosti moja! O, moja naivnosti!..."
Ove Gogoljeve riječi, mislim, mogle bi da posluže kao najbolji moto za sve što je Jesenjin napisao.
O tehnici u poeziji Jesenjin je posljednjih godina govorio
neprijateljski i sa osudom.
- Poznate su nam sve te majstorije. Oni misle da ne znamo sve te formalne metode i dovijanja. Razumijemo se u to ne manje od njih i u svoje vrijeme smo sve to prilično prostudirali. Treba pisati što je moguće jednostavnije. A to je teže.
Njegovo "jednostavno" majstorstvo bilo je visoko. Na prvi pogled Jesenjinov pjesnički jezik nije raznovrstan, ali pogledajte šta on radi u svojim pjesmama, s vrtom, brezom i cremušom - oni mu uvijek drukčije izgledaju i uvijek su naši, bliski. Čak i obično, šablonsko, kod njega se osvježavalo pod navalom osjećanja i dirljive iskrenosti.
Ponekad je govorio povodom svojih ispada u inostranstvu: „Pa dobro, larmao sam, ali lijepo larmao, za rusku revoluciju“. I ponavljao je priču o tome kako je u Berlinu na književnoj večeri bijelih pisaca tražio da se pjeva Internacionala, a u Parizu počeo da se podsmijeva vrangelovcima i denikincima koji su u civilu postali kafanski kelneri. I tamo i ođe su ga tukli.
Jesenjin je bio dalekovid i pametan. Umio je da shvati najvažnije, umio je da uopštava i izvodi zaključke. Bio je uman i vidio mnogo dalje od drugih pjesnika svojih vršnjaka.
- Poznate su nam sve te majstorije. Oni misle da ne znamo sve te formalne metode i dovijanja. Razumijemo se u to ne manje od njih i u svoje vrijeme smo sve to prilično prostudirali. Treba pisati što je moguće jednostavnije. A to je teže.
Njegovo "jednostavno" majstorstvo bilo je visoko. Na prvi pogled Jesenjinov pjesnički jezik nije raznovrstan, ali pogledajte šta on radi u svojim pjesmama, s vrtom, brezom i cremušom - oni mu uvijek drukčije izgledaju i uvijek su naši, bliski. Čak i obično, šablonsko, kod njega se osvježavalo pod navalom osjećanja i dirljive iskrenosti.
Ponekad je govorio povodom svojih ispada u inostranstvu: „Pa dobro, larmao sam, ali lijepo larmao, za rusku revoluciju“. I ponavljao je priču o tome kako je u Berlinu na književnoj večeri bijelih pisaca tražio da se pjeva Internacionala, a u Parizu počeo da se podsmijeva vrangelovcima i denikincima koji su u civilu postali kafanski kelneri. I tamo i ođe su ga tukli.
Jesenjin je bio dalekovid i pametan. Umio je da shvati najvažnije, umio je da uopštava i izvodi zaključke. Bio je uman i vidio mnogo dalje od drugih pjesnika svojih vršnjaka.
O našem „mužiku“ ponekad je govorio pomalo u aluzijama: nije to tako prosto, drugovi komunisti, sa seljakom ćete imati dosta muke, između vas i njega nije baš sve u redu. Kad se vratio iz rodnog sela jadao se da grad pljačka selo: cijela ljetina ide na plaćanje poreza, kupovinu čizama i nekoliko aršina tekstila. Ne postupaju sa seljacima kako treba ni lokalne vlasti. Spremao se da ide M. I. Kalinjinu (sovjetski državnik, tada predsjednik Izvršnog vijeća SSSR) da traži zaštitu. Ali glavni utisak je bio drugi: poslije tog putovanja Jesenjin je izvjesno vrijema išao nekako snužden, kao da je nešto izgubio u rodnom kraju.
- Sve je novo, neobično. Sve je vrlo čudno.
Uostalom, o tome je najbolje ispričao sam pjesnik u svojim stihovima.
Dvije posljednje godine Jesenjin se stalno spremao da otputuje na selo i da poživi tamo uredno. Znao je da je bolestan i, rekao bih, ozbiljno se bojao svoje bolesti. Čeznuo je za jednostavnim, običnim životom, za prostim stvarima i neposrednim odnosima s ljudima. Lijepo bi bilo zabaviti se nečim svakidašnjim, običnim, konkretno osjetiti stvarni život, da tu bude vrt, lipe, razgovor o kosidbi, o žetvi, da bude veče tiho i blago. Ili otputovati nekud, recimo u Lenjingrad, otpočeti novi život, redovno raditi, izdavati časopis ili napisati roman, povijest, sjeđeti kod kuće i s vremena na vrijeme se viđati s prijateljima. Nosio se mišlju da napiše povijest od osam do deset štampanih tabaka. Tema – ulična đeca, beskućnici, dječaci-huligani. Jednom mi pokaza nekoliko listova te povijesti; bilo je, istina, svega dvije-tri strane, ali kroz izvjesno vrijeme Jesenjin je priznao da mu se ne piše, „ne ide“. Književnik Nikitin reče mi u razgovoru. „Serjoža je u posljednje vrijeme živio zatvorenih očiju, zažmurivši pijančio i pravio izgrede“. To je veoma tačno i dobro pogođeno.
Oboriti glavu od tuge
S očima mutnim od vina.
Bar za tren se okrenut’ drugom,
Ne znat’ što nosi sudbina.
To „drugo“ bilo je jednostavno, intimno, lično, a oko njega je sve bilo složeno, zamršeno, kolektivno i daleko. Kad su ga nagovarali da se ozbiljno pobrine za liječenje, svojim uobičajenim osmijehom se izgovarao da treba spremiti sabrana djela, a poslije toga će se temeljno latiti liječenja.
O samoubistvu nikad nije vodio razgovor sa mnom. Vjerovao sam da je Jesenjinu ostalo malo života, ali nikad nijesam pretpostavljao da može dići ruku na sebe; on je veoma volio život. Ali još jednom treba naglasiti da je Jesenjin bio vrlo zatvoren.
Bojao se samoće. I još nešto: pričaju – i to je provjereno – da se u hotelu „Angleter“ pred smrt bojao da ostane sam u sobi. Uveče i noću, prije nego što se povuče u svoju sobu, dugo je sjeđeo sam u holu.
U čemu je tajna uspjeha i čari njegovih pjesama? Jer one
govore o propasti, o sudbonosnom, o kafanskom, o onome što odlazi – o
usamljenom pjesniku koji se u Sovjetskoj Rusiji osjećao kao tuđinac i
stranac?
Jesenjinove pjesme su u velikoj mjeri biografske. Živa ljudska ličnost pjesnikova potpuno se ogleda u njima. Upoređujući pjesnikovu ličnost, kako se ona ocrtava kroz rječničko tkivo njegovih djela, sa stvarnim Jesenjinom, likovi se podudaraju, doživljava se jedno te isto osnovno raspoloženje i postaje jasno u čemu je snaga njegove poezije. U Jesenjinovim pjesmama je dirala ljubav prema svemu ovozemaljskom, prema onom što zaboravljamo, što odmiče od nas u larmi, u žurbi, u gradskoj vrevi, čega nema na asfaltu i betonu. Nije uzalud pjesnik tako dirljivo pisao o životinjama i tako ih lijepo osjećao:
Srećan sam što ljubio sam žene,
Cvet i travu gazio kroz dol.
Životinja bratski svet zbog mene
Što nikada ne oseti bol.
I nije omaška što je svoje pjesme jednom prilikom nazvao „pjesmama životinjskih prava“.
U našem gvozdenom dobu ima nečeg iskrivljenog, jednostranog, pretećeg, tamnog i zlokobnog. I zato biva ovako: mi, đeca grada i svoga vijeka, kao ptice, s vremena na vrijeme žudimo da napuštimo „krivudave ulice“, da ne čujemo metalnu tutnjavu tramvaja, tražimo da se zavučemo što dublje u zabitna mjesta, u tišinu naših polja, njiva, livada i šuma. A u Jesenjinovim pjesmama livade, polja i njive pojavljuju se u svemu svom „divljem i prostom ruhu“, u primamljivoj i čarobnoj ljepoti, i mi razumijemo i primamo pjesnikovu tugu.
Ali u današnjoj civilizaciji najviše zabrinjava to što ona mjesto neposrednih ljudskih odnosa podmeće fetišizam stvari i ideologoje, ljubav prema stvarima i utvarama. Služenje stvarima i idejama zaklanja prisno opštenje među ljudima. A čovjek – takvi su mu instinkti – želi da se uhvati ne za maštu ili viziju, ne za stvari ili stih, nego prije svega za živog konkretnog sabrata, da ga osjeti, da mu pomogne i za njega da radi.
Jesenjin s njegovim vidicima, koji su se još od mladosti ograničili ličnom sredinom sela – s njegovim intimnim lirizmom u novim uslovima, morao je naročito oštro osjetiti tugu za tom prisnom vezom i bliskošću čovjeka s čovjekom. Potrebno mu je bilo da radi, stvara, da bi se očito viđelo – evo, ovo je nužno živim, stvarnim ljudima; i od njih su njegov instinkt, njegova prošlost zahtijevali isto. Bilo mu je potrebno da se brine o živima, a oni da se brinu o njemu. Savremeni grad koji je Jesenjin poznavao nije mu to davao niti mogao dati. On se skhao. U pjesmama i poemama, u životu i sudbini, i u smrti pjesnikovoj, u njegovom liku, pjesničkom i životnom, ima nečeg nježnog i krhkog, istančanog i dirljivog, fatalnog i milog, kao u njegovom ždrebetu s riđom grivom – upozorenje i opomena na tamno i zlokobno u jednostranoj gradskoj civilizaciji današnjice. I to ga zbližava sa mnogima koji su tuđi nestašnim kafanskim raspoloženjima pjesnikovim. Zato nam je njegov lik drag, i zato će ovaj lik dugo živjeti.
Smrt svakog čovjeka se doživljava na svoj način. Jesenjinova smrt budi veliko osjećanje koje može izazvati mati, sestra, brat, i o kojem je rečeno: „U Rami se čuo glas: Rahila plače za svojom đecom i ne može da se utješi, jer joj nema utjehe“.
U Rami ruskoj njega su ispratili kao svoje dijete, rođeno i voljeno.
Posebnu pažnju izazvala su istraživanja pukovnika policije Eduarda Hlistalova. Kao dugogodišnji isljednik MUP-a, on je u tajnim i specijalnim arhivima policije otkrio veliki broj dokumenata, dotad nepoznatih javnosti, o Jesenjinovim danima tokom posljednjih godina života. Najveće podozrenje ovog iskusnog policajca izazvali su zvanični izvještaji o istrazi: bila je nestručna i površna, i očigledno pod diktatom nevidljivih mračnjaka – kategoričan je Hlistalov. Iznio je o tome mnoštvo dokumenata u svojoj knjizi „Trinaest krivičnih djela Sergeja Jesenjina“.
Akt o samoubistvu Jesenjina sastavio je Nikolaj Gorbov, čovjek koji je tek šest mjeseci bio običan pozornik. Njegova nepismenost i nestručnost su porazni. Akt vrvi od nepreciznosti, gramatičkih grešaka i nedosljednosti. Na osnovu njegovog izvještaja je utvrđeno da je Jesenjin izvršio samoubistvo. Zašto u sobu broj 5. nije došao iskusni kriminalistički inspektor i ljekar sudske medicine, kako je to uobičajeno, nego je sve prepuštenu nepismenom pozorniku-pripravniku, pita se Hlistalov? Očigledno da je to urađeno namjerno, kaže Hlistalov. Ne zna se ni zašto za posmrtne fotografije pjesnika i sobe nije doveden fotograf policije nego portretist Mojsej Nepeljbaum, za koga se znalo da je bio „kremaljski fotograf“.
Zapisnik o obdukciji potpisao je ekspert sudske medicine dr Aleksandar Giljarevski. Prije nego što detaljno analizira taj neobičan spis, sačuvan zahvaljujući Jesenjinovoj supruzi Sonji, Hlistalov pominje zagonetnu šifru na dokumentu koji su Ggiljarovskom uputili načelnik 2. odjeljenja Lenjingradske gubernijske milicije Aleksandar Hohlov i šef istražne službe Ivan Vergej. Kratkim dopisom, pisanim mašinom, obavijestili su ljekara da mu šalju telefonogram o „samoubistvu gr.(ađanina) Jesenjina Sergeja“, da se priključi predmetu. A na tom dopisu je dodato i ovo: „4p5stUPK“. To je značilo: član 4, tačka 5, Krivično procesnog kodeksa Rusije, a odredba je nalagala da se proces obustavlja zbog nedostatka dokaza. Očigledno, milicija je u zavijenoj formi – zaključuje Hlistalov – obavijestila ljekare da za Jesenjinovu smrt nema osumnjičenih i da to ima na umu u ekspertizi.
Zapisnik dr Giljarevskog o obdukciji izaziva nedoumice već i svojim izgledom, a još više sadržajem. Napisan je rukom i mastilo se na više mjesta razlilo po papiru, a trebalo je mašinom, i to u najmanje dva primjerka – za miliciju i arhivu bolnice. Neobično je: na njemu nema nikakvih ustaljenih službenih oznaka – naziv bolnice, broj, pečat. Ekspert sudske medicine nije opisao, a morao je, sve tjelesne povrede i njihov karakter, od čega su nastale i kakve su posljedice mogle da izazovu, što je izuzetno važno. Nema potpunog i argumentovanog objašnjenja o nastanku rane na čelu: „brazda dugačka oko 4 santimetra i široka ½ santimetra“.
Skreće pažnju i to što su, kako izgleda, postojale dvije medicinske ekspertize. Hlistalov je u arhivi našao potvrdu o Jesenjinovoj smrti, izdatu u Matičarskom zvanju Lenjingrada 29. decembra 1925. Kao uzrok smrti navodi se „samoubistvo vješanjem“, a ekspertizu, zavedenu pod brojem 1017, uradio je Giljarevski. To upućuje da je tog dana u Matičarskom zvanju postojala ekspertiza dr Giljarevskog pod brojem 1017, a ne ona pisana rukom. Ne zna se ko je ekspertizu 1017 uputio matičaru, niti je ona nađena, pošto se takav dokument nije prilagao uz matičarsku knjigu. Vjeruje se da bi njen pronalazak razjasnio mnogo zagonetnog o Jesenjinovoj smrti.
Takve su fotografije snimljene u sobi 5 i u Obuhovskoj bolnici, čiji se negativi čuvaju u zatvorenim arhivima, kako se otkrilo tek 1992. Pored dugačke rane na čelu, iznad desne obrve, na fotografijama je odmah uočljiva i velika okrugla rupa ispod te brazde, a ona se ne pominje u zapisniku ljekara. Nalik na ožiljak od udarca ili od metka, ta „crna rupa“ markatna je naročito na fotografijama izmučenog pjesnikovog lica snimljenog u krupnom planu. Bez uvjerljivog objašnjenja kako su mogle nastati u posljednjoj pjesnikovoj noći, te povrede osnažuju vjerovanje istraživača da su posljedica nasilja nad pjesnikom. Na posmrtnoj masci Jesenjina, čiji je otisak vajar I. Zolotarevski uzeo u Domu pisaca, đe je kovčeg odnijet iz Obuhovske bolnice, ostao je trag tih povreda, a na njih patofiziolozi gledaju kao na potvrdu da je Jesenjin bio fizički napadnut.
Pjesnikinja Sidorina ukida mogući utisak o očajniku koji, u „raspadu ličnosti“, piše svojom krvlju. Spominje malo poznato: Jesenjin je tako pisao i ranije, i to stihove prožete radošću – želeći da naglasi značenje pjesme ili prosto zbog toga što nije imao mastilo, kao što ga nije bilo ni u hotelu „Angleter“. Učinio je to čak dva puta krajem 1924, za vrijeme boravka na Kavkazu, kako se to znalo u porodici njegovog prijatelja, gruzijskog pjesnika Ticijana Tabidzea. Njegova supruga Nina svjedoči u svojim Uspomenama: Jesenjin joj je poklonio, upravo štampanu, svoju knjigu „Sovjetska Rusija“, s posvetom napisanom krvlju „Voli mene i Plave rogove“ (Plavi rogovi je naziv društva gruzijskih pjesnika). Jedne večeri, kasno, donio je Ticijanu pjesmu „Pjesnicima Gruzije“, rekavši: nije imao mastilo i stihove je morao pisati krvlju. Rukopis Nine Tabidze, poslije njene smrti 1965, redigovan je tako da su svjedočenja o posveti i pjesmi napisanoj krvlju izostavljena, što je zaista čudno.
Pjesnikinja Sidorina pominje i niz memoarskih zapisa savremenika i dokumenata iz zatvorenih arhiva o Jesenjinu, koje novim činjenicama osvjetljavaju ličnosti, osumnjičene i od drugih istraživača da su podmuklo uticali na pjesnikovu sudbinu. Za Erliha se kaže, bez ograde, da je bio tajni agent policije – pominje se i njegova fotografija u uniformi kapetana Čeke (Čeka, tajna policija, nekoliko puta je mijenjala ime: kasnije je bila NKVD, a zatim KGB).
U najnovijim istraživanjima, sve tamnija sjenka pada na pojedince za koje se zna, ili je to kasnije utvrđeno, da su stanovali ili dolazili u hotel u danima kada je pjesnik u njemu boravio. Za neke pisce javno se tvrdi: bili su agenti policije. A ona je danonoćno nadzirala sve što se događalo u hotelu. Do danas je ostalo zagonetno: ko je i zašto uzeo bez traga Jesenjinove rukopise koje je on donio iz Moskve; nestao je i njegov kaput, a nije nađen ni kaiš od pjesnikovog kožnog kofera – na njemu je zatečen obješen. Tako nešto se ne događa u ozbiljnoj istrazi i govori o tome kakva je ona bila.
Sada se zna: gotovo svi svjedoci dramatičnog dana u hotelu i bolnici, završili su život nasilnom smrću ili nestali bez traga za vrijeme staljinizma. Za ljekara Giljarevskog kaže se da mu je sudbina nepoznata, a kao godina smrti pominje se 1931. Njegova supruga je nastradala u nekom logoru. Erlih je strijeljan 1937. I Jelisaveta Ustinova je strijeljana te godine, a njen muž Georgij se objesio pod neobjašnjenim okolnostima 1932 – ni do danas nije objavljena njegova oproštajna poruka, pisana krvlju. Milicionar Nikolaj Gorbov, uhapšen tridesetih, nestao je bez traga. I upravnik hotela Nazarov našao je smrt u logoru.
Novo tumačenje nastanka pjesme „Do viđenja“ nudi rukopis Stanislava i Sergeja Kunjejeva „Božija svirala“. U tom Jesenjinovom životopisu, otac i sin Kunjejevi sabrali su svoja otkrića o pjesniku, tokom osam godina istraživanja, u arhivima Lenjinove i Staljinove tajne policije, instituta književnosti, privatnim zbirkama, neobjavljenim rukopisima i pismima većeg broja njegovih savremenika. Kunjajevi tvrde: „Do viđenja“ nije Jesenjinova predsmrtna pjesma, nego njegova poetska improvizacija, spontana, nastala ranije. A to što je papirić s te dvije strofe strpao prijatelju u kaput kao svojevrsni poklon – „iz toga se ni u kom slučaju ne smije stvarati zaključak da su ti stihovi posvećeni nekom određenom čovjeku“.
U Jesenjinovoj poeziji može lako da se zapazi: sintagme „do viđenja“ i „prijatelju moj“ nijesu usamljene samo u njegovoj posljednjoj pjesmi – ponavljaju se u stihovima iz posljednje godine života, a inspirisani su osjećanjima ljubavi ili usamljenosti. Pjesma „Do viđenja“ je samo posljednja u nizu njegovih poetskih improvizacija u kojima je razmišljao o čovjekovoj prolaznosti i neizbježnosti smrti. Ta misao se ponavlja u Jesenjinovim stihovima još od njegove rane mladosti. Kaćin suprug, pjesnik Vasilij Nasjedkin, svjedoči u svojim uspomenama „Jesenjinova posljednja godina“ da je on trezveno razmišljao o smrti, kao pratiocu čovjekovog života. Zašto pjeva o smrti? – pitao ga je zet dok mu je govorio elegične stihove „Lišće opada“. Pjesniku je neophodno da često govori o smrti – pričao je Jesenjin. Jedino razmišljajući o njoj, pjesnik može izuzetno oštro da posmatra život.
Na rukopisu pjesme „Do viđenja“, potpisanoj inicijalom „S. J.“, Jesenjin nije naveo kad je nastala. Ali, kad je prvi put objavljena, ispod stihova je pisalo: „27. decembar“. Neko je to samovoljno dopisao u hotelu ili redakciji. Otac i sin Kunjejev uvjeravaju da se može pouzdano govoriti da pjesma „Do viđenja“ nije napisana tada, nego znatno ranije. I Jesenjinov otac Aleksej je o tome svjedočio u pariskom časopisu „Čisli“ 1934. godine: pjesma je nastala za vrijeme Jesenjinovog boravka u Bakuu 1924, imala je pet strofa, a ne dvije, kako je objavljeno i posvećena je književniku i novinaru Viktoru Manujlovu. A te godine u Bakuu je dvije pjesme prije toga pisao krvlju. Jesenjinova impulsivna priroda i burni temperament nijesu mogli ni minut da čekaju da zapiše nove stihove i time se može tumačiti što je tri puta u životu, kad nije imao ni olovku ni mastilo, rasjekao ruku i pisao krvlju.
Dokazano je: pjesma je ispravljana. Objavljena pjesma se razlikuje od originala. Taj papirić sa niskom stihova napisanih krvlju, jedinstven u istoriji ruske i svjetske poezije, uvijek je pod najstrožijom zaštitom: za sedamdeset godina, viđelo ga je svega petnaest istraživača. Oni svjedoče da se original razlikuje od objavljenih stihova.
Nedočitano „Do viđenja“ podstiče nova čitanja, ekspertize, tumačenja. Sve što su najnovija istraživanja otkrila o Jesenjinovom životu, stvaralaštvu i smrti, čita se kao roman o nezaštićenom usamljeniku koji je jedino želio da pjeva samo svojim glasom, svojom dragom lirom, u strašnim ruskim godinama.
Jesenjinove pjesme su u velikoj mjeri biografske. Živa ljudska ličnost pjesnikova potpuno se ogleda u njima. Upoređujući pjesnikovu ličnost, kako se ona ocrtava kroz rječničko tkivo njegovih djela, sa stvarnim Jesenjinom, likovi se podudaraju, doživljava se jedno te isto osnovno raspoloženje i postaje jasno u čemu je snaga njegove poezije. U Jesenjinovim pjesmama je dirala ljubav prema svemu ovozemaljskom, prema onom što zaboravljamo, što odmiče od nas u larmi, u žurbi, u gradskoj vrevi, čega nema na asfaltu i betonu. Nije uzalud pjesnik tako dirljivo pisao o životinjama i tako ih lijepo osjećao:
Srećan sam što ljubio sam žene,
Cvet i travu gazio kroz dol.
Životinja bratski svet zbog mene
Što nikada ne oseti bol.
I nije omaška što je svoje pjesme jednom prilikom nazvao „pjesmama životinjskih prava“.
U našem gvozdenom dobu ima nečeg iskrivljenog, jednostranog, pretećeg, tamnog i zlokobnog. I zato biva ovako: mi, đeca grada i svoga vijeka, kao ptice, s vremena na vrijeme žudimo da napuštimo „krivudave ulice“, da ne čujemo metalnu tutnjavu tramvaja, tražimo da se zavučemo što dublje u zabitna mjesta, u tišinu naših polja, njiva, livada i šuma. A u Jesenjinovim pjesmama livade, polja i njive pojavljuju se u svemu svom „divljem i prostom ruhu“, u primamljivoj i čarobnoj ljepoti, i mi razumijemo i primamo pjesnikovu tugu.
Ali u današnjoj civilizaciji najviše zabrinjava to što ona mjesto neposrednih ljudskih odnosa podmeće fetišizam stvari i ideologoje, ljubav prema stvarima i utvarama. Služenje stvarima i idejama zaklanja prisno opštenje među ljudima. A čovjek – takvi su mu instinkti – želi da se uhvati ne za maštu ili viziju, ne za stvari ili stih, nego prije svega za živog konkretnog sabrata, da ga osjeti, da mu pomogne i za njega da radi.
Jesenjin s njegovim vidicima, koji su se još od mladosti ograničili ličnom sredinom sela – s njegovim intimnim lirizmom u novim uslovima, morao je naročito oštro osjetiti tugu za tom prisnom vezom i bliskošću čovjeka s čovjekom. Potrebno mu je bilo da radi, stvara, da bi se očito viđelo – evo, ovo je nužno živim, stvarnim ljudima; i od njih su njegov instinkt, njegova prošlost zahtijevali isto. Bilo mu je potrebno da se brine o živima, a oni da se brinu o njemu. Savremeni grad koji je Jesenjin poznavao nije mu to davao niti mogao dati. On se skhao. U pjesmama i poemama, u životu i sudbini, i u smrti pjesnikovoj, u njegovom liku, pjesničkom i životnom, ima nečeg nježnog i krhkog, istančanog i dirljivog, fatalnog i milog, kao u njegovom ždrebetu s riđom grivom – upozorenje i opomena na tamno i zlokobno u jednostranoj gradskoj civilizaciji današnjice. I to ga zbližava sa mnogima koji su tuđi nestašnim kafanskim raspoloženjima pjesnikovim. Zato nam je njegov lik drag, i zato će ovaj lik dugo živjeti.
Smrt svakog čovjeka se doživljava na svoj način. Jesenjinova smrt budi veliko osjećanje koje može izazvati mati, sestra, brat, i o kojem je rečeno: „U Rami se čuo glas: Rahila plače za svojom đecom i ne može da se utješi, jer joj nema utjehe“.
U Rami ruskoj njega su ispratili kao svoje dijete, rođeno i voljeno.
SERGEJ JESENJIN JE UBIJEN?
Prošlo je već osamdeset godina od Jesenjinove posljednje noći, između neđelje i poneđeljka 27. i 28. decembra 1925, a još uvijek je tajna: šta se zapravo dogodilo u sobi 5. na drugom spratu hotela „Angleter“ u Lenjingradu? U susret obilježavanju 100. godina od pjesnikovog rođenja i sedam decenija od njegove tragične smrti, u Moskvi su se devedesetih godina pojavili mnogobrojni članci, studije i knjige u kojima je izražena sumnja u istinitost policijske i medicinske istrage o Jesenjinovoj smrti. Objavljen je čitav niz nepoznatih dokumenata i na njihovoj uvjerljivosti zasnivaju se javna tvrđenja: Jesenjin je ubijen, pa obješen.
Prošlo je već osamdeset godina od Jesenjinove posljednje noći, između neđelje i poneđeljka 27. i 28. decembra 1925, a još uvijek je tajna: šta se zapravo dogodilo u sobi 5. na drugom spratu hotela „Angleter“ u Lenjingradu? U susret obilježavanju 100. godina od pjesnikovog rođenja i sedam decenija od njegove tragične smrti, u Moskvi su se devedesetih godina pojavili mnogobrojni članci, studije i knjige u kojima je izražena sumnja u istinitost policijske i medicinske istrage o Jesenjinovoj smrti. Objavljen je čitav niz nepoznatih dokumenata i na njihovoj uvjerljivosti zasnivaju se javna tvrđenja: Jesenjin je ubijen, pa obješen.
Posebnu pažnju izazvala su istraživanja pukovnika policije Eduarda Hlistalova. Kao dugogodišnji isljednik MUP-a, on je u tajnim i specijalnim arhivima policije otkrio veliki broj dokumenata, dotad nepoznatih javnosti, o Jesenjinovim danima tokom posljednjih godina života. Najveće podozrenje ovog iskusnog policajca izazvali su zvanični izvještaji o istrazi: bila je nestručna i površna, i očigledno pod diktatom nevidljivih mračnjaka – kategoričan je Hlistalov. Iznio je o tome mnoštvo dokumenata u svojoj knjizi „Trinaest krivičnih djela Sergeja Jesenjina“.
Akt o samoubistvu Jesenjina sastavio je Nikolaj Gorbov, čovjek koji je tek šest mjeseci bio običan pozornik. Njegova nepismenost i nestručnost su porazni. Akt vrvi od nepreciznosti, gramatičkih grešaka i nedosljednosti. Na osnovu njegovog izvještaja je utvrđeno da je Jesenjin izvršio samoubistvo. Zašto u sobu broj 5. nije došao iskusni kriminalistički inspektor i ljekar sudske medicine, kako je to uobičajeno, nego je sve prepuštenu nepismenom pozorniku-pripravniku, pita se Hlistalov? Očigledno da je to urađeno namjerno, kaže Hlistalov. Ne zna se ni zašto za posmrtne fotografije pjesnika i sobe nije doveden fotograf policije nego portretist Mojsej Nepeljbaum, za koga se znalo da je bio „kremaljski fotograf“.
Zapisnik o obdukciji potpisao je ekspert sudske medicine dr Aleksandar Giljarevski. Prije nego što detaljno analizira taj neobičan spis, sačuvan zahvaljujući Jesenjinovoj supruzi Sonji, Hlistalov pominje zagonetnu šifru na dokumentu koji su Ggiljarovskom uputili načelnik 2. odjeljenja Lenjingradske gubernijske milicije Aleksandar Hohlov i šef istražne službe Ivan Vergej. Kratkim dopisom, pisanim mašinom, obavijestili su ljekara da mu šalju telefonogram o „samoubistvu gr.(ađanina) Jesenjina Sergeja“, da se priključi predmetu. A na tom dopisu je dodato i ovo: „4p5stUPK“. To je značilo: član 4, tačka 5, Krivično procesnog kodeksa Rusije, a odredba je nalagala da se proces obustavlja zbog nedostatka dokaza. Očigledno, milicija je u zavijenoj formi – zaključuje Hlistalov – obavijestila ljekare da za Jesenjinovu smrt nema osumnjičenih i da to ima na umu u ekspertizi.
Zapisnik dr Giljarevskog o obdukciji izaziva nedoumice već i svojim izgledom, a još više sadržajem. Napisan je rukom i mastilo se na više mjesta razlilo po papiru, a trebalo je mašinom, i to u najmanje dva primjerka – za miliciju i arhivu bolnice. Neobično je: na njemu nema nikakvih ustaljenih službenih oznaka – naziv bolnice, broj, pečat. Ekspert sudske medicine nije opisao, a morao je, sve tjelesne povrede i njihov karakter, od čega su nastale i kakve su posljedice mogle da izazovu, što je izuzetno važno. Nema potpunog i argumentovanog objašnjenja o nastanku rane na čelu: „brazda dugačka oko 4 santimetra i široka ½ santimetra“.
Skreće pažnju i to što su, kako izgleda, postojale dvije medicinske ekspertize. Hlistalov je u arhivi našao potvrdu o Jesenjinovoj smrti, izdatu u Matičarskom zvanju Lenjingrada 29. decembra 1925. Kao uzrok smrti navodi se „samoubistvo vješanjem“, a ekspertizu, zavedenu pod brojem 1017, uradio je Giljarevski. To upućuje da je tog dana u Matičarskom zvanju postojala ekspertiza dr Giljarevskog pod brojem 1017, a ne ona pisana rukom. Ne zna se ko je ekspertizu 1017 uputio matičaru, niti je ona nađena, pošto se takav dokument nije prilagao uz matičarsku knjigu. Vjeruje se da bi njen pronalazak razjasnio mnogo zagonetnog o Jesenjinovoj smrti.
„Samoubistvo Jesenjina je falsifikat vijeka“, tvrdi u svojoj
knjizi „Zlatoglavi“ pjesnikinja Natalija Sidorina. Ona je za svoju tvrdnju
oslonac uzela u dokumentarnim zapisima pjesnikovog života i pogibije, kao i
zapisnik dr Giljarevskog o obdukciji. Ona kaže da je ovaj spis, bez zvaničnih
dokaza da je autentičan, nizom nedorečenosti u suprotnosti s drugim dokumentima
nastalim 28. i 29. decembra 1925.
Takve su fotografije snimljene u sobi 5 i u Obuhovskoj bolnici, čiji se negativi čuvaju u zatvorenim arhivima, kako se otkrilo tek 1992. Pored dugačke rane na čelu, iznad desne obrve, na fotografijama je odmah uočljiva i velika okrugla rupa ispod te brazde, a ona se ne pominje u zapisniku ljekara. Nalik na ožiljak od udarca ili od metka, ta „crna rupa“ markatna je naročito na fotografijama izmučenog pjesnikovog lica snimljenog u krupnom planu. Bez uvjerljivog objašnjenja kako su mogle nastati u posljednjoj pjesnikovoj noći, te povrede osnažuju vjerovanje istraživača da su posljedica nasilja nad pjesnikom. Na posmrtnoj masci Jesenjina, čiji je otisak vajar I. Zolotarevski uzeo u Domu pisaca, đe je kovčeg odnijet iz Obuhovske bolnice, ostao je trag tih povreda, a na njih patofiziolozi gledaju kao na potvrdu da je Jesenjin bio fizički napadnut.
Pjesnikinja Sidorina ukida mogući utisak o očajniku koji, u „raspadu ličnosti“, piše svojom krvlju. Spominje malo poznato: Jesenjin je tako pisao i ranije, i to stihove prožete radošću – želeći da naglasi značenje pjesme ili prosto zbog toga što nije imao mastilo, kao što ga nije bilo ni u hotelu „Angleter“. Učinio je to čak dva puta krajem 1924, za vrijeme boravka na Kavkazu, kako se to znalo u porodici njegovog prijatelja, gruzijskog pjesnika Ticijana Tabidzea. Njegova supruga Nina svjedoči u svojim Uspomenama: Jesenjin joj je poklonio, upravo štampanu, svoju knjigu „Sovjetska Rusija“, s posvetom napisanom krvlju „Voli mene i Plave rogove“ (Plavi rogovi je naziv društva gruzijskih pjesnika). Jedne večeri, kasno, donio je Ticijanu pjesmu „Pjesnicima Gruzije“, rekavši: nije imao mastilo i stihove je morao pisati krvlju. Rukopis Nine Tabidze, poslije njene smrti 1965, redigovan je tako da su svjedočenja o posveti i pjesmi napisanoj krvlju izostavljena, što je zaista čudno.
Pjesnikinja Sidorina pominje i niz memoarskih zapisa savremenika i dokumenata iz zatvorenih arhiva o Jesenjinu, koje novim činjenicama osvjetljavaju ličnosti, osumnjičene i od drugih istraživača da su podmuklo uticali na pjesnikovu sudbinu. Za Erliha se kaže, bez ograde, da je bio tajni agent policije – pominje se i njegova fotografija u uniformi kapetana Čeke (Čeka, tajna policija, nekoliko puta je mijenjala ime: kasnije je bila NKVD, a zatim KGB).
U najnovijim istraživanjima, sve tamnija sjenka pada na pojedince za koje se zna, ili je to kasnije utvrđeno, da su stanovali ili dolazili u hotel u danima kada je pjesnik u njemu boravio. Za neke pisce javno se tvrdi: bili su agenti policije. A ona je danonoćno nadzirala sve što se događalo u hotelu. Do danas je ostalo zagonetno: ko je i zašto uzeo bez traga Jesenjinove rukopise koje je on donio iz Moskve; nestao je i njegov kaput, a nije nađen ni kaiš od pjesnikovog kožnog kofera – na njemu je zatečen obješen. Tako nešto se ne događa u ozbiljnoj istrazi i govori o tome kakva je ona bila.
Sada se zna: gotovo svi svjedoci dramatičnog dana u hotelu i bolnici, završili su život nasilnom smrću ili nestali bez traga za vrijeme staljinizma. Za ljekara Giljarevskog kaže se da mu je sudbina nepoznata, a kao godina smrti pominje se 1931. Njegova supruga je nastradala u nekom logoru. Erlih je strijeljan 1937. I Jelisaveta Ustinova je strijeljana te godine, a njen muž Georgij se objesio pod neobjašnjenim okolnostima 1932 – ni do danas nije objavljena njegova oproštajna poruka, pisana krvlju. Milicionar Nikolaj Gorbov, uhapšen tridesetih, nestao je bez traga. I upravnik hotela Nazarov našao je smrt u logoru.
„Samoubistvo pjesnika Sergeja Jesenjina“ – tu senzacionalnu
vijest objavio je lenjingradski „Novi večernji list“ u utorak, 29.decembra
1925. I ta riječ – samoubistvo, razglašena je po Rusiji, ogromnim tiražom
štampe, prije policijske i medicinske istrage, koja je od samog početka
izazivala podozrenje pjesnikove porodice i prijatelja. Ponavljana je decenijama
kao jedina, nesumnjiva istina o Jesenjinovoj smrti. A pjesma „Do viđenja“
uzimana je kao krunski dokaz da je otišao iz života svojom voljom i oproštajnu
poruku iskazao stihovima „nije novo mreti prije svoga časa / al’ ni živet,
bogme, nije najnovije“.
Novo tumačenje nastanka pjesme „Do viđenja“ nudi rukopis Stanislava i Sergeja Kunjejeva „Božija svirala“. U tom Jesenjinovom životopisu, otac i sin Kunjejevi sabrali su svoja otkrića o pjesniku, tokom osam godina istraživanja, u arhivima Lenjinove i Staljinove tajne policije, instituta književnosti, privatnim zbirkama, neobjavljenim rukopisima i pismima većeg broja njegovih savremenika. Kunjajevi tvrde: „Do viđenja“ nije Jesenjinova predsmrtna pjesma, nego njegova poetska improvizacija, spontana, nastala ranije. A to što je papirić s te dvije strofe strpao prijatelju u kaput kao svojevrsni poklon – „iz toga se ni u kom slučaju ne smije stvarati zaključak da su ti stihovi posvećeni nekom određenom čovjeku“.
U Jesenjinovoj poeziji može lako da se zapazi: sintagme „do viđenja“ i „prijatelju moj“ nijesu usamljene samo u njegovoj posljednjoj pjesmi – ponavljaju se u stihovima iz posljednje godine života, a inspirisani su osjećanjima ljubavi ili usamljenosti. Pjesma „Do viđenja“ je samo posljednja u nizu njegovih poetskih improvizacija u kojima je razmišljao o čovjekovoj prolaznosti i neizbježnosti smrti. Ta misao se ponavlja u Jesenjinovim stihovima još od njegove rane mladosti. Kaćin suprug, pjesnik Vasilij Nasjedkin, svjedoči u svojim uspomenama „Jesenjinova posljednja godina“ da je on trezveno razmišljao o smrti, kao pratiocu čovjekovog života. Zašto pjeva o smrti? – pitao ga je zet dok mu je govorio elegične stihove „Lišće opada“. Pjesniku je neophodno da često govori o smrti – pričao je Jesenjin. Jedino razmišljajući o njoj, pjesnik može izuzetno oštro da posmatra život.
Na rukopisu pjesme „Do viđenja“, potpisanoj inicijalom „S. J.“, Jesenjin nije naveo kad je nastala. Ali, kad je prvi put objavljena, ispod stihova je pisalo: „27. decembar“. Neko je to samovoljno dopisao u hotelu ili redakciji. Otac i sin Kunjejev uvjeravaju da se može pouzdano govoriti da pjesma „Do viđenja“ nije napisana tada, nego znatno ranije. I Jesenjinov otac Aleksej je o tome svjedočio u pariskom časopisu „Čisli“ 1934. godine: pjesma je nastala za vrijeme Jesenjinovog boravka u Bakuu 1924, imala je pet strofa, a ne dvije, kako je objavljeno i posvećena je književniku i novinaru Viktoru Manujlovu. A te godine u Bakuu je dvije pjesme prije toga pisao krvlju. Jesenjinova impulsivna priroda i burni temperament nijesu mogli ni minut da čekaju da zapiše nove stihove i time se može tumačiti što je tri puta u životu, kad nije imao ni olovku ni mastilo, rasjekao ruku i pisao krvlju.
Dokazano je: pjesma je ispravljana. Objavljena pjesma se razlikuje od originala. Taj papirić sa niskom stihova napisanih krvlju, jedinstven u istoriji ruske i svjetske poezije, uvijek je pod najstrožijom zaštitom: za sedamdeset godina, viđelo ga je svega petnaest istraživača. Oni svjedoče da se original razlikuje od objavljenih stihova.
Nedočitano „Do viđenja“ podstiče nova čitanja, ekspertize, tumačenja. Sve što su najnovija istraživanja otkrila o Jesenjinovom životu, stvaralaštvu i smrti, čita se kao roman o nezaštićenom usamljeniku koji je jedino želio da pjeva samo svojim glasom, svojom dragom lirom, u strašnim ruskim godinama.
Ljuba Vukmanović - Tragom Jesenjina
Нема коментара:
Постави коментар