понедељак, 24. јун 2013.

Federiko Garsia Lorka


Federiko Garsija Lorka ( Fuente akeros, Granada, Španija, 5. jun 1898 - okolina Alfakara, Granada, Španija,19. avgust 1936) bio je španski pjesnik, dramaturg i pozorišni režiser.

Studirao je književnost, slikarstvo i muziku, što je kasnije došlo do izražaja u njegovom bavljenju scenskom umjetnošću. Putovao je širom Španije, a posjetio je i Ameriku i Argentinu. Tokom putovanja kroz Španiju bilježi narodne napjeve. U SAD je stigao u doba ekonomske krize pa je tu zemlju doživio kao svijet praznine i tjeskobe u kojem nema ničeg humanog, već je sve podređeno trci za novcem.

Lorka je bio sin imućnog andaluzijskog zemljoposjednika. Godine1909. se sa roditeljima seli u Granadu, a  1919-te radi studiranja književnosti i prava odlazi u Madrid, gdje se upoznaje i druži sa mnogim tadašnjim španskim intelektualcima. Između ostalih, to su i režiser Luis Bunjuel i slikar Salvador Dali, kome je pjesnik posvetio jednu odu. Druženje sa velikanima umjetnosti imalo je velikog uticaja na mladoga Lorku. Muziku je studirao kod M. de Feil, koji mu je usadio ljubav prema narodnoj pjesmi i usmjerio ga ka sakupljanju narodnog blaga. U Madridu se takođe upoznaje sa aktuelnim evropskim i svjetskim zbivanjima i problemima. Krajem dvadesetih godina tone u depresiju, a razlog tome je što okolina i prijatelji ne prihvataju njegovu homoseksualnu orjenataciju. Zbog osuda okoline sve više je tonuo u depresiju, koja je dostigla vrhunac kada su Bunjuel i Dali snimili film „Andaluzijski pas“, što je pjesnik nemirnog duha protumačio kao napad na njega. Shvativši problem, njegovi roditelji ga šalju na put po Americi. Od 1929. do 1930. boravi u SAD, najviše u Njujorku, a posjetio je i Kubu.

Lorka se 1930. vraća u novoproglašenu Republiku Španiju. Na poziv svog granadskog profesora, socijaliste F. de la Riosa, prihvata posao direktora i umjetničkog animatora studentskog putujućeg pozorišta La Baraka, sa kojim je obišao sve krajeve Španije, od najbogatijih do onih najzabačenijih.

Lorkina smrt

Pobuna fašističkih snaga generala Fransiska Franka 1936. godine izazvala je građanski rat u kojem je, na obje strane, poginulo najmanje pola miliona ljudi. Lorka je u to vrijeme pisao o nepoštovanju prava Cigana, kritikovao uskogrudost buržoazije i, čak, govorio protiv ponovnog, rimokatoličkog "osvajanja" Granade - bastiona, prije više od pet stoljeća, arapskih osvajača Iberijskog poluostrva. Lorka je uhapšen i ispitivan, a potom je, devetnaestog avgusta 1936,  odveden na mjesto zvano Baranko de Visnar, zajedno s trojicom anarhista - i tu je strijeljan. Streljacki vod je, prema priči očevidaca, svoj bijes iskalio i na mrtvom Lorkinom tijelu, pljujući po njemu dok su ga bacali u neobilježenu zajedničku grobnicu, i nazivajući ga pogrdnim imenima, aludirajući na njegovu homoseksualnost.

Tako je među prvim žrtvama građanskog rata bio Lorka, lijevo orijentisani intelektualac, ali i homoseksualac, što je za fašiste bio ozbiljan prestup. Lorka je svojim perom, međutim - kako je jednom izjavio jedan oficir Frankovih snaga - "više naudio Franku nego neko drugi puškom".

Prerana smrt ga je učinila međunarodnom kultnom figurom koja je predstavljala takvu prijetnju Frankovoj diktaturi da su njegova djela čitavu deceniju bila zabranjena u Španiji. Frankova vlada je pokušala da uništi uspomenu na Lorku tako što je uništila sva njegova djela, a spominjanje njegovog imena je bilo strogo zabranjeno. Kako je bio među prvim i najslavnijim žrtvama građanskog rata, Lorka je ubrzo postao simbol žrtve političke represije i fašističke tiranije.
  
Stvaralaštvo

Lorka je počeo da piše stihove kao petnaestogodišnji dječak. Njegovu poeziju karakteriši tri bitne crte: artizam, uticaj tradicije i narodnih pjesama i lični, izrazito strastan doživljaj. Pjesnik je vjerovao, u praksi sprovodio, i izjavljivao, čak i kroz neke pjesme koje se mogu smatrati njegovom poetikom, da u gradnji pjesme vodi brigu i o najmanjem detalju koji obrađuje. Uticaj narodne književnosti u Lorkinoj poeziji je očigledan, pri čemu nije akcenat na formi već na temama; pjesnik nastoji da kroz pojmove zvuka, boje i pokreta da dušu Andaluzije koja je obilježena znakom tragičnosti i primitivnog duha. Njegov lični doživljaj je nagonski, prepun slutnji i tajnovitosti pa na čitaoca djeluje kao nestvaran. Misli se da je u pjesmi Romansa osuđenog predvidio vrijeme i način svoje smrti.

Prvu zbirku pjesama je objavio 1921. Sledeća zbirka pjesama je Poema del kante hondo. Kante hondo je tipična andalusijska narodna pjesma obogaćena uticajem Cigana lutalica i srednjovjekovnih Saracena, ali Lorka ne podražava bukvalno njene metričke zakone i tipičnu strukturu teksta, već na sopstveni način gradi male kompozicije. Njegova najčuvenija zbirka, kojom je pjesnik obezbijedio svoju besmrtnost, je Ciganski romansero. Ova zbirka sadrži sve one, široj publici poznate, pjesme iz kojih potiču često navođeni stihovi i lajmotivi kao što su: Povedoh je do reke/ Misleći da devojka je, /Al' udata ona beše. Ili: Zeleno volim te zeleno.

U zbirci Pesnik u Njujorku Lorka je opjevao svoje, već pomenuto, negativno viđenje američkog društva. Neki kritičari smatraju da su po stilu ove pjesme bliske nadrealizmu, dok drugi, pak, misle da je Lorka tu blizak ekspresionizmu. Jedna od poslednjih Lorkinih pjesama je: Plač za Sančezom Ignasijem Mehijazom, u kojoj je opjevao tragičnu smrt svog prijatelja, čuvenog toreadora.

Osim pjesama, Lorka je pisao i drame u kojima opisuje patnju i ljudske strasti, prije svega žena. Njegovo prvo dramsko djelo je „Urok leptirice„ (1920.) u kojoj na ironičan način obrađuje temu neprihvatljive ljubavi. Premijerno je izvedeno u madridskom pozorištu Eslava, no doživljava neuspjeh. Potom slijedi narodska romansa o legendarnoj granadskoj junakinji „Mariana Pineda„ koja je premijerno izvedena u Barceloni 1927. Zatim slijedi farsa „Čudnovata postolarka„(1930.) i “Don Perlimpin ukazuje ljubav prema Belisi u svom vrtu“ (1931. Piše i tekst za pozorište lutaka “Oltarić Don Kristofora“ (1931.) i romantičnu komediju “Dona Rosita neudata ili govor cvijeća“ (1935).

Lorka je najsnažniji dramski pjesnik ljudske strasti i patnje, neposredan je i slikovit. Glavni likovi u njegovim tragedijama su žene, njihova ljubav, materinstvo i opterećenost društvenih i religijskih predrasuda. Njegove najpoznatije drame su „Krvava svadba„ (1933.) koje je jedno od najsnažnijih djela svjetskog pozorišta koje govori o strasti, suparništvu, ubistvu i nagonima. Zatim slijede „Yerma„ (1934.) koja obrađuje mučnu sudbinu neplodne žene i „Dom Bernarde Albe„ (1936.) koja govori o majci koja svojih pet kćeri željnih života drži zatvorene u mračnoj, dosadnoj kući. Od drama je još napisao „Kada prođe pet godina„(1931.),“Publika“ (1930-1936), “Drama bez naslova“(1936.) Napisao je i scenarij za film “Put na mjesec“.

Ekshumacija: da ili ne?

Sedam decenija poslije Lorkine smrti, a 32 godine od kraja Frankove fašističke diktature, posmrtni ostaci proslavljenog pjesnika i dalje leže na istom mjestu, na šumovitom proplanku nadomak sela Visnar, u Granadi.

Novi zakon o rehabilitaciji žrtava fašizma mogao bi, međutim, da dovede do ekshumacije Lorkinih kostiju i njihovog polaganja u posebno obilježenu grobnicu. Mnogi Španci smatraju da je skandalozno što legendarni pjesnik i dalje leži zakopan "kao pas", ali se Lorkina porodica s tim ne slaže.

"Uspomena na Garsiju Lorku treba da živi kroz njegovo djelo, a ne njegove kosti", izjavila je pjesnikova rođaka Laura Garsija Lorka, koja insistira da se grob ne dira.

Novim zakonom vlada pruža podršku udruženjima koja su već ekshumirala posmrtne ostatke više od 1.000 ljudi kako bi se njihovim porodicama omogućilo da ih dostojno sahrane. Porodice dvojice ljudi koji su strijeljani zajedno s Lorkom, učitelja Dioskora Galinda i toreadora Fransiska Galadija, traže da se njihove kosti iskopaju. Njihov zahtjev je podstakao sporenje oko pitanja šta učiniti s Lorkinim posmrtnim ostacima.

"Ne govorimo o Garsiji Lorki kao umjetniku, već o nekome ko je jednak s hiljadama pokopanih tijela... Ne želimo da se pravi razlika i da se on izdvaja od ostalih", izjavila je Laura Garsija Lorka madridskom dnevniku "Mundo".

Drugi pak, poput istoričara Iana Gibsona, navode da bi ekshumacija mogla da pruži istraživačima nove, dragocjene informacije poput odgovora na pitanje da li je, prije strijeljanja, Lorka bio mučen.

"Lorkini posmrtni ostaci ne pripadaju samo njegovoj porodici, već Španiji i cijelom čovječanstvu", izjavio je Fransisko Gonsales iz Udruženja za obnavljanje istorijskog pamćenja koja je pokrenula kampanju za ekshumaciju.

Izvor:
Internet
Večernje novosti



 Ana Popadić:  NOVA POTRAGA ZA LORKINIM GROBOM

Veliki deo španske javnosti smatra da pesnik zaslužuje dostojanstveno grobno mesto, dok porodica tvrdi da mrtve treba ostaviti na miru

U ZORU, 18. avgusta 1936, Federiko Garsija Lorka streljan je pored maslinjaka na putu ka Alfakaru, blizu Granade. Bio je to tragičan kraj jedne istorije pune političkog rivaliteta u gradu u kome živi “najgora buržoazija Španije”, prema rečima pesnika. Bio je to ujedno i početak neke druge istorije pune ćutnje, tajnih grobova preko kojih se nataložilo kamenje, zaborav i sram.

“Kada umrem ostavite balkon otvoren” - čuveni stihovi jednog od najpoznatijih svetskih pesnika podsećanje su i na njegovu tužnu sudbinu. Autor “Ciganskog romansera” streljan je na početku Španskog građanskog rata, u 38. godini, a njegov grob izgubljen u masovnom stratištu falangista generala Fransiska Franka. Iako je pre dve godine pokrenuta velika akcija pronalaženja grobnog mesta, prekopavanje terena u opštini Alfakar nije dalo rezultate. Saznalo se samo - gde nije sahranjen Lorka. Ipak, poklonici njegovog lika i dela ne odustaju, pa je pre desetak dana istoričar i hroničar Lorkinog života Migel Kabaljero dobio odobrenje države za novu pretragu terena.

Kabaljero je, na osnovu godina opsežnog istraživanja i na desetine svedočanstava, grobno mesto locirao nekoliko kilometara dalje od prethodne potrage. On tvrdi da je Lorka ubijen na mestu poznatom kao El Karakolar, koji je za vreme građanskog rata bio kamp za obuku falangista. Da li će Kabaljero imati više sreće, saznaćemo za nekoliko meseci, ali jedna istorija se ponavlja.

Čim je najavljena nova potraga za Lorkinim posmrtnim ostacima, zahuktale su se akademske, kulturne, istorijske, porodične i svakolike druge rasprave, a sve na istu temu - da li tragati ili ne? Veliki deo šire javnosti smatra da pesnik takvog renomea zaslužuje dostojanstveno grobno mesto. Pomenuti Kabaljero letos je objavio knjigu “Poslednjih 13 časova u životu Garsije Lorke”, u kome je dao potresno svedočanstvo o tragičnom kraju čuvenog pesnika.
- Lorkino ubistvo bila je sramota i veliki i nenadoknadivi gubitak za celu Španiju - zaključak je ove knjige, u kojoj su Lorkini dželati prvi put prozvani imenom i prezimenom.

Lorkina porodica, međutim, već decenijama ima isti stav - ne žele potragu za njegovim telom.
- Zbio se veliki zločin u Granadi i mi znamo ko ga je počinio. Mrtve treba ostaviti na miru... Lorka je svojom smrću podigao spomenik svim nevino ubijenim - poručuje iznova Aurora Garsija Lorka, ćerka pesnikovog brata Fransiska, direktor Fondacije i osnivač Memorijalnog centra u Granadi posvećenog njenom stricu.
Zbog ovakvog stava porodice mnoge “teorije zavere” dobile su na zamahu. Po jednoj, najraširenijoj, Lorkina porodica je, u najstrožoj tajnosti, nakon ubistva preuzela telo slavnog pesnika i sahranila ga na porodičnom imanju. “Lorkin grob je, u stvari, samo jedna dobro čuvana porodična tajna”, smatraju pristalice ove teorije.

- Španija koja zna tako strasno da voli i da mrzi, trebalo bi da ostavi pesnika na miru, da ne čeprka po starim ranama. Mi Španci, međutim, volimo da naše mrtve izvedemo u šetnju - izjavio je svojevremeno andalužanski pesnik Pedro Sevilja Gomes protiveći se pomeranju Lorkinih kostiju i optužujući “tragače grobova” za senzacionalizam.

I sam pesnik često je objašnjavao “kulturu smrti” svog rodnog kraja.
- Španija je jedina zemlja u kojoj je smrt nacionalni spektakl. U svim zemljama smrt je kraj. Stiže i spuštaju se zavese. U Španiji nije!

Najpoznatiji Lorkin biograf Jan Gibson smatra da je za novu vlast pesnik bio opasniji sa perom nego sa puškom. Kada je vojna hunta preuzela vlast, Lorkina smrt bila je samo pitanje vremena.
- Zavideli su mu na talentu, uspehu, slavi i novcu. Homoseksualac, liberal, slavan, pesnik - takav čovek nije se mogao tolerisati u Frankovoj Španiji - zapisao je Gibson.

“Ubili ste pesnika” - optužujuće reči stizale su na adresu generala Franka iz svih krajeva sveta i od najeminentnijih ličnosti, čim se pročulo za ubistvo. “Stradao je u borbi”, bio je prvi zvanični odgovor vlasti, a onda je odmah posle rata na mestu masovnih grobnica zasađeno na hiljade borova. Humke je prekrila šuma i korov, ali ne i zaborav. Uprkos Frankovoj cenzuri, Lorka je hvaljen, slavljen i prevođen širom sveta.

Zato ne treba da čudi što danas ceo svet iščekuje vest o otkriću Lorkinog groba, da se pokloni pesniku Meseca, Cigana, Andaluzije... koji je i sam živeo sa slutnjom da neće dočekati pozne godine. “Umreti znači ne stići, jer nas smrt uvek iznenadi na pola puta i svaka smrt je, u neku ruku, ubistvo!”.

Tragične sudbine

Čini se da Lorkinim poetskim kraljevstvom, svetlim i mračnim u isti mah, vlada jedna jedina sila koja nema rivala - smrt! “Nasilje je pravo lice smrti”, smatrao je Garsija Lorka, što donekle objašnjava tolike tragedije i nasilne smrti u pesnikovom delu. Njegovi junaci, baš kao i on sam, nisu umrli u krevetu, smrt ih je presrela, iznenadila, zaskočila... Iznad zaljubljenih i potencijalnih ljubavnika u Lorkinim pesmama, ali i iznad samog života uvek se nadvija senka smrti.
“Ta konstantna pretnja kojoj ne možemo pobeći veliko je čovekovo razočaranje”, govorio je slavni pesnik.

“Romansa o žandarmeriji”
“Njihovi su konji crni.
Potkovica crn je metal.
Mrlje voska i mastila
sijaju im sa plašteva.
Lobanje im od olova
pa nijedan suze nema.
Sa dušom od laka crnog
drumom primiče se četa...”
(iz “Ciganskog romansera” Federika Garsije Lorke)

 Ana POPADIĆ, Večernje novosti 20. januar 2012



MALA PJESMA O PRVOM POLJUPCU

U jutro zeleno
htio bih da sam srce.
Srce.
U kasno popodne
htio bih da sam slavuj.
Slavuj.
(Dušo,
odjeni se u boju narandže.
Dušo,
odjeni se u boju ljubavi.)
U jutro živo
htio bih da sam ja.
Srce.
A s' večeri
htio bih da sam tvoj glas.
Slavuj.
(Dušo,
odjeni se u boju narandže.
Dušo,
odjeni se u boju ljubavi.)



NOKTURNO

Bojim se mrtvog lišća.
Bojim se gaja
punog rose.
Odoh da spavam
Ako me ne probudiš,
ostaviću kraj tebe
moje hladno srce.

Šta to zvoni
tamo daleko?

Vetar u prozorskim oknima,
moja ljubavi! 

Stavio sam ti đerdane
od zornih dragulja.
Zašto me ostavljaš
na ovom putu?
Ako odeš daleko,
moja će ptica plakati
i zelena loza
nece dati vino.

Šta to zvoni
tamo daleko?
Vetar u prozorskim oknima,
moja ljubavi?

Nikada nećeš znati,
sfingo od snega
koliko bih te voleo
u svitanjima
kad pljušti kiša
i kad sa suve grane
pada gnezdo.


OPROŠTAJ

Umrem li,
ostavite balkon otvoren.

Dijete narandže jede.
(Vidim sa svog balkona)

Kosac žito kosi.
(Čujem sa svog balkona.)

Umrem li,
ostavite balkon otvoren



ROMANSA MJESEČARKA

Zeleno, volim te zeleno.
Zeleni vjetar. Zelene grane.
Barku na zelenom moru
Konja u zelenoj gori.
Sa sjenkom oko svog pasa
Ona na terasi sanja,
Puti zelene i kose,
S ocima od srebra hladna.
Zeleno, volim te zeleno.
Ispod ciganskog mjeseca,
Stvari sto je posmatraju
Ona ne moze da gleda.

Zeleno, volim te zeleno.
Velike ledene zvijezde
Doloaze sa ribom sjjene
Sto svitanju put prostire.
Smokva se uz vjetar tare
Grubom korom svojih grana,
A suma iskusna lija,
Ljutite agave svija.
Ko ce doci? I otkuda?
Na terasi ona spava,
Kose zelene i puti,
I o gorkom moru sanja.

Kume ja mjenjati zelim
konja svog za kucu njenu,
konjsku ormu za zrcalo
I svoj noz za njezin veo.
Iz kanjona Kabra kume

Krvareci stigoh evo.
Kad bih ja to momce mogo
sporazum bi sklopljen bio,
ali ja vise nisam ja
kuca vise moja nije.
Kume umro bih na odru
ako moze od celika
zastrtom holandskim platnom
dolicno, ne zalec svijeta.
Zar ne vidis moju ranu
Od grudi do grle cvijeta!
Tri stotine crnih ruza
na bjelini tvog prsnika.
Mirisna ti krv natapa
Pojas oko struka gipka.
Al’ ja nisam vise ja,
Nit je kuca vise moja.
O pusti me da se uspnem
do balkona visokoga;
pusti me uzaci pusti
do balkona zelenoga.
Do balkona mjeseceva
Odakle se voda slijeva.

Dva kuma se vec uspinju
Ka visokim balkonima,
A za sobom ostavljaju
Trag od krvi i od suza.
Trepere na krovovima
Laki limeni ferali.
Hiljadu kristalnih defova
Zoru sto se radja pali.

Zeleno, volim te zeleno,
Zeleni vjetar i grane.
Dva su kuma uspela se.
Raskosni vjetar ostavlja
Cudan okus na usnama
Mente, zuci i bosilja.
Gdje je reci meni kume
Tvoja kcerka miljenica?
Kolko puta cekala te
Na balkonu zelenome!
Kolko puta cekat ce te
Crne kose hladna lica!

Iznad zrcala studenca
Ciganka se njise jedna.
Puti i kose zelene
Ociju od srebra ledna.
Nad vodom je podrzava
Smrzla siga mjeseceva.
Noc je postala intimna
Kao neki trg maleni,
A na vrata udraju
Grubo pijani zandari.
Zeleno volim te zeleno.
Zeleni vjetar. Zelene grane.
Barku na moru zelenom
Konja u gori zelenoj.



NEVERNA SUPRUGA

I odvedoh je na reku
misleći da je devojka,
a imala je muža.

Bilo je to u noći svetoga Jaga
i kao po dogovoru -
pogasili su se fenjeri
i zapalili svici.

Na poslednjem uglu ulice
dodirnuh njene zaspale dojke
i odjednom mi se otvoriše
kao grane zumbula.

Njena uštirkana suknja
zvonila mi je u ušima
kao komadić svile
rezan sa deset noževa.

Bez svetlosti u svojim krošnjama
drveće je poraslo.
I horizont pasa
lajao daleko od reke.

Pošto smo prošli kupine,
vrbe i trnje,
pod velom njene kose
iskopah jamu u vlažnom pesku.

Ja skidoh kravatu;
ona skide haljinu.
Ja otkopčah revolver,
ona skide četiri jelečića.

Ni smilje ni puževi
nemaju put tako finu,
ni velika ogledala
ne blistaju tim sjajem!

Njena su mi bedra bežala iz ruku
kao iznenađene ribe
pola u ognju a pola hladna.

Tu noć sam projurio
najlepši put
jašući kobilu od sedefa
bez uzde i uzengija.

Čovek sam i ne dolikuje mi
da kažem šta mi je rekla;
savest mi nalaže
da budem diskretan.

Prljavu od poljubaca i peska
odneo sam je na reku.
Ljiljani su se mačevali
sa vetrom.

I ponašao sam se onako
kao što dolikuje meni pravom Ciganinu.
Poklonih joj kotaricu
od žute svile.

I ne htedoh da se u nju zaljubim
jer je imala muža,
a kazala mi je da je devojka
kad sam je odveo na reku.



POLUMESEC 

Mesec korača vodom.
(Kako su spokojna nebesa!)
Korača i žnje
zamahom nečujnim
površinu namreškanu,
a mlada oliva
s obale nadnela zeleno lice,
misleći da je na dno reke palo
ogledalce malo.



IZLAZAK MJESECA

Kad mjesec izlazi,
zvona nestaju,
a javljaju se staze
neprohodne.

Kad mjesec izlazi,
more prekriva zemlju,
a srce se osjeća
otok u beskraju.

Nitko ne jede naranče
pod punim mjesecom.
A treba jesti voće
zeleno i hladno.

Kad mjesec izlazi
sa sto jednakih lica,
srebrni novčići
u džepu jecaju.




STARI GUŠTER

U suton vreo
na uskoj sam stazi
nečujnog,
nujnog,
don-Guštera sreo
(o, suzo krokodilska!)
nagizdanog,
s kravatom krutom
na plastronu žutom,
u sapo-klaku
i zelenom fraku.
Mada doteran tako,
sve je na njemu
tužno,
tužno bilo jako,
ko izgled nekog starog profesora.
Uvelim okom propalog artiste
pio je boju sutona što pada
vrh livada.
Mudrače zaneseni,
ćutnjom opijeni,
šta tražite sred ove staze
kojom gaze
kolone gluhe noćnih prividjenja?
Da niste pošli u večernju šetnju,
don-Gusteru?
Ili ste hteli
u taj suton vreli
da isprosite zadnju plavu paru
nebo što gasne u večernjem žaru?
Da vas sećanje u polje ne goni,
il' vam u uhu zvoni
strofa kakva fina
od Lamartina,
il' uživate
dok zadnje kantate
srebrnom žicom vezu ptice snene,
bezimene?
Možda se suncu divite što seda
i pred odlazak još jednom ogleda
lik svoj u oku vašem
(o, vi Žablji zmaju?)?
(Gondole misli
bez vesala kruže
tamnim vodama
popaljenih duga).
Da ne tražite
guštericu kakvu,
zelenu kao klasje
mladog žita
ili ko rečne vlasi raspuštene,
što nekuda za danom minu
u daljinu?
Sunčane luče
zgasle su za humom
i stada dižu
prah rumenim drumom.
Vreme je kući.
Napustimo stazu
i mislima pogasimo svetiljke!
Pustimo oči samo
da se dive
zvezdama prvim visoku u zraku,
dok ih u mraku
love bez žurbe
i gutaju prvi svici
u živici.



ŠKOLJKA

Doneli su mi na dar jednu školjku.
U njoj je pevušilo more
iz atlasa
i preplavilo moje srce vodom
i ribama
od sene i od srebra.
Doneli su mi na dar jednu školjku.

Seviljska pesmica
U narandžama
jutro se ogleda.
Pčele od zlata
traže kaplju meda.
A gde da nađu meda,
Izabela?
On je u modrom svetu,
Izabela.
U cvetu ruzmarina
oko tvog čela.
(Stolica od zlata
za Mavra Ferhata,
a njegovoj ženi
tronožac drveni!)
U narandžama
jutro se ogleda



ROMANSA O LUNI

Luna je, obla poput nara.
ušla u kovačnicu.
Dete je glada, gleda.
Dete je neprestano gleda.
Luna u zraku ustreptalom
širi ruke,
otkrivajući raspusna i čista
nedra od tvrdog lima.
''Beži, oh! luno, luno, luno!
Ako Cigani dođu,
napraviće od tvog srca
đerdane i prstenje belo!''
''Pusti me, dete, da zaigram!
Kad Cigani dođu, naći će te
na nakovnju, očiju zatvorenih!''
''Beži, oh, luno, luno, luno!
Već čujem bliski topot konja!''
''Pusti me, dete, i ne gazi
uštirkanu belinu moju!''
Sve bliže bubnja topot konja
po zategnutom dobošu ravnice.
U kovačnici ležalo je dete
na nakovnju, očiju zatvorenih.
Iz maslinjaka stigoše Cigani
noseći san i bronzu.
Visoko uzdignute glave
i očiju snom obrvanih.
Aj, kako žalobno uzdiše sova
na crnom stablu noći!
Nebom odlazi luna, luna
i dete odvodi za ruku.
U kovačnici leleču Cigani
i plaču gorko.
A nad njom lahor veo svija,
veo crnine lahor nad njom svija.



BENASTA PJESMA

Mama,
hoću biti od srebra.

Sine,
bit će ti hladno.

Mama,
hoću biti od vode.

Sine,
bit će ti jako hladno.

Mama,
na jastuku me svom izvezi.

To da!
Ovog časa, sine!



JEDNOJ CURI NA UVO

Ne htedoh.
Ne htedoh ti ništa reći.
Jer videh kako iz tvojih očiju
dva luda, mlada drveta mi mašu.
Od lahora, od srebra i zlata.
Ne htedoh.
Ne htedoh ti ništa reći.



NEMO DETE 

Dete je tražilo svoj glas.
(Kralj cvrčaka ga je ugrabio.)
U kapi vode
dete je tražilo svoj glas.
''Ne treba za govor:
Napraviću od njega prsten
i ćutanje svoje poneću
na malom prstu.''
U kapi vode
dete je tražilo svoj glas.
(A glas, zarobljen negde u daljini,
odenuo je sivo ruho cvrčka.)



PESMA O GUNDELJU 

Gundelj se češlja
kod svog berbera sviloprstog.
Sa niskih prozora
susedi mi se smeju.
Gundelj kolmuje
loknice na glavi.
Po dvorištima krešte papagaji,
izabranici planeta.
Gundelj bez stida svoj zapušak kiti
cvetom jasmina.
A zadivljeno veče nemo pada
na češljeve
i lokne kolmovane. 



AVGUST 

Avgust.
Breskva i šećer
slašću se nadmeću,
a sunce na obzoru niskom lici
na koščicu purpurnog,
zrelog ploda.
Klip kukuruza čuva netaknuti
smeh,
žut i jedar.
Avgust.
Deca jedu crni hleb
i mesec medeni. 





A POSLE

Iščezavaju
lavirinti
što ih vreme stvara.

(Samo pustoš
ostaje.)

Iščezava
srce,
izvor želja.

(Samo pustoš
ostaje.)

Iluzija zore
i poljupci,

sve iščezava.
Samo pustoš
ostaje. 
Pustoš
valovita.


GRAD BEZ SNA

Ne spava niko na nebu. Niko, niko.
Ne spava niko.
Stvorovi mjeseca njuse i kruze oko koliba.
Doci ce iguani zivi da grizu ljude sto ne sanjaju
i onaj sto bezi srca razbijena srest ce na uglovima
neverovatnog krokodila mirnoga pod neznim protestom zvezda.

Ne spava niko na svetu. Niko, niko.
Ne spava niko.
Ima jedan mrtvi na udaljenom groblju
sto tri godine tuguje
zbog suhog pejsaza u kolenu;
i dete koje su pokopali jutros toliko da je plakalo
da je trebalo pozvati pse da ga zamuknu.

Nije zivot san. Bdijte! Bdijte! Bdijte!
Mi padamo po stubama da bi jeli vlaznu zemlju
ili se penjemo rubom snega s korom mrtvih dalija.
Ali nema sna ni zaborava:
meso zivo. Poljupci vezu usta
u siprazje novih vena
i onaj sto trpi, trpet ce bez prestanka
i ko se smrti boji nosit ce je na plecima.

Jednoga dana
zivet ce konji po krcmama
a pobesneli ce mravi napasti zuta nebesa
skrivena u ocima krava.

Drugoga dana videt cemo uskrsnuce osusenih leptira
i setajuci krajem spuzava sivih i sutljivih camaca
videt cemo kako blista nas prsten
i kako teku ruze naseg jezika.

Bdijte! Bdijte! Bdijte!
One koji jos cuvaju tragove pandze i pljuska,
onog decaka sto place jer nezna invenciju mosta
i onog mrtvaca sto ima jos samo glavu i cipele,
do zida treba odneti gde iguani i zmije cekaju,
gde ceka medvjedje zubalo,
gde ceka mumificirana ruka deteta
i devina koza sto se opire silovitom jezurom plavila.

Ne spava niko na nebu. Niko, niko.
Ne spava niko.
Ali ako neko zatvori oci,
bicujte ga, sinovi moji, bicujte!
Neka bude prizor otvorenih ociju
i gorkih rana upaljenih.

Ne spava niko na nebu. Niko, niko.
Vec sam rekao.
Ne spava niko.
Ali ako netko ima nocu odvise mahovine na slepoocnicama
otvorite kapke da vidi pod mesecom
lazne karte, otrov i mrtvacku glavu kazalista


NARCIS

Narcise.
Tvoj miris
i dno reke mirne.

Zelim da uz tebe budem,
cvete ljubavi,
narcise.

Setnim ti okom kruze
vali i zaspale ribe,
Ocima mojim
leptiri i tice.

Ti majusan a ja velik.
Cvete ljubavi,
narcise.

Na miru ne ostavljaju
ljiljane, andjeoski bele,
ogledalo sto ogleda
zanose nam iste.

Moj bol
i sustinu bola.
Narcise?



PAPIRNATA PTICA

O, papirnata ptico!
Orlu dečiji
s perom od sloga
štamparskog,
bez gnezda
i bez druga!
Ruke tajanstvom okriljene,
ovilenjačene,
sazdale su te u sobnom miru
jesenje noći jedne
kad umiru
ptice,
i dugi lelek kiša s ulice
čini da zavolimo lampe svetlost meku,
srce i knjigu neku
beloputu..
Stvorena
tek da tren poživiš koji
u dvorcu od karata tu što stoji,
beo i krinu lelujavom sličan,
razmisljaš sama,
slepa
i bez krila,
o tome da si možda mogla biti
groteskni pajac što visi o niti,
barka, lišena cilja svog i puta,
što bez vesala i bez jedra luta,
ili magare tuzno
kog su deca mala
Pegazom svojim s podsmehom nazvala.
U tim mislima
i humora ima.
A ti, koju ćud slučaja načini
od kore znanja,
smeješ se sudbini
i vičeš: “Beli cvet neće umreti,
neće umreti mali Luicito!
Jutro je večni,
večni izvor rose!“
No kako ne veruješ u ono što kažeš,
ni deca zato neće razumeti,
otkuda mrak što iza zvezda pada
i otkud mrak što u tvom dvorcu vlada.
Sa kulom od karata dokle pada
stanište tvoje plavo,
iznenada
jastreba vidiš gde se obrušava.
(O, tek rođena
peno, koja kola
nad uzburkanom vodom
živog bola!)
I nestaješ u tom plamenom kljunu
uz kikot dečji što sobom odzvanja,
dok tata ćuti, da se ne probudi
bol vetrom ljuskan u crnilu granja.
Klovnovska ptica iščezla je tako,
na drugom mestu opet da se javi,
noseći u svom kljunu tvoju dušu
feniksa večnog s nimbusom na glavi.
Pošto smo prošli kupine,
vrbe i trnje,
pod velom njene kose
iskopah jamu u vlažnom pesku.
Ja skidoh kravatu;
ona skide haljinu.
Ja otkopčah revolver,
ona skide četiri jelečića.
Ni smilje ni puževi
nemaju put tako finu,
ni velika ogledala
ne blistaju tim sjajem!
Njena su mi bedra bežala iz ruku
kao iznenađene ribe
pola u ognju a pola hladna.



PESMA DANU KOJI ODLAZI

Kako mi je teško
da te pustim da odeš,dane!
Odlaziš pun mene
a kad se vraćaš, ne poznaješ me.
Kako mi je teško
ostaviti na tvojim grudima
moguća ostvarenja
nemogućih minuta.

U predvečerje
Persej ti kuje okove.
Ti bežiš na breg
ranjavajući noge.
Ne mogu te privući više
ni moje telo, ni moj plac,
ni reke kraj kojih snivaš
svoj zlatni popodnevni san.

Sa istoka na zapad
nosim tvoju okruglu svetlost.
Tvoju veliku svetlost što drži
moju dušu u neprekidnoj napetosti.
Sa istoka na zapad…
Kako mi je teško da te nosim
sa tvojim pticam
i tvojim rukama od vetra!


PESNIK MOLI SVOJU DRAGU DA MU PIŠE

Ljubavi moje krvi, smrti živa, nema,
zalud očekujem reč pisanu tvoju
i mislim s cvetom koji gubi boju,
kad živim bez sebe, bolje da te nemam.

Uzduh je besmrtan. Stena, mira puna,
ne poznaje senu nit se od nje krije.
Srcu unutrašnjost od upotrebe nije
onaj med smrznuti što ga toči luna.

No ja to potrpeh. Razdreh vene za te,
a tigar i golub u tvojem struku
od bola ujeda i ljiljana pate.

Stog rečima ispuni moju ludu muku,
ili me pusti da živim u tišini,
u noći moje duše večnoj pomrčini.



SVETILJKA

Oh, kako je utonuo u misli
plamen svetiljke!
Kao indijski fakir zuri nemo
u svoju sjajnu nutrinu od zlata
i zamuti se samo kada sneva
podneblja neka daleka,
bez vetra.
Zdral belo usijani
kljuca semenka tmaste
u svome gnezdu
i cepteci,
kradom,
zaviruje u rasirene oci
umrlog Ciganceta.

1 коментар:

  1. Good morning, how are you?

    My name is Emilio, I am a Spanish boy and I live in a town near to Madrid. I am a very interested person in knowing things so different as the culture, the way of life of the inhabitants of our planet, the fauna, the flora, and the landscapes of all the countries of the world etc. in summary, I am a person that enjoys traveling, learning and respecting people's diversity from all over the world.

    I would love to travel and meet in person all the aspects above mentioned, but unfortunately as this is very expensive and my purchasing power is quite small, so I devised a way to travel with the imagination in every corner of our planet. A few years ago I started a collection of used stamps because through them, you can see pictures about fauna, flora, monuments, landscapes etc. from all the countries. As every day is more and more difficult to get stamps, some years ago I started a new collection in order to get traditional letters addressed to me in which my goal was to get at least 1 letter from each country in the world. This modest goal is feasible to reach in the most part of countries, but unfortunately, it is impossible to achieve in other various territories for several reasons, either because they are very small countries with very few population, either because they are countries at war, either because they are countries with extreme poverty or because for whatever reason the postal system is not functioning properly.

    For all this, I would ask you one small favor:
    Would you be so kind as to send me a letter by traditional mail from Montenegro? I understand perfectly that you think that your blog is not the appropriate place to ask this, and even, is very probably that you ignore my letter, but I would call your attention to the difficulty involved in getting a letter from that country, and also I don’t know anyone neither where to write in Montenegro in order to increase my collection. a letter for me is like a little souvenir, like if I have had visited that territory with my imagination and at same time, the arrival of the letters from a country is a sign of peace and normality and an original way to promote a country in the world. My postal address is the following one:

    Emilio Fernandez Esteban
    Avenida Juan de la Cierva, 44
    28902 Getafe (Madrid)
    Spain

    If you wish, you can visit my blog www.cartasenmibuzon.blogspot.com where you can see the pictures of all the letters that I have received from whole World.

    Finally, I would like to thank the attention given to this letter, and whether you can help me or not, I send my best wishes for peace, health and happiness for you, your family and all your dear beings.

    Yours Sincerely

    Emilio Fernandez

    ОдговориИзбриши